Istorija srednjeg veka I 26

Izvor: Викизворник

ISTORIJA SREDNjEG VEKA I
U redakciji: A. D. Udaljcova, J. A. Kosminskog i O. L. Vajnštajna


GLAVA XXVI
ŠPANIJA I PORTUGALIJA OD XI DO XV VEKA

Rekonkvista. Specifičnost istorije država Pirenejskog Poluostrva sastoji se u tome što su te države nastale u procesu oslobađanja (španski rekonkvista) zemalja od Arabljana, ili tačnije Mavara (pošto među osvajačima većinu nisu činili čisti Arabljani, već poarabljeni severo-afrički Berberi, ili Mavri). Rekonkvista je odredila osobenosti socijalnog i političkog uređenja tih država. Marks kaže: »Lokalni život Španije, nezavisnost njenih provincija i komuna i različito stanje društva u početku su bili uslovljeni geografskim osobinama zemlje, a zatim su se istoriski razvili zahvaljujući posebnim sredstvima kojima su se različite provincije oslobađale vlasti Mavara…«[1]

Rekonkvista je polazila delom iz Asturije, jedine oblasti koja je sačuvala nezavisnost posle arabljanskog osvajanja, delom iz Španske marke koju je osnovao Karlo Veliki krajem VIII i početkom IX v. u severo-istočnom delu Španije. Rekonkvisti je išla naruku neprekidna borba koja je vođena u Kordovskom kalifatu između feudalaca i kalifa kao i među pojedinim feudalcima. Protiv arabljanskih gospodara više puta je ustajalo špansko-vizigotsko seljaštvo i zanatlisko stanovništvo gradova, — i oni koji su prešli u islam — renegados, ili muvaladi, i oni koji su zadržali hrišćanstvo — mosarabi. U XI v. Kordovski se kalifat faktički raspao na nekoliko feudalnih kneževina koje su međusobno bile u neprijateljstvu. U drugoj polovini XI v. već ih je bilo 23.

Proces povraćanja zemalja od Mavara, koji je počeo još u VIII v., naročito je ubrzan u X i XI v. 1085 g. Španci su zauzeli Toledo. Krajem XI v. rekonkvista je, ipak, bila zaustavljena — najpre su je zaustavili Almoravidi, a zatim, u XII v., Almohadi, poludivlja berberska plemena, fanatični privrženici islama, koji su nagrnuli iz Severne Afrike. Ali, početkom XIII v. došlo je do preloma. 1212 g. ujedinjene snage španskih kraljevina, kojima su se pridružili krstaši iz drugih zemalja Evrope, strahovito su porazili Mavre, i od tog poraza oni se više nisu mogli oporaviti (kod Las Navas de Tolosa).

Sada osvajanje brzo napreduje. 1236 g. bila je zauzeta Kordova — centar Kordovskog kalifata. Krajem XIII v. Arabljanima su ostali samo beznačajni posedi na jugu Španije — Granadski emirat s centrom Granadom. To je bio najbogatiji deo Španije, s visokom zemljoradničkom kulturom, kraj koji je naveliko trgovao. Tu je bilo razvijeno intenzivno baštovanstvo, gajenje maslina, tu se primenjivalo i veštačko navodnjavanje. Na teritoriji Granadske kneževine Arabljani su se držali vrlo dugo — do 1492 g.

Rekonkvista se nije sastojala samo u osvajanju već i u utvrđivanju osvojenih teritorija, u naseljavanju oblasti koje su bile opustošene ratovima, u odbrani granica od stalnih napada. Na granicama se gotovo nikada nisu stišavale čarke. U rekonkvisti je glavnu ulogu igralo seljaštvo, koje se preselilo u pogranične oblasti, stanovništvo utvrđenih gradova, sitni riteri, uvek gotovi da odbiju neprijateljske napade, riteri koji se nikada nisu rastajali od oružja. Ali, glavne koristi od rekonkviste dobili su krupni feudalni zemljoposednici, koji su na osvojenim zemljama stvorili: sebi ogromne posede. Naročito velike posede stekli su duhovno-riterski redovi. Ako se ostave na stranu stari redovi Templara i Hospitalaca, u Španiji je nastao niz novih duhovno-riterskih redova — Sant-Jago (sv. Jakov), Alkantara i Kalatrava. U procesu rekoikviste svi su oni postali vrlo veliki zemljoposednici. Prostrane zemlje dobila je i: crkva, koja je u Španiji igrala veću ulogu no u ostalim zemljama Evrope. Ma da verski momenat u borbi sa Arabljanima u početku nije igrao značajnu ulogu, tako da je španski narod — bar do XII v. — mirno živeo s muslimanima u osvojenim oblastima, ipak je crkva težila da od borbe s »nevernicima« načini neke vrste ideološku zastavu i na sve moguće načine nastojala da raspali verski fanatizam.

