Kobna tajna/2
| ◄ Прва појава | Druga pojava | Трећа појава ► |
Druga pojava
Leonora. Jelica vraća joj pjesmu.
Jelica:
Hvala, draga Leonoro, hvala;
Jutro si mi ovog krasnog dana
Osladila kao slavulj pjesmom.
Leonora:
Taj je slavulj Dinko, a ja samo
Glas mu slatki do tebe sprovedoh,
Znajuć da ti umiljato dira
Osjetljivo srce.
Jelica:
To j’ istina.
Glas mu ima čarolije,
A u ovoj osobito pjesmi,
Za koju bih rekla da je svima
Što m’ iz pera potekoše kruna.
Istočnjački u njoj nanizan je
Prečišćeni biser, a najslađi
Iz nje paha miris od Atike.
Naš Dubrovnik ima sasvim pravo
Što pozdravlja oduševljen novu
Zv’jezdu, koja diže se tol sjajna
Na zreniku neba njegovoga.
Leonora:
Jest, u pjesmi žive slike sjaju
Iz nje nježnost kao med se lije;
Manu ipak mogla bih joj naći.
Jelica:
Kan’ i svakoj koju on odpjeva.
U obilju tolikih krasota
Jedna mana, dvije, tri, šta znače?
Zar i sunce svojih pjega nema?
Ono ipak tako živo sija
Da očima našim ne možemo
Nadmoćnu mu izdržati svjetlost.
Leonora:
(U srce je taknuh.) Vatreno ga
Odveć braniš.
Jelica:
A ti odveć strogo
Sudiš uvjek. Zaovice, nemoj
Da s’ uvr’jediš iskrenošću mojom,
Al’ ti moram reći...
Leonora:
Nu, da čujem.
Jelica:
Dobrim okom pjesnika ne gledaš,
Pa zbog toga ni njegove pjesme.
Leonora:
Ko to veli?
Jelica:
U tebe sam, mislim,
Proniknula, pa i u mog muža.
Da u Dinku krv plemićka teče,
On bi vama prvi pjesnik bio;
Ali samo pučanin je... Sad me
Razumjevaš... Podlegoste malo
Prerasudi plemićkoj, to priznaj.
Leonora:
Ne odričem, voljela bili da je
Od koljena našem ravna. Valjda
I ti ponos sv’jetlog tvog porekla
Sav osjećaš.
Jelica:
Al mi taj ne smeta
Da se svakoj poklonim vrlini,
Pa ma gdje se ona pojavila;
Jer vrlina jedini je znamen
Kojim svoje odabrane stvore
Bog bilježi u gomili ljudskoj.
Leonora:
(Na gladak je strmen sama stala;
Povešću je niza nj neosjetno.)
Uzvišeno misliš, pa bez sumnje
To mišljenje i navelo te je
Da mog brata, prem da inostranca,
I vijekom zrelijeg od tebe,
Predpostaviš domaćoj gospodi
Koja se je za te otimala.
Jelica:
Mucijo je u najljepšoj snazi
Muškog v’jeka, i krasotom muškom
Pomračava svu gizdavu mladež.
Leonora:
Al njegova bojna ti je slava
Više svega zanijela dušu.
Ona mu je amo predhodila
Kad ga pozva Dubrovnik da stane
Ratnoj sili njegovoj na čelo.
Pošto bješe stigo, morala si
Vidjeti ga na zabavam sjajnim
Kojim mu je počastvovan dolaz.
Jelica:
Prvi put ga spazih kroz rešetku
Iza koje u nas djevojčice
Tanac glede. Ulazak je njegov
U dvoranu sjajno iskićenu
Veličanstven bio. Čim ga straže
Oglasiše, dvorana zatutnji
Zvukovima ratne poputnice;
Sva gospoda ustade na noge,
I do vrata pođe mu na susret.
On je ušo kao kralj unutra,
A i bio kao kralj dočekan.
Leonora:
Za te ono čas presudan bješe.
