Kad umrije srna Ibrahime
u džamiji sabah klanjajući,
nit’ je klanjo, nit’ je selam dao,
već umrije, žalosna mu majka.
Njega žali i staro i mlado, 5
i sokaci kud je prolazio,
i pendžeri gdje je dolazio.
Svi sokaci travicom zarasli,
a pendžeri prahom popanuli,
ponajviše glavita djevojka. 10
Od žalosti kose odrezala
pa ih šalje u Budim daidži,
daidža ih u zlato metao,
dainica biserom kitila.
Pa ih meću Budimu na vrata, 15
ko god ide sve se kosam’ čudi:
— Mili bože, čuda golemoga,
rašta li su kose odrezane?
I, je majka sina ukopala?
Il' sestrica brata jedinoga? 20
Progovara s grada nobečija:
— Nije majka sina ukopala,
ni sestrica brata jedinoga,
već djevojka svoga zaručnika!
Sait Orahovac: Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine. Sarajevo: "Svjetlost", 1968. (Biblioteka Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine), str. 502.
