Koran glava 12
| ← | KORAN | → |
Dato u Meki. — 111 stihova.
U ime Boga blagoga i milosrdnoga.
1. Elis. Lam. Ra. Evo znakova očevidne Knjige.
2. Mi smo je s neba spustili na arapskom jeziku, da biste je razumjeli.
3. Mi ćemo tebi, o Muhamede! ispričati najljepšu među povjestima otkrivenijem u ovom Koranu, povjest o kojoj ti do sada nijesi pomišljao.
4. Jednoga dana Josif reče: O oče moj! vidio sam jedanaest zvijezda i sunce i mjesec koji mi se klanjahu.
5. O dijete moje! odgovori mu Jakov, dobro se čuvaj da tvoj san ne ispričaš svojoj braći, da oni ne bi protiv tebe izmislili kakvo zlokovarstvo; jer je sotona javni neprijatelj čovjeku.
6. To je otuda što će te Bog uzeti za svojega izbranika i naučiti te tumačenju događaja; on će svojim dobročinstvima obasuti tebe i porodicu Jakovljevu, kao što je on njima obasuo tvoje nekadašnje djedove, Avrama i Isaka. Tvoj je Gospod znajuć i mudar.
7. Zaista, u povjesti o Josifu i njegovoj braći, ima poučnijeh znakova za one koji pitaju.
8. Jednoga dana njegova braća govorahu jedan drugomu: Josif i njegov brat Veniamin draži su našemu ocu, pa ipak, mi smo mnogobrojniji. Za cijelo, naš je otac u očitoj zabludi.
9. Ubijte Josifa ili ga bar udaljite nekuda; pogledi vašega oca biće isključivo na vama. Za tijem ćete se vladati kao dobri ljudi.
10. Jedan od njih tada reče: Nemojte Josifa ubijati, bolje je da ga bacimo na dno ubla; naići će kakav putnik i uzeće ga; ako baš hoćete da učinite nešto sa njim.
11. Jednoga dana Josifova braća rekoše Jakovu: O oče naš! Zašto ti nećeš da nam povjeriš Josifa? mi mu među tijem dobra želimo.
12. Pusti ga sutra da pođe s nama; on će jesti voća i igraće se; mi ćemo biti njegovi čuvari.
13. Biće mi žao, reče Jakov, ako ga odvedete; bojim se da ga vuk ne pojede kad vi na njega ne uspazite.
14. Ako će ga vuk pojesti, mi, kad ns toliko ima, ne bismo imali ni malo sreće, kad ga ne bismo mogli odbraniti.
15. Po tom oni odvedoše Josifa sa sobom i složno ga baciše na dno ubla. Mi Josifu tada dadosmo ovo otkriće: Jednoga dana, ti ćeš im iskazati šta su uradili, a oni neće razumjeti.
16. Večerom oni se plačući javiše ocu.
17. O oče naš! rekoše oni, mi se udaljismo utrkujući se međusobno, a Josifa ostavismo kod naših prnja, i eto vuk ga je izio. Ali ti nama nećeš vjerovati, i ako mi govorimo istinu.
18. Pak mu pokazaše Josifovu košulju umazanu lažnom krvlju. Jakov im reče: To ste vi sve sami tako udesili; ali je strpljenje najbolje. Ja prosim pomoć u Boga, u nesreći koju mi javiste.
19. Desi se te putnici naiđu tuda; oni poslaše čovjeka da im donese vode. Taj čovjek spusti svoju kovu u ubao i povika: Da srećna udesa! mlada čovjeka nađoh. Oni ga sakriše da ga prodadu; ali Bog znadijaše njihova djela.
20. Oni ga prodadoše za nisku cijenu, za nekoliko srebrnijeh drahama, i kao da im malo bijaše stalo da ga zadrže.
21. Onaj koji ga kupi (neki Misirac) reče svojoj ženi: Predusretni ga velikodušnijem gostoprimstvom; on nam može biti koristan jednoga dana, ili bolje, mi ćemo ga usvojiti za svojega sina. Takvijem načinom mi nastanismo Josifa u onoj zemlji; mi ga naučismo tumačenju događaja. Bog je moćan u svojim djelima, ali veći dio ljudi to ne znaju.
