Kao vihor/2

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

◄   I ЧИН II ČIN III ЧИН   ►

II ČIN

     (Velika, prostrana soba sa obijeljenim zidovima i sa niskom, počađalom tavanicom, na kojoj, o kanapu obješene, vise tri-četiri obvehle dunje, nekolika nara i dvije dinje. U dnu čitav niz prozora, uskih, tijesnih, sa malim kanatima i jakim demirima, uz koje se isprepleo đulbehar. Neki su prozori rastvoreni; neki zatvoreni i prekriveni malim, bijelim zavjesama. Sa desne strane vrata, očišćena i okićena granom božićnjeg bršljana. Na lijevoj strani stara, zidana peć. U peći, makar što je toplo, gori vatra radi velikoga šerbetnjaka, u kom se uzvaruje voda za kahvu. Nedaleko od peći, na ćilimu kojim je zastrt čitav pod sobnji, rumeni se veliki kahveni ibrik, oko kojega su rasturena nekolika fildžana. Unaokolo, ispod zidova, uzdižu se široki minderluci, prekriveni skupom plavičastom čohom, a od zida oivičeni teškim jastucima. Ispred minderluka nekolike mumtafte, na kojima su u srebrnim pliticama razasuti cigari. Na jednoj mumtafti boca sa vodom, dvije čaše i dvije pepeonice od bakra... O zidovima, obješene oko ovećeg ogledala, dvije svilene marame, i omanji ikonos, u kome se prema slaboj svjetlosti kandila blistaju dvije u srebro okovane ikone. Ikonos je opervažen sa dvije zavjese od crvene svile, sa vezenim krstovima na sredini i zlatnim resama unaokolo. Ispod ikonosa proviruje sasušena grana ruzmarina i vise žute, jerusalimske
brojanice).
MILICA (skrušena, skromna, tiha. Stala pokraj peći i sakrivajući ruke pod bošču, lomi prste ... Tiho): I ni vas, jarane svoje, neće da posluša?...
STEVO (hodajući po sobi): Uzalud sva muka... Nikoga u tome poslušati neće.
MILICA (nemoćno, tužno): Obenđijala ga, prokletnica!... Zamamila!...
STEVO: Gotovo sam i ja počeo vjerovati u mađije... Duše mi...
MILICA (nekako zbunjeno, smeteno): A jesi li mu zborio o materi njezinoj, kakva je bila? Ja sam htjela, ali... (postiđeno gleda u stranu) kako ću ja?... Majka... da govorim s njime o takim... (Prekida, udara se po ustima). Bože me sačuvaj!... Stid me...
STEVO: Zna on i sam. Sve zna...
MILICA (uzdrhta; nekako poplašeno): Sve?
STEVO: Pa... zna kako je Tata, kad je ostala udovica, preuzela mehanu i raskalašno živila. Zna kako su joj dolazili, po danu i po noći, i momci i oni... (Dosjetivši se nečem, brzo prekine). Zna on...
MILICA: I opet joj ide?
STEVO: I opet.
MILICA (uzdiše): Mađije proklete... Mađije!... (Krsti se prema ikoni). Sačuvaj mi ga, Bogorodice prečista, zaštitnice moja!...
STEVO: I što je još čudnije: on trči za njom, a ona ga, barem kako se čini, toliko i ne voli...
MILICA (kao u čudu; ne vjerujući): Ne voli?
STEVO: Još se ne može poznati da ga mnogo razlikuje od drugih...
MILICA (nekako uvrijeđena i kao ljutita): Kučka jedna!... Mog sina da ne voli!... Kučka!... Zar na svijetu ima kršnijeg i boljeg momka?
STEVO: Thee... Tako ti je...
MILICA (življe): A može biti, i bolje je tako!... Može biti... (Povjerljivo Stevi). Kako bi bilo?... (Pogleda mu u oči i ućuta. Kao da joj se učini, e bi je odao Vladi. Zbunjeno). Ništa, ništa, sinko... (Kao da bi da sve zabašuri). D ja te, jadna, i ne nudim ničim!... (Nudi cigare). Uzmi!... Uzmi!...
STEVO (odbija): Da ga jače volila, možebit’ bi se prije i zasitio i ostavio je... Ali ovako... (Vrti glavom, kao da kaže: ne može se ništa).
MILICA (grčevito steže, čupa dimije na bedrama. Tiho): Zlo moje!... Jadi moji!...
