Istorija srednjeg veka I 11

Izvor: Викизворник

ISTORIJA SREDNjEG VEKA I
U redakciji: A. D. Udaljcova, J. A. Kosminskog i O. L. Vajnštajna


GLAVA XI
VIZANTIJA OD VI DO XI VEKA I JUŽNI SLOVENI

Osobenosti razvitka Vizantije. Posle smrti cara Teodosija, 395 g., istočni deo Rimskog Carstva nije se više sjedinio sa zapadnim, već se izdvojio u samostalnu državu — Vizantiju, obuhvativši osam od ranijih četrnaest dijeceza (Egipat, Aziju, Pont, Siriju, Istok, Makedoniju, Grčku i Trakiju).[1]

Svoj naziv ta je država dobila po imenu stare grčke kolonije Vizanta, koja se nalazila na mestu gde je docnije podignuta prestonica carstva — Carigrad (Konstantinopolj). Sami Vizantinci nazivali su sebe »Romejcima«, tj. Rimljanima, a svoju državu — »Romejskim carstvom«. I doista, iako se stanovništvo sastojalo poglavito od Grka i jelinizovanih naroda Istoka, iako preovlađujući jezik još od samog početka nije bio latinski već grčki, koji je od VII veka postao državni jezik, ipak je Vizantija bila direktan nastavak starog Rimskog Carstva.

Dok je na Zapadu Carstvo podleglo udarcima varvara i revolucije robova, dotle se ono na Istoku sačuvalo, postepeno se pretvorivši u feudalnu državu svoje vrste — u Vizantiju, koja je proživela još nekih hiljadu godina (do 1453 g.).

Iako su se i na Istoku, kao što smo videli (vidi glavu I), dešavali moćni ustanci robova i kolona, a varvarske najezde često dovodile u opasnost i sam opstanak Carstva, ipak je ono uspevalo da preživi i najteže krize, sačuvavši uglavnom neuzdrmanu vladavinu klase krupnih zemljoposednika, centralizovani birokratski mehanizam državne uprave, relativno visoku kulturu, nasleđenu u znatnoj meri od antike.

Tajna životne sposobnosti Vizantije krije se pre svega u njenoj ekonomici. U vreme revolucionarne krize i najjačih varvarskih najezdi istočni deo Rimskog Carstva bio je manje iscrpen od zapadnog. U sastav istočnog dela Carstva spadale su veoma bogate zemlje u pogledu prirodnih blaga; takve su bile Egipat, žitnica Rimskog Carstva; Sirija, sa svojim krupnim trgovačkim, zanatskim i kulturnim centrima — Antiohijom, Tirom, Bejrutom i drugim; prostrane teritorije Male Azije, koje je pljačkaška politika Rima bila relativno malo zahvatila i koje su proizvodile u velikim količinama vunu, kože i ostale sirovine za gradsko zanatstvo. Ekonomske veze tih oblasti između sebe i sa istočnim zemljama nisu prekidane ni u najteža vremena za Carstvo; intenzivni život po gradovima kao što su Aleksandrija u Egiptu, Antiohija u Siriji, Solun i Carigrad u Evropi, sa stotinama hiljada stanovnika, koji su pripadali raznim narodnostima, — nije ni za trenutak zamirao. Osobito veliki značaj imao je Carigrad, taj, po Marksovom izrazu, »zlatni most između Istoka i Zapada«,[2] grad koji je sve do otkrića pomorskog puta u Indiju igrao ulogu ogromnog trgovačkog tržišta.[3] Preko Carigrada je tokom stoleća vođena čitava evropska trgovina sa zemljama na Crnom Moru, kao i sa Iranom, Kinom i Indijom. Tu su bila koncentrisana i mnogobrojna zanatska preduzeća, koja su proizvodila skupocene vunene i svilene tkanine, juvelirske izrađevine i razne luksuzne predmete.

Široka posrednička trgovina Vizantije i njena raznovrsna zanatska delatnost omogućivale su njenim carevima da u svojim rukama koncentrišu ogromna novčana sredstva. Car Anastasije je u V veku nakupio u svojoj blagajni sumu koja bi u našem novcu iznosila 130—140 miliona zlatnih rubalja. Prihodi vizantiske uprave u toku stoleća premašivali su za više desetina puta prihode najkrupnijih feudalnih država u Evropi. Time se pored ostalog objašnjava i to što je vizantiski zlatni novac (nomizma, bizant) bio u opticaju gotovo u čitavom tadašnjem svetu, pretstavljajući najraširenije sredstvo međunarodne razmene. Široke finansiske mogućnosti Vizantije, koje su se u to vreme činile neiscrpnim, bile su važno oruđe njene spoljne politike — kako u periodima agresije, tako i u periodima odbrane od mnogobrojnih neprijatelja.

Podjednako veliki značaj za životnu sposobnost Vizantije imala je i specifičnost njenog agrarnog poretka. U Vizantiji se u daleko većoj meri negoli na Zapadu sačuvalo slobodno seljačko stanovništvo i čak izvesni ostaci stare seoske opštine. Proces pretvaranja slobodnih seljaka u kmetove i gutanja sitne svojine od strane krupnog zemljoposeda otegao se u Vizantiji na mnoga stoleća, znatno zaostajući za analognim procesom na Zapadu. A kada je taj proces i ovde počeo hvatati maha, neprekidni priliv varvarskih elemenata, naročito Slovena, sa njihovom rodovskom organizacijom, udahnuo je slobodnoj seljačkoj opštini nov život i odložio još za nekoliko stoleća propast slobodnog seljaštva.

Isto je tako znatno stabilnije bilo, bar u nekim provincijama Vizantije, i robovlasništvo, iako u poljoprivredi robovski rad od V veka prestaje da igra vodeću ulogu. Dok je očuvanje slobodnog seljaštva, osobito među poluvarvarskim plemenima Male Azije i Zakavkazja, omogućilo vizantiskoj vlasti da neprestano popunjava i obnavlja svoje vojne snage, tj. obezbeđivalo stabilnost Vizantije spolja, dotle je očuvanje robovlasništva obezbedilo njenoj vladajućoj klasi u periodu kulminacije revolucionarne krize III—V veka stabilnost iznutra. Krupni robovlasnici sačuvali su na istoku svoje ekonomske i socijalne pozicije, umeli da pruže otpor snagama koje su ugrožavale njihovu vladavinu i neko vreme i sami prešli u ofanzivu na Zapad, pretvorivši Vizantiju u bedem reakcije u čitavom bazenu Sredozemnog Mora. Kada je pokušaj robovlasničke restauracije na Zapadu bio na kraju krajeva osuđen na propast (vidi glavu III) i Vizantija i sama morala da udari putem feudalnog preuređenja socijalnih i ekonomskih odnosa, — njeni krupni robovlasnici i zemljoposednici umeli su i u toku feudalizacije da ipak sačuvaju centralizovani aparat vlasti u obliku istočnjačkog despotizma, sa jako razvijenom birokratijom, i da time učvrste svoju političku vladavinu.

Najzad, za stabilnost Vizantije priličan značaj imao je izvanredno povoljni strateški položaj njene prestonice. Ležeći na poluostrvu i zapljuskivan sa dve strane morem, Carigrad je bio zaštićen s kopna dvama redovima zidova, koji su činili da je on pod uslovima tadašnje vojne tehnike bio potpuno nepristupačan. Mnoge veoma opasne neprijateljske najezde razbile su se o zidove prestonice Vizantije i o njenu flotu, a sve dotle dok je nepokolebljivo stajala prestonica, stajalo je i samo carstvo.

