Olominjem se, da sam u djetinjstvu mome gledao u Srbiji, da ljudi, koji ubiju vuka, nabiju mu kožu suhu na motku, pa idu s njome od kuće do kuće, te prose vune; u Dalmaciji pak osuše kožu s glavom cijelom, pa je napune slamom ili sijenom, u noge joj zavuku po drvo, a u otvorena usta mjesto jezika namjeste komad crvene svite ili abe, pa tako, kao s cijelijem vukom idu, te prose ne samo vune, nego i drugoga svašta, n. p. žita, soli, slanine i t. d. Kad s tako pačinjenom vučinom dođu pred kuću, oni je namjeste, kao da je živ vuk, pa oko nje stanu pjevati ovako:
Domaćine, rode [1] moj!
Evo vuka pred tvoj dvor,
Goni vuka od kuće,
Nije dobar kod kuće;
Podaj vuku sočice, 5
Da ne kolje ovčice;
Podaj vuku varice,[2]
Da pe kolje jarice;
Podaj vuku vunice,
Da ne kolje junice; 10
Podaj vuku slanine,
Da ne slazi s planine;
Podaj vuku svašta dosta,
Da ne kolje oko mosta.
Srpske narodne pjesme, skupio ih i na svjet izdao Vuk Stefanović Karadžić, knjiga prva, u kojoj su različne ženske pjesme, državno izdanje, Biograd, Štamparija Kraljevine Srbije, 1891, str. 517-518.
