Istorija srpskoga naroda (S. Stanojević) 4

Izvor: Викизворник

ISTORIJA SRPSKOGA NARODA
Pisac: Stanoje Stanojević


IV
ZETA KAO POLITIČKI CENTAR SRPSKOGA NARODA.

Još od onoga vremena, kad je centralno srpsko pleme počelo okupljati oko sebe okolna srodna plemena i pokoravanjem okolnih oblasti stvarati prve osnove za veću državnu zajednicu, išao je rad u tom pravcu mnogo lakše kod župa i oblasti, koje su bile udaljene od mora, nego u primorskim krajevima, koji su više bili svikli na nezavisan život. Kad se, početkom devetog veka, srpsko državno središte utvrdilo u Raškoj, primorske oblasti bile su mnogo manje voljne, no ostale župe, da se priklone novom političkom središtu Početkom X veka bilo je šta više u Pomorju oblasti, koje su se, u borbi o prvenstvo u srpskom narodu, donekle uspešno takmičile sa raškim oblastima.

Kada je, posle smrti Časlavljeve, Raška bila pokorena od Vizantije, ostalo je i posle toga još nešto slobodnog državnog života u Pomorju. Čak se u to doba, kako izgleda, tamo radilo na oslobođenju ostalih srpskih zemalja. Car Samuilo je istina uništio slobodu srpskih državica u Pomorju, ali su verovatno gotovo sve srpske oblasti i pod Samuilom imale avtonomiju na dosta širokoj osnovi; one su većinom i dalje zadržale svoje dinaste i župane.

Među tim primorskim srpskim oblastima ističe se od početka XI veka sve više Zeta, koja je, u prvom redu zbog svoga geografskog položaja, bila u stanju da hrabrost svojih sinova i uviđavnost svoje vladalačke kuće upotrebi na to, da se odupre Samuilu i da dobije, kad već ne može sačuvati potpunu slobodu, bar što širu avtonomiju. Zeta je, i ako nije uzela aktivnog učešća u borbi protiv Samuila, ipak bila u opoziciji prema njegovoj državi, i Vladislav je možda s pravom mislio da se treba od strane Zete obezbediti, pa je nasilno uklonio sa sveta njenoga vladaoca, za koga je mislio da mu je opasan. Ali to nije pomoglo. Težnja za slobodom bila je u Zećana već toliko razvijena, da je bilo samo pitanje vremena, kad će se ona ostvariti. Posle propasti Samuilove države, kad je Vizantija zavladala gotovo svima srpskim oblastima, Zećani su sistematski radili na proširenju svoje avtonomije. Ali su prošla bila ona vremena, kada su se srpske oblasti zadovoljavale samoupravom pod vlašću Vizantije. Sada već više Srbima nije bilo dosta ni ono, što je Časlav imao. Horizonat se promakao, ideje su postale šire, planovi smeliji; sada se svesno išlo za tim, da se dobije država, potpuno nezavisna i sasvim slobodna. Trebalo je poći samo za korak napred u onome, što se već nekada imalo i o čemu je bilo živih i jakih tradicija, pa da se dobije ono, za čim se težilo.

Ali je to, specijalno u ovaj mah, bilo teško izvesti. Vizantija je iz velike borbe sa Samuilom izašla kao pobedilac i pokorila je i one oblasti, koje već dugo vremena nisu bile posednute vizantiskom vojskom. Nije bilo izgleda da će, u ovaj mah i pod onakvim prilikama, jedna oblast, koja bi preduzela akciju za svoju nezavisnost, moći uspeti u borbi sa celom imperijom. Ali su se, s druge strane, stvarale i gomilale prilike, koje su ipak davale nadu na uspeh u akciji protiv Vizantije. Posle smrti cara Vasilija II (15 decembra 1025 god.), nastale su u Vizantiji velike trzavice, osobito zbog intriga u vladalačkoj porodici i zbog borbe vizantiskog plemstva protiv dinastije. Dok je, s jedne strane, već zbog toga bila oslabila državna snaga i paralisana gotovo svaka akcija, dotle je, s druge strane, isto tako škodila državi stranka, koja je bila protiv militarizma i koja je radila protiv vojske i vojnih ustanova. A nezadovoljstvo i vrenje bilo je u zemlji veliko, osobito u krajevima u kojima je nekada bilo državne i političke slobode i koje je Vizantija sada, osim toga što se sa stanovništvom okrutno postupalo, ekonomno užasno eksploatisala.

