Kako je Marko Kraljević izbavio tri vile

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu


Kako je Marko Kraljević izbavio tri vile

Uranio Kraljeviću Marko,
U Prilipu na bijeloj kuli,
Pak Šarina konja opremio,
O Šarinu topuz objesio,
Zauzda ga uzdom pozlaćenom, 5
Izvede ga iz topla podruma,
Pak mu uzdu za jabuku baci,
Pak on ode svojoj staroj majci,
Te ovako majci progovara:
»O starice, moja mila majko
Opremaj mi lake brašnenice,
Ja se spremam u lov u planinu,
U Šargana visoku planinu,
Jer sam noćas čudan san usnio,
Đe poleće 'tica prepelica,
Od istoka iz gusta oblaka,
I za njome dvije lastavice,
Pak padoše na Šargan planinu;
Na studeno vrelo suhovrelo,
Pa bijelo lice umivaše,
Na vodi se 'tice okupiše,
Pak sjedoše u zelenu travu,
Kak'a je ta 'tica prepelica,
Sva joj krila zlatom nakićena,
A biserom kruna potkićena,
Pak u sunce okrenulolice
Na krilu joj dvije lastavice,
I u njihe krila pozlaćena,
Iz krila im biser rosa kaplje,
Te kod vode razgovor vodiše
Pak zaspaše u zelenoj travi.
Kajno golub na jelovoj grani,
Dok poleće jastreb 'tica crna,
A za njime trista jastrebova.
Sa Jastreba visoke planine,
Prelećeše četiri planine,
Dok padoše na Šargan-planinu,
Pak padoše na vodu studenu,
Na studeno vrleo suhovrelo,
Spavajuće 'tice pohvataše,
Uhvatiše 'ticu pr^pelicu,
Й njezine dvije lastavice,
Skidoše im krila i okrila,
Pohvataše, pa ih povezaše,
Stade piska do tri 'tice mlade,
Cvilikuju kajno kukavice,
A prevrću kao lastavice,
Dvije viču: »jao moja majko!«
Treća viče: »jao meni Marko!
Đe si danas? niđe te ne bilo!
Kad valjade, tebe ne imade«.
Kad sam, majko, tak'i san usnio,
U snu sam se čudu začudio,
A od sna se ljuto prepa'nuo,
Već ja ne znam što će biti, majko?«
Stara majka razgovara Marka:
»O moj sine, Kraljeviću Marko!
Od toga se nemoj prepadati.
Bog će dati, pa će dobro biti.«
Pak starica na noge skočila
Brašnenice hitro opremila,
Dok je Marku egbe napunila,
U mješku mu vina natočila,
Koja drži oka sedamdeset,
Odvučeje Marko do Šarina,
S jedne strane topuz objesio,
S druge strane crveniku vino,
Da ne krivi ni tamo ni amo,
Pak debela prihvati Šarina,
Prihvati ga za oba dizgina,
Pak se konju na srijedu baci,
Dohvati ga oštrom bakračlijom,
Stade mu se Šarin propinjati,
Po tri košъa nebu pod oblake,
Po četiri poljem širokijem,
Oćera ga na Šargan-planinu,
Dok išćera konja na planinu,
Teško ga je Marko oznojio,
Bijelijem pjenam' obojio,
Kad išćera na Šargan-planinu,
Proćera ga kroz goru zelenu,
Pak išćera polju na širinu,
Okrenu ga zdesna nalijevo,
Kud se ide vrelu suhovrelu,
Kad se Marko vodi pomolIo,
Dade mu se nešto pogledati,
Oko vode konji pritisnuli,
Pritisnulo trista bedevija,
Među njima čakar bedevija,
Jest kobila troglav Arapina,
Kak'a mu je? zaklali je vuci !
U oba mu oka čakarasta,
U četiri noge kalčinasta,
Vodaju je četiri Arapa,
U četiri čatali julara,
Vodaju je tamo i amo.