STEVO: Ovako ne popuštajući i dražeći, dovela ga je gotovo do bezumlja. Na sve zaboravio, osim na nju. Ona mu sve...
MILICA: Prokleta, da Bog da!...
SIMO (petnaestogodišnji deran, raščupan, izgreban, sa modricama na licu i čvorugama na čelu. Obučen u Vladino iznošeno odijelo, koje mu preširoko, te kao da visi o njemu. Nogavice mu zavraćene, ruke se gotovo ne vide iz rukava. Dotrči, češkajući se iza vrata. Milici): Kazale su da će odmah doći...
MILICA (prijekorno): Opet si se kavžio, obješenjače mali!...
SIMO (češka se): Ništa je, gazdarice... On opsov’o meni, a ja njemu; on udario mene, a ja njega...
MILICA (vrteći glavom): I svaki dan tako.
SIMO: Kad me ne pušta s mirom.
MILICA (kao da se sad sjetila zašto ga je zvala): O jesi li kazao da sam ih lijepo pozdravila da dođu?...
SIMO: Sve sam kaz’o...
STEVO (kao da je jedva dočekao što može ići): Ispred pitomijeh gostiju neka divlji bježe... Zbogom... (Pođe).
MILICA (hvata ga za ruku, meko): Stevo, sinko... Ne zamjeri!... Zvala sam te od nevolje ... Majka je majka... (Tiše). I nikom nemoj pričati o ovome.
STEVO (odlazeći): Ne boj se!
MILICA (prati ga do vrata): I molim te opet: čuvaj mi ga!...
STEVO: Zbogom. (Ode).
MILICA (govori za njim): Pazi ga!... Brani!...
STEVO (spolja): Zbogom!
MILICA (vraća se i opet ide prema peći).
SIMO (češkajući se): I gazdu sam sreo.
MILICA: Gđe?
SIMO (namrgodio se): Mrk, ljutit... Ide čaršijom, nikog ne gleda... Nikom se ne javlja!
MILICA (sjetno): Jadan otac!
SIMO: Ja sam protrč’o pored njega... Bojim se da ne udari...
MILICA (čisti pepeonice): Dko sad dođe?... (Uređuje fildžane). Simo, pomozi! Čisti!... Neka nađe ove u redu! (Oboje pospremaju, čiste. Spolja se čuju ženski glasovi, sve jače). Bože!... Eto ih!... (Simo brzo izlazi).
ANĐA i STANA (ulaze u živom razgovoru): Dobro jutro, Milice!... (Ljube se s njome). Zdravo, živo?...
MILICA: Zdravo, hvala Bogu!... (Nekako usplahi.rena). Evo, evo ... Sjedite ... (Anđi koja hoće da sjede u dnu). Nemoj tu!... Nemoj!... Gori prođi!...
ANĐA: Neka, neka... (Nastaje među njima tiha prepirka i kao rvanje. Napošljetku Anđa popušta te prolazi u vrh).
STANA (uzvalila se uz jastuke): Dosjetila sam se; rašta si nas zvala.
ANĐA: Lako se sada dosjetiti!...
STANA (prijekorno): Kad je muka i nevolja, tada se sestre dozivlju... Jakako... Neka dođu, nek’ pomognu, nek’ posjetuju!... A prije, kad je bilo zgodnije, niko ni da nas pomene.
MILICA (skrušeno): Oprosti, sestro, grešna sam!... Zbog grijehova svojih i patim...
STANA (oštro): Patiš ti zbog tvoje mahnite pameti!... Davno sam ja znala i kazivala ti: „Pazi na onog svog vjetrogonju!... Otvori oči, Milice!”
MILICA (U čudu): A zar ga nijesi hvalila kao i ja?...
STANA (oštrije): Ko ga hvalio?... Još i tu potvoru meni u lice!... (Anđi). Čuj, duše ti!... Ja joj hvalila sina! (Podavija dimije poda se i izazivački sjeda, isprsivši se).
MILICA (blago): Ne ljuti se, Stano, molim te... Nemoj... Meni se čini ... (Odmahne rukom). Sad ne znam ni šta govorim.
STANA (ustala prema ogledalu, te popravlja tuku na glavi): On je jedan bezobraznik i nitkov!... (Pobjednički). Eto, šta ti je on!...
ANĐA (otire se jaglukom oko usta): Siromah!
STANA: Niti koga pazi ni počituje... Sretne me, pa ni da Boga nazove!
