Knez od Semberije/1
I
BOJA I DESET DO DVADESET KMETOVA
(Boja stoji kraj kućnih stepenica, a kmetovi koji stoji a koji čučnuo ili seo na zemlju. Jedni od ovih oko Boje, s njom razgovaraju; druga dvojica ili trojica, u drugom kraju pozornice, čine zasebnu gomilicu; a neki sede i na kućnim stepenicama. Većina ih je odevena u čohano bosansko odelo, no ne bogato; na glavi fes a oko njega saruk, na nogama crvene jemenije, a puše na kratke čibučiće).
BOJA: Pa što čujete vi dobri ljudi?
PRVI KMET: A što ćemo čut’. Zar misliš dobro, majko!
DRUGI KMET: U nas zlo a tamo preko Drine, i daj Bože, bar rastrijeznili se ljudi, ama — opet zlo.
TREĆI KMET: Sila je to, bolan, Turčin, te će joj dohakati Vićentije i Luko iz Podrinja. Ja velim, bolje da nijesu ni mrčili ruke.
DRUGI KMET: Ti veliš, ali kad muka dođe pod grlo, ne pita se što veliš ti, a što ja.
TREĆI KMET: Pa eto i nama je došla, te što?
DRUGI KMET: Došla, ama mi, vidiš, nijesmo onaki ka’ oni Prekodrinjani.
PRVI KMET: A što da nijesmo?
DRUGI KMET: Nijesmo te što ćeš mu. A evo pogledaj po svoj bijeljinskoj nahiji i po svoj ovoj našoj Semberiji, te gdje ti je onaki čovjek do ovoga našega kneza Iva. Vidiš li ga, bolan, kaki je mudar i saglam, u nas evo bijela su brčišta, a on nas sve nadmudrio. Zar, bolan, Vidajić-beg jede njegov laf, a sam Tuzlagić neće njemu na ino?! Al’ gdje ti je jošte jedan knez-Ivo, pa da čuješ Bosnu tada.
TREĆI KMET: Što ih bijaše vrijednijeh, ode u drugu vjeru.
BOJA: A što bi mogao i Ivo da nije vas, te ga slušate, ljudi.
PRVI KMET: Lako je, majko, slušat’ kad se mudro zapovijeda.
BOJA: A teško bome zapovijedat’ mudro, ako se ludo sluša. Moj Ivo čini što može, ama što će i gdje će, ni njegova ruka ne dostiže svugdje. Eto juče, razabrao je kako Kulin ono prešao Drinu prije neki dan, pa načinio tamo čuda i pokore: popalio grdna sela, porobio Jadar i Podrinje i poveo otuda silno roblje. Jedni vele, vodi sobom sto i jedanaest robova, a drugi kažu nije nego trista i tri. Pa sad Ivo ni pije, ni ije, niti ga san hvata; domišlja se kako da otkupi od Kulina to roblje. Poslao bio Kulinu u susret Petronija, te se Petronije jutros vratio, eno ga u konaku sa Ivom, govore i svjetuju se; donio mu aber od Kulina.
PRVI KMET: A zato nas je, valjada, knez Ivo i sazvao?
DRUGI KMET: A da zašto bi drugo?
TREĆI KMET: Ako će otkup od nas sastavljat’, slaba mu je vajda. Od kamena nikom ni kamena.
BOJA: Ne znam je li vas zato potrudio. Ne kazuje on meni ništa što je zlo; čuva me, stara sam. Do juče, prekjuče brojala sam dane, a sad već brojim sahate. Tek dobro nije, čim mi nije kazao.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Branislav Nušić, umro 1938, pre 86 godina.
|