Kobna tajna/27
| ◄ Пета појава | Šesta pojava | Прва појава ► |
ŠESTA POJAVA
Otac Aksentije, i pređašnji. Anica ostaje na vratima.
AKSENTIJE:
Po nalogu dobre Vojvodkinje
Obvezu je Dinko izručio
Milostinjskom zavodu, i evo
Uvjerenja.
MUCIJO:
Ona mu je dala
S tim nalogom ?
AKSENTIJE:
Kao što već rekoh.
A još imam da pridodam ovo:
Sutra Despot svečano će doći
Da za svoga velikoga đaka
Ruku l’jepe Leonore prosi.
MUCIJO:
Šta! za Dinka?
LEONORA:
Čujem li ja dobro?
AKSENTIJE:
On odavna ljubi je, pa želi
Da prstenom djevu znamenuje
Prije nego put Ungnrske krene.
Tom prilikom i ja ću te moći
Da uvjerim o svetinji sveze
Koja s tvojom skopčava ga ženom.
MUCIJO:
Ti ćeš moći da m’ uvjeriš? sutra?
Ne do sutra sam bih poludio;
Odmah, odmah.
JELICA (stupa naprijed):
Zašto vičeš tako?
Zar ne vidiš da duhovnik ide?
Ni za šta se ne brinite; sve je
Za nj spremljeno; crkvicu sam dala
Svu cvijećem iskitit, a b’jela
Odežda mu do otara stoji.
Još se samo mladoženja čeka
Sa svatima.
AKSENTIJE:
Gospo!... Ne daj, Bože!...
Vojevodo!..
MUCIJO:
Sa njezinom sv’ješću
Evo biće i vojvodi konac.
(hoće da zgrabi nož sa stola ali ga Leonora ščepa prije njega)
Leonoro!
AKSENTIJE:
Miruj, nesretniče.
JELICA:
O moj Dinko, sretan ćeš i sjajan
Amo doći ko jutrnja zv’jezda.
Prva ću mu ja povesti kolo;
Svi to znajte. Ko jedinoj sestri
To mi pravo i pripada. Je li?...
Od veselja igraću ko luda.
(igra, pa staja)
Jao meni! još s’ obukla n’jesam,
A ni moju milu Leonoru
Nakitila! Brzo, brzo, brzo (Ode)
ANA:
Vaj gospođo moja! eto su te
Do ludila b’jednu dotjerali!
MUCIJO:
Jao!
(baca se na naslonjaču)
AKSENTIJE:
Zašto meni ne vjerova?...
Iz osnova da si porušio
Hram božiji najljepši na zemlji,
Imao bi manji gr’jeh na duši.
Ostavljam te zloj savjesti tvojoj. (Ode)
|