Kad se ženi Salko Sarajlija
i on prosi Turundžića Fatu,
prsten daje, svadbu ugovara.
I ta svadba do godinu dana,
dokle Salko do Stambola siđe, 5
na djevoku poreže haljine.
Kad se Salko iz Stambola vrati,
kad je bio blizu Sarajeva,
stara majka pred njeg išetala.
On ne pita: — Kako si mi majko? 10
Već on pita: — Kako moje zlato?
Njemu majka tiho odgovara:
— Tvoje zlato za drugoga dato,
za onoga iz Bistrika Mehu.
Noćas im je u oči đerdeka! 15
Salko neće svom bijelu dvoru,
već on ide Mehu u Bistrike.
Kad je bio do Mehina dvora,
on se pope na gornje pendžere
i on gleda u šikli odaju, 20
i ugleda Mehu iz Bistrika,
više njega Turundžića zlato.
Nju mi pita iz Bistrika Meho:
— O boga ti, Turundžića zlato,
da nas vidi Sarajlija Salko, 25
da nas vidi, šta bi nam rekao?
Progovara zlato Turundžića:
— Evo šta bi nama reko Salko,
da on vidi mene viš tebeka:
Dobro zlato, al’ za rđu dato! 30
Ražljuti se Meho iz Bistrika
te je njojzi sile udario;
koliko je lako udario,
dva joj zlatna zuba pokrenuo,
iz četiri krvca udarila, 35
svi ostali u jadu ostali.
Kad to viđe Salko Sarajlija,
odmah snimi pušku sa ramena
te je pušku oku prinosio
i ovako pušci govorio: 40
— Šara puško, ne ostala pusta,
ne dopala u dušmanske ruke!
Ako mene vatrom prevarila
u drugoga ruke dopanula.
Za oko te ni moliti neću. 45
Puška puče, živu vatru dade,
ne pogodi sa Bistr'ka Mehe,
već viš’ njega Turundžića zlato.
Kad to vidje Salko Sarajlija,
dolje pade sa demir pendžera, 50
kako pade, više ne ustade.
Sait Orahovac: Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine. Sarajevo: "Svjetlost", 1968. (Biblioteka Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine), str. 572-573.