Najbitniju osobenost vizantiske istorije pretstavlja, kao što je već istaknuto, proces feudalizacije koji se veoma otegao. Još u V—VI veku, u vezi s pobedama varvara u zapadnim provincijama Carstva, emigriraju krupni zemljoposednici (senatorske porodice) na Istok, gde od careva dobijaju na poklon ili otkupljuju prostrane teritorije zemljišta, okružujući se privatnim družinama (Isaurijanaca i »bukelarija«), privatnim sudovima, tamnicama itd., i pretvarajući se na taj način u neku vrstu feudalnih seniora. U isto vreme vrši se pretvaranje kolona u kmetove, potčinjavanje čitavih slobodnih sela pomoću patrocinija ličnoj vlasti krupnog sopstvenika. Osobito se brzo razvija krupni crkveno-manastirski zemljišni posed. Zahvaljujući darežljivosti careva i privatnih lica, manastiri postaju prave zemljišne kneževine. Samo u Carigradu postojalo je u VI veku preko 70 manastira; u Egiptu je u to vreme bilo na 6 miliona stanovnika oko 500 hiljada monaha i monahinja. Crkva je rano stekla u Vizantiji značaj velike političke sile, koja je ponekad konkurisala svetovnom krupnom zemljoposedu. Ali su oba sektora vladajuće klase — i svetovni i duhovni — podjednako uvećavali svoju materijalnu moć putem porobljavanja i upropašćavanja širokih masa seljaka.

Carska je vlast s vremena na vreme činila pokušaje da se bori s tim pojavama feudalizacije, ali su oni bili u većini slučajeva jalovi. To nije ni čudo ako se ima u vidu da su carevi bili. eksponenti iste te vladajuće klase i da su se na nju oslanjali. Šta više, teret ogromne birokratske mašine Carstva, koja u Vizantiji nikad nije prekidala svoju delatnost, padao je u celini na ramena istih tih seljaka koji su materijalno propadali i pretvarali se u kmetove.

Ako dakle uporedimo proces feudalizacije na Zapadu sa onim na Istoku, možemo doći do sledećih zaključaka. Na Zapadu se feudalizacija vrši punim tempom usled varvarskih najezdi, pri čemu su varvari-osvajači lomili gotovo bez ostatka vojno-birokratski aparat robovlasničke države, poreski je sistem gotovo sasvim iščezao, jaram državne vlasti se unekoliko smanjio, a eksploatacija radnih masa dobila relativno blaži oblik, stvarajući u izvesnim granicama mogućnost za dalji razvitak proizvodnih snaga.

Na Istoku pak, u Vizantiji, proces feudalizacije vršio se uz očuvanje moćne centralne vlasti i čitavog vojno-biraokratskog aparata. Zato se taj proces ovde otegao i u isto vreme proticao neobično teško za široke mase. Prelaz na feudalizam nije se ovde izrazio samo u ublažavanju ropstva i pretvaranju slobodnih ljudi u kmetove, nego i u masovnom propadanju seljaštva kao rezultat zajedničkih napora centralne vlasti i vladajuće klase. Dok su na Zapadu troškovi prilikom prelaza na feudalizam pali jednim delom i na krupne robovlasnike, koji su izgubili jedan deo svoga zemljišta i robova u korist osvajača, dotle su na Istoku ti troškovi pali u potpunosti na ramena seljaštva.

Vlada cara Justinijana. Najznačajnije doba rane istorije Vizantije, kada su se sve napred istaknute osobenosti njenog razvitka ispoljile već u punoj meri, pretstavlja doba vlade cara .Justinijana (527—565 g.). Vladi Justinijana i pre toga njegovog ujaka Justina prethodilo je neobično jačanje senatorske zemljoposedničke aristokratije; pretstavnik te aristokratije — Anastasije[4] — doveden je na carski presto krajem V veka. Pod Anastasijem ispoljila se veoma snažno protivrečnost između interesa krupnog svetovnog i crkveno-manastirskog zemljoposeda. Svetovna aristokratija, koja je imala prostrane latifundije u istočnim zemljama Vizantije — u Egiptu, Siriji i Maloj Aziji, podržavala je separatističke tendencije tih provincija koje su se krile pod plaštom jeresi monofizita, pristalica učenja po kome Hristos nije bogočovek već bog, tj. ima samo jednu prirodu (mónos, phýsis)— božansku. Atanasije je kao i ređi deo sematorske aristokratije, bio voljan da podržava monofizite, da bi učvrstio svoje pozicije na Istoku. Ali je on naišao na ogorčen otpor pravoslavnog sveštenstva, iza koga su stajale mase prestoničkog stanovništva, propalih tračkih kolona i čak jedan deo vojske. Iako je ustanak nezadovoljnih elemenata, na čijem je čelu stajao Vitalijan, bio ugušen (515 g.), ipak je posle Anastasijeve smrti u redovima vladajuće klase postojalo takvo rasulo da novog cara nije istakao senat već vojska. To je bio Justin, nepismeni ilirski seljak koji se istakao u vojnoj službi. Njegov nećak Justinijan, koji je dobio sjajno obrazovanje, faktički je upravljao još pod Justinom, a 527 g. sam postao car; Justinijanova žena Teodora bila je pre braka cirkuska igračica.

Carevi nove dinastije oštro su izmenili kurs crkvene politike, orijentišući se na uticajno pravoslavno sveštenstvo, koje je imalo osobito čvrste pozicije u evropskim provincijama Carstva. Justinijan je počeo svoju vladu ukazom o iskorenjivanju svih jeretika, uključujući tu i monofizite; jereticima je ostavljen tromesečni rok da pređu u pravoslavlje, posle čega su podlegali ograničenju svih svojih građanskih prava i strogim progonima.

Pored pravoslavne crkve, novi car je računao da će naći oslonca i u birokratiji, čiji su kadrovi bili znatno prošireni, kao i u vojsci; na vojsku su trošena ogromna sredstva i njeni su komandanti zahvaljujući Justinijanovoj agresivnoj spoljnoj politici stekli veliki značaj u javnom životu.

Izdržavanje vojske i mnogobrojnog činovništva, ratovi i široka građevinska delatnost Justinijanova — sve je to brzo iscrplo ušteđevinu cara Anastasija i zahtevalo znatno pojačanje poreskih nameta, koji su padali na seljake i gradsko zanatsko stanovništvo. Nasilja, iznuđivanja i pljačka birokratije još su više povećavali i inače težak položaj masa.

Ustanak »Nika«. Sve to, zajedno sa netrpeljivom crkvenom politikom vlade, koja je ozlojedila mnogobrojne »jeretike«, dovelo je 532 g. do izbijanja ustanka poznatog pod imenom »Nika« (tj. »pobeđuj« — parola ustanika).

Ustanak je izbio u prestonici, gde su bile koncentrisane mase polugladnog plebsa i mnogobrojni provincijalci — žrtve samovolje administracije, koji su u Carigradu uzaludno tražili pravde protiv nasilja i pljačke činovnika. Centar ustanka postao je cirkus, ili hipodrom, koji je u javnom životu prestonice — kao uostalom i po drugim krupnim gradovima Carstva — igrao veoma značajnu ulogu.

Obezbeđenje prestoničkog stanovništva hlebom i cirkuskim pretstavama bilo je još od vremena starih rimskih careva jedan od najvažnijih zadataka uprave. Ali je carigradski hipodrom služio za mase kao privlačni centar ne samo zato što su se tu priređivale pretstave, nego i zato što je on pretstavljao mesto za specifične političke skupove. Na hipodromu su gledaoci mogli slobodno da pitaju cara, koji se uvek nalazio u svojoj loži, o vladinim merama i da podnose svoje žalbe.

