Istorija srednjeg veka I 18

Izvor: Викизворник

ISTORIJA SREDNjEG VEKA I
U redakciji: A. D. Udaljcova, J. A. Kosminskog i O. L. Vajnštajna


GLAVA XVIII
FRANCUSKA OD XI DO XII VEKA

Početak dinastije Kapetâ. 987 g., na skupu duhovnih i svetovnih seniora Francuske, za kralja je bio izabran Ig Kape. Dinastiju Karolinga smenila je dinastija Kapetâ.

Lični posedi Iga Kapea, koji su činili njegov »domen«, bili su mali. Pripadale su mu zemlje oko Sene i Loare s gradovima Parizom i Orleanom. Francuski kralj ustvari nije bio gospodar na svom sopstvenom domenu, pošto je on tu imao niz vazala koji su ga priznavali za svog sizerena samo formalno. Da bi prošao s jednog kraja poseda na drugi, kralj je morao da povede sa sobom naoružanu pratnju. Put iz Pariza u Orlean prolazio je kroz oblasti vazala, koji su na drumovima gradili razbojničke zamkove, pljačkali trgovce i ugrožavali samog kralja.

Politička rasparčanost Francuske. Francuska nije tada pretstavljala nimalo jedinstvenu celinu. Ne može se govoriti ni o nacionalnom jedinstvu Francuske u to vreme. Na severu i na jugu Francuske govorilo se raznim dijalektima. Južni deo Francuske govorio je jednim jezikom — langue d’oc, severni deo govorio je jezikom koji se zvao langue d’oil (reči »oc« i »oil« znače »da«). Pored toga u Francuskoj je postojao niz lokalnih narečja.

Politički, kulturno i etnički Francuska je pretstavljala krajnje rasparčanu zemlju, osobito u epohi prvih Kapetâ u X i XI v. Ona se delila na niz vojvodstava i grofovija koji su samo nominadno zavisili od kralja. Čak ako se uzme i svaki od tih feudalnih poseda, može se videti da je vlast vojvode ili grofa u svakom od njih bila beznačajna. Svaki pojedini senior težio je punoj političkoj samostalnosti, pa su vojvode i grofovi isto tako malo mogli računati na pokornost svojih vazala kao i kralj. Izuzetak je donekle činilo vojvodstvo Normandija. Ne može se reći da ni ovde nije dolazilo do feudalnih svađa, pokušaja pojedinih seniora da postanu nezavisni od vojvode, ali je normandiskim vojvodama uglavnom pošlo za rukom da zavedu jaku vlast. U Normandiji je vladao relativan unutrašnji red i, zahvaljujući tome, tu se mogla slobodno razvijati trgovina. Ali, s druge strane, i u Normandiji vidimo da feudalci najsurovije eksploatišu radne mase. Socijalna borba ovde je tekla u oštrijoj formi no u ma kom drugom delu Francuske. Ovde su ranije no drugde počeli veliki seljački ustanci. Od 1066 g. Normandija je bila politički ujedinjena sa Engleskom.

Na severo-istoku Normandije pružala se grofovija Flandrija, kojoj je pretstojala sjajna privredna budućnost. Već krajem X i u XI v. Flandrija je bila jedna od najvažnijih zanatskih i trgovačkih oblasti Evrope. Tu se počelo razvijati suknarstvo, tu su se sticali najvažniji trgovački putevi, preko Flandrije je išla roba u razne oblasti Evrope. U Flandriji je ranije nego u drugim delovima severne Evrope počeo da se rađa gradski život.

Dalje, treba istaći grofoviju Bretanju. U Francuskoj je to bio ugao svoje vrste, veoma malo povezan s kraljevskom vlašću. Slično flandriskom grofu i normandiskom vojvodi, bretanjski je vojvoda samo po imenu bio vazal francuskog kralja. Bretanju su krajem V i u VI v. kolonizovali Briti koji su, spasavajući se od najezde Anglo-Sasa, prešli na to poluostrvo, koje se tada zvalo Armorika, a sada dobilo ime Bretanja. Njegovo stanovništvo govorilo je keltskim jezikom. Po naravima i običajima ono se oštro razlikovalo od stanovništva ostale Francuske. Normani su se takođe razlikovali od domorodaca Francuza, ali, pošto su se naselili među domaće stanovništvo, oni su se s njim asimilovali. U Bretanji se keltski jezik održao neobično dugo. Tek u XVI v. Bretanja je bila definitivno pripojena kraljevini Francuskoj (1532 g.).

Zatim treba istaći na Loari grofovije Anžu i Turen, a nešto severnije — Men.

