Kobna tajna/17

ČIN III

Četvrta pojava

ČETVRTA POJAVA

Pređašnji. Otac Aksentije.

AKSENTIJE:
To bi pravda tak' opaka bila
Ko i ona kad židovi sl'jepi
Sprovođahu na Golgotu Hrista.
MUCIJO:
Šta to veliš? Ko si ti što smiješ
Međ’ nas doći i zboriti tako?
AKSENTIJE:
Mučena je ova tužna žena
Ko golgotski stradalnik, a ipak
Nije manje nevina od njega,
Ne, u onom barem što ti misliš,
O čovječe b’jesom ljubomora
Zasl’jepljeni.
LEONORA:
Kakva je to drzost?
JELICA:
Ah! tvoj glas je meni glas s nebesa,
Ti mi jedan još ostaješ, oče.
Pomozi mi tužnoj,
Ti jim reci mogu li ja grešno
Ljubit onog čovjeka.
AKSENTIJE:
Gr’jeh teški
I sramota vječna na svakoga
Koj’ to veli! kćeri moja, nemoj
Da se bojiš; ja sam ovdje sv’jedok,
Ja sam tumač tvoje čiste duše.
MUCIJO:
Kada bi mi dokazati. Mogo
To što sada o njoj izgovori,
Pozdravio bih te
Ko v’jestnika božjeg, došavšega
Da m’ izbavi; al’ ovako ja ti
Zapov’jedam: odlazi odavdje!
AKSENTIJE:
Da ostanem nalaže mi dužnost.
MUCIJO:
Da, na tvoju svešteničku dužnost
Pomislio n’jesam; da, tako je:
Gdje nemira ljuti plamen bukne,
Tu što brže pogasit ga valja;
Gdje razdora provali se ponor,
Preko njega most pružiti treba;
Treba vašim svešteničkim plaštom
Pokrit svako sablaznivo djelo,
Svaki grijeh odbiti na našu
Ljudsku slabost,
Izbrisati suzom pokajanja,
Ma i lažnog, najcrnju sramotu.
Sve su dojsta to dužuosti vaše;
Mi jih znamo, pa i poštujemo.
Ali, oče, pošto si jih ovdje
Izvršio, odlaziti možeš.
AKSENTIJE:
Otići ću samo pošto budeš
Svu na mene izasuo tuču
Tvojih b’jesnih r’ječi, pa uzmožeš
Poslušat me ko razložit čovjek.
MUCIJO:
Ko razložit? zar nijesam takav?
Ali kad me ti na razložitost
Opominješ, hoću da s’ uvjerim
Imaš li je i sam. Duhovnik si
Ovoj ženi, pa joj znaš sve tajne.
Bi li meni zakleti se smio
Da bludnica nije?
Odgovori, slaži, i na v’jeke
Tim zavještaj tvoju dušu paklu.
AKSENTIJE:
Da mi druga najsvetija kletva
Nije pečat udrila na usta,
Da skinuti samo za čas mogu
S ove žene zavjesu što kobno
Zastire je pred očima tvojim,
Ti bi, holi čovječe, postiđen
I izumljen srušio se sada
Pred nju ovdje, da na koljenima
Očajno je za oproštaj moliš.
MUCIJO:
Ja!
AKSENTIJE:
Ti.
LEONORA:
Ha, ha!
AKSENTIJE:
To je sm'jeh hudobe.
Ali ako duhovnik je vezan
Za muk, ako ispov’jest ne smije
Ispod svojih osvećenih krila
Da ispusti povjerene gr’jehe,
Može uvjek od nevina odbit
Gr’jeh podmetnut, kad je upitana.
Pošto i ti pod zakletvom pitaš
Za nevinost ove žene tvoje,
To pričešćem svetim, kojim svaki
Dan se hranim u crkvici onoj
Zaklinjem se: nevina je ona.
MUCIJO:
Prićešćem se, pričešćem se zakle?
AKSENTIJE:
Može l' za me veće kletve biti?
MUCIJO:
Ti si čuo, svemogući Bože!
Je li možno da bezdušno laže
Ovaj starac?
LEONORA:
A je li vam, oče
I zakletva lažna dopuštena
Kad pobožnom namjerom se čini
Da sramota uštedi se ženi,
Mužu nemir, a sablaznost sv’jetu?
JELICA:
Gazi mene koliko ti volja,
Al ne srdi Boga.
Vr’jeđajući tog čovjeka svetog.
MUCIJO:
Zar i samom duhovniku, oče,
Ne može se bludnost zatajiti?
AKSENTIJE:
Već nogama na grob stadoh, dođi,
I pitaj me na samrtnom času,
Pa duša mi odl’jećući Bogu
Kazaće ti punim pouzdanjem:
Tvoja žena nevina je bila
Kao prva čovjekova mati,
Kad je tvorcu iz krila izišla.
MUCIJO:
Ah!
AKSENTIJE:
Mucijo, taj glas koji sada
U duši ti tajno progovara
Glas je božji, poslušaj ga, Muc’jo,
I ne tlači više ovu ženu,
Koja svetom predanošću snosi
Tvoju crnu nepravdu, ne tlači
Ovog pravog anđela dobrote,
Komu i sam moradoh večeras
Diviti se, no zajedno sa mnom
Poklon’mu se, i zalivali Bogu
Koji ga je u milosti svojoj
Postavio pokraj tebe.
(Mucijo se zbunjen udaljuje)
Ode!
Za njim, gospo. (Odlaze)
LEONORA:
On je poremećen,
A njih dvoje odoše za njime
Da g’ ubjede sasvim. To ja nedam
Sad Perišu moram upotrebit
Da Muciju kaže
Sve današnje sablazni u bašti,
A naročno za obvezu, koja
Biti će mu najjasniji dokaz.
Nu teško će on Perišu htjeti
Da sasluša u ovakoj stvari;
A hoće li i taj momak smjeti
Da mu kaže sve u oči? Ipak
To ma kako sad izvesti treba.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.