U dračkoj oblasti je narod, možda podstican od zetskog kneza Vojislava ili uveren u njegovu potporu, ustao na oružje protiv vizantiske vlasti. Vojislav je odmah pohitao u pomoć ustanicima i pobunjene krajeve pridružio svojoj oblasti. Ali je za tako krupnu akciju bilo još rano, i Vojislav je morao brzo napustiti svoje planove i vratiti Vizantiji za-uzete zemlje. Vizantiska vlada je tražila da on svoju pokornost imperiji pokaže i time, što će doći u Carigrad i pokloniti se caru. Vojislav je taj zahtev ispunio, ma damu je bilo jasno u kako se teškoj i nezgodnoj situaciji u taj mah Vizantija nalazila. Jer je veliko nezadovoljstvo izbijalo na površinu na više mesta, osobito u Italiji i na Balkanskom Poluostrvu. Zbog takvog političkog položaja nastali su uskoro događaji, koji su omogućili ostvarenje Vojislavljevih planova. Usled novih nameta buknuli su 1040 god. u Vizantiji ustanci na sve strane. Tada su se digli na oružje i Sloveni u Povardarju.

Još je, i posle konačnog pokorenja, bilo u nekadanjoj Samuilovoj državi mnogo njih, osobito među starom vlastelom, koji su težili sa slobodom i koji su bili za borbu sa Vizantijom. Stoga je ustanak, koji se javio u Povardarju (1040 god.) brzo zahvatio veliki deo zemalja, koje je Samuilo nekada bio okupio u svojoj državi. Izgleda da je u tim krajevima još bila u snazi odlična organizacija Samuilove države. Ustanici su u početku imali mnogo uspeha, ali je uskoro nastao razdor među ustaničkim vođama, te je ustanak srazmerno brzo i lako savladan. Vizantija je, međutim, bila slaba da odmah posle savladanoga ustanka, preduzme što i protiv Vojislava, koji je, bez sumnje pomagao ustanike i upotrebio slabost Vizantije, da proširi svoju državu.

Ali kada je na carski presto seo Konstantin IX (1042–1055 god.), naredi on dračkom stratigu da pođe na Vojislava, a u isti mah raškom županu i bosanskome banu, da se sa svojom vojskom pridruže humskom županu Ljutovidu, pa da svi zajedno udare na Vojislava, Vojislav krene prvo celu svoju vojsku na Vizantince, koji su prodirali prema Baru, pa ih potuče do noge. Posle te slavne pobede Hum, Bosna i Raška pri-znadu njegovu vrhovnu vlast. Vojislav onda pođe na jug i osvoji tamo još neke vizantiske zemlje.

Sada je Vojislav vladao gotovo svima srpskim zemljama; u njegovoj državi bio je gotovo ceo srpski narod. Prvi put je sada srpski narod imao svoju državu, koja je bila potpuno slobodna i nezavisna. Za Vojislava i za njegovu državu bila je međutim sreća, što je Vizantija, odmah posle toga, za dugo vremena bila zauzeta građanskim i drugim ratovima. Vojvoda Manijak prešao je bio iz Italije na Balkan i prodro od Drača preko Bitolja i Orida do Ostrva, gde je razbio vizantisku vojsku. On je istina odmah podlegao rani, dobivenoj u boju (u proleće 1043 god.), ali je posle toga sva vizantiska vojska bila desetak godina zauzeta teškim i napornim ratovima protiv Normana, koji su 1042 god. osnovali u Južnoj Italiji svoju državu, i Rusa, Turaka i Pečenega, koji su nagrtali sa svih strana na imperiju.

Za to vreme bio je srpski narod miran, i Vojislav je mogao mirno raditi na konsolidovanju u državi. Onda je takođe učinjeno dosta i na tome, da se izglade razlike među pojedinim plemenima i oblastima. Ali je i vlada Vojislavljeva ipak bila i suviše kratka, da izvede potpunu, i etničku i kulturnu i političku, nivelaciju. Još uvek je bilo dosta heterogenih elemenata, još su bile jake tradicije o plemenskoj i oblasnoj samostalnosti, još je bilo dinasta, kojima jedinstvo nije išlo u račun, još je bilo puno ukrštenih interesa. To se u ostalom najbolje opet pokazalo, kad je umro Vojislav.

Kada je naime Vojislav, koji je još imao i snage i avtoriteta, da održi u jedinstvu sve oblasti, umro (oko 1050 god.), nastali su razdori u vladalačkoj porodici. Separatističke težnje pojedinih oblasti izbile su opet na površinu, a Vizantija je htela upotrebiti razriveno stanje u srpskoj državi na svoju korist i spremala se da udari na Zetu. Ipak je, pokraj svih tih kriza, centralna vlast još bila toliko jaka, da je savladan ustanak u Travuniji, gde se, možda inicijativom ili pomoću Vizantije, javio pokret za nezavisnost. Kad je taj pokret savladan, sinovi Vojislavljevi uspeli su čak i da učine neka osvojenja u Humu i da na toj strani prošire državu.