Gledaoci su se obično delili na dve protivničke partije, koje su nosile naziv zeleni i plavi, po boji odela kočijaša koji su nastupali na hipodromu. Borba tih partija bila je uslovljena ne toliko strasnim učešćem u kolskim trkama, koliko važnijim interesima: zeleni su bili monofiziti, plavi — pravoslavni. Carevi su podržavali jednu od partija, da bi pomoću nje držali na uzdi onu drugu. Pod Anastasijem uživali su zaštitu zeleni, pod Justinijanom, goniocem jeretika, — plavi.

Podela na cirkuske partije stajala je u tesnoj vezi s teritorijalnom podelom prestonice na takozvane deme, ili kvartove. Deme su ustvari pretstavljale organizacije stanovnika, verovatno kućevlasnika, koji su imali određene sanitarne, vojne i policiske funkcije. Po svom sastavu one su bile malobrojne, ali su iza svake deme stajale mase. Dema plavih obuhvatala je najaristokratskije kvartove prestonice, dok je dema zelenih, naprotiv, imala oslonca u rejonima naseljenim mornarima, lučkim radnicima, sirotinjom.[5]

Ustanak su digli zeleni, pošto je car odbacio njihove žalbe na nasilja koja su činili plavi. U toku ustanka zelenima su se pridružili svi oni koji nisu bili zadovoljni Justinijanovim režimom i čak jedan deo plavih. Položaj vlade, koju je ovaj ustanak zatekao nespremnom, bio je očajan. Veći deo prestonice prešao je u ruke ustanika, koji su opseli Justinijana u njegovom dvoru i proglasili za cara Anastasijevog nećaka — Hipatija. Justinijan se već spremao za bekstvo, ali je Teodora insistirala na tome da se pruži odlučan otpor, makar uz rizik da se izgube presto i život. Pomoću mita u ustaničkim redovima izazvan je rascep, od ustanika su odvojeni plavi, a zatim su u cilju ugušivanja ustanka upotrebljene najpouzdanije vojne jedinice, pod voćstvom Velizara, najboljeg vojskovođe Carstva. Oko 30.000 ustanika domamljeno je u hipodrom, gde su ih Velizarovi vojnici sve pobili. Zatim su otpočele žestoke represalije, masovna pogubljenja i konfiskacije imovine, od kojih su postradali i mnoge aristokrate, umešane u taj pokret. Nije bio pošteđen ni Hipatije.

Hteo to Justinijan ili ne, njegove su represalije proredile redove stare senatorske aristokratije i jako oslabile njenu moć. Od tog vremena najveći uticaj u vladajućim krugovima stekla su crkvena lica i gornji sloj birokratije, koji je često popunjavan ljudima niskog porekla.

Justinijanova spoljna politika. Učvrstivši se na prestolu, Justinijan je otpočeo agresivne akcije prema varvarskim kraljevinama koje su se obrazovale na teritoriji Zapadnog carstva. Njegov cilj je bio obnova Rimskog Carstva u njegovim ranijim granicama. Posle duge i uporne borbe on je uspeo da uništi države Vandala i Ostrogota, povrativši na taj način pod vlast Carstva Severnu Afriku i Italiju (vidi glavu III). Vizigotima je oduzet južni deo Španije. Ova osvajanja postignuta su po cenu ogromnih žrtava od strane stanovništva Carstva, ali su i ponovo pripojene provincije bile strašno opustošene, a njihovo stanovništvo osuđeno na strašnu nemaštinu, koju je povećavalo pljačkaštvo vizantiske administracije. Uz to su se Justinijanova teritorijalna povećanja pokazala nestabilnim. Već uskoro posle njegove smrti veći deo Italije osvojili su Langobardi; izgubljena je i južna Španija, koju su osvojili Vizigoti.

Dok je Justinijan na zapadu postizao uspeh za uspehom, premda na uštrb same Vizantije, dotle su na Istoku, gde je on morao ratovati sa takvim moćnim protivnikom kao što je iranski kralj iz dinastije Sasanida — Hozroje Anuširvan, vojne operacije tekle mahom neuspešno po Vizantince. Justinijan je u više mahova morao da kupuje primirje po cenu plaćanja velikog danka. Sama borba sa Iranom vođena je uglavnom oko dobijanja crnomorske obale Kavkaza. Bilo je potrebno ogromno naprezanje snaga da se Irancima ne dopusti izlaz na Crno More, gde je Vizantija imala važne trgovačke interese. Osim toga Justinijanu je posle pošla za rukom da relativno sigurno učvrsti vizantisku vlast na južnoj obali Krima, u Hersonezu, Bosporu i drugim krupnim trgovačkim centrima na Crnom Moru. Iranska opasnost dugo je pretila Vizantiji, i pod docnijim carevima, nagoneći ih da na istočnim granicama drže znatne vojne snage i grade mnogobrojne tvrđave. Ni Justinijan, pa tim pre ni njegovi naslednici nisu uspeli da zaštite pogranične oblasti Mesopotamije, Sirije, Jermenije itd. od redovnih upada Iranaca i za te upade vezanih pustošenja.

Pod Justinijanom pojavljuje se za Vizantince jedan opasan protivnik i na dunavskim granicama, to su Sloveni. Najpre zajedno sa Hunima, Avarima i drugim turanskim plemenima, a zatim samostalno Sloveni sve snažnije savlađuju otpor vizantiskih pograničnih trupa i tvrđava na Balkanskom Poluostrvu, pustoše Meziju, Trakiju, Ilirik i prodiru u srednju Grčku. Od kraja VI veka počinje i sistematska kolonizacija Balkanskog Poluostrva od strane Slovena, koja je u VII—VIII veku dovela do krupnih promena u etničkom sastavu stanovništva tog poluostrva.

Justinijanova unutrašnja politika i njegova zakonodavna delatnost. Vodeći energičnu spoljnu politiku, Justinijan je u isto vreme posvećivao mnogo pažnje i administrativnim reformama, zakonodavstvu i građevinskoj delatnosti. Za njegove vlade građeni su putevi, podizani mostovi, tvrđave i drugi građevinski objekti; podignuta je iznova Antiohija, koju je porušio Hozroje; u Carigradu je podignut hram sv. Sofije, koji je smatran za arhitektonsko čudo svoga vremena. Sve te skupe, ali mahom nekorisne građevine zahtevale su ogromna materijalna sredstva. Za vođenje ratova, raskošan život dvora i građevine nikad nije bilo dovoljno novca, i poreski je teret stalno rastao, praćen zloupotrebama činovnika.

Tražeći sve nove i nove izvore sredstava i vodeći borbu protiv zloupotreba, Justinijan je pokušavao da ostvari niz administrativnih reformi. Ali one nisu olakšale položaj masa i gotovo nikada nisu posti-zale cilj. Najslavniji događaj za njegove vlade bila je kodifikacija rimskog prava, koje je skupljeno i sistematisano u monumentalni »Zbornik građanskog prava« (Corpus iuris civilis). Ovaj ogromni posao izvršila je jedna specijalna komisija sastavljena od učenih pravnika, na čijem se čelu nalazio jedan od najsposobnijih carevih dostojanstvenika — Tribonijan. »Zbornik građanskog prava« sastoji se od tri glavna dela: 1) »Justinijanov kodeks«, koji je sistematisao zakone svih prethodnih rimskih careva i zamenio zastareli »Teodosijev kodeks« (iz V veka); 2) »Digeste«, ili »Pandekte« — opširna zbirka mišljenja i tumačenja prava od strane autoritativnih rimskih pravnika; 3) »Novele«, tj. novi zakoni, koje je Justinijan objavio posle izdavanja kodeksa. Ovim trima delovima prethodio je opšti uvod, neka vrsta udžbenika rimskog prava, po imenu »Institucije«.