22. Kad Josif uzraste, mi mu dadosmo mudrost i znanje: takvijem načinom mi nagrađujemo one koji čine dobro.
23. Žena u kući, u kojoj se on nalažaše, raspali se strašću za njim; ona zatvori sva vrata na stanu, i reče mu: Hodi amo. — Bože me sačuvaj! odgovori Josif. Moj gospodar me je primio k sebi plemenito i gostoljubivo. Zlikovci ne uspijevaju.
24. Ali ga ona nukaše, a i on imade istu namisao, ali dobi opomenu od svojega Gospoda. Mi smo mu opomenu dali da ga odvratimo od zla, od sramote, jer je on bio iz naših iskrenijeh sluga.
25. Tada se oni obadvoje zatrčaše k vratima, on da pobjegne, a ona da ga zaustavi, i žena razdera ostrag dolamu Josifovu. Obadvoje sretoše na vratima svojega gospodara (njezina muža). Šta zaslužuje, reče žena, onaj koji je snovao grešne namjere spram tvoje žene, ako ne tamnicu ili strašnu kaznu?
26. Ona je, reče Josif, mene nukala na zlo. Jedan ženin rođak posvjedoči tada protivu nje, govoreći: Ako je dolama sprijed razderana, to je žena istinu rekla, i Josif je laža.
27. Ako li je dolama ostrag razderana, to je žena slagala, a Josif je istinu rekao.
28. Muž razgleda dolamu, i vidje da je ostrag razdjerana. — Eto vaših prijevara! reče muž, i zaista, velike su vaše prijevare!
29. O Josife, ne misli više o ovoj stvari, a ti ženo! išti oproštenje za tvoj prijestup, jer si ti sagriješila.
30. Gradske žene pričahu, jedna drugoj, taj događaj, govoreći: Azizova žena imala je namjeru sa svojim mladićem u kojega se ludo zagledala. Mi nalazimo da je ona očito na krivom putu.
31. Kad je Azizova žena čula te riječi, ona pošalje pozive tijem ženama, prigotovi gozbu i svakoj ženi dade po jedan nož; za tijem naredi Josifu da se pojavi. Čim ga one opaziše, odmah se stadoše zanositi za njim, i u rasijanosti posjekoše svoje prste, uzvikujući: Bože nas sačuvaj! ovo nije ljudsko stvorenje, ovo je čarobni anđeo.
32. Eto, reče im Azizova žena, onoga koji je na mene navukao vaše prijekore. Ja sam htjela da ga sklonim da popusti mojoj želji, ali on hoće da ostane čist; ako u buduće ne učini što mu ja naredim, on će biti bačen u tamnicu, i biće u broju najnesrećnijih.
33. Gospode! uzviknu Josif, tamnica je bolja od zločinstva kojim me nude ove žene; ako me ti ne spaseš od njihovih lukavstava, ja ću popustiti svojoj naklonosti spram njih, i biću u broju bezumnijeh.
34. Bog ga usliša, i odvrati od njega njihove zamke, jer on čuje i zna sve.
35. Pa ipak, njima bi drago, baš i poslije dokazâ njegove nevinosti, baciti ga u tamnicu, za neko vrijeme.
36. U isto vrijeme budu s njim zatvorena dva čovjeka. Jedan od njih dvojice reče: Noćas sam snio da tiještim grožđe. A ja sam, reče drugi, snio da na glavi nošah hljebova, koje ptice dolažahu kljuvati. — Protumači nam ove snove, jer mi tebe smatramo kao čovjeka puna vrline.
37. Josif njima odgovori: Prije nego vam bude donesena vaša dnevna grana, ja ću vam istumačiti vaše snove, prije nego se oni ispune. Ovo znanje dolazi mi od Boga, koji me je tomu naučio; jer sam ja ostavio vjeru onijeh koji ne vjeruju u Boga i niječu budući život.