Politiku Vojislavljevu nastavio je najbolje njegov sin Mihailo, koji je, posle kratkog vremena, uspeo da svu vlast uzme u svoje ruke. U to je doba vizantiska vojska razbila Pečenege, koji su već duže vreme pljačkali po Balkanu i time sprečavali svaku vojnu akciju Vizantije na drugoj strani. Kad su Pečenezi suzbijeni, ostale su Vizantiji odrešene ruke na Balkanskom Poluostrvu. Mihailo se s pravom morao bojati, da će se sada Vizantija okrenuti protiv Zete. Opasnost je za Zetu bila tim veća, što je dračka vojna oblast, operaciona baza za rat protiv Zete, sada bila odlično organizovana zbog opasnosti od Normana, koji su težili da iz južne Italije pređu na Balkan, pa da starim rimskim putem od Drača preko Bitolja prodru u srce države. U dračku oblast su sada slane najbolje vojskovođe vizantiske, tamo je stalno bilo dosta vojske i mnogo ratnoga materijala.

Videći da je svršetkom pečeneškog rata nastala velika opasnost za Zetu, Mihailo je nastao, da spreči krizu i da otkloni opasnost, koja mu je pretila. On je stupio u pregovore sa Vizantijom i najzad s njom sklopio neku vrstu saveza. Tom prilikom je Mihailo svakako priznao vrhovnu vlast vizantisku. Kao nagradu za to on je dobio titulu protospatara i jednu carsku rođaku za ženu (1053 god.). Jamačno je Mihailo tom prilikom tražio i dobio i slobodu akcije u drugim srpskim pokrajinama.

Obezbeđen od strane Vizantije, a možda i po odobrenju iz Carigrada, Mihailo odmah za tim pođe s vojskom u Rašku i osvoji je. Odmah posle toga Vizantija je za dosta dug niz godina bila zauzeta borbom sa Mađarima, Kumanima i Pečenezima, koji su prelazili na vizantisku teritoriju i pljačkali, te je Mihailo mogao slobodno i mirno raditi na konsolidovanju svoje države, na organizaciji i na što boljem utvrđenju veza među pojedinim pokrajinama, osobito među Zetom i ostalim srpskim oblastima, koje su sada bile pod njom. Ali se diplomatski i organizatorski talenat Mihailov pokazao osobito u njegovim crkvenim reformama.

Posle teških kriza i borbe sa pravoslavnom crkvom, rimokatolička crkva počela se u to doba snažiti, rad na utvrđenju i širenju njene nauke i njenih principa dobio je poleta. Ali je na papskoj kuriji gotovo uvek vladalo uverenje, da su Sloveni, osobito zbog njihove težnje, da se dozvoli upotreba narodnog jezika u službi, opasni za katoličku crkvu. Kako je u ovaj mah na papskoj kuriji vladala stranka koja je bila protiv Slovena, zabranjena je na crkvenom saboru, koji je 1059 god. držan u Spletu, upotreba slovenskog jezika u katoličkoj crkvi. Taj zaključak izazvao je jako vrenje kod svih Slovena u primorju, gde je većina stanovništva priznavala katoličku veru i papsku vlast. To nezadovoljstvo upotrebio je Mihailo da izvede svoj plan; po kome je samostalna srpska država trebala da dobije i samostalnu crkvenu upravu.

Možda je već Vojislav preduzimao nešto u tom pravcu, ali je, kako izgleda, Mihailo dovršio pregovore sa papskom kurijom u tom pitanju. Do toga vremena severne su srpske zemlje, u kojima je bilo katolika, potpadale pod vlast spletske arhiepiskopije; južne su zemlje u VI i UP veku bile pod Skadrom, a od VIII veka pod Dračem. Papska kurija nije bila voljna da srpske zemlje oduzima od starih dijeceza, pa da ih daje novoj arhiepiskopiji, koju je tek trebalo osnovati, jer ona nije rado krnjila jurisdikciju starih dijeceza i nerado je kidala, bez dovoljno razloga, sa starim tradicijama. S toga je, pre svega, trebalo naći jakih razloga u opšte za osnivanje samostalne srpske katoličke crkve, a trebalo je, osim toga, to osnivanje vezati za tradiciju o kakvom starinskom pravu. Srpski su državnici našli oboje.

Kao praktičan razlog za ocepljenje navedene su, po tradiciji, nezgodne komunikacione veze među zemljama, koje su bile na jugu, sa onima na severu. Isticano je, da su u tim krajevima vrlo česte bure, i da su se i nedavno episkopi, koji su s juga putovali u Splet na sabor, svi podavili, kad im se brod u buri razbio. Osim toga pronađeno je, da je i po tradicijama opravdano osnivanje samostalne arhiepiskopije u južnim krajevima, jer su te zemlje, kako su srpski državnici tvrdili, nekada potpadale pod dukljansku arhiepiskopiju; one su, dakle, imale još u stara vremena svoju samostalnu crkvenu upravu.