Na glavi joj četiri jedeka,
A na nogam' četiri ćusteka,
Da joj nije četiri ćusteka,
Slomila bi četiri seiza,
Pukla bi joj četiri jedeka,
Svijeh bi ih nogam' pogazila,
Oko vode trides't čadorova,
A pod njima do trista Arapa,
Među njima čador Arap-agin,
Sve čadore visom nadvisio,
A širine polja prihvatio,
Po dva koplja i tamo i amo,
Pod njim sjedi troglav Arapine,
A na njemu do tri glave crne,
Kavu pije, čibuk prisrkuje,
Oko njega troje Arapčadi,
Što mu služe vino i rakiju,
Četvrto mu sjedi uz koljeno,
U rukam' mu sedefli tambura,
Sitno kuca, tanko popijeva,
Marko sluša pjesme Arapove,
Kako Arap jasno popijeva,
A u svaku riječ pripijeva:
»Vesel'te se arapski junaci!
Danas nam je svadba i veselje,
U našega age Arap-age,
Jer je čudan šićar šićario,
Na planini kod vode studene,
Uhvatio tri nagorske vile,
Pak je sebe vilom oženio,
Posestrimom Kraljevića Marka,
I njezine šćeri uhvatio,
Da oženi oba svoja sina.
Kad se nađe čedo u Arapa,
Arap junak, a vile bijele,
Jako će se rađati junaci.«
A sve cvili vila nagorkinja,
I njezine dvije šćeri mile,
Šćeri viču: »Jao moja majko!
Kako će nas Arapčad ljubiti,
Naše b'jelo lice izgrditi?«
Majka viče: »Đe si, brate, Marko?
Kad valjade tebe ne imade,
Znaš kad smo se, brate, pobratili,
Jedno drugom vjeru založili,
Kada tebi do nevolje dođe,
Da se seka u nevolji nađe,
Kada seki do nevolje dođe,
Da se bratac u nevolji nađe,
Marko bi se naš'o u nevolji,
Ali evo muke i nevolje,
Đe ja nemam 'tice lastavice,
Da napravim knjigu šarovitu,
Da joj dadem pod bijelo krilo,
Da bdnese pobratimu mome,
PobratiMu Kraljeviću Marku,
)Kalio bi mene kajno majku,
Danas bi me mladu izbavio,
Pak i moje dvije šćeri mile
Dvije šćeri, dvije kukavice,
Da im Arap ne izgrdi lice.«
Kad to začu Kraljeviću Marko,
Mislio se što će i kako će:
»Da pobjegnem do Prilipa grada, 160
Meni jedno od Boga grehota,
A drugo je od ljudi sramota,
Da ostavim svoju posestrimu?
Vjera moja, ostavit je neću!«
Pak pod sobom poćera Šarina, 165
Išćera ga polju na širine,
Na širine iz gore zelene,
Pak debela razjaha Šarina,
Te se hladna napojio vina,
Pak svojega posjede Šarina, 170
Oćera ga do vode studene,
Kad opazi Šarac bedevije,
Ljuto ciknu kajno guja ljuta,
Po njemu se položio Marko,
Dok doćera konja do Arapa, 175
Kad to začu nagorkinja vila,
Kako začu Markova Šarina,
Kako začu, tako ga poznade,
Nešto joj se pogledati dade,
Dok ugleda pobratima svoga, 180
Pobratima Kraljevića Marka,
Izabrana srpskoga junaka,
Kako viđe pobratima svoga,
Pobratima Kraljevića Marka,
Ona ciknu kajno kukavica, 185
A prevrnu kajno lastavica:
»Đe si Marko, mio pobratime?
Zar ne vidiš svoje seke mile,
Svoje seke nagorkinje vile,
I njezine muke i nevolje, 190
Đe ti cvili kajno kukavica,
A prevrće kajno lastavica?«
Kad to začu troglav Arapine,
On je vili sile udario:
»Sjedi more, nagorkinjo vilo! 195
Danas tebi ne pomaže majka,
A kamoli Kraljeviću Marko.«
Pa zavika troglav Arapine:
»Na noge se, moja braćo draga!
Et' otuda zubate delije,
Koji tuče baše Jedrenlije,
Njega hvali sva srpska rodbina,
A ni mene ne kudi Udbina,
Opkolite, pa ga uhvatite,
Do čadora moga dovedite,
Danas ću ga rado dočekati,
S kime želim da se obeselim,
Britkom sabljom i teškim topuzom
Da đaura topuzinom stučem,
Pa da svinju niz planinu svučem!«
A veli mu nagorkinja vila:
»Nemoj tako, crni Arapine!