Na jugu od Loare ležala je grofovija Poatu, a još južnije veliko vojvodstvo Akvitanija, koja je pretstavljala vojvodstvo više po imenu. Faktički se delila na više posebnih oblasti. Na jugu od Akvitanije uz same Pireneje ležalo je vojvodstvo Gaskonja (što znači »zemlja Baska«). U prvoj trećini XI v. Gaskonja je ušla u sastav Akvitanije.

Na istoku od Akvitanije ležala je Tuluska grofovija ili drukčije Langedok. Langedok je pre pretstavljao više posebnih oblasti, od kojih je najveća bila Tuluska grofovija. To je bio jedan od najnaprednijih delova Francuske u ekonomskom i kulturnom pogledu.

Na istoku Francuske treba istaći Burgundisko vojvodstvo.

Severno od njega ležala je grofovija Šampanja, koja je u XII i XIII v. bila čuvena po svojim sajmovima, koji imaju svoj koren još u karolinškim vremenima. Zatim je postojao još čitav niz poseda koji su formalno bili ujedinjeni u veće ili manje zajednice, a faktički pretstavljali sitna razbijena feudalna vlastelinstva.

Jasno je da je u takvoj feudalnoj rasparčanosti položaj nove dinastije, koja je imala relativno beznačajne posede, pa prema tome i oskudne prihode, bio vrlo težak. Sredstva kojima su raspolagali Kapeti sastojala su se uglavnom od prihoda s njihovih porodičnih baština, tj. uglavnom od feudalne eksploatacije kmetova koji su živeli na tim zemljama.

Politika prvih Kapetâ. Prvi Kapeti, prirodno, morali su voditi politiku u vrlo sitnim razmerama. Oni su se bavili sitnom akumulacijom i borbom s nepokornim vazalima na svom domenu. Ponekad su kraljevi trošili čitav svoj život da potčine nekog nepokornog vazala, da sruše njegov zamak. Prvi kraljevi iz kuće Kapetâ potsećali su na krupne feudalne zemljoposednike. Provodili su skitački život seleći se sa svojom pratnjom s jednog poseda na drugi trošeći tu skupljene namirnice. Pa i kraljeva zabava, kao što je lov, bila je za Kapete više sredstvo za pribavljanje hrane za sebe i svoju pratnju. Da bi povećali svoje prihode, neki se od njih nisu ustručavali ni od vrlo niskih sredstava, kao, na primer, Filip I (1060—1108 g.), koji nije prezao od najobičnijih razbojništava, pa je jednom opljačkao i italijanske trgovce koji su prelazili preko kraljevskog domena. Prvi Kapeti ređaju se pred nama sa jednim te istim crtama. Prilike u kojima su živeli i delali utisle su na njih pečat svadljivosti, sitnog otimanja i cicijašenja. U suštini do kraja XI, čak i do XII v. kralj nije bio najjači među feudalcima u Francuskoj. Kraljevi su imali opasne moćne susede i samo su manevrisanjem umeli da sačuvaju integritet kraljevskog domena od njihovih nasrtaja.

Već pomenuti Filip I takođe je još bio kralj sitnih razmera, ali je on umeo da donekle proširi i zaokruži kraljevski domen. Za njegovog kraljevanja zapažaju se izvesne promene koje su odredile dalji razvitak kraljevske vlasti u Francuskoj. To je na prvom mestu porast gradova koji je počeo u XI v. i u vezi s tim komunalni pokret, početak borbe između gradova i njihovih seniora. Filip I, u čije je vreme došlo do prvih gradskih ustanaka, nije shvatao značaj tog pokreta i u mladim gradskim komunama gledao je samo sredstvo za izvlačenje neposredne koristi. I njegovi naslednici u borbi gradova s njihovim seniorima nisu odmah zauzeli određen i čvrst stav. Oni su čas podržavali gradove u njihovoj borbi za komunalne povelje, a čas pomagali seniorima da unište samostalnost gradova dobijajući od jedne i druge strane odgovarajuću nagradu.

Ali krajem XII v. počinje da se ocrtava jasna politika kraljeva da iskoriste gradove za borbu s feudalnom rasparčanošću Francuske. Kako kaže Engels: »Savez kraljevske vlasti i buržoazije ima svoj početak u X v.; sukobi su ga često remetili; nije ni izdaleka tokom čitavog Srednjeg veka stvar išla tim putem ujedinjavanja, ali se taj savez obnavljao sve čvršće, sve moćnije, dok najzad nije pomogao kraljevskoj vlasti da odnese konačnu pobedu.«[1]

Sada se pokazala sva prednost geografskog položaja poseda francuskih kraljeva. U rukama kralja, kome su pripadali Pariz na Seni i Orlean na Loari, nalazila su se dva ključa za najvažnije trgovačke puteve Francuske. Trgovina Pariza i Orleana brzo raste, povećavajući samim tim i kraljevske prihode.