»Zbornik građanskog prava« ima značaj koji daleko prelazi okvire vizantiske istorije. Zahvaljujući tom spomeniku, rimsko pravo — »koliko mi znamo, najsavršeniji oblik prava koje počiva na privatnoj svojini«[6] — postaje poznato Zapadnoj Evropi, uzima se od XII veka za predmet proučavanja po srednjovekovnim univerzitetima i postepeno potiskuje ili modifikuje običajno ili feudalno pravo koje je dotle važilo u svakoj državi i svakoj oblasti (ta pojava nosi naziv recepcija rimskog prava). U osnovi prava koje je i dandanas na snazi u svakoj kapitalističkoj državi leži rimsko pravo — u onom svom obliku u kome je sačuvano u Justinijanovom »Zborniku«.

Ocena Justinijanove vlade. Justinijanova vlada, koja je obeležena toliko značajnim događajima, bila je, kao što je već istaknuto, neobično teška i razorna za široke mase. Kobne posledice onog preteranog naprezanja snaga koje je zahtevala Justinijanova ambiciozna politika pokazale su se još poslednjih godina njegovog života. Opozicija prema njegovoj delatnosti dizala je glavu ne samo među narodnim masama, koje su često ustajale u raznim delovima Carstva, nego i u redovima senatorske aristokratije, koja se međutim za carevog života žalila samo potajno. Jedan od pretstavnika te aristokratije, Prokopije iz Cezareje, koji je igrao ulogu Justinijanovog dvorskog istoriografa, veličao je njegovu vladu u nizu istoriskih dela — »Građevine«, »Ratovi s Persijancima«, »Ratovi s Vandalima i Gotima« i dr. Ali je pustio na volju svome pravom raspoloženju i osećanjima tek u svojoj »Tajnoj istoriji«, koja je sve do XVII veka ostala nepoznata. Tu je on nemilosrdno razgolitio sve rane Justinijanovog režima — rastrojstvo suda i administracije, podmitljivost činovnika, dezorganizaciju vojske, propadanje i siromašenje naroda; od besomučnih napada nije on poštedeo ni cara i njegovu ženu Teodoru, o čijem ličnom životu pisac kazuje najprljavije anegdote. I pored jednostranosti slike koju nam daje Prokopije i sumnjivosti mnogih anegdota, koje za svoje poreklo duguju mržnji stare izumiruće aristokratije prema »skorojevićima« na vizantiskom prestolu, »Tajna istorija« ipak pretstavlja važan istoriski izvor, koji nam pokazuje naličje Justinijanove vlade, spolja tako briljantne.

Vizantija u VII veku. Justinijanovi neposredni naslednici (Justin II, Tiberije, Mavrikije) nasledili su praznu blagajnu, iscrpenu državu i ogromne spoljnopolitičke teškoće, sa kojima su pokušavali da iziđu na kraj putem jačanja vojske i učvršćivanja discipline u njoj. Ali su Mavrikijeve odlučne mere u tom pravcu izazvale ustanak vojnika, koji su stenjali pod batinaškom disciplinom i uz to bili materijalno slabo obezbeđeni. Plebejske mase prestonice pružile su podršku ustanicima, i njihov predvodnik — centurion Foka — posle uništenja carske porodice sam je zauzeo vizantiski presto (602 g.). Ali njegova vlada, koja je izazvala žestoku opoziciju senata i višeg činovništva, nije bila dugog veka. U provincijama Carstva počeo je građanski rat, izazvan time što su gornji slojevi društva i jedan deo vojske odbili da se pokoravaju centralnoj vlasti. Seljaci i gradski donji slojevi uzeli su učešća u toj borbi, najpre na strani Foke, a zatim protiv njega, kad se ispostavilo da nova vlada nema nikakvog pozitivnog programa. Fokin položaj postao je komplikovaniji zbog obnovljenog rata sa Iranom. Trupe Hozroja II upale su u Siriju, Mesopotamiju i Malu Aziju. Onda je senatorska partija istakla za cara sina egzarha (namesnika) Afrike — Iraklija. Foka je pretrpeo poraz i bio je pogubljen (610 g.). Ali su nemiri u narodu i dalje trajali. To je Irancima olakšalo da osvoje najvažnije centre u Siriji i Egiptu. U isto vreme Avari i Sloveni otrgnu Carstvu prostrane oblasti na Balkanskom Poluostrvu, Vizigoti istiskuju Vizantince iz Španije, a Langobardi i dalje šire svoje posede u Italiji.

Ali je Irakliju pomoću krupnih zajmova od crkve pošlo za rukom da reorganizuje vojsku, da dobije podršku zakavkaskih narodnosti (Jermena, Ibera, Laza itd.) i da po cenu neverovatnog naprezanja snaga Carstva odbije napad Avara i Iranaca na Carigrad, a zatim da i sam pređe u ofanzivu na Iran. Hozroje II je 627 g. pretrpeo potpun poraz, bio je zbačen s prestola i ubijen. Vizantija je uspostavila svoje granice na Istoku.

Da bi se odužio crkvi, Iraklije je do kraja opljačkao teritorije povraćene od Iranaca; da bi zadovoljio crkvu, obnovio je i svirepe progone jeretika i Jevreja. Sve je to Iraklijevu vladu učinilo toliko mrskom da je stanovništvo Sirije, Palestine i Egipta pozdravilo Arabljane — tog novog, strašnog neprijatelja Vizantije — kao svog osloboditelja, Od 634 g. Arabljani upadaju u Siriju; jedan grad za drugim otvara im kapije. 636 g. u bitki na reci Jarmuku oni su potukli glavne vojne snage Vizantinaca. 642 g. u njihovim rukama već se nalazila čitava Sirija sa Palestinom i Egipat. Vizantija gubi sve nove i nove posede i posle Iraklijeve smrti (641 g.). Tek posle neuspele pomorske ekspedicije Arabljana protiv Carigrada, 673 g.,[7] položaj na Istoku privremeno se donekle stabilizovao. Ali je krajem tog stoleća Vizantija konačno izgubila Jermeniju, Laziku i čitavu Severnu Afriku.

Slavenizacija Balkanskog Poluostrva. Slabljenje vojne moći Carstva u VII veku i ustanci donjih slojeva naroda, koji su potresali centralnu vlast, stvarali su povoljnu situaciju za sve šire prodiranje Slovena na Balkansko Poluostrvo. Još od poslednje trećine VI veka slovenski se upadi stalno vrše. Na mesto prvobitnih pljačkaških prepada dolaze sad talasi slovenske kolonizacije, koja potiskuje tračko-ilirsko stanovništvo najpre iz Mezije, a zatim i iz Trakije i Makedonije.

Mezija, Trakija i Makedonija uskoro su bile u takvoj meri ispunjene Slovenima da vizantiski pisci počinju da te oblasti nazivaju Sklavinijom. Slovenska bujica prodire sve dalje na jug, ka Peloponezu, delom gutajući, a delom potiskujući ka moru jelinske elemente. U prvoj polovini VII veka Sloveni su naselili i zapadne oblasti Balkanskog Poluostrva, koje su pre toga bili opustošili Avari. Tu su se naselila plemena poznata pod imenom Hrvati i Srbi. Prvi su zaposeli severozapadni ugao, od reke Save na sever; drugi su se nastanili istočnije, na teritoriji koja je docnije poznata kao Bosna, Hercegovina, severna Albanija, Crna Gora i Srbija u užem smislu. Hrvati i Srbi su tokom mnogih stoleća posle svog doseljenja na Balkansko Poluostrvo živeli u manje ili više izolovanim plemenskim jedinicama — župama, koje su smatrane za saveznike Vizantije i priznavale nad sobom njenu vrhovnu vlast, ali su ustvari bile nezavisne. U IX veku većina srpskih župa pokoravala se Bugarima. Tek od sredine XII veka dolazi do ujedinjenja tih župa i zameće se srpska država.[8] Slovenska plemena severoistočnih oblasti Balkanskog Poluostrva, kao što ćemo docnije videti, ujedinilo je u VII i VIII veku turansko pleme Bugara, koje se međutim brzo pretopilo u slovenskoj sredini; zatim su ta plemena obrazovala prvu krupnu južnoslovensku državu — Bugarsku. Što se tiče Slovena na Peloponezu i u drugim oblastima Grčke, oni su, odvojeni od svoje plemenske mase, na kraju krajeva bili jelinizovani, donekle kao rezultat planske delatnosti vizantiske vlade u tom pravcu.

