Kapetan Dajan
Knjigu piše care gospodine,
Pa je šalje banu od Pažune
„Područniče, bane gospodine!
„Šalj’ de harač od devet godina,
„I pošalji potila dorina, 5
„I na njemu ćercu za ljubovcu,
„Na đevojci zelenu dolamu,
„O unjkešu sablju obješenu,
„S l’jeve strane iz ramena ruku,
„Šalj’de, bane, jere dati moraš.“ 10
Kad je bane zadobio glase,
Od žalosti nije znao za se,
Udriše mu suze niz obraze,
Kano kiša niz jelove grane.
Nujan bane ispred dvora hoda, 15
Gledala ga parada soldata
I ponizno upitala bana:
„Gospodine, bane od Pažune,
„Koja j’ tebi golema nevolja,
„Okle knjiga, od koga li grada, 20
„Šta li kaže, ma koga li vraga?“
Al’ se bane izgovara mudro:
„A soldati, draga djeco moja,
„Kljiga j’ b’jela cara gospodina,
„A car ište što dati ne mogu: 25
„Ište harač od devet godina,
„Poiskava ključe od Pažune,
„I još tome potila dorina,
„I na njemu ćercu za ljubovcu,
„I na njojzi zelenu dolamu, 30
„O unjkešu sablju obješenu,
„S l’jeve strane iz ramena ruku.
„Sve bi njemu pregorio bane,
„Al’ ne mogu ruke iz ramena.
„Bil’ s’ u svoje sablje pouvali, 35
„Da idemo u Kosovo bojno,
„Da dočekam cara gospodina,
„Da pozovem njega na megdane?“
Prednjaci su njemu govorili:
„O ponizno, bane gospodine, 40
„Brez prednjaka ni oranja nema,
„A kamo li boja u Kosovu.
„Ovo ima osam b’jelih dana,
„Ka’ j’ otiša’ Dajan kapetane,
„Otišao Sr’jemu bijelome, 45
„Pa ga nikad nazad ne imade“.
Kada čuo bane gospodine,
On se vrati kuli na pendžere,
Pa dozivlje Golubinu slugu,
Uruči mu list knjigu bijelu, 50
Da je nosi Dajan kapetanu,
I uz knjigu stotinu dukata:
„Imaš stroška, moja prava slugo,
„Da otideš i nazad se vratiš."
Kada viđe Golubina sluga, 55
Štap u ruku, nokat u ledinu,
Pa okrenu strmu niz plećinu:
Kako s’ Gole niz ioljane vuče,
Petama se sve u leđa tuče.
Kada d’jete b’jelu Sr’jemu dođe, 60
Vazdan d’jete po Srijemu hoda
Dokle nađe Dajanove dvore.
Kad ga Dajan ugleda sa kule,
A sa kule sa gornjih pendžera,
On je svoje dozivao sluge: 65
„Hajd’te sluge, hitro pohitajte,
„Eno j’ bane slugu opravio,
„Tvrda j’ vjera, dobra biti ne će.“
Odmah su mu sluge pohitale,
Pred banovu izlazile slugu, 70
Pa mu slugu preda nj dovedoše.
On mu pruži list knjigu bijelu;
Kad pogleda Dajan kanetane,
Naustice upitao sluge:
„Što je tebe opravio bane?“ 75
Mudro mu se izgovara sluga:
„Da je bane naustice kaza’,
„Ne bi meni b’jele knjige dava“.
Al’ pozivlje Dajan kapetane,
On je vjerne dozivao sluge: 80
„Kolundžija, prava moja slugo,
„De ti siđi do topla podruma,
„Pa izvedi potila dorina,
„Siguraj ga, prava moja slugo,
„Siguraj ga, kano za megdane, 85
„Bog je jedan, dobra biti ne će.“
U mlađega pogovora nema;
Odmah ode do topla podruma
I izvede potila dorina,
Na češalj mu dlaku izgonio, 90
Pa mu dlaku na burmu zavija,
Pol’jeva ga žeženom rakijom,
A istire kunetinom teškom.
Alder svale, a timar navale,
Udri svrh njeg’ sedlo kostajnicu, 95
A svrh sedla čoje srmajlije,
A iz čoja srebrni sindžiri,
Na sinđir’ma mletački cekini
Dohvaćaju konja po gol’jeni.
Kolani ga sa devet kolana, 100
I s desetom ibrišim-tkanicom,
Koja konja na umoru čuva.