Jačanje kraljevske vlasti. Luj VI. Početak XII v. pretstavlja prekretnicu u procesu jačanja kraljevske vlasti. Ona najpre jača na samom domenu Kapetâ. Naročit je značaj u tom pogledu imala vlada sina Filila I, Luja VI Debelog (1108—1137 g.).

Luj VI poveo je uspešnu borbu s feudalcima na svom domenu. On je učinio kraj samovolji tih sitnih seniora, rušio je njihove zamkove i posedao ih svojim garnizonima. To ga je uvuklo u borbu s nekim krupnim feudalcima kod kojih su našli podršku njegovi vazali. U toj borbi dragocen saveznik kraljevske vlasti postala je crkva. Crkva je u Francuskoj bila jedan od najkrupnijih zemljoposednika. Feudalna anarhija, koja je vladala u to vreme, stalni ratovi među seniorima pretstavljali su stalnu opasnost po interese crkve. Crkva je bila kraljev saveznik ne samo na njegovim sopstvenim posedima već i u drugim delovima Francuske, van njegovog domena. Preko čitavog niza manastira, koji su ležali po drugim delovima Francuske, i uopšte preko crkvene organizacije kralj je uticao na feudalne gospodare, mešajući se sve više u njihove poslove. Crkva je pružala kraljevskoj vlasti njene najistaknutije savetnike. Za Luja VI i njegovog naslednika najistaknutiju političku ulogu igrao je opat Sugerije, taj, po rečima Marksa, »obnavljač kraljevske vlasti«.[2]

Luj VII i država Plantageneta. Kraljevska politika dobila je širi zamah u vreme Luja VII (1137—1180 g.), koji je bio oženjen Alienorom, kćerkom i naslednicom akvitanskog vojvode. On je bio učesnik u Drugom krstaškom ratu, koji se, kao što znamo, završio neuspehom. U doba kada je Luj boravio na Istoku, čitavo vođenje državnih poslova prešlo je faktički u ruke opata Sugerija, čiju delatnost Marks ovako ocenjuje: »Sugerije je naterao da se priznaju kraljevska prava i tamo gde dotada nisu priznavana; u vezi s krstaškim ratom on je iskoristio zaduženost staleža da poveća kraljevske posede i prava; bio je (iskusan) finansijer... pokrio je rashode Luja u vreme krstaškog rata, sabrao novac u državnu kasu ubiranjem globa i iznosa za kupovinu lena[3] Kada se Luj vratio sa Istoka, učinio je krupnu političku grešku — razveo se sa svojom ženom Alienorom, kojom se uskoro posle toga oženio moćni anžujski grof Henrih Plantagenet. Tako je Akvitanija iz ruku francuskog kralja prešla u ruke Henriha. A kada je anžujski grof postao engleski kralj (1154 g.), Akvitanija je postala vezana za Englesku.

Engleski kraljevi iz anžujske dinastije imali su u Francuskoj niz zemalja: Anžu, Men, Normandiju, Poatu i Akvitaniju. Njihovi posedi u Francuskoj činili su blok koji je nekoliko puta premašivao domen francuskog kralja i, sem toga, presecao Kapetima izlaz na more. To je moralo da izazove žestoku borbu između njih i Plantageneta. Postavljalo se pitanje kako će dalje teći politički život Francuske: hoće li teći po liniji ujedinjenja u rukama francuskih ili engleskih kraljeva. Poslednji su bili mnogo jači, ali je na kraju krajeva niz okolnosti doneo prevagu francuskim kraljevima. Naročito je bilo bitno to što su sami razmeri poseda Plantageneta u Francuskoj činili veoma slabu stranu njihove vlasti. Oni su bili primorani da znatan deo svojih sredstava troše na borbu sa svojim francuskim vazalima, a francuski su se kraljevi vešto koristili tom situacijom.

Filip II Avgust. Borba između engleskih i francuskih kraljeva ušla je u novu fazu za vreme Filipa II Avgusta (1180—1222 g.). Filip, koji je stupio na presto u petnaestoj godini, vrlo je brzo pokazao sjajne osobine iskusnog političara i diplomate. On je bio izvanredno vešt da pocepa svoje neprijatelje i da prikrije svoju okrutnost, lukavstvo i verolomstvo maskom spoljašnje dobroćudnosti; umeo je da strpljivo čeka na svoj trenutak i bio je majstor da zada precizne udarce. Osnovnu liniju u njegovoj spoljnoj politici činila je njegova borba s Plantagenetima, pri čemu je postigao najveće uspehe u borbi sa engleskim kraljem Jovanom Bez Zemlje (vidi gl. XXII).