Obnova socijalnog i vojnog uređenja Carstva u VII—VIII veku. Ma kakva bila docnija sudbina slovenskih plemena koja su prodrla na teritoriju Vizantije, ona, za razliku od Germana na Zapadu, nisu uništila Vizantisko carstvo.

Naprotiv, nastanjujući se na teritoriji Vizantije kao zemljoradnici i stočari, oni su u prvo vreme udahnuli Vizantiji nove životne snage, povećavši kadrove slobodnog seljaštva i donevši sobom odnose seoske opštine. Slovenske su mase u VII i naročito VIII veku dale Vizantiskom carstvu nove kontigente poreskih obveznika i vojnika, koji su preporodili vizantisku vojsku i omogućili Vizantiji da iz potresa VII veka iziđe još jačom nego što je ranije bila. O značaju slovenske opštine svedoči »Zemljaradnički zakon« — spomenik verovatno iz VIII veka. U njemu ne nalazimo nikakvog pomena o kolonima i kmetovima; seljaci imaju pravo slobode prelaženja; oni plaćaju sopstveniku zemlje na kojoj imaju svoje gazdinstvo, jedan deo letine. Seljaci su organizovani u seoske opštine, koje su doduše podvrgnute prekomernoj eksploataciji od strane vizantiskih vlasti, ali koje su sačuvale znatne elemente slobode. Na bazi te nove mase sitnih seljačkih gazdinstava vizantiska je vlada umela da stvori jak vojnički stalež stratiota. Stratioti, koji su dobijali deonice zemljišta različite vrednosti, bili su dužni da služe u vojsci ili mornarici; pritom su se delili na kategorije prema veličini zemljišnog poseda. Bili su oslobođeni naturalnih obaveza prema državi, ali su kao i svi ostali plaćali zemljišne dažbine.

Zajedno sa obnovom socijalnog uređenja Carstva menja se i njegova administrativna organizacija. Vlast centralne uprave u provinciji učvršćuje se pomoću vojno-administrativnog sistema koji je dobio naziv tematsko uređenje. Podela civilnih i vojnih vlasti, koja je izvršena na osnovu reformi Dioklecijana i Konstantina, zamenjuje se u VII veku novim poretkom, po kome se sva vlast u datoj oblasti koncentriše u rukama vojnog starešine koji stoji na čelu teme, tj. odreda, ili tačnije jezgra vojnog odreda koji se nalazi u datoj oblasti. Oko tog jezgra grupišu se stratioti pozvani u vojsku, koji u datoj oblasti imaju svoje deonice zemlje. Otuda i sama oblast kao vojno-administrativna jedinica dobija naziv tema. Vojne snage teme imale su, prirodno, prvenstveno odbranbeni značaj.

Doba Isavriske dinastije. Ikonoborstvo. Pozitivan značaj tih preobražaja, koji su vršeni neprimetno i teško da se mogu pripisati zakonodavnoj delatnosti bilo koga cara, ispoljio se osobito snažno u VIII veku, kada je na vlast došla Isavriska dinastija.

Kraj VII i početak VIII veka bili su doba neprekidne anarhije i dvorskih prevrata. Za 22 godine smenilo se šest careva. Upravo se tada zavodi običaj da se svrgnutom caru seče nos ili kopaju oči, da bi mu se onemogućio povratak na presto. U periodu anarhije veoma je porasla opasnost od strane Arabljana. Vizantija se ponovo nalazila pred opasnošću od propasti. U takvoj situaciji došao je na vlast Lav III (717—741 g.), rodom iz Isavrije (u Maloj Aziji), koga je istakla nova vojnička aristokratija jedne maloaziske teme, u kojoj je on bio strateg, tj. šef vojne i civilne uprave.

Lav III morao je da počne svoju delatnost sa odbranom Carigrada od Arabljana, koji su opseli prestonicu sa kopna i mora. Još za vreme prethodne arapske opsade, 678 g., bitnu pomoć opsađenima pružila je smesa baruta koja je pronađena u Vizantiji, takozvana grčka vatra, koja je gorela i na vodi. 717—718 g. Lavu III pošlo je za rukom da pomoću grčke vatre spali znatan deo arapske flote, a zatim da potuče i ostale njihove snage.

Ali izbavljenje od strašne opasnosti nije otklanjalo preku potrebu za korenitim reformama. Te su potrebe bili sasvim svesni i sami vladajući krugovi, zastrašeni dugim godinama anarhije i teritorijalnim gubicima Vizantije. Uspeh reformatorske delatnosti Isavriske dinastije bio je uslovljen i bitnim promenama u sastavu vladajuće klase. U VIII veku krupni svetovni zemljoposed starog tipa bio je gotovo sasvim uništen. Iz seljačke opštine izdvajaju se novi zemljoposednici — vlastela, ili dinati, koji organizuju čvrsta gazdinstva feudalnog tipa, zaokrugljuju i uvećavaju svoje posede putem prisvajanja seljačkih i stratiotskih parcela. S tom sredinom tesno je povezana i nova vojnička aristokratija. Ti novi elementi vladajuće klase gledali su neprijateljski na više sveštenstvo i monaštvo, koji su sačuvali i čak uvećali svoja zemljišna bogatstva. U VII veku oko polovine najboljeg zemljišta bilo je koncentrisano u rukama crkve i manastira. Uz to je manastirski zemljoposed bio privilegovan. Carevi su darežljivo delili manastirima povelje koje su ih oslobađale od obaveza i poreza (takozvana ekskusija, koja odgovara zapadnoevropskom imunitetu). Preterani porast crkveno-manastirskog zemljoposeda slabio je državu, lišavao je važnih ekonomskih izvora sredstava i nagonio je da pojačava poresko zaduživanje svetovnog, između ostalog i stratiotskog zemljoposeda.

Carevi iz Isavriske dinastije, eksponenti nove aristokratije, počeli su, prirodno, tražiti u oblasti crkve sredstva za ostvarenje vojne i administrativne reforme. Borba vlade protiv manastirskog zemljoposeda i privilegija manastira dobila je oblik ikonoborstva — borbe protiv poštovanja ikona. Manastiri su bili centri proizvodnje ikona i izvlačili osobito velike prihode od hadžiluka masa, koje su išle na poklonjenje osobito poštovanim ikonama. Prema tome, edikt cara Lava III protiv poštovanja ikona bio je direktan udarac po prihodima i moći manastira.

Vlada je za svoju ikonoboračku politiku imala i drugih razloga. Među narodnim masama, osobito u Maloj Aziji, na podlozi opozicije prema postojećem ugnjetačkom poretku bila je veoma raširena jeres pavlikijanaca, koja je pretstavljala modifikaciju dualističkog učenja manihejaca o vladavini zla u materijalnom svetu. Pavlikijanci su bili protivnici crkvenog kulta, a napose poštovanja ikona. Isto su tako i Arabljani, čiji su vojni uspesi činili na mase snažan utisak, gledali na kult ikona kao na idolopoklonstvo. Likvidirajući taj kult, vizantiska vlada, je smatrala da time čisti crkvu od praznoverica i tako jača njene pozicije u borbi s jeresima i islamom.