Mihailo je, naravno iz čisto političkih motiva, radio na tome, da njegova država dobije samostalnu crkvenu upravu. Ali je i papskoj kuriji, i iz političkih i iz verskih razloga, išlo u račun da ostvari i ispuni ono što je Mihailo tražio. Mihailo je vladao velikom državom, u kojoj je samo jedan deo stanovništva, poglavito u primorju, pristajao uz rimokatoličku crkvu; ispunjavajući opravdane zahteve Mihailove, papska kurija je ne samo njega lično i svoje verne u njegovoj državi čvršće vezivala za sebe, nego je mogla intenzivnije raditi na tome, da broj svojih pristalica tamo poveća. Naprotiv, odbijajući zahteve Mihailove, papska kurija mogla se s pravom bojati, da će Mihailo i u verskom pogledu prići Vizantiji, kao što je u političkom već bio učinio, pa da će u njegovoj državi ojačati pravoslavlje na račun katolicizma. Stoga se papska kurija rado odazvala želji Mihailovoj i osnovala je, ili upravo bajagi obnovila, staru dukljansku arhiepiskopiju u Baru i podložila joj sve zemlje od Save i skoro od Cetine do Bojane i Drima (pre 1067 god.). Samo je Dubrovniku ostala samostalna crkvena uprava. Dobitak samostalne crkve bio je veliki politički uspeh, jer je tek sada Mihailo bio potpuno gospodar u svojoj državi,

Vizantija je, međutim, dolazila sve u teži položaj. Kriza je bilo mnogo i na sve strane. U Italiji su Normani napredovali sve više i suzbijali vizantisku vlast, Turci su u Maloj Aziji prodirali sve dalje i osvajali, Pečenezi i Mađari su neprestano prelazili Dunav i pljačkali, a nezadovoljstvo je sve više uzimalo maha u državi. Mihailo je uviđao da to nije više ona Vizantija, od koje je on imao razloga da se boji i sa kojom je morao da sklapa savez i da vezuje prijateljstvo. On je sada imao odrešene ruke i mogao je udešavati spoljnu politiku prema svojim potrebama.

Promenjene prilike i državne potrebe upućivale su Mihaila na borbu sa Vizantijom, na koju su u ovaj mah sa svih strana nagrtali neprijatelji, spremni da kao plen podele među sobom poslednji ostatak rimske imperije. A i u samoj državi je vrilo na sve strane. U središtu nekadanje Samuilove države spremala je ustanak protiv Vizantije nova generacija, koja nije više osećala poraze ustanka od pre tri decenije, a koja je trpela svu težinu pritiska vizantiskog, osobito administracije i fiskalnih mera. Život je bio težak, a tradicije o slobodi i slavi bile su još sveže; još su bili tu ostatci čvrste organizacije Samuilove, koja je stvorila i održavala snažnu državu od raznorodnih elemenata.

Ta nova generacija imala je više razloga da računa na uspeh u borbi sa Vizantijom, nego ona koja je bila ušla u borbu pre trideset godina. Sada je Vizantija bila slabija no onda, a opasnost od neprijateljâ, osobito od Normana u Italiji, bila je mnogo veća no u vreme prvog ustanka. Pečenezi su neprestano napadali na Balkansko Poluostrvo, Turci su, posle bitke kod Manzikerta (u septembru 1071 god.), stalno napredovali u Maloj Aziji, tako da su 1073 god. došli čak do Carigrada. U državi je međutim vladalo nezadovoljstvo i rastrojstvo. Osim toga sedeo je u Carigradu na prestolu Mihailo VII (1071–1078 god.), koji se više brinuo za nauku nego za vojsku. Ali je najveća razlika u položaju ustanika god. 1040 i god. 1073 bila u tome, što su oni u prvom ustanku imali da se bore protiv velike države, koja je vladala gotovo celim Bal-kanskim Poluostrvom, do Dunava i Save. Ni jedna od država, koje su dotle u borbi protiv Vizantije bile osnovane, nije se mogla održati. Onda je trebalo mnogo smelosti i mnogo samopouzdanja, da se, bez nade u ičiju pomoć, uđe u borbu protiv cele imperije.

Sada su, međutim, stvari drukče stajale. U zemljama, koje su nekada bile u sastavu Samuilove carevine, postojala je sada jedna nezavisna država, koja je svoju slobodu izvojevala u borbi protiv Vizantije. U njoj su sada ustanici gledali svoga pomagača, od nje su u prvom, redu morali tražiti pomoći. Možda je Mihailo radio već i na pripremama za ustanak i obećao ustanicima svoju pomoć, ali je svakako, čim je ustanak buknuo (1073 god.), uzeo aktivna učešća u njemu i počeo pomagati ustanike. Čim je ustanak planuo, ustanici su se obratili Mihailu tražeći da se njegov sin Vodin stavi na čelo ustanka. Po njihovoj molbi Mihailo im pošalje Bodina sa odabranom pratnjom. Ustanici ga odmah prihvate i izviču, u vezi i sa reminiscencijama na Samuilovu državu, za cara.