38. Ja ispovijedam vjeru svojih otaca, Avrama, Isaka i Jakova; mi Bogu ne pridružujemo nikakvu stvar. To dolazi od Božje milosti spram nas kao i spram svijeh ljudi; ali većina ljudi nije blagodarna.
39. O moji tamnični drugovi! je li množina gospodara bolja, ili je bolji Bog jedini i moćni?
40. Oni koje vi obožavate pored Boga samo su prazna imena koja ste izmislili vi i vaši ocevi. Bog vam nije dao nikakva dokaza u potporu vaše vjere. Vrhovna vlast pripada samo Bogu; on vam naređuje da se ne klanjate drugomu Bogu osim njemu. Takova je istinska vjera, ali većina ljudi to ne zna.
41. O moji tamnični drugovi! jedan od vas dodavaće svojemu gospodaru čašu s vinom; drugi će biti žrtvovan, i tice će dolaziti da jedu sa njegove glave. Stvar o kojoj ste me pitali neporječno je riješena.
42. Po tom Josif reče onomu kojemu proricaše da će biti oslobođen, spomeni me svojemu gospodaru. Đavo učini, te on svojemu gospodaru zaboravi govoriti o Josifu, i Josif ostade u tamnici još nekoliko godina.
43. Jednoga dana car misirski reče velikašima svojega carstva: Ja sam vidio u snu sedam pretilijeh krava koje pojedoše sedam mršavijeh krava, i sedam zelenijeh klasova i sedam suhih klasova. Gospodo! istumačite mi ovo priviđenje, ako znate tumačiti snove.
44. To je samo gomila snova bez smisla i sveze; mi se ništa ne razumijevamo u tumačenju snova.
45. Onaj od dvojice tamničara, koji je bio oslobođen, reče im tada (Josifa sa bijaše sjetio poslije nekoliko godina): Ja ću vam dati njegovo objašnjenje. Pustite me da odem do čovjeka koji će to učiniti.
46. O Josife! istiniti čovječe, protumači nam, šta znače sedam pretilijeh krava koje pojedoše sedam mršavijeh krava, i sedam zelenijeh klasova i sedam suhih klasova, da bi, kad se vratim k onijem koji su me poslali, i oni znali to tumačenje.
47. Josif mu odgovori: Vi ćete sijati sedam godina, kao što je to običaj; žito koje budete poželi ostavite u klasu, izuzevši ono malo što ćete potrošiti za vaše potrebe.
48. Po tom će doći sedam teških godina koje će potrošiti sve što, s obzirom na njih, budete ostavili na stranu, izuzimajući ono malo što budete pažljivo sačuvali.
49. Po tom će doći godina u kojoj će stanovnici ovoga mjesta imati mnogo kiša, i tiještiti grožđe i masline.
50. Tada car reče: Dovedite mi toga čovjeka. Kad ulak dođe k Josifu, ovaj mu reče: Vrati se svojemu gospodaru, i upitaj ga šta su htjele raditi one žene koje su posjekle svoje prste. — Moj Gospod (Bog) savršeno zna njihove spletke.
51. Tada car zapita te žene: Šta su značila ona navaljivanja na Josifa da popusti vašim željama? — Bože nas sačuvaj! odgovoriše one; on se nije ničim sagriješio, koliko mi znamo. A žena Azizova (upravitelja Misira) dodade: Sad je istina dobro poznata, ja sam Josifa na zlo nukala; on je vazda istinu govorio.
52. Kad Josif sve to saznade, on reče: Onda neka moj prvašnji gospodar sazna sada da ga ja nijesam iznevjerio za vrijeme njegova odsustva. Bog ne daje dobar svršetak zlokovarstvima izdajničkim.
53. Ni ja neću reći da sam potpuno nevin; zaista krv vučna zlo, osim kad se Bog na nas sažali; ali Bog je blag i milosrdan.
54. Car tada reče: Dovedite mi Josifa, ja ću ga uzeti u svoju ličnu službu. Pa pošto mu upravi nekoliko riječi, on mu reče: Još od danas ti ćeš biti uz nas, snabdjeven vlašću i našim povjerenjem.
