Koga poštujemo?
Pitao sam jednog starca,
Koga krase s'jede vlasi,
Kom' će skoro samrt hladna
Slabi život da ugasi:
"Je li, starče, da poštovat' -
C'jenit treba onog samo,
Koji ima srebra, zlata -
Kog imućnim nazivamo?
Koji mirno i spokojno
Na mekanoj leži svili -
A ne čuje sirotinju,
Kako jada, kako cvili? -
Koji ima vinograda,
Ravnih polja, plodnih njiva, -
Za bogatstvom i za slavom
Čija duša samo sniva?
Što se voza u karocah
Su četiri konja vrana, -
Kom' je ispod dostojanstva
Pogledati sirotana?"
Osmjehnu se starac na to
Pa mi blago odgovara:
"Ne štuju se, sinko, taki,
Što imaju samo para.
U kog srce za rod bije,
Kom' je ljubav sveta, mila,
Kom' je duša čista, sv'jetla
Kao sunce - božja sila; -
Koji neće malaksati
Pred svakijem iskušenjem;
Koji ne zna za poroke
Već se kiti sa poštenjem;
Koji narod ne prodaje,
Bratska kletva kog' ne prati,
Koji ljubi ime svoje,
Pa sm'je za-nj i život dati;
Čije oko pravo gleda
Puno vjere, svoga plama,
Toga treba poštovati,
Pa ma bio u ritama!
Gdje takovih ljudi nema,
Taj je narod pravo roblje,
Taj je narod bez svjetlosti,
Taj je narod pusto groblje".