Kad se ženi beže Mustajbeže
Još zorica ni zabijelila,
Ni Danica lica pomolila,
A tri brata na kuli sjeđahu:
Beg Mustaj beg i Zahir Alaj beg,
Ibrahim beg — krilo od Krajine. 5
Progovara beže Mustaj beže:
»Čujete li do dva brata moja,
Da idemo ka vodici Savi,
Gdje djevojke tanko platno b’jele,
Da vidimo ljepoticu Fatu, 10
Ako bude kod vodice Save!«
To rekoše, konje potekoše,
Pa dođoše do Save vodice,
Ali Fata u hladu sjeđaše:
Pred Fatom je đerđef od merdžana, 15
Na đerđefu vala dubrovačka,
A u ruci igla od biljura,
A u igli svila iz Misira.
Kad to viđe beže Mustaj beže,
On govori svojoj miloj braći: 20
»Preplivaću tu vodicu Savu,
I oteću ljepoficu Fatu«.
Mlađi bratac starijem besjedi:
»Ti ne udri, moj brate, orjatski,
Već ti udri, moj brate, gospotski — 25
Prospi Fati biserli besjede:
»Alah, alah, l’jepa ovđe hlada,
Još da mi je na kriocu Fata,
Ora bi t?i bilo hladovati!«
Ako ti se i nasmije Fata, 30
Uzmi Fatu za bijelu ruku,
Pa je baci za se na konjica,
Pripaši je mukademom pasom!
Ako ti se ne nasmije Fata,
Čini, brate, kako tebi drago«. 35
Ode beže ljepotici Fati,
Pa govori beže Mustaj beže:
»Alah, alah, l’jepa ovđe hlada,
Još da mi je na kriocu Fata,
Ora bi ti bilo hladovati!« 40
Šuti Fata kao ljuta guja,
Crnijem ga očim’ pogledala.
Kad Mustaj beg oči sagledao,
Do đevojke konja dotjerao:
Uze Fatu za bijelu ruku, 45
Te je baci za se na konjica;
Pripasa je mukademom pasom
I zlatnijem od sablje kajasom,
Preplivaše tu vodicu Savu
I odoše dvoru bijelome. 50
Ljuta Fata, kao ljuta guja,
Neće njima da preda većilstvo,
Zaovi je većilstvo predala.
Potekoše do tri bega mlada,
Da se vjenča ljepotica Fata; 55
Ali neće mula u mešćemi,
Dok ne dođe ljepotica Fata.
Dovedoše u mešćemu Fatu
I s njom idu do tri bega mlada.
Kako dođe u mešćemu Fata, 60
A bratac joj sjedi u mešćemi,
I daidža, paša, Bajram paša:
Siđil čine da ih povješaju
Svu trojicu o jednom konopcu.
Onda reče ljepotica Fata: 65
»Pusti mene, moj daidža dragi,
Da učinim krvi u mešćemi,
Ja li sebi, jal’ njemu junaku!
Oni me je junak potegnuo,
U skerletu i u atmurluku, 70
Samur kalpak na oči namiče,
Ispod njega na me namiguje,
Ne bi li ga tebi ne panjkala,
Ali ću ga, borme, opanjkati:
Dok je prešo tu vodicu Savu, 75
Kol’ko me je puta poljubio,
Ne bi mog’o ćatip ispisati!«
Miisli paša istina će biti,
I on pusti ljepoticu Fatu;
Zatrka se ljepotica Fata, 80
Pa se zavi u skut od skerleta,
A junaku begu Mustaj begu,
Pa povika muli u mešćemi:
»Vjenčaj mene, mula u mešćemi,
Ako li me ti vjenčati nećeš, 85
Udriću te ćitabom po glavi!«
I vjenčaše ljepoticu Fatu,
Odvedoše dvoru bijelome,
Svadbovaše nedjeljicu dana.