55. Josif mu reče: Dajte mi upravu nad žitnicama zemaljskim; ja ću biti njihov razumni čuvar.
56. Takvijem načinom smo mi učvrstili Josifa u toj zemlji; njemu je bilo ostavljeno da izabere gdje god hoće svoje stanište. Mi svoje milosti pružamo na koga god hoćemo, i ne dopuštamo da ugine nagrada ljudi koji čine dobro.
57. Ali nagrada budućega života preča je za one koji vjeruju i boje se Boga.
58. Desi se da Josifova braća dođoše u Misir i iziđoše pred njega: on ih poznade; ali oni njega ne poznadoše.
59. I pošto ih snabdje hranom, on im reče: Dovedite mi vašega brata koji je ostao sa vašim ocem. Zar ne vidite da vam dajem dobru mjeru i da dobro primam svoje goste?
60. Ako mi ga ne dovedete, neću vam više dati žita; bez njega se nemojte pred mene vraćati.
61. Mi ćemo se postarati rekoše oni, da ga izištemo od našega oca, zaista mi ćemo to uraditi.
62. Po tom Josif svojim ljudima reče: Metnite u njihov prtljag cijenu njihovog žita; može biti će je opaziti kad dođu svojem domu, i doći će da je vrate.
63. Kad se vratiše k svojemu ocu, oni mu rekoše: Više nam se neće dati žita u Misiru; dopusti da naš brat pođe s nama, pa ćemo imati žita. Mi ćemo se brinuti o njemu.
64. Hoću li vam povjeriti ovoga kao što sam vam negda povjerio njegova brata (Josifa)? Bog je najbolji čuvar; on je najmilostiviji.
65. A kad razdriješiše svoj prtljag, nađoše da im je vraćena cijena žita. O oče naš! rekoše oni, šta bolje možemo željeti? Evo nam je vraćena cijena našega žita; mi idemo ponovo tamo da kupimo što treba za naše porodice; mi ćemo se brinuti o našem bratu. Ovoga puta donijećemo jedan kamilni tovar više. Taj tovar male je vrijednosti.
66. Ja ga neću pustiti da se s vama krene, reče Jakov, osim ako mi se pred Bogom zakunete, da ćete mi ga dovesti zdrava i čitava, ako vam se ne desi kakva krupna stvar. Kad mu to obećaše, Jakov uzviknu: Bog mi je zaloga vaših zakletavâ.
67. Za tijem im reče: O djeco moja! prispjevši u Misir, nemojte svi ulaziti na jedna vrata, nego na više vrata u jedan put; ali ja ne mogu ništa za vas učiniti protivu Božjih naredaba, jer vrhovna vlast pripada Bogu. Ja u njega polažem svoje uzdanje, kao što u njega polažu svoje uzdanje ljudi, koji se pokoravaju.
68. Oni dakle uljegoše u grad vladajući se po naredbi svojega oca, ali ta obazrivost ne mogaše im biti ni od kakve koristi protivu Božje sudbine; jedino što zadovoljavaše želju Jakovljevu, koji im je bijaše preporučio. Među tijem Jakov vladaše znanjem kojemu ga mi naučismo; ali veći dio ljudi nemaju to znanje.
69. A kad iziđoše pred Josifa, ovaj zadrža na ručku svojega brata Veniamina, i reče mu: Ja sam tvoj brat, nemoj više tugovati radi zločinstva koje su oni učinili.
70. Josif, snabdjevši ih potrebama, turi jedan pijaći pehar u prtljag svojega brata Beniamina; po tom po njegovoj naredbi glasnik vikne za njima: Oj putnici, zar ste vi lupeži?
71. Sinovi Jakovljevi vratiše se, i povikaše: Šta tražite?
72. Mi tražimo, odgovori im se, carev pehar. Ko ga vrati dobiće u nagradu kamilni tovar žita; ja jamčim za to, reče glasnik.
73. Mi se Bogom zaklinjemo, odgovoriše Jakovljevi sinovi, vi znate da mi nijesmo ovamo došli da krademo; mi nijesmo lupeži.
