Falio se Karlović Ivane:
„Koliko je odavlen do mora,
Sedamdeset i sedam gradova,
U svakom sam bio i ljubio
Do l’ Bjelaja, grada bijeloga; 5
U njemu je mudra Mandalina,
Mudra cura prevarit se neda“.
Pa on pita ostarjelu majku:
„Kako ću je prevariti majko?“ —
„Lako ćeš je prevariti sinko, 10
Ti obuci ruho djevojačko,
Pušti kosu, kao i djevojka,
Uvi lice, kano i Latinka,
Pa ti ajde do mandina dvora,
Pa zavikni tanko glasovito: 15
„Mandalino! moja drugarice,
Ajd’mo brati rumene ružice“.
Kad to začu Karlović Ivane
On poskoči na noge lagane,
Pa oblači ruho djevojačko 20
Pušti kosu kao i djevojka
Uvi lice kano i Latinka
Ivo ljepši nego li djevojka.
On odlazi do mandina dvora
Pa povika tanko glasovito: 25
„Mandalino, moja drugarice,
Ajd’mo brati rumene ružice!“
Odgovara mudra Mandalina:
„Id’ otale neznana djevojko,
Ja ne smijem iz kuće izaći, 30
A još manje u baštu otići
Ja se bojim Karlović Ivana!“
Odgovara lijepa djevojka
„Neboj ga se mudra Mandalina,
Evo ima baš neđelja dana 35
Da je Ivo jadan poginuo!“
Kad to začu mudra Mandalina,
Od veselja ona zapjevala:
„Neka, neka! milom bogu vala
Kad je pala Ivanova glava, 40
Ajd’mo brže moja drugarice
Ajdmo sada u zelenu baštu,
Da beremo šarenoga cv’jeća. —
Kad s’ ubrali prvu kitu cv’jeća
Uze kitu Karlović Ivane, 45
Pa je baci u ladnu vodicu:
„Nosi, nosi, lađana vodice,
Sve za dušu Karlović Ivana!“
Kad s’ ubrali drugu kitu cv’jeća,
Baci kitu u zelenu travu: 50
„Veni, veni rumene ružice
Ljubi, ljubi, Karlovnć Ivane!“
Uvati je po tananu pasu
Pa je baci u zelenu travu.