Filip II se pobrinuo da iskoristi krajnju nepopularnost Jovana u Engleskoj i na njegovim francuskim posedima. 1202 g. on je objavio da su svi Jovanovi posedi u Francuskoj konfiskovani i napao na Normandiju, koju je relativno brzo osvojio (1202—1204 g.), pošto normandiski baroni i gradovi, ozlojeđeni zbog Jovanovih iznuđivanja, nisu pružili jak otpor francuskom kralju.

Osvajanje Normandije bilo je od ogromnog značaja za francusku kraljevinu, jer se zahvaljujući tom osvajanju postizala bezbednost Pariza, koji je ležao gotovo na samoj granici Normandije, a sem toga francuski su kraljevi dobili u svoje ruke donji tok Sene i kraljevski posedi — izlaz na more.

Filip je zauzeo i druge posede engleskih kraljeva u Francuskoj — Anžu, Men i Turen i deo Poatu s gradom Poatjeom. Tako su sve oblasti koje su pripadale Engleskoj na severu Loare, a delom na jugu te reke, došle u ruke francuskog kralja. Plantagenetima je ostao samo deo Poatu i vojvodstvo Akvitanija.

U želji da vrati izgubljene oblasti, Jovan je na svoju stranu privukao nemačkog cara Otona IV, zatim flandriskog grofa, koji je strahovao od jačanja francuskog kralja, i još neke krupne feudalce. Ali, 1214 g. Francuzi su potukli Engleze i njihove saveznike u bitkama kod Laroš-o-Muana i Buvina. Važno je istaći da su se u bitki kod Buvina, zajedno s riterima, prvi put borile gradske vojske koje su pokazale svoja preimućstva nad teško naoružanom konjicom. Tako je Filip II obezbedio sebi osvojene teritorije.

Filip je shvatio bolje od svih svojih prethodnika kako gradovi mogu biti od ogromne koristi kraljevskoj vlasti u borbi s feudalnom rasparčanošću. O tome svedoče mnogobrojne komunalne povelje koje je on podelio velikom broju gradova. Jedan od važnih potsticaja da gradovima deli komunalne povelje bila je težnja da iskoristi vojnu snagu gradova, gradske vojske. A gradovi su s gotovošću uzimali obavezu da priteknu kralju u pomoć kada to bude potrebno.

Kralj je zaštićivao i gradove koji su ležali van kraljevskog domena. Pritom je Filipovo omiljeno sredstvo bilo da gradove, mestašca pa i sela prima pod svoju kraljevsku zaštitu, takozvani pariage. Ti ugovori o zaštiti bili su povoljni za obe strane.

Iz istih interesa kraljevske vlasti Filip je osnivao »nove gradove« (»villes neuves«) i podeljivao im široke povlastice.

Posle osvajanja ušća Sene Pariz se brzo bogati i konačno postaje prestonica Francuske. Već u XII v. Pariz je postao jedan od najvažnijih centara skolastičke učenosti u Evropi. U njemu nastaje najčuveniji univerzitet u Srednjem veku. U Parizu se razvijaju zanati, brzo raste broj esnafa. Esnafske statute Pariza sabrao je sredinom XIII v. Etijen Boalo u takozvanu »Knjigu zanata« (»Livre des métiers«). U taj zbornik ušlo je oko 100 esnafskih statuta, ali to ni izdaleka ne pretstavlja potpun broj pariskih esnafa. Početkom XIV v. broj esnafa u Parizu prelazio je 300. Rasla je u Parizu i trgovina, osobito trgovina na Seni, koja se nalazila u rukama gilde takozvanih »rečnih trgovaca«.

Zahvaljujući vojnim uspesima Filipa II domen francuskog kralja povećao se otprilike četiri puta, a znatno su se povećali i kraljevi prihodi.

Upravljanje kraljevskim domenom. Sada se pred Filipa postavio novi važan zadatak — unutrašnje uređenje kraljevskog domena. Trebalo je dati novo uređenje toj prostranoj teritoriji. Reforme koje su provodili francuski kraljevi počev od Filipa II svodile su se, prvo, na stvaranje centralne uprave — centralnog kraljevskog saveta. Zatim, trebalo je ustanoviti i učvrstiti aparat lokalne uprave. Francuski kraljevi su pritom uspeli da savladaju otpor feudalaca, koji su sebe smatrali neograničenim gospodarima na svojim posedima.