74. A, ako lažete, kakva da bude kazna onom koji to bude učinio? rekoše drugi.
75. Onaj, odgovoriše oni, u čijem se prtljagu nađe pehar biće vam predat na ispaštanje. Takvijem načinom mi kažnjavamo krivce.
76. Josif poče prije tražiti po njihovijem vrećama no po vreći svojega brata, za tijem pehar izvuče iz vreće svojega brata. Mi Josifa naučismo toj prijevari; on po zakonu cara misirskoga, ne bi mogao uhvatiti svojega brata, osim ako bi to Bog htio. Mi podižemo stepen onoga kojega mi hoćemo. Ima neko učeniji od naučnjakâ.
77. Sinovi Jakovljevi tada rekoše: Ako je Venijamin učinio krađu, njegov je brat prije njega učinio drugu[a]. Josif stegnu istinu u dubini svojega srca i ne dade se poznati; on reče sam u sebi: Vi ste u žalosnijem položaju od nas dvojice. Bog bolje zna što vi pričate.
78. O gospodaru! rekoše oni tada, on ima oca stara, poštovanja vredna; mi bismo voljeli da jednoga od nas uzmeš na mjesto njega. Mi znamo da si ti velikodušan.
79. Ne daj Bože da ja uzmeme drugoga koga osim onoga kod koga je nađen naš pehar! kad bih ja to učinio, ja bih nepravedno postupio.
80. Kad izgubiše nadu u uspjeh svoje molbe, oni se izmakoše, da se posavjetuju. Najstariji od njih reče: Zar ne znate da je vaš otac dobio od vas obećanje dato pred Bogom? Zar se ne sjećate kakvo ste zločinstvo učinili prema Josifu? Ja neću ostaviti ovu zemlju dok mi to moj otac ne dopusti, ili dok mi Bog ne objavi svoju naredbu, jer je on najbolji sudija.
81. Vratite se k vašemu ocu, i recite mu: O oče naš! tvoj je sin krao: mi možemo svjedočiti samo ono što znamo, i mi se ne mogasmo sačuvati od nepredviđenijeh stvari.
82. Izvijesti se u gradu u kojem bijasmo, i kod karavana s kojim smo došli, i uvjerićeš se da mi govorimo istinu.
83. Kad se vratiše svojoj kući, Jakov im ovako govoraše: Vi ste sami sve to udesili; ali budimo badri, može biti će mi Bog vratiti obadvojicu, jer je on pun znanja i mudrosti.
84. On se dakle odmače od njih i povika: Jaoh! O Josife! i njegove oči pobijeliše, od žalosti, i on bi tugom pritisnut.
85. Njegovi mu sinovi rekoše: Za ime Božje, zar ti misliš govoriti o Josifu dok god te smrt ne snađe ili dok tuga ne prekrati tvoje dane?
86. Ja svoju ljubav i svoju tugu iznosim pred Boga, i ja o Bogu znam što vi ne znate.
87. O djeco moja! Idite i svuda raspitajte za Josifa i njegova brata, i nemojte očajavati o dobroti Božjoj; jer samo neblagodarnici očajavaju o dobroti Božjoj.
88. Oni se vratiše u Misir i izišavši pred Josifa, rekoše mu: Gospodaru! jad je pritisnuo nas i našu porodicu; mi donijesmo samo malo novaca; ali daj nam pune mjerice, učini nam milostinju. Bog će nagraditi one koji daju milostinju.
89. Znate li vi šta ste uradili s Josifom i s njegovijem bratom, kad bijaste ogrezli u neznanju?
90. Da nijesi ti Josif? rekoše mu oni. — Jest, ja sam Josif, a ovaj je moj brat. Bog je bio dobar spram nas; jer ko se njega boji, a postojan je, srećan je, i Bog neće dopustiti da ugine nagrada čestitijeh.
91. U ime Božje, odgovoriše oni, Bog ti je dopustio da nam dobra činiš, i ako smo mi griješili.
92. Ja vam ovim neću činiti prijekorâ; Bog će vam oprostiti vaše prijestupe, jer je on najmilosrdniji.
93. Pođite i ponesite moju dolamu; pokrijte njom lice mojega oca, vid će mu se povratiti. Za tijem mi dovedite svu svoju porodicu.
