Kobna tajna/8

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

ČIN II
◄   Седма појава Prva pojava Друга појава   ►

ČIN II

PRVA POJAVA

(Soba Mucijeva. Leonora sjedi, a Mucijo hoda uskoleban.)

MUCIJO:
Tri dni evo, tri dni, Leonoro,
Kako si mi sunula u prsi
Otrov ove strahovite sumnje,
Pa nikako jošte da s’ potvrdi.
Od onda je Dinko već dva puta
Dolazio, pa ma da sam oštro
Motrio jim na r’ječicu svaku
Svaki pogled, svaki i najmanji
Pokret njihov, ipak ništa drugo
Ne opazih do pristojnost čistu.
A tako mi Boga, da krivičnu
Osjećaju ljubav, ne bi mogli
Sakriti je od pogleda moga
Ma hitriji da su od hudobe,
Od čelika tvrđi, i hladniji
Od mramora.
LEONORA:
Da mi tako zbori
Momče komu tek probija brada,
Čudila se ne bih; al ti, zreo
Godinama i iskustvom čovjek,
Ti da mjeru ljuckog pretvaranja
Ne dohitaš! to je da um stane.
MUCIJO:
Baš iskustvo kojim sam u dušu
Jeličinu proniknuti mogo
Jemstvuje mi za nevinost njenu
Da, za Boga, što god j’ u njoj, to se
Odma vidi ko u najčistijem
Staklu tečnost. — Sestro. ti mi reče
Da podalje od njih b’jaše; vidiš,
S tuga si se i prevarit mogla;
A videći sada kako si me
Uzrujala, i bojte se da te
Ne ukorim s tvoje prenaglosti
Sad te mrzi da s’ porekneš. Ali
Od mene se tog ukora ne boj,
Ne boj, sestro,
Samo priznaj da si previđela.
LEONORA:
Pošto hoćeš da te i ja s njome
U obmani uljuljam, to velim:
Jest, Mucijo, ja sam previđela.
MUCIJO:
Bez razuma i bez srca ženo,
Još mi dublje tjeraš nož u grudi!
Znaš li sve što trpim? znaš li da se
Ne da dugo trpljeti ovako?...
Leonoro, smiluj se tvom bratu,
Čisto priznaj da se moglo zbiti,
Da se uprav zbilo ko što mislim.
Dinko joj je valjda pristupio
Po uljudnom običaju k ruci,
Pa sagnuv se k ovoj, tebi se je
Iz daljitne pričinilo da se
K njenom licu sago.
To je tako lasno, tak prirodno
Da bih s’ i ja prevariti mogo.
LEONORA:
Raširiše ruke, razumješ li?
Raširiše ruke, pa u dugom
Zagrljaju ljubljahu se nježno,
Previđenje je li tu mogućno?
MUCIJO:
Te užasne r’ječi odnijela
Olujina b’jesna i sagnala
U najdublju pučinu, da više
Ne dopru mi nikad do ušiju,
Ni ovako razveju u meni
Jarost, mržnjii, i sve hude strasti
Što ključaju u grudima ljuckim,
Oh! ni da je ona bezobrazna
Kao kakva bludnica, ni da je
On pohotljiv kao životinja
Koju samo slijep nagon goni,
Ne bi tako na sastanku prvom
Jedno drugom u naručja pali.
LEONORA:
A je li im ono prvi bio?
O tom imam osnova da sumnjam.
MUCIJO:
Ti osnova? kakva?
LEONORA (hoće da ide):
S tobom nije
Već moguće zborit razložito.
MUCIJO:
Stišaću se... Kakav osnov imaš?
LEONORA:
Izvanredni zanos za pjesnikom
Već je jedan; u njegovim pjesmam
Dovoljno je pred njom manu naći
Pa da gnjevom plane sva.
MUCIJO:
To nije
Jošte ništa; sva njezina duša
Pjesnička je, oh, pjesma je sama!
Za to ona živo i osjeća
Što je l'jepo, nježno, uzvišeno.
LEONORA:
Valjda ima još Dubrovnik žena
Koje tako isto osjećaju
Što je l’jepo, nježno, uzvišeno;
Al ni jednu još ne vidjeh da se
U tolikoj mjeri zaboravlja.
Granicu jim polaže pristojnost
I prirodna stidljivost.
MUCIJO:
Zar njima?
Granicu jim polaže hitrina,
I obično ženama pritvorstvo
Od kog nema u Jelke ni trunka.
LEONORA:
Dojsta krasno! kad govoriš tako
Ti nimalo razliku ne shvataš
Izmeđ’ tihog uživanja koje
Pribavlja nam sama pjesma, kad nas
Pjesnikova ne zanosi ličnost,
I ushita neodoljivoga
Kad ta ličnost našim srcem vlada.
MUCIJO:
To sam čuo; imaš li još štogod?
LEONORA:
Ništa drugo do vještine r’jetke,
Kojom te je navest’ znala da ga
Sam pozoveš u svoj dom.
MUCIJO:
(To jedno,
To me muči.)
LEONORA:
Istoa jutra kad joj
Ti pristade na nevinu želju,
Domišljati pjesnik, sumnjajući,
Može biti o uspjehu njenom,
Došao je amo s izgovorom
Davna duga, za koji, van njega,
Niko nezna, niti znati može.
Al da, to se sve slučajno zbilo.
MUCIJO:
Oh, oh!
LEONORA:
Ako i promaši ona,
Svakojako pokolebaće te,
A tad on će doći da konačno
Savlada te
Neobičnim primjerom poštenja.
MUCIJO:
Al po Boga, tu je znatna svota.
LEONORA:
Da, tisuća zlatica! a šta je
To bogatom nasljedniku, svojoj
Da ugodi strasti.
MUCIJO:
Zan’jemila!
Muči.
LEONORA:
Tu je dakle sve potanko
Nepromašno bilo udešeno;
A priznaćeš valjda da predhodnih
Trebaše jim za to sastanaka.
Ej, da nije sl’jepa noć, da l’jepe
Ove bašte govoriti mogu,
Sada bismo mnogo više znali
No što vidjeh ja očima svojim
Usred b’jela dana; znali bismo
Iz kakovih pređašnjih snošenja
Mogao je da poteče onaj
Njihov topli zagrljaj i ljubac.
MUCIJO:
Ako nećeš da poludim, ženo,
Ako nećeš u bjesnilu mome
Da raskinem sve savjesti sveze,
I počinim strašnih, zv’jerskih djela
Muči, molim,... zla satano, muči.
LEONORA:
Biće bolje da odstupim.
MUCIJO:
Idi.
(Baca se na stolicu i pokriva rukama lice.)
Pomozi mi, Bože moj pomozi.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 117 godina.