Spomenik herojske borbe španskog naroda, koji je bio u formiranju, pretstavlja spev o Sidu, siromašnom plemiću, koji je vodio pobedonosni rat protiv Mavara i pokazivao čuda od hrabrosti i velikodušnosti. Sid je u spevu idealizovana figura, vrlo daleko od svog istoriskog prototipa, Rodriga Dijasa, koji je, po rečima Marksa bio »ustvari razbojnički ataman« i »starešina podmitljive bande«.[2] Rodrigo Dijas tukao se s Mavrima, ali kad bi mu oni izneli unosan predlog, on je ratovao i protiv svojih zemljaka. Živeo je u XI v. Spev koji se konačno formirao početkom XII v. dao mu je crte nacionalnog heroja.

Aragon. U procesu rekonkviste u Španiji su obrazovane u XIII v. tri kraljevine: Aragon, Kastilja i Portugalija.

Aragonska kraljevina nastala je od tri osnovna dela: od samog Aragona u užem smislu, koji je činio zapadni, kontinentalni deo kraljevine, i primorskih delova — Katalonije i Valencije. Ti su se delovi znatno međusobno razlikovali po svom socijalnom sklopu. Aragon u užem smislu pretstavljao je jedan od ekonomski najzaostalijih delova Španije, a Katalonija — jedan od najnaprednijih, ali je u političkom pogledu prevaga bila na strani Aragona. Aragon je bio tipično feudalna oblast, gde je seljaštvo bilo potpuno zavisno od feudalnih posednika. Feudalci su imali pravo da ubiju i osakate seljake. Seljaci su bili bez ikakve sudske zaštite od. njihove samovolje. U Aragonu i Kataloniji seljaci su morali da, pored uobičajenih kmetovskih obaveza, snose i niz drugih, takozvanih »rđavih običaja« (malos usos). Senior bi zauzeo čitavo imanje seljaka, ako bi ovaj umro bez dece, i veliki deo nasledstva ako bi ostala za njim deca. Od seljaka su uzimane naročite globe za prekršaj bračne vernosti, u slučaju požara na posedu seniora itd. U »rđave običaje« spada i pravo prve noći, nasilno uzimanje dojkinja i niz drugih obaveza. Feudalci su se odlikovali znatnom: samostalnošću i vršili su ogroman uticaj na političko uređenje države. Oni su međusobno sklapali saveze, mogli su da kralju objave rat, sami su birali i zbacivali kralja. Bili su oslobođeni svih dažbina. Ovde mi vidimo punu vlast feudalaca, među kojima su se razlikovali krupni — rikos ombres, srednji i sitni — hidalgo. Niže plemstvo bilo je potpuno zavisno od višeg. U samom Aragonu gradovi su bili ekonomski slabi i nisu imali političkog uticaja.

Katalonija i Valencija bile su povezane sa sredozemnom trgovinom š održavale žive veze sa Italijom i Južnom Francuskom. Od primorskih gradova u Kataloniji prvo je mesto pripadalo Barceloni. Zahvaljujući Kataloniji Aragon se sve više pretvarao u pomorsku državu. Gradovi u Kataloniji bili su ne samo trgovački centri, u njima je cvetalo i zanatstvo. Tu se razvila metalurgija i proizvodnja kože, brodogradnja i sl. Pomorsko pravo, razrađeno u katalonskim gradovima, postalo je pravo velikog dela sredozemnih luka. U Kataloniji su gradovi imali mnogo veći politički uticaj nego u Aragonu.

