O đevojko ne mlogo lijepa!
Ni lijepa, ni roda velika!
Što se tako mome srcu draga?
Blizu tebe življeti ne mogu,
Već ću gradit' dvore na Zagorje, 5
I omastit'[1] sve ođelo moje,
Osim pasa i košulje tanke:
Ne ću pasa rad' junačkog glasa,
Ni košulje radi jaranica,
Da mi budeš s' srca, ka' i s' oči. 10
Al' mu mlada ona odgovara:
"O junače, Božij suludnjače!
"Što ćeš gradit' dvore na Zagorje?
"Što l' omastit' sve ođelo tvoje?
"Nego dođi, kad mi zaspi majka, 15
"Al' ne nosi sa sobom sokola,
"Il' mu skini zlaćena praporca."
To je momče jedva dočekalo,
Jedva čeka dok mu noćca dođe,
I otide đevojčinu dvoru, 20
S sobom nosi sivoga sokola,
Zaboravi skinut' mu praporca,
Soko letnu, a praporac zveknu,
Glas začula đevojčrša majka,
Ter s pendžera kule govoraše: 25
"Ko lov lovi oko dvora moga,
"Lov lovio, nogu salomio!
"Jer ja nemam šćercu od udaje,
"No malahnu od deset godina."
Al đevojka majci govoraše: 30
"Kuni, majko, obje da kunemo:
"Crn mu obraz, ka' na gori sunce!
"Sve mu polje prekrilile ovce!
"Rodila mu bjelica šenica!
"A ja, majko, do godine sina!" 35
Reference
↑Omastiti ovdje znači obojiti (crnom bojom); tako se u Dubrovniku i bojadžije zovu mastioci; a otuda je i u nas mastilo.
Izvor
Srpske narodne pjesme, skupio ih i na svjet izdao Vuk Stefanović Karadžić, knjiga prva, u kojoj su različne ženske pjesme, državno izdanje, Biograd, Štamparija Kraljevine Srbije, 1891, str. 397-398.