MILICA (moleći): Nemoj, Stano ...
STANA (žešće): Bacio obraz pod noge!... Na oca svoga pljunuo!
MILICA: Stano!...
STANA: Nitkov!... Nitkov!... (Uzme cigar i zapali).
MILICA (približi joj se, saginje se): Hoćeš li da me pokaraš, Stano?... Evo ti obraza!... Udri!... (Unosi se preda nju). Udri, sestro!... Prosto ti bilo!... Udri!...
STANA (kao da se poplašila): Šta ti je?...
MILICA: Čini sa mnom šta hoćeš, a njega mi nemoj ružiti ni sramotiti!... (Meko). Mlad je on ... Još je dijete!... Dobar je...
SIMANA (zastala na vratima, sa cigarom u zubima i odbijajući dimove razgleda po sobi. Ništa ne govori. Ne pozdravlja).
MILICA (opazivši je): Koga tražiš?
SIMANA (oštro): Tražim gazdu Stevana, đavoli ga raspinjali!
MILICA (U ČUDU): Šta će ti?
SIMANA: Htjela sam samo da mu kažem da je on jedan lupež i razbojnik!... Ništa drugo!... (Prezrivo ih pogleda i ode).
STANA (skoči): Kučka!... (Pođe). Da joj ja odgovorim!...
ANĐA (uhvati je za dimije; zadrža): Nijesmo došle da se svađamo... (Blago). Bolje da se dogovorimo...
STANA (osorno): A zar se možemo ljucki dogovara-ti?... (Pokazuje na Milicu). Nijesi li čula kako brani sina?... Zar bi ona poslušala naše savjete?... (Žešće). I đuvegiju je, nekada, ovako branila!... S kim god se sastala, ponosila se njime k’o paun repom... (Podražava Milici). Moj Stevan!... Moj Stevan!... (Uzvijajući nosom). A dobro znamo, — i ona zna, — kakav je bio!...
MILICA (ponosito): Vavijek dobar!
STANA: Ni meni, sestri svojoj, nikad se nijesi potužila na njega...
MILICA: Nijesam imala rašta.
STANA: Hihi... Kao da se ništa ne zna!... Hi - hi... Nijesi imala rašta?... (Anđi). Koja je to žena, koja nema rašta da se potuži na đuvegiju?
ANĐA (meko): Ostavi se takog razgovora, Stano... Dosga je!...
STANA (osorno): Kad se naljutim, ništa mi nije dosta!... (Udara rukom o ruku). Patila zbog đuvegi je toliko godina, a nikad ga ni prekorila nije!... Kamo joj jezik, ne imala ga!...
MILICA (točeći kahvu): Muško je, domaćin je... On zna šta radi... Zar ja, luda ženska glava, da ga prekoravam?...
ANĐA: Sad se zbog Stevana nijsmo ni sastale... O Vladi je govor...
STANA (kresne): O Vladi, o Stevanu, — sve’dno... Nijedan ne valja!...
MILICA (nudi kahvom): Uzmite!... (Anđi). Voliš li slađu?... Evo šećera!
ANĐA: Vlado je i naš, naše dijete... Nije samo Miličin... Zar ga i mi nijesmo odgajale?...
MILICA (zahvalno je gleda; nudi): Uzmi!...
ANĐA: Koliko sam ga puta na svojim rukama njijala!...
STANA: Meni je jednom očupao pramen kose, obješenjak jedan!... Vrisnula sam od bola!...
ANĐA (zabrinuto): Šta ćemo s njime sada?... Kako da ga otmemo onim vješticama?...
STANA (kratko): Mučno ćeš ga ti oteti!...
ANĐA (otežući): Ja sam o tome mislila puna tri dana... I samo sam jedno mogla smisliti...
MILICA (prene se; sluša): Bože! Šta li je?...
ANĐA: Da mu nađemo drugu đevojku...
STANA (upada)... i odmah da ga ženimo?...
ANĐA: Đevojka bi se lako našla... Kršna, plaha!...
MILICA (obori glavu i uzvije ramenima).
ANĐA (gleda je): Neće htjeti?...
MILICA: Nikao...
ANĐA (nemoćno): Drugog lijeka ne znam...
STANA (oštro, inadžiski): A ja znam!
ANĐA (s podsmijehom): Ti?
STANA: Pustite vi mene, pa ću čitavu stvar urediti!...
