Kad sa gore listak opadaše,
Tude Hadžo rane bolovaše;
Viš’ glave mu ostarjela majka,
Pod nogama vjerenica ljuba.
Majkašjedi, suze prolijeva, 5
Ljuba mu se posmjehuje mlada.
Govori joj bego Hadži-bego:
„Što se smiješ, okamenila se,
Ta vidiš li da ću umrijeti!“
„Umri, ago, i meni jedrago! 10
Znaš, Hadži-beg, nije davno bilo,
Ti me prosiš, a ja se ponosim,
Mene tebi braća pokloniše.
Ti pokupi kitu i svatove,
Dovede me svom bijelu dvoru; 15
Tvoja majka pred dvor izlazaše,
Pa ovako meni gozoraše:
„„Mio beže, lijepe đevojke,
Da joj nije u malo mahana —
Da joj čedo pod pojasom nejma!““ 20
Pa me natrag rodu povrnuste,
A sebi mi braća ne dadoše,
Na polju mi čador razapeše;
Čadorovah godinicu dana,
Niđe čeda, ni o’ čeda glasa — 25
Ni adeta da đevojka rađa!
Knjigu pišu mila braća moja:
„„Kopiljane bego, Hadži-bego,
Svate kupi, hajde po đevojku!“
Ti pokupi kitu i svatove, 30
Dovede me svom bijelu dvoru.
S tobom bila devet godin dana,
Rodila ti devet đevojaka.
Kad ja nosah desetu đevojku,
Ti ovako meni govoraše: 35
„„Ako rodiš desetu đevojku,
Zavij oči, pa u vodu skočn!““
Kad ja rodnh desetu đevojku,
Uzeh ludo čedo iz naručja,
Pa ga turih kuli niz bojeve; 40
Pršte ludo čedo na četvero,
Meni srce jadno na petero,
Na petero i na desetero.
Tad sam Bogu jemin učinila,
Da ti smrti mogu dočekati, 45
Na avliji kolo b’ ufatila
Su mojijeh devet đevojaka!“
Crče Hadžo jadan slušajući,
A majka mu jade gledajući.
Bre da vidiš Hadži-begovice 50
Na avliji kolo ufatila
Su njezino devet đevojaka,
A u kolu pjesmu zapjevala:
„Nemojte se, druge, narugati!
Nije ovo pjesma od radosti, 55
Vet od moje velike žalosti“.