Srpskoj državi se, blagodareći smišljenoj politici Vojislavljevoj i Mihailovoj, otvarala sada vrlo lepa budućnost, Zajednička dinastija u bivšoj Samuilovoj državi i u Zeti, koja je uspela da okupi oko sebe i da spoji u jednu celinu gotovo sve srpske oblasti, spajala bi države srodnih plemena, a na čelu tog saveza slovenskih država stajala bi zetska srpska država.

Ali je taj lepi plan Mihailov propao. Vizantija je bila žilavija i još uvek jača, nego što je Mihailo mislio. Ustanak je u početku imao uspeha i Bodin je kod Prizrena do noge potukao jednu vizantisku vojsku, koja je bila pošla na ustanike. Posle te pobede poslao je Bodin vojvodu Petrila sa jednim odeljenjem na Skoplje, dok je on sam pošao na Niš. Petrilo osvoji Skoplje i prodre daleko na jug, ali kod Kostura bude razbijen. Bodin, međutim, osvoji Niš i pobuni mnoga srpska plemena, koja su još bila van Mihailove države. Na glas da je Petrilo potučen i da je vizantiska vojska osvojila Skoplje, Bodin pođe od Niša ka Skoplju, ali kod Pauna bude do noge potučen i zarobljen. Pogibijom Bodinovom ustanak je završen: sve je ponovo priklonilo glavu i priznalo vizantisku vlast.

Posle savladanog ustanka zapretila je opasnost i Mihailu. Vizantija nije mogla zbog pomaganja ustanicima ostaviti Mihaila nekažnjenog. Stoga je, kada je ustanak savladan, postavljen za stratiga u Draču jedan od najboljih vojvoda vizantiskih, Nićifor Vrijenije, koji je i savladao ustanak. Njemu je naređeno da odmah udari na Mihaila. Mihailo se vizantiskoj vojsci odupro, kako je i koliko je mogao, ali je jačoj sili morao podleći. Vizantinci se, međutim, kad su zauzeli neke gradove na granici, nisu smeli, sećajući se svojih poraza pre nekoliko desetina godina, upustiti dublje u zemlju. Tako je Mihailo prošao bez velike štete.

Međutim su se na zapadu razvijali događaji svetsko-istoriskog značaja. Genijalni papa Grgur VII počeo je borbu o prvenstvo sa svetovnom vlašću. Borba se dugo pripremala i Grgur je, naporedo sa radom na snaženju katoličke crkve i propagiranju katoličke vere, radio i na tome, da izoluje svoga glavnog neprijatelja, nemačkog cara Henrika IV. On je zadobio za sebe Ugarsku i Česku, stupio u tešnje veze sa Vizantijom, spremao rat protiv Saracena u Španiji i Siciliji, vezao za sebe Poljsku, davši kraljevsku krunu Boleslavu, a imao je jakih veza i sa Rusima i s Danskom.

U krug njegovih planova ulazilo je i Balkansko Poluostrvo. Tu je bilo zgodno polje za rad u svima pravcima, tu su se mogle zadobivati nove pristalice za katolicizam, tu se moglo boriti protiv carigradskog uticaja, tu su se mogli dobiti saveznici protiv Henrika. I Grgur je zaista razvio vrlo živu akciju u tom pravcu. U oktobru 1076 god. dao je krunisati Dmitra Zvonimira za hrvatskog kralja, a iste ili iduće godine poslao je znake kraljevske vlasti i Mihailu.

Za srpsku državu je dobitak krune iz Gima bio događaj vrlo velikog značaja. Dosadanjim srpskim državama, i Vlastimirovoj i Časlavljevoj i Vojislavljevoj, nedostajala je pravna osnova za nezavisnost, jer se pravo na slobodnu državnu vlast moglo dobiti samo iz Rima ili iz Carigrada. A iz Rima se već odavno sistematski radilo na tome, da to pravo ostane samo u rukama papske kurije. Dajući kraljevsku krunu Mihailu, Grgur je hteo da zadobije za sebe jednu moćnu državu na Balkanu, i to državu, koja je bila prirodni neprijatelj Vizantije, da utvrdi papski uticaj na Balkanu i da zavede praksu, po kojoj i na Balkanu vladaoci dobivaju pravo na vlast i samostalnost iz Rima. Za Mihaila je ovaj čin imao još veći značaj. Potpuna nezavisnost, koja je istina faktički već postojala, dobila je sada i formalnu sankciju, i to onaku kakvu su dobivali i svi ostali vladaoci. Srpska država je prvi put priznata za potpuno slobodnu i nezavisnu i prvi put je ušla kao takva u međunarodni saobraćaj.