ANĐA (kao i prije): Ti?
STANA (ponosito): Ja!
ANĐA: Kako?
STANA (ratoborno): Da odem onoj Tati, pa da joj očitam jednu katavasiju, k’o što joj još niko očitao nije... I njezinoj Olgi da otkantam jednu čitanku!... Otvoreno, pred svima!... (Nekako pobjednički). I evo vam kažem da će one same zaključati vrata pred Vladom!... Same će ga otjerati!...
ANĐA: Slabo li poznaješ Tatu!
STANA: Ali će ona mene poznati!
ANĐA: Slabo je to!... Slabo’...
MILICA (življe): Čekajte. I ja sam tako nešto smislila!... (Povjerljivo). Da odem... da pitam...
SIMO (proviri kroz vrata): Eto gazde!
MILICA (ubrzano): O tome ćemo još govoriti... (Tiše). Sad šutite!... (Polušapatom). Budite mi sad vesele, nasmijane!... U brizi je, jadan, pa da ga ne ubijamo jadikovkama!... Otac je otac!... (Ispravlja se). Evo ga... Čujem mu hod... (Otvara vrata i stane pored njih, sa rukama na pojasu, kao da dvori. Smješka se na silu).
GAZDA-STEVAN (izuva plitke cipele pred vratima. U čarapama ulazi u sobu. Ljut, mrgodan... Ni na kog ne gleda, ni s kim ne govori... Prolazi i sjeda blizu peći).
STANA (Anđi): Ni Boga ne nazva!... Kao Turčin!
MILICA (dohvati iz prikrajka, iza peći, čibuk, napuni lulu duhanom i pruži mu. Ponizno): Hoćeš li pušiti?
STEVAN (ne odgovarajući uzme čibuk).
MILICA (mašicama vadi iz peći žerave i stavlja na lulu): Hoćeš li rakiju?
STEVAN (muklo): Donesi!
MILICA. Odmah, brate!... (Odlazi po rakiju).
ANĐA (šapće Stani): Kako je blijed!
STANA: ... i kolike mu modrice ispod očiju!...
STEVAN (zamišljen ćuti. Nakon duže počivke pogleda ih. Podrugljivo): Jeste li mi došle na čestitanje?... Na veselje?. .. Sina imao, pa ga nemam ... Odmetnuo se... Zar tu ne trebaju čestitke?
MILICA (donijela rakiju): Uzmi!... Umoran si!... (Toči mu u čašu). Uzmi!...
STEVAN: Kamo sreće da kamen rodih, a njega da ne rodih!...
ANĐA (tiho): Ne govori protiv Boga, Stevane!
STEVAN (muklo): Bog?... Zaboravio je na me.
ANĐA: On će i pomoći!
STEVAN (Milici, zajedljivo): Kamo ti ga?... Gdje ti je?... Hvalila si njegovo dobro srce... Kamo ga sada?... Kucne li imalo za te, za majku, a za me... (Kroz zube). Za me neka i ne kuca... Ne tražim...
(Suvo). Odričem ga se!...
STANA (ljutita, što se neko drugi, osim nje usuđuje da napada Vladu): Sina li se odričeš, bolan?
STEVAN: Rekoh: Nemam više sina.
STANA (jače): Onaka kršna sina da se odrečeš?
STEVAN (osorno): Nemam sad nikoga. Niko mi i ne treba.
STANA: Mahala se ponosi njime, a ti da se ne ponosiš!...
STEVAN (jetko): Zar što je podivljao?
STANA: Budi pametan, pa će se vratiti. (Žešće). Ti si kriv, što ga nijesi znao sačuvati.
STEVAN (uvrijeđen): Ja kriv?... Nije on, nego ja?... Zato li si došla?... Da me tim prekoriš!... (Pokazuje im čibukom na vrata. Hladno). Hajde mi iz kuće!... Svi hajdete!... (Jače). Idi!...
STANA (ustane, razdražena): Mene zar goniš iz kuće? Ti?... Ti?... (Podboči se). Hoćeš li da ti kažem ko si ti?
STEVAn (zapovjednički): Hajde!
MILICA (umiješala se među njih): Stevane!... Brate!... (Moleći). Stano!
STANA (žestoko): Kad me goni iz kuće, hoću sve da kažem!...
MILICA (ispravlja se; mirno): On je gospodar u kući ovoj!... Niko mu ne smije prku riječ reći!