Na doratu četiri ulara,
Drže njega četiri Madžara,
Opet s’ konjic hoće da izmakne. 105
Zauzda ga džimiti — latinkom,
Na latinci sedamn’est đemova,
Koja košta šezdeset dukata,
A sva orma dvjesta i četiri.
Dajan ode u Vrandžiju kulu, 110
Pa otvora četiri sanduka,
Pa udara od’jelo na t’jelo:
Ponajprije gaće i košulju,
A niz gaće šinke od čelika,
Koje njega na megdanu brane. 115
Opasa se svilenijem pasom,
Okratak je, trideset aršina,
Pa za nj turka dva para pušaka:
Jedno graci, drugo vedenici.
Pa oblači sedam ječerama, 120
Na njima su toke i ilike,
Positne su, al’ su pozlaćene.
Udri na se zelenu dolamu,
Stotinu je potrošio kesa,
Dok je same čove postavio; 125
Na njoj puca s obadvije strane,
S obadvije do zelene trave.
I ustiče kapu kubakliju,
Na kojoj je devet čelenaka,
Među njima pero od pauna, 130
U v’jek kaže gospodaru svome,
U v’jek kaže, oklen vjetar dima.
Preko sebe dugu granajliju,
Od dva grla, od četiri zrna,
Dva branika, četir’ naprašnika, 135
Sama ona bez kremena pali,
Kad god pali, šesnaest povali.
Mili Bože, na svemu ti hvala,
Da je kome stati pa gledati,
Kako se je junak sigurao, 140
Pa posjede sila na bijesa.
Kod tolike ljepote i ruha,
Čudna plača u malo zemana:
„Ovo ima do dvadeset ljeta,
„Kako sam se junak oženio, 145
„Pa od srca nikad čeda nemam;
„Jedno sade, žalosna mu majka,
„Muško bilo od osam danaka.“
Kada konja utstavi pred dvorom,
Pa doziva Vidosavu ljubu; 150
„Vidosava, moja vjerna ljubo,
„Ja ga ščekah, al’ ne viđe’, ljubo,
„Neg’ mislio, da ću na kršćenju.
„Krsti, ljubo, imaš dosta blaga,
„Imaš blaga i srebra i zlata.“ 155
Linuše mu suze niz obraze,
Kano kiša niz jelove grane,
Pa otište poljem i ledinom.
Silno mu se konjic pomamio,
Šest lakata u visinu skače, 160
A dvanaest mjeri po ledini,
(Ta bolje je nama vjerovati.
Nego ići mjeriti ledine.)
Odja konja gradu na Pažuni;
Kad ga viđe bane od Pažune, 165
Pred mlađega išetao svoga,
Za uzdu mu konja uhvatio.
„Oj, Boga ti, mlađan kapetane,
„Hoćeš biti meni zamjeniče,
„Išti blaga koliko ti drago." 170
„„Ja ću biti tebi za zamjenu,
„„Ali bombe tvoga blaga ne ću,
„„Imam blaga, koliko ti drago.““
Odja konja na bojno Kosovo;
Kad iziša’ polju na Kosovu, 175
Na njemu js šator razaneo,
Pred šatorom kopje udario,
A za kopje konja privezao,
Pa posjede rujno piti vino,
Kad l’ eto ti poturica mlada, 180
Na konjicu ka’ na gorskoj vili,
I govori banu gosnodinu:
„A izlazi, bane gospodine,
„Daćeš harač ka’ mislio n’jesi.
„Daćeš harač od devet godina.“ 185
Al’ govori mlađan kapetane;
„Odmakni se i počasi malo,
„Da s’ napijem za života vina.
Kad se junak ponapio vina,
On posjede dobra konja svoga; 190
Megdandžije konja razigraše,
Na britke se dočekaše ćorde.
Sinu sablja mlada kapetana.
Poturici osiječe glavu,
Pa je meće u strunjicu zobnu, 195
Objesi je konju o unjkešu,
Pa potište sa Kosova bojna.
Na putu ga b’jela knjiga srete,
Od vijerne Vidosave ljube:
„Ostav’ de se vraga i megdana, 200
„Već se žuri dvoru bijelome,
„Nejako je čedo preminulo.“
Na to jukak ništa i ne haje,
Nego odja do Pažune grada.
Susrete ga bane od Pažune, 205
On izvadi iz strunjice glavu,
Pa je daje na mjesto jabuke:
„Evo glave, bane gospodine,
„Zamjenika cara čestitoga,
„A ja idem dvoru bijelome." -210