Ti se kažeš da si junak dobar,
Sramota je i dva na jednoga,
Ja kamoli trista na jednoga,
Već zastavi do trista Arapa,
Pak ti Marku na mejdan iziđi,
Te junaštvo Markovo obiđi,
Na vidiku na polju široku,
Da vidimo ko je junak bolji.«
Kad Arapa izjede sramota,
Od zemljice na noge skočio,
Na Arape ršum učinio:
Zastavite vaše bedevije,
Poved'te mi čakar bedeviju,
Kojuno sam skoro zadobio,
Na mejdanu junačkom dobio,
Iz podruma cara Adžamskoga,
Što je tak'e nema u drugoga,
Ja ću Marku na mejdan izići,
I njemu ću glavu odsijeći.«
Pak posjede čakar bedeviju,
A pripasa krivu ćemerliju,
U to doba Kraljeviću Marko,
Dok zavika Marko sa Šarina:
Zlo ti jutro, troglav Arapine!
Prođ' se vraga i tvrda mejdana,
Nemoj sa mnom mejdan dijeliti,
Brez nevolje krvi proljevati,
Kad ti more i brez toga biti,
Puštaj meni moju posestrimu
I njezine dvije šćeri mile,
Jer su lude iz planine vile,
Još nijesu za udaje bile,
Ni za kakva rođena junaka,
Ja kamoli za Arapa crna,
Koga ne bi vrane nakljuvale,
Ja kamoli cure naljubile.«
Kad to začu troglav Arapine,
Srdito je Marku govorio:
»Kraljeviću, prilipsko kopile!
0'sjeću ti pasju tvoju glavu!
Da mi dadeš na tovare blago,
Neću vilu prodati za blago,
Jer je meni obljubiti drago,
U vile je lice od ružice,
A u mene zubi od bisera,
Da sastavim biser i ružicu,
Da obljubim nakićeno lice.«
A veli mu Kraljeviću Marko:
»Sjed' Arape, ujela te guja!
Da na miru ne činimo kavgu,
Ako misliš obljubiti vilu,
Ljuta će te poljubiti guja.«
Još mu nešto besjediti šćaše,
Silan Arap slušati ne šćaše,
Već naćera čakar bedeviju,
Na Markova bijesna Šarina,
Be da vidiš jada iznenada,
Od mahnito dvoje paripčadi,
Kad se jedno drugom primakoše,
Obadvoje pocupkuju ljuto,
Jedno drugom bliže priskakuju,
Marko svoga usteže Šarina,
A Arapin usteže kobilu,
Dok se spreme oba za junaštvo,
Da u koga prijevare nema,
A konji se ustegnut ne dadu.
A kakav je troglav Arapine?
Na n>emu su do tri glave crne,
Crne glave, a bijeli zubi,
A krvave oči izvalio,
Kakve su mu do tri glave crne,
Iz jedne mu vihor vjetar puše,
A iz druge maven plamen liže,
A treća mu glava progovara,
Te ovako Marku odgovara:
»Kraljeviću, prilipsko kopile!
Pogubiću tebe kajno pile,
Što ti tražiš nagorkinje vile,
Kad su one moje l»ube mile,
Bolje bi ti bilo ostanuti
Nego za n>ih glavu izgubiti.«
Pak napera junak na junaka,
Mnidijaše troglav Arapine,
Da će s' od n>eg prepa'nuti Marko,
I u strahu poljem pobjegnuti,
Al' to Marko ni habera nema,
Veće sablju za Arapa sprema,
Kada viđe troglav Arapine,
Da će njega Marko udariti,
On zastavi čakar bedeviju,
Pak od sebe vjetar otisnuo,
Ne bi li ga s konja ukinuo,
Da rastavi od konja junaka,
Al' u Marka dobra sreća bješe,
U Marka je Šarac binjedžija,
Svakome se jadu naučio,
Pa on pade na prva koljena,
A na stražnje pokleknuo ključe,
Po njemu se položio Marko,
Dok Arapu vjetar izdušio,
Sa'at goni, sa'at vraća u se,
Kad je njemu vjetar izdušio,
Na Marka je plamen otisnuo,
Da oprži konja jal' junaka,
A Marko je stara binjedžija,
Prihvatio rukom za terkiju,
Pak razavi divan-kabanicu,
Pak on pokri sebe i Šarina,
Ne oprži njega ni Šarina,
Dok Arapu plamen izdušio,
Već m' izgore divan-kabanica,
A Šarin se pod oblake gica
Da mu vatra ne dodije živa!
