Kobna tajna/10

ČIN II

Treća pojava

TREĆA POJAVA

Dinko i Mucijo.

MUCIJO:
Prijatelju, sa radošću primih
V’jest za tebe i Dubrovnik dičnu.
Valjano si starog vladaoca
Poslužio, al i usluge ti
On priznaje uprav vladalački.
Svesrdno ti čestitam na tome.
DINKO:
I svesrdno na tom čestitanjn,
Vojevodo, ja ti zahvaljujem.
Uslugama malim nagrada je
Velja data, za mene tim veća
Što mi stvori uz drugu gospodu
U tvom domu mjesto koje. Bolje
Dolikuje njegovomu sjaju.
MUCIJO:
Ti svakomu mjestu sjajnost daješ,
A ne mjesto tebi. Hoću odmah
Da dostavim mojoj porodici...
(Jelica i Leonora stupaju na vrata)
JELICA:
Već sve znamo; čule smo od sluge;
I evo nas da mu izrazimo
Našu radost.
DINKO:
Gospo, gospođice,
Ta vam radost odsjeva na licu;
Njom sam trunut u dubljini srca.
MUCIJO:
Sjedmo. — Turski poslanik je stigo.
DINKO:
S predlozima koje znadeš. Knez će
Iznijet ih jutros pred vijeće.
MUCIJO:
Tam’ i mene ko vojvodu zovu ;
Otud sudim da su svi za odpor.
DINKO:
Jesu ako čuju da s’ uspješno
Grad braniti daje.
MUCIJO:
Za to jemčim;
Al van grada zemlja svakolika
Biće turskom poharana vojskom.
DINKO:
Već je dvaput Dubrovnik izdržo
Taku bjedu, a za istu svrhu.
Zli Bogoslav iskavši uzalud
Udovicu dobrog kralj-Stjepana
Čak raskopa iz osvete divlje
I grobove naših pradjedova;
A za njime rodožder, kralj Bodin,
Ne dobivši svoj rod od nas natrag
Sedmoljetnim mučaše nas ratom.
Zar da sada Dubrovčani budu
S Brankovićem manje veledušni?
Da predadu nesrećnoga kneza
Kog na vjeru primiše? oh! Prije
Nek propadnu, nek brodovi njini
U dno mora svi skrhani budu,
I grad ovaj nek postane grdna
Od kamenja rpa. Divlja sila
Zbrisaće nas sa lica svijeta,
Ali neće iz spomena ljudskog.
MUCIJO:
I u tehi, vidim, čisto bije
Dubrovačko srce. Svi ste taki.
DINKO:
Taki bismo, vojvodo, i taki
Ostaćemo. — Ali vr’jeme leti.
Već je Despot tajno na put spremljen,
A pošto ga ja pratiti moram
To s’ opraštam s ovim gospođama,
Moleći jih da me do povratka
Obje u svom sponienu zadrže.
JELICA:
Zar odlaziš?
LEONORA:
Put vam srećan želim.
DINKO:
Al najprije ispuniti moram
Svoju dnžnost; obveznicu ovu
Isplatiće gradska blagajnica.
MUCIJO:
A, dug stričev! ovaj l'jepi dokaz
Dubrovačke savjesnosti tebi,
Moja mila Dubrovkinjo, ide.
Posluži se njime plemenito
Kao što si naumila.
DINKO:
Zbogom. —
Nas dvojica na čem ostajemo.
MUCIJO:
Čim sve ovdje za obranu spremim
Eto m’ odmah za vama u Budim.
DINKO:
Do viđenja tamo. (Ode)
MUCIJO:
Do viđenja.
(O prosidbi ni spomena! čudno!)
LEONORA:
Primjeti li poraz ljen kad začu
Da odlazi?
MUCIJO:
Ne primjetih ništa.
LEONORA:
A sada je za njim pošla.
MUCIJO:
Valjda
Prijatelja može ispratiti. (Ode)
LEONORA:
Šta je ovo? ta lukava zv’jerka
Znala ga je opet okrenuti.
O Mucijo slabi!

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.