Birokratski aparat, koji je delimično zamenio savet feudalaca uz kralja, izrastao je iz dvorske kraljeve administracije. Ranije mu je bio na čelu veliki senešal, kroz čije su ruke prolazili svakovrsni prihodi koje je kralj primao. On je u isto vreme bio i vojni komandant. To je senešalu davalo izvanredan značaj na kraljevskom dvoru. Obično je senešal biran iz redova krupnih feudalaca. Filip II Avgust je ukinuo tu dužnost. Mesto velikog senešala kao vojskovođe od tog je vremena počelo zauzimati drugo lice — konetabl.

Važno službeno lice kod kralja bio je njegov kancelar, koji je vodio kraljevsku kancelariju i vršio sudske funkcije. Zatim su dolazili: kamerarij, koji je upravljao kraljevskim dvorcem i ličnom kraljevom kasom i butikularij, koji je bio neka vrsta ministra finansija otkako je bila ukinuta dužnost senešala.

Sva su ta lica ulazila sada u kraljevski savet u užem smislu te reči. To nije bio raniji feudalni savet na koji su se neredovno skupljali kraljevi vazali radi rešavanja ovih ili onih pitanja već stalna ustanova uz kralja, sastavljena od lica koja su mu bila u volji. On ih je, doduše, često uzimao iz redova feudalaca, ali iz redova feudalaca koji su mu bili pokorni. Sem toga, u taj kraljevski savet, ili kraljevsku kuriju, bili su uvršteni pravnici koji su uzimani delom iz redova sitnih i srednjih ritera, a delom iz redova sveštenstva. To su mahom bili obrazovani ljudi koji su proveli praktični staž u sudskoj ili finansiskoj službi.

Takav je bio sistem uprave u centru. Što se tiče lokalne uprave, ona se razvila iz upravnih ustanova kraljevih zemljoposeda. Na čelo pojedinih okruga, na koje je sada bio podeljen kraljevski domen, stali su takozvani prevoi. Prevo je u početku bio upravnik kraljevskih poseda u određenom okrugu. S jačanjem kraljevske vlasti stavljen mu je bio u dužnost niz drugih funkcija. Njegova policiska i sudska vlast nad posedom protezala se na ceo okrug. Sem toga, prevo je bio vojskovođa narodne vojske u okrugu.

Kada se u XII v. kraljevski domen povećao, počeli su se pojedini okruzi ujedinjavati u veće jedinice, takozvane bajaže, koje su se sastojale od nekoliko prevostava. Na čelu bajaža stajao je kraljevski činovnik — baji. Baji je postavljan i smenjivan po kraljevom nahođenju, on je bio eksponent jačanja kraljevske vlasti u unutrašnjosti. Njemu su bili potčinjeni prevoi čitavog bajaža.

Kada su za vreme Filipa II kraljevskom domenu bili pripojeni novi veliki posedi, počeli su se postavljati naročiti kraljevski činovnici koji su se zvali senešali, da njima upravljaju. Te je senešale kralj, po pravilu, birao iz redova krupnih lokalnih feudalaca s, ciljem da ih privuče na svoju stranu.

Za vreme naslednika Filipa II kraljevski su posedi obuhvatali otprilike 20 bajaža i 5 senešalata.

Kralj i krupni feudalci. Uspon kraljevske vlasti za vlade Filipa II ne svode se samo na proširenje kraljevskog domena i odgovarajuće organizacione reforme. Značaj kraljevske vlasti silno je porastao i u onim delovima Francuske koji još nisu ušli u sastav kraljevskog domena. Kralj nije propuštao nijednu priliku da se umeša u unutrašnje stvari krupnih feudalnih poseda. On je od njih tražio da ispunjavaju vazalske obaveze, naročito vojnu službu. U svakoj vazalnoj kneževini koja još nije ulazila u sastav kraljevskog domena kralj je imao saveznike — gradove, crkvu, sitne ritere. Kraljevska vlast je iskorišćavala za svoje interese sukobe između sitnijih seniora i vladajućih kneževa — vojvoda i grofova. Na toj bazi razvila se naročita pojava, koja je nazvana imedijatizacija (po latinskoj reči immedius = neposredan). Pod tom se reči razume uspostavljanje neposrednih vazalskih odnosa između vazala kraljevih vazala i samog kralja. Tako su vazali flandriskog grofa, kad su se sukobili sa svojim seniorom, počeli da se obraćaju kralju i njemu su neposredno polagali vazalsku zakletvu. Prema tome, počelo se remetiti staro pravilo da »vazal mog vazala nije moj vazal«. Sada je uticaj kralja postao toliko jak, da je relativno malo njegovih krupnih vazala moglo da misli na političku nezavisnost. Pri kraju vlade Filipa II malo je bilo takvih poseda koji bi bili gotovo sasvim nezavisni od kralja. Samostalnost su sačuvali flandriski grof i bretanjski vojvoda, ali su se Burgundija i Šampanja već nalazile pod jakim uticajem kraljevske vlasti. Isto se može reći i za srednju Francusku. Nezavisni su od kralja bili engleski posedi u Akvitaniji, ali je kralj na sve načine nastojao da nađe povoda kako bi se umešao u njihove unutrašnje stvari i potisnuo odatle vlast engleskog kralja.