Aragon je sebi pripojio čitav niz važnih trgovačkih tačaka na Sredozemnom Moru. U XIII v. u sastav Aragonske kraljevine bila su uključena Balearska Ostrva. Već je pomenuto da je aragonska kuća stekla Siciliju (vidi gl. XXV). Zatim je bila pripojena Sardinija (1324 g.). 1442 g. bila je prisajedinjena Napuljska kraljevina. Sredinom XV v. Aragon je postao krupna pomorska država. Ma da su u porastu moći Aragonske kraljevine presudnu ulogu igrali trgovački i pomorski interesi Katalonije, ipak su ta osvajanja najviše koristi donela aragonskim riterima, koji su na Siciliji i u Južnoj Italiji zauzeli prostrane teritorije i počeli da eksploatišu seljaštvo tih zemalja isto onako kako su ga eksploatisali u Aragonu. Osvajanje Sicilije i Južne Italije praćeno je jačanjem feudadnog ugnjetavanja u tim zemljama.

Kastilja. Zaseban je karakter imao centralni deo Španije — Kastilja, koja je zahvatala tri petine čitavog poluostrva i igrala glavnu ulogu u rekonkvisti.

U Kastilji, kao i drugim državama Pirinejskog Poluostrva, ogromnu su ulogu igrali veliki, moćni i nezavisni zemljoposedi, stvarani u procesu osvajanja od strane crkve, duhovno-riterskih redova i krupnih svetovnih feudalaca, koji su se i ovde nazivali rikos ombres. Naporedo s tim vidimo da se znatno razvija zemljoposed sitnih ritera. Riteri - hidalgo, koji su aktivno učestvovali u procesu rekonkviste, bili su ovde naročito mnogobrojni. Odlikovali su se neukrotivom ratobornošću i preziranjem mirnog rada. Većina ih je živela vrlo bedno.

Reč Kastilja znači zemlja gradova ili zamkova (po latinskoj reči castellum). Taj naziv nije dobila bez razloga. Tu je bilo mnoštvo gradova naročite strukture. Oni su pre svega pretstavljali utvrđenja, koja su bila namenjena za odbranu, a služila kao uporišta za dalje prodiranje na jug. Stanovništvo tih gradova moralo je u prvom redu da služi u vojsci, u kojoj su bili formirani vojni odredi pešadije i konjice, pri čemu je vodeća uloga pripadala riterskoj konjici. Gradovi su morali da preduzimaju vojne operacije, misleći često samo na sebe. To im je pružalo znatnu samostalnost. Svaki je grad imao svoje pravo, običaje i privilegije — fueros. Gradovi su ljubomorno čuvali svoje privilegije, i svaki pokušaj da se one likvidiraju nailazio je na energičan otpor. Gradovi su međusobno sklapali saveze — hermandade (tj. bratstva) koje su imale za cilj udružene ratne operacije, a isto tako i odbranu svojih prava i interesa. U borbi za svoja prava gradovi su često stupali u savez sa seljačkim opštinama. Ti gradovi vojnog karaktera bili su uglavnom centri poljoprivredne delatnosti, ali su se u njima postepeno razvijali trgovina i zanatstvo, i nastajale esnafske organizacije. U gradovima osvojenim od Arabljana trgovina i zanatstvo nalazili su se prvenstveno u rukama arapskog i jevrejskog stanovništva, koje je ostajalo na svojim mestima i nije izlagano gonjenju. Hrišćani, muslimani i judejci dugo su vremena mirno živeli jedni pored drugih. Ponekad je jedna te ista zgrada služila čas za crkvu čas za džamiju.

Što se tiče seljaka, oni su u starim oblastima Kastilje bili pretvoreni u kmetove i njihov je položaj bio vrlo težak. Tu počinju rano da izbijaju seljački ustanci, a od XI veka oni su učestali. Položaj seljaka u provincijama osvojenim od Mavara bio je drukčiji. Na široke opustošene teritorije Kastilje dovođeni su doseljenici da ih nasele i brane, i njima su davane svakovrsne olakšice i povlastice, pre svega lična sloboda. Ti naseljenici činili su mnogobrojni sloj slobodnih seljaka koji su živeli u opštinama — begetrijama. Postojanje znatnog sloja slobodnih seljaka moralo je uticati i na položaj kmetova. Kmetovi koji bi pobegli u slobodnu opštinu (ili u grad) postajali su slobodni.