Kao da te vidim:
Srce ti je drhtalo u grudma,
Na usnama treptio ti uzdah,
A u slatkoj suzi ushićenja
Ljubavi je suza najčistija.
Jelica:
Mora biti da i sama ljubiš
Kad znaš tako sve pokrete srca.
Leonora:
U samoći tvoje tihe sobe.
I u muku budnih tvojih noći,
Nekad si ga sebi predstavljala
Hladnokrvna sred užasna boja,
Gdje orlovim okom boj prel’jeće
I izdaje zgodne zapov’jesti
Što munjavnom vrše se brzinom;
A nekada gdje obada konja
Pa s tjelesnom svojom stražom hrli,
Leti tamo gdje je boj najžešći,
Sve obara što se pred njim desi
Sve suzbija, razganja kan’ oluj.
Tad ogromni sve mu vojske usklik
Razleže se do nebesa: slava!
Jelica (sa zanosom):
A tisućam izbavljeno roblje
Pred noge mu pada,
Suznim očma blagosivljajuć ga
Ko čudesnog svog izbavitelja.
Trube zveče, zastave se viju,
A on jašuć pred pobjednom vojskom,
Martu sličan, ulazi u Budim.
Sa prozora pljušte mu na glavu
Kite cv’jeća i lavrovi v’jenci,
Zvona zvone, puk ushitno kliče,
I sam vladar sa dvoranstvom sjajnim
Dolazi mu svečano na susret.
Oh! ja moram jednom uživati
Taku slavu Mucijevu. On se
Nada skoro ratu, pa će, veli,
Svoj mač opet kralju podnijeti ;
S njim ću i ja u Ugarsku poći.
Leonora:
Dakle, Jelo, priznaješ da ushit
Najmoćnije put ljubavi krči.
Jelica:
O tom nema sumnje.
Leonora:
Pa planuo
Taj u nama za vojničkom slavom,
Il pjesničkom, il ma kakvom drugom.
Jelica:
Vojnička je najljepša od sviju.
Leonora:
Najbujnija, reci; pjesnikova,
Ma da tiha, od nje sjajnija je,
Kan’ i umna snaga od tjelesne.
Jelica:
Možda; ipak sumnjam,
Leonora:
Al’ pomisli;
Šta je pjesnik? munjevita miso
Silnim čuvstvom silno razigrana.
On kan’ oro na krilima kr’jepkim
Po visinam nebeskim se vije;
Otud skida uzorite slike,
I raskošno na zemlju ih sipa
Nekad glasom veselim slavuja,
Il lahora blagim žamorenjem,
Nekad tužnom uzdisaja jekom,
Il satira porugljivim smjehom,
A nekada strašnom praskom groma.
Čovječanstvo njime zaneseno
Odozdo mu pljeska i uskliče.
Kad Petrarki Rim podnese v’jenac,
Italija štogod imađaše
Glasovitih mačem vitezova,
Ljudi sjajnih umom il vještinom,
Svi povrve u grad vječni, da bi
Uvećali slavu nježnom pjevcu,
Koji bješe ime Laurino
Svojim pjesmam raznio po sv’jetu.
Jelica:
Slušala sam da u onaj trenut
Kad s vijencem njemu pristupiše,
On s visokog mjesta gđe stojaše
Na jedanput zagleda s’ u narod,
Pa na noge ko van sebe skoči.
Opazio bječe divnu ženu
S tajanstvenom koprenom na licu,
Te poznavši u njoj onu, kojoj
Duša mu se tada ne nadaše.
Zaboravi sav taj sv’jet, i blažen
K onoj strani obje ruke pruži.
Krasan li je to trenutak bio
U životu njinom!
Leonora:
Tako krasan
Za Lauru da je sva zbunjena
Iščeznula odmah u narodu.
Zaboravljaš da je sveta sveza
Za čovjeka drugog vezivaše?