Tuluska grofovija i njeno pripajanje kraljevskom domenu. Bila je, najzad, još jedna velika kneževina koja je dugo sačuvala gotovo potpunu nezavisnost od kralja. To je bila Tuluska grofovija ili Langedok. Kako se pružala neposredno uz Sredozemno More a Garonom bila vezana za Atlantski Okean, ona se nalazila na velikom trgovačkom putu koji je spajao dva mora. Ta je oblast još u rimsko doba bila jedan od centara rimske kolonizacije i kulture u Galiji. Mi i docnije tamo susrećemo znatne ostatke rimskog prava i uređenja. Ta je oblast bila bogatija i kulturnija od ostalih oblasti u Francuskoj. U Langedoku nije postojala tako oštra protivrečnost između feudalaca i gradova, i riteri su u znatnoj meri bili uvučeni u gradski život. Riteri su imali svoje rezidencije u gradovima koji su pretstavljali neposredni nastavak gradova iz rimskih vremena. Građani su mogli dobiti ritersko zvanje.

Tu se izgradila specifična ritersko-gradska kultura koja se oštro razlikovala od kulture ostale Francuske. Tu je bujno procvetala poezija na provansalskom jeziku. To su, uglavnom, ljubavne pesme koje su sastavljali i pevali trubaduri. Ali, sem lirske poezije tu su velikog maha uzele i političke satirične pesme, takozvani sirventi. Ono što smo rekli o Tuluskoj grofoviji važi i za južni deo nekadašnje kraljevine Burgundije, ili Arelata, koja je sada ulazila u sklop Svetog Rimskog carstva. Taj južni deo nekadašnjeg Arelata — Provansa — pretstavljao je u ekonomskom i kulturnom pogledu produženje Tuluske grofovije. Na bazi svojevrsne ekonomike i kulture u tim je oblastima nikla i specifična religiska ideologija koja je stala u opoziciju prema katoličkoj crkvi. Kako piše Marks, »jeres je bila vezana s visoko razvijenom prosvetom koja je tu vladala«.[4] U XII v. tu jepočela propaganda valdenza. U isto vreme, na jugu Francuske, osobito u Tuluskoj grofoviji, jako se širi jeres katara. Valdenzi i katari tu su se nazivali albižanima (vidi gl. XXXI).

Osnovni kadrovi albižana regrutovani su među gradskim plebejskim masama, ali je sledbenika jeresi bilo i među bogatim građanima, sitnim riterima, pa i među lokalnom aristokratijom koja se polakomila za crkvenim bogatstvima. Ti su motivi, verovatno, uslovili i onu zaštitu koju je pružao albižanima tuluski grof Rajmund VI. Početkom XIII v. uspesi jeresi u južnoj Francuskoj bili su toliko značajni, da su uznemirili papu Inoćentija III koji je u Tulusku grofoviju uputio svog legata, francuskog monaha Kastelnoa, da organizuje borbu protiv albižana.

Ali, misija Kastelnoa nije dala nikakvih rezultata. Albižani su osećali za sobom zaštitu Rajmunda, koga je Kastelno isključio iz crkve. Da bi zaoštrile sukob, papske pristalice su provocirale ubistvo Kastelnoa (1208 g.). To je dalo papi povoda da organizuje krstaški rat protiv albižana. Severofrancuski riteri spremno su se odazvali na poziv pape da pođu da ugušuju jeretike, računajući da će izvući neku korist iz bogatih južnofrancuskih gradova.

Velika riterska vojska (»razbojnička banda nitkova«,[5] — po rečima Marksa) krenula je da osvaja jug Francuske (1209 g.). Vođ riterske vojske bio je surovi fanatik Simon de Monfor.

Jug je pružao muški otpor toj krstaškoj vojsci, ali je posle duge i uporne borbe, nemajući jedinstvene političke organizacije, bio pobeđen. Krstaši su odneli odlučnu pobedu kod Mirea (1213 g.). Došlo je do strašnog pokolja albižana. Zajedno s krstašima kretale su velike gomile monaha, koji su posle svake pobede spaljivali »jeretike« na lomačama.