U poređenju s Katalonijom i Portugalijom, koje su ležale na moru, Kastilja pretstavlja kontinentalnu zemlju, s relativno slabo razvijenom spoljnom trgovinom ukoliko se izuzme južni obalski pojas. I gradovi su uglavnom bili poljoprivredne jedinice. Pritom je poljoprivreda u Kastilji imala naročit karakter. Prostrane, rđavo navodnjavane i kamenite visoravni Kastilje slabo su bile podesne za zemljoradnju, ali su bile sasvim podesne za gajenje ovaca. Razvitak robno-novčanih odnosa u Kastilji vezan je s po-rastom gajenja ovaca. Veliki zemljoposednici, osobito duhovno-riterski redovi, koji su imali prostrane teritorije namnožili su ogromna stada ovaca, koje su gonili s jednog pašnjaka na drugi po kastiljskim visoravnima. Već krajem XIII v. stvoren je savez kastiljskih odgajivača ovaca, takozvana »Mesta«, da bi se regulisala ispaša. Ta je organizacija dobila od kraljeva nekoliko važnih privilegija, imala je svoju kasu, administraciju i sud.

Španska vuna imala je dobru prođu u Italiji, naročito u Firenci, gde se mnogo upotrebljavala u tekstilnoj proizvodnji.

Portugalija. Treća kraljevina Pirenejskog Poluostrva bila je Portugalija.

Sredinom XII v. portugalski kraljevi su se oslobodili sizerenstva Kastilje, priznavši vazalnu zavisnost od papske stolice, a to je dovelo do izuzetnog značaja crkve u političkom životu zemlje. U Portugaliji su ogromnu ulogu igrali duhovno-riterski redovi, kojima je pripadao znatan deo zemlje. U kolonizovanju zemalja oduzetih Mavrima učestvovalo je i slobodno seljaštvo. Stoga je u Portugaliji, kao i u Kastilji, pored krupnih zemljoposeda feudalaca, crkve i duhovno-riterskih redova, gde su bili naseljeni kmetovi, bilo i dosta slobodnih seljačkih opština, osobito u južnim delovima zemlje. Od malobrojnih primorskih gradova u Portugaliji najveći je značaj dobio Lisabon, koji je postao jedan od krupnih u trgovačkih centara Evrope. Lisabon leži na pomorskom putu koji vodi iz Sredozemnog Mora u Atlanski Okean. Trgovao je sa zemljama na Mediteranu, sa Engleskom, Francuskom i Nizozemskom. U Portugaliji je bila razvijena brodogradnja. Tu je bila izgrađena velika flota, pomoću koje je početkom XV v, bila osvojena Seuta u Severnoj Africi, koja je postala ishodište Portugalaca za njihova pomorska putovanja oko Afrike.

Kraljevska-vlast i kortesi. Ako se osvrnemo na političko uređenje svih kraljevina obrazovanih na Pirenejskom Poluostrvu, videćemo da imaju dosta zajedničkog. Svuda je postojala kraljevska vlast, ali je bila jako ograničena staleškim pretstavništvom — kortesima, koji potsećaju na francuske državne staleže. Ipak su kortesi igrali mnogo veću ulogu od francuskih državnih staleža. Oni su pretstavljali plemstvo, sveštenstvo i gradove, ma da svaka od te tri grupe nije imala podjednaku važnost u raznim zemljama Pirenejskog Poluostrva. U Aragonu su se kortesi sastojali od četiri doma zbog toga što su krupni feudalci bili pretstavljeni odvojeno od srednjeg i sitnog plemstva; u Kastilji, pak, plemstvo je bilo okupljeno u jednom domu, a u trećem domu pored pretstavnika gradova zasedali su i pretstavnici slobodnih seljačkih opština. Treći dom, koji su uglavnom činili građani, imao je u Kastilji vrlo veliki uticaj zahvaljujući snazi i organizaciji gradova. Pretstavnici staleža dolazili su na skupštine s naoružanim odredima.

