Kako je radila, onako je i prošla

Izvor: Викизворник


Kako je radila, onako je i prošla

Sinoć majka oženila Marka,
Od jutros mu tri knjige doćoše:
Prva knjiga da krsti prvenče,
Druga knjiga da venča mladence,
Treća knjiga da ide na vojsku. 5
Kad ujutru beo danak svanu,
Poranio Kraljeviću Marko,
Poranio, da ide na vojsku,
Ljuba mu se oko konja vije
Ko ’no svila oko struka smilja: 10
„Gospodaru, Kraljeviću Marko,
Ti ostavljaš mene nevesticu,
Nit’ sam sada mlada ni devojka,
Kako ću ti udvoreti majki?”
Al’ besedi Kraljeviću Marko, 15
On besedi grozne suze roni:
„Anđelija, moja ljubo verna,
Lako ćeš mi udvoreti majki:
Docne lezi, a rano ustaji,
Dvor pometi i vode donesi. 20
Čekaj mene za devet godina,
Kad nastane godina deseta,
Udaji se, ne čekaj me više.”
Ode Marko na carevu vojsku.
Đipi majka Kraljevića Marka, 25
Sakova joj gvozdsne opanke,
I obukla ruvo kaluđersko,
I dade joj ono belo stado.
Opravi je u goru zelenu
I bez leba, i bez vode ladne, 30
Pa je njojzi ljuto zapretila:
„Kurvo, kučko, Anđelija ljubo,
Čuvaj mene i to belo stado,
Ako l’ ti se stado ne izjagnji,
Ne dođi mi mome belom dvoru.” 35
Ode ljuba u goru zelenu.
Boga moli Anđelija ljuba:
„Daj mi, bože, i Nedelja mlada,
Da s’ izjagnji moje belo stado,
Da s’ izjagnji triput u godini!” 40
Bog joj dade i Nedelja mlada:
Izjagnji se triput u godini,
Svaka ovca troje jaganjaca,
A voćkoša zlatnoroga ovna,
I na ovnu od iljade zvonce, 45
U zvoncetu klatno sarajevsko.
Čuvala je za devet godina,
Naterala tri iljade stada.
Kad nastala godina deseta,
Ide Marko sa careve vojske, 50
Pa on ide svom belome dvoru,
Udario kroz goru zelenu,
I našao i to belo stado,
I kod njega crna kaluđerka,
Na njojzi je sve crno odelo; 55
Božiju joj pomoć nazivao:
„Božja pomoć, crna kaluđerko,
Blago onom čije li je stado,
Čije stado, čija li si ljuba!”
Ona njemu tijo progovara, 60
Progovara grozne suze roni:
„Ja sam ljuba Kraljevića Marka,
I stado je Kraljevića Marka.
Evo danas devet godin’ dana,
I od danas godina deseta, 65
Kako j’ očo na carevu vojsku,
Ostavio mene nevesticu.
Đipila mu ostarila majka,
Obula mi gvozdene opanke,
Obukla mi ru’o kalućersko 70
I dala mi malo bela stada,
Opravila u goru zelenu
I bez leba, i bez vode ladne,
I mene je ljuto zapretila:
Ako l’ mi se stado ne izjagnji, 75
Ne izjagnji triput u godini,
Da ne idem njenom belom dvoru.
Al’ Bog dao i Nedelja mlada,
Pa se moje iljadilo stado.
Većem danas devet godin’ dana, 80
Kako nisam ja kod dvora bila.”
Kad je Marko saslušao reči,
On se vinu preko polja ravna
Ko ’no zvezda preko neba sjajna,
Pa on ode svome belome dvoru 85
I on naće ostarilu majku,
Pa upita svoju staru majku:
„Jevrosima, moja stara majko,
Di je mene moja verna ljuba?”
Ona njemu lepšu odgovara: 90
„Čedo moje, Kraljeviću Marko,
Davno ti je potamnila ljuba,
I ja sam joj podušbinu dala.”
Kad je Marko saslušao reči,
A on ode u goru zelenu, 95
Pa dovede svoju vernu ljubu,
I dotera svoje belo stado,
Pa pogubi svoju staru majku.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Napomena[uredi]

  • Matica, V, 10. VI 1870, 16, 367-368.
  • Srpske narodne pesme, iz zbirke B. U. M.
  • Varijanta: SNPr II, br. 53.

Reference[uredi]

Izvor[uredi]

  • Zoja Karanović, Narodne pesme u Matici, Novi Sad : Matica srpska ; Beograd : Institut za književnost i umetnost, 1999., str. 210-212.