Tako je jug Francuske bio potučen. Ma da se Rajmund VI pokajao i pokorio, bio je prognat i lišen svojih poseda, od kojih je samo jedan deo ostavljen njegovom sinu Rajmundu VII. Zemlje koje su mu bile oduzete dobio je Simon de Monfor, koji je tako stekao veliku kneževinu. Ali vlast novog upravljača u pokorenoj zemlji nije bila dugotrajna.

1218 g. izbio je u Langedoku ustanak, i za vreme tog ustanka bio je ubijen Simon de Monfor. Tada je sa severa Francuske bio preduzet novi pohod. Uprkos tome što je jug ponovo bio potučen, borba je tamo trajala još nekoliko godina i uglavnom je završena tek za vreme Luja VIII (1223—1226 g.), koji je udario »tim razbojništvom temelj veličine-francuske države«.[6] Tuluska grofovija bila je pripojena kraljevskom domenu, koji se otada prostirao od severa Francuske do samog njenog juga, od Lamanša do Sredozemnog Mora.

Luj IX Sveti. Posle kratkotrajne vladavine Luja VIII presto je pri-pao njegovom maloletnom sinu, Luju IX (1226—1270 g.), koga je papstvo iz političkih razloga docnije kanoniziralo, tj, proglasilo za svetitelja. Regenstvo je bilo povereno njegovoj majci Blanki Kastiljskoj. Špekulišući s maloletstvom kralja i sa stranim poreklom regentkinje, krupni feudalcii su stvorili koaliciju da bi oslabili kraljevsku vlast. Obratili su se za pomoć i engleskom kralju Henrihu III. Ali se regentkinja, oslanjajući se na crkvu, građane i deo feudalaca koji su joj ostali verni, relativno lako obračunala s koalicijom. Za vreme Blankinog regenstva bilo je učvršćeno i još prošireno sve što je Filip II osvojio od Engleza.

Moćan položaj kraljevske vlasti, postignut za vreme prethodnih vladara, bio je za vreme Luja Svetog učvršćen nizom važnih reformi. Centralno mesto među njima zauzima sudska reforma. Za vreme Luja IX zabranjeni su sudski dvoboji u oblastima kraljevskog domena. Strankama koje se parniče stvorena je mogućnost da iznesu spor pred kraljevski sud. Na rešenje svakog feudalnog suda mogla se podneti apelacija kraljevskom sudu, Zahvaljujući tome kraljevski sud je postao vrhovna instancija za sudske predmete čitave kraljevine. Kralj je dobio mogućnost da se meša u poslove svakog feudalnog suda. Ovome treba dodati da se proširio krug takozvanih »kraljevskih dela«. Čitav niz najvažnijih krivičnih dela izuzet je uopšte iz nadležnosti feudalnih sudova i za njih je postao nadležan isključivo kraljevski sud.

Za vreme Luja IX centralna se uprava i dalje razvila. U njegovo vreme izdvojila se iz kraljevske kurije posebna apelacija, ili parlament. Još u XII v., za vreme Filipa II, uvođeni su u kraljevsku kuriju ne krupni feudalci već sitniji ljudi — riteri, a najčešće duhovna lica, kao najobrazovaniji ljudi tadašnjeg francuskog društva. U doba Luja IX izdvaja se posebni sloj legistâ — poznavalaca zakona. Legisti su bili specijalisti u oblasti rimskog prava, čije su ideje, osobito učenje o neograničenoj kraljevskoj vlasti, uporno provodili u život.

Najzad, radi veze centralne uprave s lokalnim vlastima stvorena je dužnost kraljevskih revizora, koji su morali kontrolisati rad lokalne administracije i obaveštavati kralja o svim zloupotrebama.

Luj Sveti je zabranio na kraljevskom domenu privatne ratove među feudalcima, a na posedima koje još nije bio prisajedinio domenu uveo je takozvanih »četrdeset kraljevih dana«, tj. rok u kome bi izazvana strana mogla da apeluje na kralja. To je oslabilo feudalne međusobice.

Među reformama koje su učvrstile položaj kraljevske vlasti treba pomenuti i novčanu reformu. Raznovrsnost monetarnih sistema u Francuskoj krajnje je otežavala trgovački promet. Za vreme Luja IX na čitavom kraljevskom domenu bio je uveden jedinstven monetarni sistem. Ne ograničavajući se na to, kralj je naredio da i u drugim oblastima kraljevska moneta mora da bude u opticaju zajedno s lokalnim monetama. Ta okolnost je doprinela ekonomskom ujedinjavanju Francuske, pošto je sada svaka oblast imala mogućnost da vrši obračune u kraljevskoj moneti. A ova moneta, pošto je imala punu vrednost, počela je potiskivati iz opticaja drugi novac, jer su trgovci prvenstveno primali kraljevsku monetu ili je isključivo i tražili.