Da vi'š sada troglav Arapina,
On poteže košьe ubojito,
Pak na Marka košьe okrenuo:
»Drži mi se prilipsko kopile!«
A Marko mu stade na biljezi,
Dok naleće košьe ubojito.
A u Marka Šarac binjedžiJa,
Pade njemu na prva koljena,
Po njemu se položio Marko,
Iznad njega košьe nalećelo,
A Marko ga rukam' uhvatio,
Prelomi ga nadvoje natroje,
Pak komade u travu bacio,
A zavika grlom bijelijem:
»Drži mi se, arapsko kopile!
»Ja Ьu tebe bolje pogoditi.«
A Arap mu stade na bщьezi,
A Marko je košьe prihvatio,
Gleda Šarcu između ušiju,
A Arapa po svilenu pasu,
• Al' se Arap pogodit ne dade,
Jer imade hitru binjedžiju,
Binjedžiju čakar-bedeviju,
Hitro pade na prva koljena,
A na stražnje pokleknula šьuče,
A po njoj se Arap položio,
Iznad njega košьe nalećelo,
Arapče ga rukam' uhvatilo,
Prelomi ga nadvoje natroje,
Pak komade u travu bacio;
Primakoše konja i kobilu,
Obadvoje jedno do drugoga,
Potegoše perne buzdovane,
Stadoše se muški udarati,
Buzdovanim' pera oblomiše, 360
A balčake u travu baciše,
Pak za britke sablje prihvatiše,
Stadoše se sabljam' udarati,
Kud udara Kraljeviću Marko,
Tuda vatra prosipa se živa, 365
Niz kobilu do zelene trave,
Sve po zemlji zapaljuje travu;
Kud udara troglav Arapine,
Tuda krvca proljeva se crna,
Niz Šarina do zemljice crne, 370
Po tri litre izlijeću mesa,
Kada viđe Kraljeviću Marko,
Kad vidio đe je poginuo,
Do Arapa prićera Šarina,
Uhvati ga za prsi junačke, 375
A iz ruku sablje ispustiše,
S dobrijeh se konja rastaviše,
A sa konja u travu padoše,
Pak se nose po zelenoj travi,
Namjeri se junak na junaka, 380
Crni Arap na Kraljević Marka,
Nosiše se dva puna sagata,
A kad trećeg nasta polovina,
Dok zavika troglav Arapine:
»O Arapi, moja đeco draga! 385
Vidite li đe ću poginuti,
Ljuto mi je pritužio Marko,
Pomozite ja meni ja n>emu.«
A kad začu do trista Arapa,
Pohvataše mrke bedevije, 390
Pohvataše, pa ih posjedoše,
I na Markajuriš učiniše;
A zavika nagorkinja vila:
»Kopiljane, crne Arapine!
Ti se kažeš da si junak dobar, 395
Sramota je i dva na jednoga,
A komoli trista na jednoga.«
Pak zavika pobratima svoga:
»Pobratime, Kraljeviću Marko!