Naskoro posle toga drački vojvoda Georgije Monomahat namisli da se odmetne od Vizantije i da se proglasi za cara, pa stupi u pregovore sa Normanima, koji se rado odazovu njegovu pozivu. Kako je Monomahatova akcija i normanska ekspedicija trebala da pođe od Drača, kome je svakoga trenutka Mihailo mogao zagroziti, Monomahat stupi u pregovore sa Mihailom. Između dračkog vojvode, Normana i Mihaila bude sklopljen savez protiv Vizantije. To je prvi veći savez, u kome je učestvovala slobodna i nezavisna srpska država i u kome je ona bila važan faktor. Ali do akcije ovom prilikom nije došlo, jer je Monomahat, svakako stoga što se saznalo za zaveru, bio smenjen, pa je pobegao Mihailu.

Kad je Mihailo umro (posle 1 aprila 1081 god.), nastale su u srpskoj državi opet velike raspre i borbe oko nasleđa. Ali se između svih pretendenata kao najsposobniji i najenergičniji istakao Bodin, koji je svoje sposobnosti pokazao još u ustanku 1073 god. On je zbog svoga učešća u tim borbama imao bez sumnje dosta pristalica i u onim krajevima, u kojima je vojevao, a koji su još uvek bili van granica srpske države.

Prilike su međutim bile teške i zapletene i nije bilo lako pogoditi put, kojim treba povesti srpsku politiku, pa da država ne dođe u opasnost, da izgubi sve dotadanje tekovine. Jer Normani su, posle nekoliko manjih i neznatnijih ekspedicija, nagrnuli svom snagom, a raspolagali su odličnom i flotom i suvozemnom vojskom, na Balkansko Poluostrvo, da se utvrde na njemu. Kako je za Normane najzgodnija tačka za prodiranje na Balkan bio Drač, bilo je i za Vizantiju i za Normane vrlo važno, kako će se u tom ratu držati Bodin. Jer Bodin je mogao biti koliko koristan saveznik, toliko dvaput opasniji protivnik. Po položaju svoje države, Bodin je mogao u odsudnom trenutku jednoj ili drugoj strani ući u bok ili zaći za leđa i na taj način osujetiti uspeh. Papska kurija, koja je bila u savezu sa Normanima, radila je bez sumnje na tome, da obrazuje normansko-srpski savez. Mletačka Republika, koja se bojala Normana u Jadranskom Moru držala je s Vizantijom, jer se nadala da će tako moći suzbiti Normane i da će od Vizantije, koja je još uvek bila legitimni gospodar i u Jadranskom Moru i u Mlecima, dobiti velikih i trgovačkih i političkih povlastica. Ona je, zajedno s Vizantijom, radila svima silama na tome, da zadobije Bodina za sebe.

Dobivši bez sumnje velike koncesije od Vizantije, možda priznanje nezavisnosti i odrešene ruke za rad u ostalim srpskim zemljama, Bodin je pristao da pomogne Vizantiju u ratu sa Normanima, računajući da će to doneti koristi njegovoj državi. Ali je on svakako bio uveren da će, u slučaju vizantiskog poraza, i Normani, da bi se obezbedili s leđa, kad od Drača budu prodirali na jug, rado pristati da mu, za njegovu neutralnost, učine bar iste ustupke, koje mu je učinila i Vizantija. Možda je u tom pogledu bilo nešto i ugovoreno između Bodina i Normana. Jer kad su Normani 1081 god. prešli na Balkan i opseli Drač, i kad je car Aleksije I Komnin (1081–1118 god.) pošao protiv njih, pridruži mu se istina Vodin, ali se u odlučnoj bitci ne upusti sa svojom vojskom u borbu, te tako možda najviše doprinese odlučnoj pobedi Normana. Drač se posle toga preda, a Normani pođu na istok, gde zauzmu Skoplje, i na jug, gde osvoje Orid, Voden, Meglen i prodru do Soluna (1082 god.).

U borbi između Vizantije i Normana, koja je idućih nekoliko godina sa promenljivom srećom vođena na Balkanu u blizini južnih srpskih granica, Bodin, kako izgleda, nije više učestvovao. On je za to vreme, uveren da mu Vizantija, zauzeta borbom sa Normanima, ne može smetati, razvio vrlo jaku akciju u srpskim zemljama, koje još nisu bile u njegovoj državi. Posle smrti Mihailove, za vreme pretendentskih kriza i razmirica, izbile su u pojedinim srpskim oblastima opet separatističke težnje; neke su se oblasti otrgle od centralne vlasti i počele ponašati kao potpuno nezavisne. Za vreme normansko-vizantiskih ratova međutim, Vodin je prodro s vojskom u Rašku i pokorio je, pa je odatle pošao na Bosnu i podvrgao i nju svojoj vlasti. U obe oblasti on je postavio za upravnike ljude, za koje je imao uverenje, da će mu biti verni i da će čuvati i braniti državno jedinstvo.

