Kobna tajna/20
| ◄ Шеста појава | Sedma pojava | Осма појава ► |
SEDMA POJAVA
Mucijo na balkonu. Periša dovlači se polako do ispod balkona. Malo kašnje dolazi Cvjetko s druge strane.
PERIŠA:
Eno njega. Govoriti moram
Kako me je hitra Leonora
Naučila, da bih mu o meni
Svaku sumnju izbio iz glave,
Te spasio s’ od njegova gnjeva;
Inače sam, rekla mi je, propo.
MUCIJO:
Čujem korak i od ove strane!...
Da udešen nije nov sastanak?
Ovdje će me opaziti; treba
Da svijeću ugasim u sobi.
(Gasi svijeću pa se vraća.)
PERIŠA:
Ko to ide?
CVJETKO:
Ja sam, pobro. Bogme,
Ni miš sl’jepi ne bi t’ iznad bašte
Preletio da ga ne opaziš.
PERIŠA:
Tačno vršim gospodarev nalog.
CVJETKO:
Tvoja revnost poznata je svakom.
PERIŠA:
Kamo. sreća da tolika nije;
Sad bih barem spokojniji bio.
CVJETKO:
Il i tebe kao sve u dvoru
Spopala je crna mora danas?
Za što nije vojvoda ni došo,
Gospođa se ni dotakla jela,
Gospođica tako isto. Kao
Neki đavo da je u njih ušo.
PERIŠA:
Gdje su sada?
CVJETKO:
U sobama svojim
Gospođa je na molitvu noćnu
Već sabrala oko sebe mlađe.
Ja izgovor nađoh, te izostah.
PERIŠA:
Ona danas i treba da moli
Više nego ikada.
CVJETKO:
A zašto
Danas više, il je ona uzrok
Današnjemu nemiru u domu?
PERIŠA:
Ti pogodi.
CVJETKO:
Sumnjam. Biće prije
Leonora; ta j’ opake ćudi.
Vojvodkinja blagost j’ oličena;
Kad b’ i htjela koga rasrditi,
Ne bi znala.
PERIŠA:
Na to bih se, Cvjetko,
I ja bio zakleo još jučer,
Al što jutros od nje vidjeh... Da me
Ko ne sluša?
CVJETKO:
Nema žive duše.
MUCIJO:
(Ima, ima, bivole, baš onaj
Kom je stalo najviše da čuje
Vaš prokleti govor.)
PERIŠA:
Biće bolje
Da ne gr’ješim dušu raznašanjem
Takih stvari.
MUCIJO:
(Demone, govori.)
CVJETKO:
Zar me neznaš? što povjeriš meni
Kao da si st’jeni povjerio.
PERIŠA:
Pouzdan si, vjeran kući ovoj,
To j’ istina, pa ćeš znat i tajnu
Da joj čuvaš. Huda je to tajna
O moj Cvjetko. Naš je vojevoda
Iznevjeren, osramoćen ženom.
MUCIJO:
(Ah!)
CVJETKO:
Čovječe, nemoj da luduješ.
PERIŠA:
Krsta m’ ovog, istinu ti rekoh.
CVJETKO:
Pesnicom bih za istinu taku
Nos drugomu razlupao, tebi
Samo velim: lažeš kao niko.
MUCIJO:
(A ja, ja mu vjerujem, kan’ da je
Sam sa krsta prozborio Isus.)
PERIŠA:
Zašto bih ti lago? zar uzroka
Tomu imam, il koristi kakvoj
Nadam s’ otud?
CVJETKO:
To jest; al’ onaka
Plemenita žena da sramoti
Svog čovjeka?
PERIŠA:
Užasno sramoti.
MUCIJO:
(Neće više, r’ječ ti moju dajem,
Neće više. Ho! udaviću je,
Zaklaću je, rastrgnuti ću je.)
CVJETKO:
Al kako si to doznao?
PERIŠA:
Dođoh,
Kan’ obično o podne u baštu
Da presječem vodu. Na jedanput
Na ostražnjim vratancima spazih
Vojvodkinju i pjesnika onog.
CVJETKO:
Kog pjesnika? Dinka?
PERIŠA:
Njega glavom.
CVJETKO:
L’jep, Boga mi, momak, da bi mogo
Svakoj ženi zavrtiti mozak.
Pa? sve reci; šta činjahu tamo?
PERIŠA:
Šta činjahu! smješan si; šta čine
Kad su sami dvoje zaljubljenih?
On je svojim pritisnuo grudma;
Pa zađoše u šumicu, otud
Izišavši razmetnutu kosu
Po čelu joj ređaše.
MUCIJO:
(Oh zemljo,
Pod njima se n’jesi prolomila?
Crni pakle, nijesi jih onda
Progutao?)
CVJETKO:
Perišo, kad čuješ
Da se ženim reci da poludjeh.
Sad, prosti mi Bože, sad sumnjati
I o samim sveticama moram.
Za muževe s rogovima slušah;
Eto jednog sada i poznajem.
MUCIJO:
(O nesnosna huljo, kunem ti se
Poznati ćeš i jednoga momka
Bez jezika; ja ću ti g’ iz grla
Iščupati, i baciti psima.)
PERIŠA:
Gr’jeh tim veći i sramota grđa
Što ljubimca primamljuje zlatom:
Jutros poslje svega milovanja
Skupoc’jenu obvezu mu dade.
MUCIJO:
Grom i pako! (viknuv ode)
CVJETKO:
Isus i Marija!
LEONORA:
Bjež’te. — Sve mi izpade po želji.
Sad čekaću konac; al već napr’jed
Znam izvjesno da joj se osvetih.
|