Vidiš jadan, đe ćeš poginuti,
Nije šala trista na jednoga,
Teško tebi s njima ratujući,
Tvojoj seki tebe gledajući,
Pomogla bi t' a ne mogu pomoć,
Jer su moje savezane ruke,
Ruse kose svezane za ruke,
Pak su meni dodijale muke,
Već prituži živu srcu svome,
Dušmaninu te doskoči tome.«
Kad se Marko viđe na nevolji,
Đe Arapi njega opkoliše,
Svome srcu ljuto pritužio,
Te Arapom o tle udario,
Stoji piska troglav Arapina
U rukama Kraljevića Marka,
Stoji cika čakar bedevije,
U zubima Markova Šarina,
Sve ga Marko po zemljici vuče,
Arapina po zelenoj travi,
Britkoj sablji dok njega privuče,
Pak prihvati sablju zakovanu,
Te mu sve tri odsiječe glave,
A Arapi opkoliše Marka,
Marko sebi ljuto pritužio,
Dok Šarinu konju doskočio,
Sedamnajest odsiječe glava,
Kad posjede na konja Šarina,
Šarac mu se mamom pomamio,
Sve mu Šarac na kolače skače,
I po polju preskače Arape,
A Marko im o'sijeca glave,
Isiječe do trista Arapa,
Nešto Šarac nogam' pogazio,
Nešto Marko sabljom isijeko.
Marko svoga povrati Šarina,
I on ode svojoj seki miloj,
Pak poteže sablju zakovanu,
Te njezine oprostio ruke,
I njezine dvije šćeri mile,
Sve tri Marka rukam' zarlile,
Zagrlile, pa ga poljubile,
Uz obraze s obadvije strane,
A najposlje među oči crne,
Savi mu se vila, posestrima,
Na krijoce pod b'jelo grhoce,
Zavuče mu u njedarca ruke,
Iz njedara crna krvca lije,
Te ovako njemu govoraše:
' »Kraljeviću, mio pobratime!
Moreš li mi rane preboljeti?«
Pak od zemlje na noge skočila,
Do zelene trave doskočila,
Pak sabira trave svakojake,
Ranjenika što vida junake,
Te Markove rane previjala,
Previjala, dok je izlječila,
Pa izvida pobratima svoga,
Vidala ga na bijelu krilu,
A ljubila u bijelo lice.
Tu su bili tri bijela dana,
Kad četvrto jutro osvanulo,
Od zemljice na noge skočiše,
Jedno s drugim pa se oprostiše,
I tu vile Marka izljubiše,
Dadoše mu od zlata kutiju,
U kutiji trave svakojake,
Kad se bije, da mejdan dobije,
Kad liježe, da rano ustaje,
Kad s' obrani, da ranu izvida.
Pak otalen Marko polazio,
Ode Marko do Prilipa svoga,
I odvede trista bedevija,
I odnese tri arapske glave,
On se svrati do Prizrena grada,
U Prizrenu prodaje kobile,
Neku daje za mješinu piva,
Neku daje za lulu duvana,
Neku daje za kesu duvansku,
Neku Marko dijeli za zdravlje,
Neku daje za čakšire sukna, 480
Neku daje nek se junak znaje,
Đe l' je bio, šta je zadobio,
Kad nanese tri arapske glave,
Gledaju ga Prizrenke đevojke,
Đe će Marko ostaviti glave, 485
Odnese ih gradu na bedema,
Tu je Marko posadio glave,
Crne glave, a bijeli zubi,
A iz njih crna ljeva krvca,
Prepale se Prizrenke đevojke, 490
One mole Kraljevića Marka:
»Bogom brate, Kraljevkću Marko]
Ne ostavljaj tri arapske glave,
More doći gavran 'tica crna,
Te njegove oči izvaditi, 495
Pak izleći 'tiće gavrančiće,
Opet more Arap postanuti,
Đevojačko lice obljubiti,
A Prizrenu gradu dodijati.«
A na to se Marko nasmijao, 500
Te ovako njima govorio:
»Dones'te mi jedan tulum vina,
Koji drži oka sedamdeset,
Zameđena i zašećerena,
Pak ću glave na vatru složiti.« 505
A đevojke na noge skočiše,
Cijel tulum vina donesoše,
Zameđena i zašećerena,
Mlogo Marko vino potrošio,
Dok je žedno grlo napojio, 510
Napojio žedno i umorno,
Pak od zemlje na noge skočio,
Tri tovara drva sastavio,
Dok je živu vatru naložio,
Da ogrije glave Arapove, 515
Pa naloži tri arapske glave,
Dok mu sve tri izgorješe glave,
Pak mu zube u avanu tuče,
Pak prašinu u bunište vuče.
Pak otalen Marko polazio,
Ode pravo do Prilipa grada,
Do Prilipa do bijele kule.



Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., str. 126-139.