Posle rata sa Normanima Vizantija je imala da izdrži tešku borbu sa Kumanima i Pečenezima, koji su od 1086 god. sve jače napadali na Balkansko Poluostrvo i pljačkali po njemu, rado dočekivani u mnogim krajevima od stanovništva, koje ih je smatralo za oslobodioce od vizantiske vlasti. Car Aleksije je prvo, u društvu sa Pečenezima, pobedio Kumane, pa onda, udružen sa Kumanima, satro Pečenege i raselio ih po celoj državi.

Za vreme borbe sa Kumanima i Pečenezima Bodin je napadao na Vizantiju, osobito na dračku oblast. Ali je ta oblast, zbog opasnosti koja je Vizantiji tu pretila od Normana, bila tako dobro utvrđena, da je Bodin mogao postići tek vrlo sumnjive uspehe.

Videći da na toj strani neće moći imati velikog uspeha, Bodin je krenuo jaču akciju u drugom pravcu, gde je vizantiska granica bila otvorenija i manje zaštićena. Nije bilo teško naći mesto najzgodnije za napad na Vizantiju. Raška županija graničila je sa Vizantijom na Kosovu; s raških planina bio je Srbima otvoren ulazak u plodno Kosovo, a gotovo isto tako lako i u bogatu Metohiju. Međutim, prodiranje iz Vizantije u Rašku bilo je sa svih strana dosta teško. Osim toga Raška je imala zgodne veze sa Zetom i bilo je gotovo nemoguće odseći te dve oblasti jednu od druge. Zbog svega toga Bodin se, kad nije mogao prodreti u dračku oblast, rešio da iz Raške preduzme ofanzivu protiv Vizantije. Ovim planom Bodin je dao pravac srpskom širenju i srpskoj politici za nekoliko vekova. Prirodna posledica rada u tom pravcu bilo je onda i premeštanje težišta srpskog državnog života iz Zete u Rašku.

Raški župan Vukan, koga ja Bodin na to mesto postavio i u kome je očevidno imao mnogo poverenja, upadao je, svakako po naredbi Bodinovoj, za vreme vizantisko-pečeneškog ratovanja u vizantiske krajeve, u prvom redu na Kosovo i u Metohiju, i pljačkao je tamo. Stoga car Aleksije, kad su Pečenezi satrveni, krene vojsku na Bodina. Ali on tom prilikom nije pošao na Zetu, nego na Rašku, jedno stoga što su još bili u svežoj uspomeni porazi vizantiske vojske u Zeti, a nije bilo izgleda da bi ona sada bolje prošla nego pre, a i stoga, što se moglo pretpostaviti da je raški župan na svoju ruku povredio granicu. Osim toga, verovatno se u Carigradu mislilo da je Raška ne samo u sferi vizantiskih interesa, nego da ona još uvek po pravu pripada Vizantiji. Naposletku bi se moglo pretpostaviti, da je Aleksije hteo prvo pokoriti Rašku i zbog toga, što je to bila, i po snazi i po tradicijama, najvažnija oblast u Bodinovoj državi, a i zbog toga, što bi, kad savlada Rašku, mogao napasti na Zetu sa dve strane i tako možda pokoriti i Bodina.

U leto 1091 god. krenuo je car Aleksije na Rašku, ali se putem u Plovdivu zadržao zbog nekih zavera, tako da te godine nije mogao ništa preduzeti protiv Srba, nego se zadovoljio da obiđe granicu i da izda naredbe, kako će se ona utvrditi, da se spreče napadaji Srba, pa se onda vratio u Carigrad. Ali dok je Vizantija posle toga ratovala s Turcima, Vukan je opet silazio u Kosovo i pljačkao. Kad je Aleksije zbog toga opet pošao na Vukana, on se povuče do Zvečana. Aleksije pođe za njim, ali nije smeo ulaziti u planine, nego se vrati u Skoplje, a Vukan, bojeći se ponovnog napadaja, ponudi mir i taoce. Aleksije primi ponude Vukanove, ali Vukan ne samo da nije hteo dati taoce, nego je počeo opet pljačkati vizantiske oblasti. Aleksije onda naredi Jovanu Komninu, dračkom vojvodi, da napadne na Vukana. Ovaj prodre do Zvečana, izazivajući Vukana na borbu, ali se Vukan opet povuče ispred Vizantinaca u planine i opet ponudi mir i taoce. Te noći međutim udari on iznenada sa celom svojom vojskom na Vizantince i razbije ih. Posle toga prodre srpska vojska do Vranje, Skoplja i u Polog, ali samo opljačka one krajeve, pa se vrati natrag (1093 god.). Iduće godine pođe opet sam Aleksije na Vukana, ali kad je došao do Lipljana na Kosovu, Vukan opet ponudi mir i taoce. Kako su se u taj mah spremali varvari na donjem Dunavu da udare na Vizantiju, Aleksije rado primi ponude Vukanove.