Marks ovako određuje uzroke zbog kojih je kraljevska vlast bila ograničena u Španiji u XIII i XIV v.: »Pri formiranju španske kraljevine bilo je izuzetno povoljnih uslova za ograničavanje kraljevske vlasti. S jedne strane, pojedini delovi teritorije bili su zauzeti i pretvoreni u zasebne kraljevine u toku dugih ratova sa Arabljanima. U tim ratovima nastali su narodni zakoni i običaji. Postepeno osvajanje, koje je uglavnom vršila aristokratija, vanredno je ojačalo njenu moć i u isto vreme smanjilo moć kralja. S druge strane, naseljena mesta i gradovi u zemlji došli su,do velikog značaja, jer su se stanovnici morali zajednički seliti u utvrđena mesta i tražiti bezbednost od neprekidnih najezda Mavara; u isto vreme poluostrvni oblik Španije i stalne veze s Provansom i Italijom stvorili su prvorazredne trgovačke primorske gradove na obali. Već u XIV v. gradovi su pretstavljali najmoćniji deo kortesa, u čiji su sastav ulazili njihovi pretstavnici zajedno s pretstavnicima sveštenstva i aristokratije. Važno je takođe što je lagano oslobađanje od arapske vlasti, u procesu gotovo osmovekovne uporne borbe, dovelo do toga da je poluostrvo, kada se potpuno oslobodilo, dobilo karakter sasvim različit od karaktera tadašnje Evrope: u epohi evropskog Renesansa sever je Španije po« svom načinu života bio gotski i vandalski, a jug arapski«.[3]

Zaoštravanje klasne borbe. Razvitak robno-novčanih odnosa imao je za posledicu u Španiji pojačanu eksploataciju kmetskog seljaštva. I slobodno seljaštvo počelo je da u većoj meri oseća na sebi vlast seniora. Razvitak gajenja ovaca u velikom obimu imao je za posledicu potiskivanje seljaka sa zemlje, pretvaranje seljačke zemlje u pašnjake. Sve je to zaštravalo klasnu borbu na selu, a da se i ne govori o sukobima između feudalaca i gradova.

Zaoštravanje klasne borbe postalo je još složenije zbog međusobne borbe feudalnih klika. Krajem XIV v. u Španiji vidimo još složeniji politički metež nego u Engleskoj i Francuskoj toga doba. Feudalne grupe borile su se za vlast i za uticaj na dvoru. Aristokratija je vršila razbojničke napade na sela i gradove. U isto vreme počinje u Španiji, naročito u Kataloniji, niz seljačkih ustanaka.

Među katalonskim kmetovima pokret je počeo još početkom XV v. Oni su zahtevali da se ukine feudalno pravo i takozvani »rđavi običaji«. 1462 g. pokret je izbio s naročitom snagom na severu Katalonije. Ustanicima-kmetovima pridružili su se i slobodni seljaci, osobito oni s malo zemlje i bez zemlje, koji su zahtevali da se zemlja ponovo podeli ravnomerno. Seljački ustanak dobio je organizovan karakter. Ustanici su se podelili na vojne odrede, skupljani su prilozi za vojne potrebe. Na čelo seljaka-ustanika stao je sitni hidalgo Verntaljat. Seljaci su opsedali gradove, utvrđene zamkove i manastire.

Ustankom se koristio aragonski kralj Huan II, koji je bio u neprijateljstvu s katalonskom aristokratijom i gradovima. Uz pomoć Verntaljata i seljačke vojske Huan II je učvrstio svoju vlast nad Katalonijom. Verntaljat je dobio bogate posede zemlje i titulu vikonta, a obaveze seljaka bile su nešto ublažene; uostalom i te neznatne ustupke uskoro su kortesi ukinuli na zahtev crkve i feudalaca.

Seljački ustanci izbijali su i na Balearskim Ostrvima (već krajem XIV v., no naročito 1462 g. — pod uticajem katalonskog ustanka), a isto tako i u Kastilji.

1484 g. izbio je u Kataloniji nov ustanak pod voćstvom seljaka Pedra Huan Sale. Akcije vladine vojske protiv ustanika bile su bezuspešne, jer su vojnici nerado istupali protiv seljaka. Zarobljavanje i pogubljenje Sale nisu zaustavili pokret. 1486 g. vlast je morala da pristane na sporazum sa ustanicima i da ukine kmetstvo u Kataloniji.

»Rđavi običaji« su ukidani, ali uz otkup (samo poneki bez otkupa). Seljaci su postali lično slobodni, i mogli su napustiti zemlju, ali su njihove deonice ostale kao i ranije u vlasti seniora i za njih je uzimana feudalna renta. Nameti u korist crkve potpuno su sačuvani.

Ukidanje kmetstva dovelo je do diferencijacije među seljaštvom n pretvaranja jednog njegovog dela u bezemljaše, osobito u vezi s razvitkom krupnog ovčarstva.