Mnoge mere Luja IX izazivale su proteste feudalaca, koji su se žalili na kralja da tobože zaštićuje proste ljude i teži da uništi privilegovan položaj više klase u Francuskoj. Ustvari, pak, politika »svetog« kralja imala je određen klasni karakter. Borba protiv političke samostalnosti pojedinih krupnih feudalaca ne sme nam prikriti klasni smisao napora kraljevske vlasti da stvori centralizovanu državu koja bi u uslovima sve jače klasne borbe mogla da bude pouzdan oslonac feudalnoj klasi u celini.

Položaj seljaka. Što se tiče seljaštva, treba, kao opštu tendenciju u XIII v., istaći izvesno poboljšanje njegovog položaja. Međutim, to se ne odnosi na čitavu seljačku masu, već uglavnom na gornji sloj seljaka. U to vreme počeo je u Francuskoj proces zamene naturalnih dažbina novčanim. Veza feudalnog zemljoposeda s tržištem, osobito sa unutrašnjim gradskim tržištem, koje ovde preovladava, ostvarivala se u Francuskoj prvenstveno preko seljačkog gazdinstva. Feudalci su imali relativno malo veze s trgovinom, i oni su bili vrlo malo zainteresovani za razvitak robno-novčanih odnosa. Za to je bilo mnogo više zainteresovano seljaštvo koje je snabdevalo grad zanatskim sirovinama i namirnicama. Zbog toga imućno seljačko gazdinstvo dobija sve više robni karakter, zbog toga se i razvija novčana renta, koja produbljuje diferencijaciju seljaka na imućni gornji sloj i masu s malo zemlje. Upravo se prva grupa najviše koristi akumulacijom novčanih sredstava za otkup slobode. Oslobođeni seljaci za razliku od zavisnih — serva — zvali su se vilanima.

Broj vilana znatno je porastao u XIII v. zahvaljujući tome što su feudalci, kojima je stalno bio potreban novac, rado pristajali na otkup, a ponekad i sami naterivali seljake da se otkupljuju. Ali, položaj seljaka s njegovim ličnim oslobađanjem malo se menjao. Vilan je mogao ići kud je hteo, ali ako je ostajao na svojoj deonici, morao je da snosi gotovo sve ranije obaveze, koje sada nisu padale na njegovu ličnost već na njegovu zemlju.


LITERATURA


I. Klasici marksizma. Marks, Hronološki izvodi, t. I (»Arhiv Marksa i Engelsa«, t. V, str. 56—57, 149—154, 170, 178—184, 232—241, 308—310). — Marks i Engels, Diskusija o poljskom pitanju u Frankfurtu, Dela, t. VI.

II. Izvori. Hrestomatija za istoriju Srednjeg veka, u red. Gracijanskog i Skaskina, t. II, deo I, 1938, str. 20—28. — Francusko selo od XII do XIV veka i Žakerija, zbornik materijala u red. Gracijanskog, 1935. — Olovjanjišnjnkova, Zapadna Evropa u Srednjem veku (XII—XIV v.), Moskva—Lenjingrad 1926. — Hrestomatija za zapadnoevropsku književnost, Srednji vek (IX—XV v.), u red. Šorove, 1938, str. 145—310.

III. Studije. Priručnici. Lavis i Rambo, Opšta istorija od IV v., t. II, 1898, str. 327—378. — Pti-Ditaji, Feudalna monarhija u Engleskoj i Francuskoj od X do XIII v., 1938. — Granovski, Opat Sugerije, Dela, Moskva 1900, ili posebno izdanje, Moskva 1849. — Tijeri O., Gradske komune u Francuskoj, 1901. — Ljaskoronski, Filip Avgust u svojim odnosima prema gradovima, Kijev 1902. — Smirnov, Komuna srednjovekovne Francuske, Kazan 1873. — Gracijanski, Burgundsko selo od X do XII veka, Moskva—Lenjingrad 1935. — Osokin, Istorija albižana, 2 t., Kazan 1869—1872. — Čitanka za istoriju Srednjeg veka, u red. Vinogradova, razna izdanja, t. II, § 24; t. III, § 53.


  1. Marks i Engels, Dela, t. XVI, deo 1, str. 445.
  2. »Arhiv Marksa i Engelsa«, t. V, str. 150.
  3. »Arhiv Marksa i Engelsa«, t. V, str. 152.
  4. »Arhiv Marksa i Engelsa«, t. V, str. 232.
  5. »Arhiv Marksa i Engelsa«, t. V, str. 236.
  6. »Arhiv Marksa i Engelsa«, t. V, str. 240.