94. Kad se karavan krenu iz Misira, Jakov reče onijem koji bijahu oko njega: Ja osjećam miris Josifov; vi, može biti, mislite da sam ja u bunilu?
95. Za ime Božje, odgovoriše mu, ti si u tvojoj staroj zabludi.
96. Kad glasonoša dođe sa srećnim glasom, on Josifovu dolamu vrže na lice Jakovljevo, i Jakovu se vid povrati.
97. Nijesam li vam rekao da ja o Bogu znam stvari koje vi ne znate.
98. Oče naš! rekoše njegovi sinovi, prosi u Boga naše oproštenje, jer smo mi sagriješili.
99. Jest, ja ću u Boga prositi oproštenje za vas; on je blag i milosrdan.
100. Kad Jakov, sa svojom porodicom, koja bijaše prispjela u Misir, dođe kod Josifa, on ih primi k sebi i reče im: Uđite u Misir, ako je to Bogu drago, i stanujte u ovoj zemlji oslobođeni svakoga straha.
101. On svojega oca i svoju mater postavi na jedno uzvišeno sjedište, oni padoše ničice da mu se poklone. O oče moj! reče Josif, eto, protumačen je moj onomadašnji san: Bog ga je ispunio; on je bio dobar spram mene, kad me je oslobodio tamnice, kad je vas iz pustinje doveo k meni, pošto je đavo bio razdvojio mene i moju braću. Bog je pun dobrote kad hoće. On je pun znanja i mudrosti.
102. Gospode, ti si mi podario vlast i naučio me tumačenju događaja. Stvoritelju nebesa i zemlje, ti si moj zaštitnik na ovom svijetu i na drugom; daj mi da umrem pokoran tvojoj volji, i postavi me u broj čestitijeh.
103. Takva je ta povjest, o Muhamede! iz broja nepoznatijeh pripovijedanja koja mi tebi otkrivamo. Ti nijesi bio prisutan kad Josifova braća zajednički snovaše svoja zlokovarstva, i kad mu zapeše zamku; ali veći dio ljudi, ma kako ti želio, neće vjerovati u to.
104. Ti mi nećeš iskati plate za tu priču: to je priča koja je upravljena svijem.
105. Šta je čudesa rasijanijeh na nebesima i na zemlji! Oni prolaze pored njih i okreću im leđa.
106. Veći dio ne vjeruje u Boga, dok ne miješa sa njegovom vjerom vjeru u idole.
107. Pa jesu li oni uvjereni da ih Božja kazna neće opsegnuti, da čas na njih neće grunuti plaho, i onda kad se oni tome ne uznadaju?
108. Reci im: Evo moje staze, ja vas zovem Bogu, opirući se na očevidni dokaz. Ja i onaj koji za mnom pođe, slava Bogu! mi nijesmo neznabošci.
109. Mi prije tebe slasmo samo ljude izabrane između naroda različitijeh gradova, kojima otkrivasmo svoje zapovijesti. Nijesu li oni putovali po mjestu? Oni bi tamo vidjeli kakav je bio kraj onijeh koji su živjeli crije njih. Zaista, stanište drugoga svijeta od veće je cijene za one koji se boje Boga. Neće li oni to razumjeti?
110. Kad najzad naši apostoli izgubiše nadu u uspjeh svojih naprezanja, kad ljudi mnidijahu da oni lažu, naša pomoć ne izostade apostolima; mi izbavljamo one koje mi hoćemo, i naša osveta ne može biti otklonjena od glava zlikovacâ.
111. Povjest o prorocima prepuna je poučnijeh primjera za ljude od razbora. Ova Knjiga nije priča po volji izmišljena: ona potvrđuje Pisma otkrivena prije nje, ona daje tumačenje o svakoj stvari, ona je rukovođenje i dokaz božanstvene milosti spram vjernijeh.
- ↑ Tumači vele na ovom mjestu, da je Josif učinio neku malu krađu u svom djetinjstvu.