Jelica:
Da, istina!... Ipak, Leonoro,
Sladak uvjek moraše joj padat
Spomen časa kad besmvtni pjesnik
Odade joj pred svom Italijom
Obožanje komu nije ravna
Još dobila nikakova žena.
Leonora:
Ti jim dakle odobravaš ljubav?
Jelica:
Zašto ne bih? uzvišenu onu
Čistu ljubav što ne kalja dušu,
Ili uprav ako nećeš ljubav,
Ono čuvstvo slatko a nevino ...
Leonora:
To je ljubav ipak.
Jelica:
Zbunjuješ me...
R'ječ udesna sada mi na usta
Ne dolazi... Baš ljutim se na te.
Leonora:
To primjerom živim objasnimo.
Sad je Dinko prvi u nas pjesnik,
Kad bi Laura ti njegova bila?
Jelica:
Ja?!
Leonora:
Ti; onda šta bi osjećala?
Jelica:
Kakva miso!
Leonora:
Lukša da s ostvari
No što misliš. Duše kao tvoja
Pune vatre i nježnosti lako
Iz ushita prelaze u ushit.
Zan’jela te bojna glasovitost.
Mogla bi te tronut i pjesnička.
Jelica:
Leonoro! tim me r’ječma vr’jeđaš.
Leonora:
Ni najmanje, tumačim ti samo
Našu žensku narav. Kad bi znala
Da si ona ti visprena iskra
Što Dinkove raspaljuje misli,
Zar bi mogla ostat ravnodušna?
Tvoje srce izmeđ’ ljupka pjevca
I surova Marsinoga sina
Moralo bi pokolebati se.
Jelica:
Moralo bi?
Leonora:
Ko moje i svako
Koje bije u njedrima ženskim.
Jelica:
Zlo i mene i sav pol klevetaš.
Kad bih samo vjerovati mogla
To što veliš, kad bih znala da sam
Ja Dinkovih misli smjer potajni,
Mahom bih ga prezrela toliko
Koliko ga sad cijenim.
Leonora:
Dojsta?
Jelica:
Šta r’ječima mojim ne vjeruješ?
Leonora:
Ja vjerujem, jer izvrsnost znadem
Dubrovačkog vašeg odgojenja.
(Da li sam se o njoj prevarila?)
Jelica:
Sada si mi vratila spokojstvo.
Leonora:
(Ipak hoću do kraja da tjeram
Iskušenje.) Ne pomisli, molim,
Da ja ciljah na spokojstvo tvoje;
Pa da bih ti jasno dokazala
Da mislima lagahu mi r’jeći,
Evo ću ti iz dubljine srca
Iznijeti jednu moju tajnu,
I toplo te moliti za pomoć.
Jelica:
Zbori kao rođenoj ti sestri.
Leonora:
Bi li, reci, zamjerila Dinku
Kad bih bila ja, ja licem, predmet
Nadahnutog njegovoga pjenja?
Jelica:
Ti.... za ovo! pa će i bit tako
Svaku pjesmu njegovu ti prva
Od nekoga dobivaš na poklon,
A nikad mi ne reče od koga.
Leonora:
Sam on zorom u kiti je cv’jeća
Na šetnicu naše bašte baca.
Jelica:
To je za te, za te u pjesmama
On ti svoju izjavljuje ljubav.
Tom sam vješću dojsta očarana!...
Ali njega ti ne ljubiš.
Leonora:
Ljubim,
Do pravoga obožanja ljubim.
Jelica:
A svagda mu pobijaše c’jenu!
Leonora:
Tako samo pred pogledom oštrim
Moga brata sakrivati mogu
Ovu tužnu ljubav. On mu nije,
Znaš naklonjen.
Jelica:
Cijeni ga ipak.
Leonora:
Al mu svoju ne otvara kuću.
Ko piscima drugim.
Jelena:
Želju ću ti ispunit još danas.
Ident odmah knjemu... Al povoda
Treba naći... Daj mi onu pjesmu.
Leonora:
Dobra Jelo!
Jelica:
Pričekaj me ovdje.
|