STANA (otprsne): Tako li je?... (unijela se Milici u lice). Taako?... Zlo je i bilo što mu niko ništa nije smio reći... A ja ću...
STEVAN (oštro): Idi!
ANĐA (digla se i uzela Stanu za ruku. Meko): Hajdemo, Stano!... Hajdemo!... Biće, zar, i sretnijih dana. Doći ćemo opet...
STANA: Nikad mu više doći neću.
STEVAN: I ne trebaš!
STANA (jače): Nikada! (Još hoće da govori, ali je Anđa gotovo na silu odvuče).
MILICA (blago): Ne ljuti se, Stevane ... Znaš Stanu ... Nije joj srce kao jezik... (Toči). Uzmi rakiju!... (Pipa ga po čelu). Kuku!... Čelo ti gori!... Hoćeš li da istarem sirćetom?...
STEVAN (kratko): Ostavi!
MILICA: Jesi li gladan?
STEVAN: Ostavi me!... (Digao se, turivši ruke pod pojas, hoda po sobi).
GOSPAVA (mlada, mršava žena. Jednom rukom pridržava dimije, koje se zaprašile, a u drugoj drži maramu i hladi se. Zadihana je, oznojena. Dva mokra biča kose oko ušiju kao da joj prionula za kožu. Govori brzo, gotovo ne predišući): Dobro jutro!... Zar ste oboje ovđe?...
MILICA (užurbala se): Sjedi, Gospava!... Otpočini!... (Hoće da je povede minderluku).
GOSPAVA: Ne mogu... Nemam ti kad sjediti... Posla pune šake ... (Hukne). A i nahodala sam se jutros!... Osam kuća obišla!...
MILICA: Kahvu hoćeš li?... Slatko?...
GOSPAVA: Hvala... Hvala... Nemam kad... (Sjeda). Ljutita sam, pa ništa okusit’ ne mogu... (Hladi se). Svadila sam se jutros sa desetinom.
MILICA: Ti svaki dan...
GOSPAVA (prekida): A kako se ne bih svađala, molim te?... Kako bih trpila da prokleti svijet govori iz ništa svašta! (Ustane). Da znaš samo... Da čuješ samo...
MILICA: Sjedi'.
GOSPAVA: Ne mogu... Nemam kada... (Hladi se). Govore za Vladu da će se vjenčati sa onom... Olgetinom ... (Sjeda). Kažu i prsten joj dao i vjenčanu haljinu naredio, i...
MILICA (upada): Lažu, sestro!... Lažu!... Potvaraju mi dijete!
GOSPAVA: Tako si ti i Stevana nekad branila. (Ustaje). Nemam kad... Moram ići... (Stojeći i kao spremajući se za polazak nastavlja). A Tata, kažu, sva sretna... Drago joj što će se osvetiti Stevanu, što je nekad ostavio... Nije šala: sina oteti!...
STEVAN (trgne se; pakosno): Nije ga otela!... (Okrene glavu u stranu kao da se i sam stidi laži. Muklo): Ja sam ga odbacio!
GOSPAVA (sjeda): Svijet ne kaže tako... Govore kako si se od jeda i propio... Hladi se). Pije, kažu, četiri oke na dan...
MILICA (živo): To si ti izmislila... To niko ne govori.
GOSPAVA: Pođi među svijet, pa ćeš čuti... (Ustaje). Što je najgore, kažu da je Stevan davao Tati osam hiljada da mu vrati Vladu...
STEVAN (plane): Ja da sam zamolio?... Ja nudio?...
Gospava (slegne ramenima). Što čula, to i kaza- la . . . Zbogom . .. (Pođe, pa zastane na vratima). A je-
ste li čuli, da je pobjegla žena majstora Petra? Milica (odmahne rukom, kao da veli: neka je).
GOSPAVA (pripovrati se): Jes’... Sinoć pobjegla od njega... Zbog gladi, kažu... Zbogom... (Pođe, pa opet zastane). U gazde Miloša rodio se unuk ...
MILICA: Neka mu je sretan!
GOSPAVA: Kažu: čudo od đeteta... Rodio se sa dva zuba!... Boga m!... Zbogom!... (Ode).
STEVAN (gleda u Milicu. Jetko): Jesi li čula?
MILICA (sjetno): Ni sad neće da nas na miru ostave.
STEVAN (stisnuo zube; šišti): Eto ti sina tvoga!... Eto ti jedinčeta!... Eto đavola u ljudskoj koži!...