Zaoštravanje klasne borbe tražilo je jači organ klasne vladavine i dovelo do učvršćivanja kraljevske vlasti.

Ujedinjenje Kastilje i Aragona. Jedan od najvažnijih momenata u istoriji jačanja kraljevske vlasti bilo je ujedinjenje Aragona i Kastilje. 1479 g. te su se kraljevine ujedinile pod vlašću bračnog para — aragonskog kralja Ferdinanda i kastiljske kraljice Izabele. Posledica tog ujedinjenja je bila da je Španija postala jedna od najmoćnijih država Evrope. Pripadao joj je veći deo Pirenejskog Poluostrva, Balearska Ostrva, Sardinija, Sicilija i Južna Italija. Oslanjajući se na savez s crkvom, gradovima i sitnim plemstvom, raspolažući znatnim prihodima od pomorske trgovine, kraljevska je vlast izvršila odlučnu ofanzivu na krupne feudalce i lišila ih znatnog dela ranije političke samostalnosti. Feudalcima je bilo oduzeto pravo da kuju novac, da vode privatne ratove, a mnogo im je zemalja bilo konfiskovano. Rušeni su njihovi tvrdi zamkovi, uporišta njihove političke samostalnosti. Kralj je oduzeo i zemlje duhovno-rnterskih redova.

U razbijanju moći feudalaca kraljevskoj su vlasti pružili podršku gradovi, 1480 g. gradovi Kastilje međusobno su zaključili opšti savez, takozvanu svetu hermandadu, koja je vodila borbu s feudalcima. Sveta hermandada postavila je sebi za cilj da učini kraj feudalnim ratovima, da putovanje po svim drumovima učini bezopasnim, i da se bori sa onima koji remete društveni mir. Da bi se sačuvao unutrašnji poredak u Španiji, sveta hermandada je organizovala miliciju, koja je uvek bila spremna da ispuni njene odluke. Ali, koristeći se vojnim snagama gradova radi obuzdavanja feudalaca, kraljevska je vlast postepeno sužavala samostalnost samih gradova.

Ogromnu podršku kraljevskoj vlasti pružala je i crkva, osobito inkvizicija, koja je u Španiji uvedena 1480 g. Boreći se sa svim mogućim »jeresima«, koje bi mogle da podriju vlast crkve, inkvizicija je samim tim gonila svaku socijalnu i političku opoziciju prema postojećem poretku. Svaka manifestacija drukčije društvene i političke misli smatrana je ne samo kao suprotstavljanje kralju, već i crkvi, pa je inkvizicija sa svojom torturom i lomačama bila stalni saveznik kraljevskog apsolutizma, koji je sa svoje strane svim sredstvima podržavao crkvu. Po rečima Marksa, »sveštenstvo je još od vremena Ferdinanda Katoličkog stalo pod zastavu inkvizicije i odavno prestalo da svoje interese izjednačava sa interesima feudalne Španije. Naprotiv, zahvaljujući inkviziciji, crkva se pretvorila u najstrašnije oruđe apsolutizma.«[4] Prvi šef inkvizicije bio je svirepi Torkvemada, čije je ime postalo opšti naziv zbog njegove fanatične okrutnosti u gonjenju jeretika.

Učvrstivši se iznutra, kraljevska je vlast počela politiku teritorijalnog širenja.

Prvi je udarac bio upravljen protiv Granadskog emirata, poslednjeg aparskog poseda u Španiji. 1481 g. preduzet je pohod na Granadu. Dat mu je karakter krstaškog rata protiv nevernika. Rat sa Arabljanima otegao se 11 godina, i Španci su tek 1492 g. zauzeli Granadu. Ako se izuzme Portugalija, sa osvajanjem Granade bilo je gotovo čitavo Pirenejsko Poluostrvo ujedinjeno u rukama španskih kraljeva.

