Lijep okdad okladi Ivane Voihnoviću,
U Kotoru bijelome s providurom kotorskijem,
Trista dukat zlatnijeh i Kotora polovinu;
Da će crkvu umetnut’ o(d) tri oke buzdohanom,
Ka je crkva visoka aršinova sedamdeset. 5
Ma ti nejma Ivane svoga roda ni plemena,
U Kotoru b’jelome,
Nego dunda Ivana Crnojevića u lijepoj Crnoj Gori,
I on knjigu napisa ka lijepoj Crnoj Gori,
Ivanu Crnojeviću: 10
"Ovo ti sam, moj dundo, l’jepi oklad okladio,
U Kotoru bijelomu s providurom kotorskijem:
Da ću crkvu umetnut’ o(d) tri oke buzdohanom,
Ka je crkva visoka sedamdeset aršinova,
Ali ću na se udarit’, ali crkve umetnuti!“ 15
Kad je Dundo Ivane malu knjigu prolegao,
On mi ovako Ivane svom neputu otpišuje:
"Udri, dijete nebore, captjela ti desna ruka,
I ti nemoj, dijete, ni malahno uzmicati.“
Kad je d’jete prolegalo tanku knjigu, 20
Pođe d’jete umetatn b'jelu crkvu,
Ali mu je djetetu priskočila loša sreća;
Dobro bješe dijete umetnulo b’jelu crkvu,
S onu bandu udari maloga vlasteličića,
Kako ga je lagahno i rđavo udario, 25
Oči mu su skočile na junačku crnu zemlju.
Ali mu je djetetu priskočila loša sreća,
Er ga cafi (sic!) Fatiše u Kotoru bijelomu,
I' njega su stavili u kotorske u tamnice;
Pak je knjigu napis’o ka lijepoj Crnoj Gori: 30
„Oklad ti sam dobio u Kotoru bijelomu,
Er sam crkvu primetiuo o(d) tri oke buzdohanom,
Al’ ti mi je djetetu lohša sreća priskočila."
(Nema kraja)
Izvor
Valtazar Bogišić: Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa, knj. 1, Biograd, 1878., str. 211-212.