Ali su monasi ovu vladinu meru dočekali na nož. Oni su otpočeli besomučnu agitaciju protiv Lava III i iskoristili svoj uticaj na mase za dizanje i organizovanje ustanaka. Kada je vlada izišla na kraj sa tim ustancima, ona je pristupila sistematskom uništavanju manastira: manastirske su zgrade pretvarane u kasarne, monasi su pod pretnjom oslepljenja ili smrtne kazne naterivani da stupaju u brak, manastirska su zemljišta konfiskovana. Manastirska zemljišna i druga bogatstva prisvojila je vojnička aristokratija, a jedan deo upotrebljen je za stvaranje novih stratiotskih deonica.

Lav III i njegov sin i naslednik Konstantin V (741—775 g.) nemilosrdno su se razračunavali sa monaškom opozicijom po istočnim provincijama i na Balkanskom Poluostrvu, ali nisu bili kadri da spreče odmetanje Rima i drugih poseda u Italiji, koji su se uostalom samo nominalno cotčinjavali Vizantiji. Rimski papa oštro je ustao protiv ikonoborstva, bacio prokletstvo na ikonoborce i iskoristio priliku da likvidira vizantisku administraciju u Rimskom dukatu.

Druge reforme careva iz Isavriske dinastije. Težeći da sistematišu staro zakonodavstvo i da ga što više usklade s novim socijalnim odnosima, carevi iz Isavriske dinastije izdali su »Eklogu zakona«, kratak zbornik građanskog i krivičnog prava, koji pretstavlja prerađen i uprošćen »Justinijanov kodeks«, Po pravilu, smrtna se kazna u novom kodeksu zamenjuje telesnim kaznama i sakaćenjem. Ekloga teži da učvrsti porodicu, otežavajući razvod braka i zabranjujući konkubinat. Dalje se reforme tiču vojske i mornarice, što je našlo svog izraza u »Vojnom zakonu« i »Pomorskom zakonu«, koje su izdali carevi ove dinastije. Tematsko uređenje dobilo je konačan oblik i bilo rašireno na čitavu teritoriju Carstva. Naprotiv, mornarica, u kojoj je postojala jaka opozicija prema ikonoboračkoj politici, bila je brojno smanjena i oslabljena. To je docnije dovelo do teritorijalnih gubitaka na Zapadu.

Ali je vojna moć Vizantije, opšte uzevši, jako porasla: postignuti su uspesi u borbi sa Arabljanima, koji su potisnuti iz Male Azije i ostrva Jegejskog Mora; Sicilija i jug Italije odvojeni su u crkvenom pogledu od pape i tešnje vezani za Vizantiju; krupne pobede odnesene su i nad Bugarima; sem toga otežana je mogućnost za njihove nove upade u evropske teme — putem masovnog preseljavanja pavlikijanaca iz Male Azije u pograničnu oblast Trakiju, gde su dobili vojne parcele zemljišta.

Ustanak Tome Slovena. Vizantija je u VIII veku postala, opšte uzevši, snažniji i zdraviji politički organizam. Blagostanje stanovništva je raslo. U prestonici i drugim krupnim centrima trgovina i zanatstvo dostižu visok stupanj procvata. Spomenik koji nam je sačuvan iz IX veka — »Knjiga eparha« (eparh je nešto nalik na gradonačelnika prestonice) slika nam organizaciju zanatske proizvodnje u Carigradu i više nego budnu kontrolu vlade nad delatnošću trgovaca i zanatlija. Specijalni činovnici, koji su potčinjeni eparhu, kontrolišu cenu i kvalitet robe, regulišu uvoz i izvoz, vrše nadzor nad trgovcima koji dolaze u grad, ubiraju carine, koje su državnoj blagajni davale krupne prihode. Ta kontrola nije mogla da spreči veliko oživljenje trgovačko-zanatske delatnosti u Vizantiji zahvaljujući opštem učvršćenju države.

Ali se položaj seljaka posle reformi nije poboljšao. Poreski teret koji je na njih padao čak je nešto povećan. Bitnije je bilo produbljivanje socijalnog i ekonomskog jaza između sitnih seljaka i dinata. Ovi poslednji sve više potčinjavaju sebi seljačka gazdinstva i pojačavaju eksploataciju seljaka, koji u to doba dobijaju u zakonodavnim i drugim spomenicima karakterističan naziv ubogi. Od ugnjetavanja osobito su stradali slovenski naseljenici. Na početku IX veka oni su digli na Peloponezu ustanak. Ali pokret seljačkih masa dostiže svoj najveći zamah 821—823 g., kada se izliva u moćan ustanak pod predvodništvom Tome Slovena. Toma, jedan od vojnih komandanata u Maloazijskoj temi, proglasio se za cara i, po rečima vizantiskog letopisca, »digao robove protiv gospodara, obične vojnike protiv njihovih starešina«. Raznoplemensko stanovništvo Male Azije i stratioti pružali su mu podršku, tim pre što je on ukinuo poreze. Prebacivši se u Trakiju i Makedoniju, Toma je naišao na svestranu pomoć i kod Slovena. Nalazeći se na čelu brojne vojske, sastavljene od seljaka i stratiota, Toma je čitavu godinu dana držao Carigrad pod opsadom. Vlada je teškom mukom izišla na kraj s tim ustankom — samo zahvaljujući pomoći Bugara. Toma je bio zarobljen i pogubljen (823 g.); njegovi privrženici držali su se ponegde još do 825 g., dok nisu bili razbijeni ili pobijeni.[9]

Uspostavljanje poštovanja ikona. Posle ugušenja ustanka položaj seljaka se pogoršao. Proces propadanja sitnih gazdinstava i porast krupnog zemljoposeda vrši se još bržim tempom. Ali je strašna akcija donjih slojeva iz 821—825 g. zaplašila vladu. Ona je, s jedne strane, donekle olakšala poreski teret, a s druge — težila da što pre likvidira rascep u crkvi, izazvan ikonoboračkom politikom, i da tako učvrsti pozicije vladajuće klase.

Pokušaji uspostavljanja kulta ikona činjeni su i ranije (na primer, pod caricom Irinom, krajem VIII veka), ali je prekretnica u crkvenoj politici dobila* pod sobom čvrsto tle tek kada je problem manastirskog zemljoposeda i privilegija prestao da interesuje vojničku aristokratiju. U IX veku, kada je ekonomska i socijalna moć monaštva bila već slomljena, a njegov uticaj i zemljišna bogatstva prešli u znatnoj meri u ruke nove vojničke aristokratije, ikonoborstvo je toj aristokratiji postalo ne samo nepotrebno nego i štetno, jer je cepalo vladajuću klasu na neprijateljske partije. 843 g. carica Teodora, koja je vladala umesto svoga maloletnog sina Mihaila III (842—867 g.), bez ikakve muke uspostavila je »pravoslavlje« i poštovanje ikona. Izmirenje vlade i svetovne aristokratije sa monaštvom učvršćeno je žestokim progonima pavlikijanaca, čiji je znatan deo bio fizički istrebljen. Mnogi pavlikijanci spasli su se bekstvom u Bugarsku, gde će se docnije pojaviti pod imenom bogumila.[10]

Obrazovanje Prvog bugarskog carstva. Hristijanizacija Bugara. U to vreme između Dunava i planine Balkan (stara Mezija) već se formirala prva slovenska država na Balkanskom Poluostrvu — Bugarska.

Slovenska plemena konačno su zaposela tu teritoriju još u VII veku. Na čelu svake plemenske jedinice (župe) stajali su kod njih župani, koje je birala rodovska aristokratija. Sloveni su se bavili zemljoradnjom i dobro poznavali razne zanate; rezanje u drvetu, arhitektura od drveta, obrada metala jesu zanatske grane koje, su kod Slovena bile najvećma razvijene.