Zauzimanje Granade zahtevalo je znatne napore, i Mavri su je predali pod uslovom da im se dozvoli slobodno vršenje muslimanskog kulta i da muslimani sačuvaju svoju svojinu. Taj se uslov odnosio i na Jevreje. Ali su sva ta obećanja bila docnije prekršena. Mavre i Jevreje silom su primoravali da prelaze u hrišćanstvo. Zbog toga su muslimani dizali niz ustanaka, koji. su bili ugušeni tek uz velike napore. Bilo im je predloženo ili da napuste Španiju ili da se pokrste (1502 g.). Znatan deo Muslimana i Jevreja preselio se u Afriku, i na taj način je iz Španije nestalo vrlo mnogo ekonomski dragocenih elemenata. S njihovom emigracijom raspao se niz važnih trgovačkih veza, koje je granadski emirat održavao sa Severnom Afrikom i sa Istokom. To iseljavanje bilo je praćeno velikim konfiskacijama zemlje.

Mavri koji su ostali u Španiji i prešli u hrišćanstvo, takozvani Morisci, bili su predmet stalne hajke od strane crkve. Život Moriska nalazio se pod vrlo strogom kontrolom crkve. Na najmanju dostavu oni su okrivljavani za jeres, a to je za sobom povlačilo smrt na lomači ili doživotno tamnovanje. Istim takvim stalnim progonima izlagani su i Jevreji. 1492 g. — iste godine kada je zauzeta Granada i kada je Kolumbo otkrio Ameriku — sem Jevreja koji su bili prešli u hrišćanstvo, svi su ostali bili proterani iz Španije uz konfiskaciju čitave njihove imovine. Jevreji koji su primili hrišćanstvo, takozvani Marani, bili su podvrgnuti, slično Moriscima, stalnom duhovno-političkom nadzoru i postajali žrtve inkviziciskog terora.

Za vreme Ferdinanda i Izabele u Španiji počinje da se zavodi apsolutna monarhija. Krupni feudalci izgubili su političku samostalnost, dobivši mesto nje počasni položaj na dvoru. Kortesi gube svoj raniji značaj i sve se ređe sazivaju. Uprava dobija birokratski karakter, koncentrišući se u rukama kraljevskih veća, a po unutrašnjosti — u rukama kraljevskih činovnika, korehidora. Ali, birokratski se aparat odlikovao krajnjom glomaznošću, pošto se sastojao od starinskih feudalnih ustanova, saobraženih ciljevima kraljevskog apsolutizma, i od novih organa koji su pored njih stvoreni. Provinciska i staleška pocepanost Španije, stvarana stolećima, odrazila se u krajnje složenom i neusklađenom upravnom aparatu.

I pored sve spoljašnje sličnosti političkog uređenja Španije sa uređenjem drugih monarhija tadašnje Evrope, ono se odlikovalo znatnom specifičnošću, koju objašnjava sav raniji istoriski razvitak Španije. Marks mu daje ovakvu karakteristiku: »Apsolutna monarhija u Španiji, imajući čisto spoljašnju sličnost s apsolutnim-monarhijama Evrope, mora se uopšte izjednačiti sa aziskim formama uprave.«[5]


LITERATURA


I. Klasici marksizma. Marks, Hronološki izvodi, t. II (»Arhiv Marksa p Ekgelsa«, t. VII, str. 92—126, 275—283) i t. III (»Arhiv Marksa i Engelsa, t. VII, str. 48—33, 80—83). — Marks, Revolucionarna Španija, ogled I, Dela, t. X. Engels, O raspadanju feudalizma i razvitku buržoazije, Dela, t. XVI, deo !.

II. Izvori. Hrestomatija za zapadnoevropske književnosti. Srednji vek (od IX do XV v.), u red. Šorove, 1938, str. 391—423.

III. Studije. Priručnici. Lavis i Rambo, Opšta istorija od IV veka, 1897, t. II, str. 605—655; t. III, str. 477—519. — Piskorski, Istorija Španije i Portugalije, Petrograd 1909. — Piskorski, Pitanje značenja i porekla šest »rđavih običaja« u Kataloniji, Kijev 1899. — Piskorski, Kmetstvo u Kataloniji u Srednjem veku, Kijev 1901. — Kudravcev A., Španija u Srednjem veku, Lenjingrad 1937. — Kovaljevski, Ekonomski uspon Evrope, t. I, 1900, str. 317—372, 480—525.


  1. Marks i Engels, Dela, t. X, str. 721—722.
  2. »Arhiv Marksa i Engelsa«, t. VI, str. 92.
  3. Marks i Engels, Dela, t. X, str. 719.
  4. Marks i Engels, Dela, t. X, str. 720.
  5. Marks i Engels, Dela, t. X, str. 722.