MILICA (prema ikoni): Bog mi s njim bio!
STEVAN: Ne spominji Boga uzalud!... Jok!... On je digao ruke od njega, od nas... Nesin... Odmetnik!...
MILICA (uzdahne): On nam jedino uzdanje!
STEVAN: Žalosno ti uzdanje, sad se drugoj okrenuo!
MILICA (ponosno): Radosno mi uzdanje, kad znam da je živ i zdrav...
STEVAN (opet turio ruke pod pojas. Raskoračio se. Hukne kao nad mrtvacem): Šta učini, sinko, od nas! Šta učini, prokleto ti!...
MILICA (privija se uz njega i meće mu ruku na usta. Brzo): Ne kuni, Stevane!... Nemoj!...
STEVAN (odgurne je): Brani ga!... Brani i sad!... (Zajedljivo). Da ga nisi tako branila, drukčiji bi bio... Ti ga mazila!... Ti ga i pokvarila!...
MILICA (skrušeno): Jesam... Ja sam... Ja kriva... Samo ne kuni!...
STEVAN (suvo, kao da sam sebe pita): Rašta sam živio?... Kome radio?.. . Za koga tekao?... (Odgurne nogom jednu mumtaftu, drugu). Šta će sad ovo?... Kome će?...
MILICA (blago): Njemu, ako Bog da!
STEVAN (gleda je ispitujući. Opet kao da sebi govori. Poluglasno): Njemu?... Jes’... Njemu... (Leže na minderluk). Za njega se mučio. Za njega kupovao!... Za njega donosio!... (Gleda po sobi. Gleda i na vrata, kao da očekuje nekoga). A sad ga nemam... (Milici). Ni njega nemam, ni tebe nemam, jer si uz njega... Nikoga nemam...(Ustaje. Ispravlja se. Jače). A mogu bez vas... Ja mogu... (Ide i govori prigušeno, kao da ječi). Sam... Sam ... Sam ... (Lagano pođe).
MILICA (Ide za njim): Stevane!... Brate!... (Prati ga do vrata. Tu je on odgunre, otme joj se, ode. Zatim se Milica vrati i sjeda na minderluk, poduprijevši glavu rukama. Zamisli se).
SIMO (proviruje kroz vrata): Ode gazda?
MILICA (ne odgovara).
SIMO (pristupi joj; tiho): Vlado je doš’o...
MILICA (prene se kao iza sna): Došao?
SIMO: Eno ga dolje... Čeka... Zaustavio sam ga, da ga gazda ne vidi, da se ne susretnu.
MILICA (ustaje brzo, radosna): Gdje je?... Gdje je?... Da ga vidim... Sina da vidim! (Pođe i na vratima se susretne s Vladom). Evo mi ga!... (Zagrli ga i poljubi u čelo).
VLADO (ljubeći joj ruku): Došao sam samo na čas... Samo da tebe posjetim.
MILICA (nekako zbunjena ide oko njega tapše ga po ramenu, hvata za ruku): Sjedi!... Hodi!... Amo... (Sjeda blizo peći i privlači ga). Evo, pored mene... (Miluje mu ruku). Došao mi, blago meni!... (Brižno). A jesi li gladan?
VLADO: Nijesam, majko.
MILICA: Ima kolača, pršuta...
VLADO (meko): Ništa ti neću.
MILICA (navaljuje): Iz mdjčine ruke? Barem dva zalogaja!
VLADO: Ne mogu... (Ustaje). Moram odmah ići, jer ako otac opet...
MILICA (upada, prijekorno): Zar da bježim od oca rođenoga?...
VLADO: Paa... Kad me goni.
MILICA: On te ne goni. Sam si pobjegao.
VLADO: Ali hoće da me i sad drži u stezi, u jarmu. Hoće da budem rob, da sve slušam... Hoće da me pred čitavim društvom osramoti, koreći me k’o balavca kakvog. Hoće da ostavim curu, za koju bih poginuo!
MILICA (ozbiljno): Znaš li kakva je to cura?
VLADO (oduševljeno): Najbolja, najljepša na svijetu!
MILICA (tiho, gotovo stidljivo): Da nije od matere zanat naučila?...
VLADO (šetajući po sobi); Mati joj nekad bila na rđavu glasu... Znam .. . (Življe). Ali otkad joj Olga došla iz Bosne, od sestre joj, otada živi kao isposnica... Ispovijedila se, pričestila i raskinula sa starim životom... U njezinoj mehani niko sad ne smije reći ružnu riječ. Niko ni o čem ni napomenuti...