Severno od njih, s one strane Dunava (u južnom uglu današnje Besarabije), živeli su Bugari — pleme verovatno turansko-tatarskog porekla. To su bili nomadi-stočari, koji su po svom načinu života potsećali na Hune. Njihov vođa, kao i kod svih plemena turansko-tatarske jezične grupe, zvao se kagan ili han. Vođu je okružavala vojna rodovska aristokratija (docnije — bojari), koja je u to vreme pored robova verovatno eksploatisala već i ljude zavisne od sebe — pastire.

679 g. han bugarske horde Asparuh zadao je poraz Vizantincima, čije je posede još ranije pustošio, i prinudio ih da njegovoj hordi ustupe Meziju, sa njenim slovenskim stanovništvom. Pošto su osvajači pretstavljali znatnu manjinu i pritom po svojoj kulturi stajali na znatno nižem stupnju od Slovena, to su se oni brzo pretopili u njihovoj sredini. Već krajem IX veka izgubili su oni svoj jezik i plemenske osobenosti. Tome je doprinela i ta okolnost što su slovenski župani uvršteni u sastav bugarske aristokratije, među bojare, sa kojima su naporedo dobili prostrana zemljišta. Zavisno radno stanovništvo tih zemljišta pretvara se malo pomalo u kmetove, čemu je prilično doprineo uticaj vizantiskog poretka. Tako je nastala poluvarvarska, polufeudalna država, čisto slovenska po svom stanovništvu, koja je samo u svom nazivu — Bugarska — sačuvala trag svoga porekla, kao rezultat osvajanja Mezije od strane istočnog plemena Bugara.

Brza slavenizacija Bugara olakšala je bugarskim hanovima prisajedinjenje susednih teritorija — Trakije i Makedonije. Slovensko stanovništvo ovih vizantinskih provincija u ratovima IX—X veka između Vizantinaca i Bugara uvek je podržavalo Bugare. Još početkom IX veka han Krum odneo je zahvaljujući tome niz pobeda nad Vizantincima i došao do Carigrada. Jedan od njegovih najbližih naslednika, Boris (852—-888 g.), istaknuti političar, umesto borbe s Vizantijom više je voleo da sa njom uspostavi trajne kulturne veze — time što će od nje primiti hrišćanstvo. Hristijanizacija je imala za cilj i da ubrza proces raspadanja rodovskih odnosa i ujedno visoko uzdigne centralnu vlast hanova nad bojarima.

Boris se pokrstio zajedno s većim delom Bugara 864 ili 865 g. i u isto vreme uzeo titulu cara.[11] Ali je priliv grčkih sveštenika u Bugarsku, koji su u zemlji sprovodili politički uticaj Vizantije i ponekad pretstavljali direktne agente carigradske vlade, naterao Borisa da stupi u veze sa rimskim papom, od koga se nadao da će dobiti veću samostalnost za bugarsku crkvu.

Ta je okolnost bila jedan Od najvažnijih uzroka zaoštravanja odnosa između carigradskog patrijarha Fotija i pape Nikole I. Došlo je čak do privremenog rascepa između zapadne i istočne (vizantiske) crkve. Iako je car Vasilije I Makedonac svrgao Fotija sa patrijaršiskog prestola, ipak je vizantiska crkva učvrstila svoje pozicije u Bugarskoj, pristavši na važan ustupak Borisu: u Bugarskoj je postavljen poseban arhiepiskop, koji je u vizantiskoj duhovnoj jerarhiji zauzeo prvo mesto posle carigradskog patrijarha.

Širenje hrišćanstva u Bugarskoj izazvalo je kod jednog dela bojara, koji je branio svoje starinske privilegije i bio neprijateljski raspoložen prema jakoj centralnoj vlasti, — pokušaj paganske reakcije. Car Boris svirepo se razračunao s buntovničkim bojarima, pogubivši ih zajedno sa ženama i decom.

Car Simeon. Za vlade Borisovog sina Simeona (893—927 g.) Prvo bugarsko carstvo dostiže kulminaciju svog razvitka. Simeon, koji je vaspitavan u Carigradu, bio je veliki poštovalac vizantiske kulture. Učenici Ćirila i Metodija, prognani iz Moravske, našli su na njegovom dvoru utočište i široko polje delatnosti. Zahvaljujući njima u Bugarskoj se počinju prevoditi na slovenski jezik grčke knjige, najpre verske a zatim i svetovne sadržine. Kao prevodilac i delom pisac bio je pod Simeonom osobito poznat Jovan, egzarh bugarski, koji je sastavio, pored ostalog, i delo »Šestodnev«, docnije veoma popularno u staroj Rusiji; to je enciklopedija svoje vrste, poluteološkog, polusvetovnog karaktera. Pojava prevodne i originalne književnosti na slovenskom jeziku u Bugarskoj imala je velikog značaja za razvitak staroruske književnosti.

Simeon je vodio niz ratova sa Vizantijom, pri čemu je često dolazio do zidova Carigrada. Ali su se svi njegovi pokušaji da zauzme prestonicu završavali neuspehom. Arabljani, sa kojima je on vodio pregovore o podeli Vizantiskog carstva, više su voleli da imaju posla sa oslabljenom Vizantijom nego sa moćnom Bugarskom. Srbi i Hrvati, koji su se pokoravali Simeonu, često su dizali ustanke iza njegovih leđa. Ipak su Simeonovi pohodi osigurali Bugarskoj potpunu nezavisnost od Vizantije i znatne teritorijalne dobitke. Po miru iz 927 g., koji je zaključen za vlade Simeonovog sina Petra, Vizantija je priznala bugarskom »hanu« carsku titulu, a poglavaru bugarske crkve — zvanje patrijarha, i obavezala se da će Bugarskoj plaćati godišnji danak. U sastav Bugarske, pored njene osnovne oblasti oko Dunava, ušli su Istočna Rumelija, gotovo čitava Makedonija i Albanija; srpski župani i hrvatski banovi priznavali su sebe vazalima bugarskog cara.[12]

Ali moć Bugarske nije bila dugog veka. Vizantija je uspela da pomoću svog zlata i svoje diplomatije najpre oslabi svoju opasnu suparnicu na Balkanskom Poluostrvu, a zatim da joj svojim oružjem zada smrtni udarac.

Kako uzdizanje Prvog bugarskog carstva tako i njegova propast spadaju u onaj period vizantiske istorije koji je po vladarskoj dinastiji dobio naziv »makedonsko doba«.

Makedonska dinastija. Osnivač ove dinastije bio je Vasilije I, poreklom makedonski seljak, koji je sebi prokrčio put do prestola ubistvom svoga zaštitnika Mihaila III. On je ukinuo sve reforme isavriskih careva-ikonoboraca i uspostavio Justinijanove zakone. Revolucionarna sekta pavlikijanaca bila je konačno uništena. Monaštvo se ponovo počelo uzdizati i nagrađeno je za pretrpljenu materijalnu i moralnu štetu zemljišnim poklonima, ekskusijama i osnivanjem desetina novih manastira. Vasilijev naslednik Lav VI (886—912 g.) uništio je poslednje ostatke gradske samouprave — izbor municipalnih vlasti, značaj gradskih dema[13]. Umesto ukinute »Ekloge« isavriskih careva objavljen je nov zakonski zbornih »Vasilike«. »Vasilike« su ozakonjavale kmetstvo i stvorile dinatima široku mogućnost za prisvajanje seljačkih zemljišta i pretvaranje slobodnih seljaka u parike. U isto vreme vanredno je pojačan birokratski aparat Carstva, povećan je broj činovnika centralne i lokalne uprave, koji su strogo podeljeni na rangove po činovima i dužnostima. Iznad te činovničke jerarhije uzdizao se raskošni carski dvor. Stvara se u svim svojim finesama složeni dvorski ceremonijal, koji je živopisno prikazan u spisu cara Konstantina Porfirogenita (X vek) »O ceremonijama«. Gomila dvorana i velikodostojnika koja okružuje cara pokazuje narodnoj masi primer deifikovanja vrhovne vlasti: pred carem se pada ničice, dotiče se licem zemlja, celivaju mu se noge itd. Da bi frapirao uobrazilju naroda i stranih poslanika, svaka careva pojava zaodeva se svečanom velelepnošću, koja potseća na pozorišnu pretstavu ili svečanu crkvenu ceremoniju.

