Kaluđer i četiri grješnika

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Bio nekakav bogougodni kaluđer, bijele brade i glave, koji se vazda Bogu moljaše. Putujući jednom notnjo nanese ga put pokraj jedne crkve đe se Hrišćani kopaju. Kad dođe pred vrata od avlije crkovne ugleda tri konja, jednoga crljena kao krv, drugoga crna kao ugalj, a trećega žuta kao čafran, đe obigravaju tamo amo okolo grobova i okolo crkve. Ali kad viđeše kaluđera, ne znade im se strva kao da ih zemlja proždrije. Kaluđer pošto viđe šta bi, ukloni se malo za jedno drvo, dok evo ti opet ona ista tri konja, dođoše na jedan grob i nad njim stadoše nogama tući i u svu vrisku drijeti se, dok evo ti izađe iz groba jedan čoek sredoviječan, no gromoradna stasa, onako prekrštenijeh ruka i noga kao što su ga kad je umrьo u grob vrgli. Konji okolo njega jednako skakahu i vrištijahu, ma ga ne doticahu, niti on njima što odgovaraše no sve plakaše. Kaluđer bojeći se da konji što ne učine čoeku, pritrči k njima iznenada, i zakle ih nebom i zemljom da svaki stane na svome mjestu, te konji stadoše. Onda kaluđer tače štapom najpriđe čoeka, pa konje redom. Tek što kojega taknu, mrtvi oživlje a konji se u ljude provrgoše; pa ih upita: "Koji ste i što ste vi? Jedan po jedan ispovjedite mi se na tajno ili pred svijema, ako mogoh da vam pomognem." Onda reče oni čoek: "Oče duhovni! ovo su bili moji nesretnji sinovi, i ja sam sva tri jednu večer kad su spavali zaklao svojom rukom, pak sam tajao i nikad nikomu kazao, pa ni popu na ispovijesti, nego sam mislio ispoviđeti pri smrti, ali me ugrabi prije nego pop prispje." – "A vama šta je?" upita kaluđer ona tri sina. "Mi roditelja svojijeh nijesmo šćeli slušati, nego protivu njihove volje sve drukčije radili, a ne pokajali se." Tadar kaluđer izvadi iz torbice petrailj i trebnik, pa najpriđe reče onoj trojici: "Pitajte ocu svojemu proštenje," a ocu: "Sada ti pokaj se od grijehova;" te tako učiniše, pa potkupi svu četvoricu pod petrailj i očita im oproštenu molitvu. Po tom oni poljubiše kaluđera u ruku i pošto se između sebe izgrliše i ižljubiše suze roneći otidoše svaki u svoj grob, a kaluđer svojim putem kazujući narodu da se kaje i da ne bi koji bez ispovijesti pošao s ovoga svijeta.

Izvor[uredi]

  • Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 97–98.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 156 godina.