MILICA: A što će joj Hadži-Hasan?
VLADO: Hadži-Hasan je gost, kao i drugi gosti.
MILICA (s podsmjehom): Baš?
VLADO (brzo): A zar je Olga kriva što joj mati tako živila i što Hadži-Hasan još dolazi u mehanu?
MILICA (U čudu): Je li kriva?... Kako pitaš?... (Ponosno). Zar bih je ikada mogla zagrliti k’o snahu, kad znam... (Odmahne rukom. Zastane). Ostavi, sinko!... (Kao za se). Nekada mi se činilo da bih se opoganila, kad bih joj i pogledala na mater... (Sklopi ruke). A sada nju da grlim! Phi!
VLADO (savlađuje se da ne plane): Da mi nijesi mati, drukčije bih ti odgovorio... (Uzbuđen hoda. Iznenada opet zastane. Živo). Dobro... Neka je sve tako... (Jače). Ali sad treba da kažeš, koliko sam i ja kriv!
MILICA (ustukne): Ti?... Rašta?...
VLADO: Kriv, bogme, isto koliko i ona!... Ni manje, ni više... (Žešće). Zar i moj otac nije odlazio njezinoj materi?...
MILICA (iznenađena, zapanjena. Bolno): Vlado!... Sinko!...
Vlado (tiše). Ostavljao je i mene i tebe i išao Tati na kona^ke... I ti si to znala, i svak je znao!...
Milica (sjela satrvena, savila ruke u krilo). Zar laž na oca?...
VLADO (sjetno): Zar laž?... Dugo si sakrivala, majko, i od mene i od svijeta, ali nijesi mogla sakriti...
MILICA (ne smije da ga gleda; tiho): Svijet izmišlja.
VLADO (meko, nježno): Znaš ... sjećam se... kad bi se odmetnuo od kuće po tri, po četiri dana... Bio sam dijete i neprestano raspitivao o njemu... Ti si vazda šapatom odgovarala: „Otišao na put, na selo.”
MILICA (prigušeno): I istinu sam govorila.
VLADO (življe): A u noći, kad bih razbuđen provirio ispod jorgana, gledao sam te uvijek obučenu, budnu... Promičeš po sobi kao sjenka, čekaš, strepiš... Ne pališ ni svijeću, ni kandilo... Sama, u mraku, šapćeš nešto, moliš lomeći prste i grčeći se...
MILICA (muca): To sam...
VLADO (ne slušajući je nastavlja): Dva puta sam vidio kako si plakala. .. Savila se na šilt, pregla preko jastuka i plačeš... „Šta ti je?” pitao sam... „Ništa”... „Plačeš li, majko?... „Ne plačem”... Legla si tada pokraj mene na dušek i obgrlila me, stegla... Koliko li si me puta poljubila!...
MILICA (izgleda kao da ponovo preživljuje one časove o kojima Vlado priča. Muči se. Hoće da upane da govori): Nijesam...
VLADO (nastavlja): A kada bi, četvrtog ili petog jutra, čula ga gdje dolazi, kao da bi pamet izgubila!... Omijala se, hitno popravljala kosu i haljine, trčala mu u sueret!... Kadgod te ne bi ni pogledao, — prolazio je natmuren u sobu, ne pozdravljajući, — a ti ipak pristajala za njim, ljubila ga u ruku, ulagivala se, i...
MILICA (pribira se. Nekako slobodnije): Vlado!... Ne griješi duše!
VLADO (zastao pred njom. Mirnije): Vidiš: sve znam... I zato nemam rašta prekoravati Olgu... Njezina mati grešnica, moj otac grešnik!... Namireni smo!
MILICA (Kao da se pribrala. Ustala i gleda na Vladu, strogo... Gordo): Tvoj je otac svetac jedan i tebi i meni!...
VLADO: Koliko ei propatila zbog njega!
MILICA: Vijek sam svoj s njime provela u dobru i u sreći!
VLADO: Taki mi otac ne može davati savjete, majko... Zbogom... (Ljubi joj ruku).
MILICA (bolno, moleći): Ostani!... Pogledaj na nas... samohrane!...
VLADO: Zbogom!... (Hitno odlazi. Ona došla do vrata i gleda za njim dugo, dugo...).


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 101 godina.