Od toga vremena bio je na toj strani mir između Srba i Vizantije, najviše stoga što su u srpskoj kraljevskoj porodici izbile nesuglasice i razdor, te je to onemogućilo svaku akciju. Borbu Bodinovu sa stričevićima, koja je za tim nastala, htela je Vizantija upotrebiti na svoju korist, pa je rado prihvatila Bodinove rođake, koji su izbegli iz Zete u Dubrovnik, i odatle se, kad je Bodin zbog toga udario na Dubrovnik, sklonili u Carigrad (1094–5 god.).

Ali za Vizantiju nije sada bilo pogodno vreme da išta preduzme protiv Bodina, jer je u to doba zapadne narode zahvatila ideja o oslobođenju istoka iz ruku nevernika, pa su baš onda (1096 god.) prve krstaške vojske pošle u Palestinu, da oslobode Hristov grob. Ceo taj pokret mogao je očevidno uzeti vrlo nepovoljan obrt po Vizantiju. Stoga je Aleksije sav bio zauzet brigom, da ukloni zle posledice, koje bi taj pokret mogao imati po njegovu državu, i da se, ako može, njime što više koristi. Pitanje o Raškoj bilo je sada neznatno prema velikim događajima, koji su se spremali u Siriji i Palestini.

Prvi krstaški rat imao je i neposrednog uticaja na srpski narod. Jedan deo krstaša išao je na istok preko srpskih zemalja; neki su išli moravskom dolinom, a neki kroz Dalmaciju. Oni koji su išli kroz Dalmaciju prošli su kroz Bodinovu državu. Krstaši su se ponašali u njoj kao u neprijateljskoj zemlji i pljačkali su nemilice, tako da su i Srbi bili primorani da se brane, te su i oni napadali i pljačkali krstaše. Ipak je ovaj dodir Srba sa zapadnim svetom, bez sumnje, ostavio u srpskom narodu nekoga traga, bar u materijalnoj kulturi, a možda i još u ponečem.

Važniji izvori.[uredi]

1. Kekavmen (u XI veku), O taktici (sa primerima).

2. Atalijat (u XI veku), Istorija Vizantije 1034–1079 god.

3. Vrijenije (oko 1062 † posle 1137 god.), Biografija Aleksija Komnina od 1070–1079 god.

4. Ana Komnina (1083 † posle 1148 god.), Istorija Aleksija Komnina od 1069–1118 god.

5. Zonara (u XI i XII veku), Hronika od stvorenja sveta do 1118 god.

6. Manas (u XII veku), Hronika u stihovima od stvorenja sveta do 1081 god.

7. Glika (u XII veku), Hronika od stvorenja sveta do 1118 god.

8. Hronika nepoznatog pisca od stvorenja sveta do 1261 god.

9. Zakoni, povelje, ugovori, pisma, saborska akta, novac itd.

V. i istoimeni odeljak III glave br. 7, 8, 10.


Važnije zbirke izvora.[uredi]

V. istimeni odeljak III glave br. 1 i 3.


Važnija dela.[uredi]

1. F. Rački, Borba južnih Slovena za državnu neodvisnost u 11 vieku. 1873–1875 (Rad 24, 25, 27, 28, 30, 31).

2. H. Skabalanovičъ, Vizantійskoe gosudarstvo i cerkovь vъ XI vѣkѣ. 1884.

3. L. Bréhier, Le schisme oriental du XI-e siècle. 1899.

4. L. Heinemann, Geschichte der Normannen in Unteritalien und Sicilien. 1894.

5. M. Šufflay, Hrvatska i zadna pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1075–1180). 1901.

6. J. Marković, Dukljanko-barska metropolija. 1902.

7. W. Martens, Gregor VII, sein Leben und Wirken. I–II 1894.

8. A. Vяziginъ, Očerki izъ istorіi papstva vъ XI vѣkѣ. 1898.

9. F. Ghalanäon, Essai sur le règne d'Alexis I. Comnène (1081–1118). 1900.

10. A. Hain, Der Doge von Venedig seit dem Sturze der Orseoler im Jahre 1032. bis zur Ermordung Vitale Michiels II im Jahre 1172. 1883.

11. A. Gruhn, Die byzantinische Politik zur Zeit der Kreuzzüge. 1904.

12. R. Röhricht, Geschichte der Kreuzzüge im Umriss. 1898.

13. R. Röhricht, Geschichte des ersten Kreuzzuges. 1901.

14. L. Buchesne, Les premiers temps de l'état portifical. 1904.

B. i u istoimenom odeljku III glave br. 1, 8, 13, 22, 23, 28.