I pored primetne stagnacije državne vlasti i konačne pobede formalizma i konvencionalnosti u društvenom, političkom i verskom životu, Vizantija je ipak pod carevima iz Makedonske dinastije i dalje čuvala svoje ekonomske pozicije u srednjovekovnom svetu. Carigrad i dalje ostaje centar svetske trgovine, grad legendarnih bogatstava. Pored njega Solun i Trapezunt održavaju pomoću svojih međunarodnih sajmova trgovačku hegemoniju Vizantije na Crnom i Sredozemnom Moru. Trgovačke veze vizantiskih trgovaca u to se vreme čak proširuju, zahvaljujući uvlačenju u trgovački promet Južnih i Istočnih Slovena. Za Bugarsku, na primer, trgovina s Vizantijom stiče toliki životno važan značaj da je 893 g. bugarski car Simeon poveo protiv Vizantije rat zbog prepreka koje je carigradska vlada činila vizantisko-bugarskoj trgovini. Veliki značaj stiču i trgovačke veze s ruskim Slovenima, koje su održavane preko velikog vodenog puta »od Varjaga do Grka«.

Spoljna politika careva Makedonske dinastije: Vizantija i Kijevska Rusija. Sa narodom »Rus«, po svedočanstvu patrijarha Fotija, Vizantija je prvi put došla u blizak dodir još 860 g., kada su Rusi napali na Carigrad. U X veku kako neprijateljski tako i miroljubivi odnosi sa Rusijom dobijaju za Vizantiju veliki značaj. Pohodi Olega (907 g.) i Igora (941 g.) na Carigrad imali su za posledicu potpisivanje trgovačkih ugovora, koje su naši letopisi sačuvali. U naknadu za razne trgovačke povlastice date ruskim kneževima, ovi su se obavezivali da će vizantiskom caru pružiti vojnu pomoć, za koju je Vizantija bila veoma zainteresovana n kojom se, kao što znamo, često široko koristila. S druge strane, vizantiski uticaj na Rusiju bio je krajem X veka toliko jak da je kijevski knez Vladimir primio krštenje od Vizantije, orodio se sa carem Vasilijem II i dozvolio grčkom sveštenstvu da organizuje rusku crkvu, na čelu sa kijevskim mitropolitom, koji je bio potčinjen carigradskom patrijarhu (988 g.). Hristijanizacija Rusije od strane grčkog sveštenstva priključila je Kijevsku Rusiju visokoj vizantiskoj kulturi i stavila izvestan pečat na dalju istoriju Rusije.

Savez s ruskim kneževima bio je Vizantiji životno potreban u prvom redu kao protivteža sve većoj moći Bugarske. I doista, uz pomoć tog saveza Vizantija je uspela da Bugarskoj zada jak udarac, koji je docnije vanredno olakšao konačan vojni poraz Prvog bugarskog carstva.

Pad Prvog bugarskog carstva. Taj poraz bio je pripremljen pre svega unutrašnjim međusobicama u samoj Bugarskoj, koje su počele još za vlade Simeonovog sina Petra. Vanredno jačanje carske vlasti za vlade dvaju prethodnih careva imalo je za posledicu slabljenje političke uloge bojara. Da bi držali na uzdi feudalnu aristokratiju, bugarski se carevi nisu ograničavali samo na pogubljenja nezadovoljnika, već su i pokušavali da nađu oslonca u narodnim masama. Oni su napose štitili pavlikijance i narodnu sektu bogumila,[14] koja je ponikla na bazi pavlikijanske jeresi i koja se energično protivila feudalnoj eksploataciji. Sve je to izazivalo opoziciju bojara prema carskoj vlasti. Ta opozicija isprva se borila pod zastavom borbe »nacionalne« bojarske partije protiv vizantiske svemoći na dvoru i u crkvi.

Bojarin Šišman, koji je stajao na čelu te opozicije, digao je protiv cara ustanak, posle koga su zapadna Bugarska, istočna Srbija i Makedonija obrazovale samostalnu feudalnu državu (968 g.). Pod Petrovom vlašću ostala je samo Dunavska Bugarska i Trakija. Paralelno s političkim raspadanjem Bugarske i doprinoseći tom raspadanju, izbijali su ustanci seljaka pretvaranih u kmetove, koji su i u Bugarskoj nosili vizantiski naziv parici.

Vizantiski car Nićifor Foka izabrao je upravo taj momenat, kritičan za Bugarsku, da joj zada udarac uz pomoć kijevskog kneza Svjatoslava, kome je za organizovanje pohoda poslata iz Carigrada za ono vreme ogromna suma od 1500 litara zlata. Ali njegov prvi pohod, u 968 g., nije doveo do rezultata. Vest o napadu Pečenega na Kijev naterala je ruskog kneza da se vrati kući. 969 g., posle Petrove smrti, Svjatoslav je preduzeo i drugi pohod, ovog puta ne više kao najamnik Vizantije već po sopstvenoj inicijativi, s ciljem da osvoji Bugarsku, gde je odlučio da se učvrsti. Pošto je potukao Bugare i zarobio njihovog cara Borisa II, Svjatoslav je prešao planinu Balkan, zauzeo Filipopolj i krenuo dalje na prestonicu Vizantije.

U to vreme u Vizantiji se dešava novi dvorski prevrat. Jovan Cimiskije, koji se nalazio na čelu jedne od vizantiskih vojski, ubio je cara Nićifora Foku i proglasio se za cara. Zatim je kod Jedrena pružio otpor Svjatoslavu,[15] koji je bio prinuđen da se vrati u istočnu Bugarsku, a zatim i da potpuno napusti Balkansko Poluostrvo (971 g.). Posle toga istočna je Bugarska pripojena Vizantiskom carstvu.

Zapadna Bugarska, u kojoj je Šišmana nasledio njegov sin Samuilo (977—986 g.), neko je vreme još zadržala svoju nezavisnost. Ali je 996 g. car Vasilije II, koji je zbog svoga svirepog obračuna s Bugarima dobio naziv Bugaroubica, ponovo krenuo u ofanzivu na Bugarsko carstvo. 1018 g. otpor Bugara bio je konačno slomljen; njihova zemlja je osvojena i opustošena; hiljade Bugara iseljene su u Jermeniju. Sudbinu zapadne Bugarske doživele su i zemlje Srba.[16]

Posle toga se Bugarska nekih 170 godina (1018—1187 g.) nalazila pod vizantiskim jarmom. Zemlja je bila preplavljena vizantiskim činovnicima; proces pretvaranja seljaka u kmetove i pljačkanja narodnnh masa krenuo je bržim tempom. Tek je u drugoj polovini XII veka opadanje Vizantije omogućilo preporod Bugarske i postanak Drugog bugarskog carstva.

Vojni uspesi careva Makedonske dinastije na Istoku. U doba Makedonske dinastije Vizantija kreće i u energičnu ofanzivu na Arabljane. Slabljenje Bagdadskog kalifata, koji se raspao na niz feudalnih poseda — emirata (vidi glavu XII), olakšao je uspeh vizantiskom oružju. Najpre su vizantiske granice u Maloj Aziji znatno pomerene na istok, zatim je, u drugoj polovini X veka, oduzet Arabljanima jedan deo Mesopotamije, Sirije i Jermenije. Osobito su veliki bili uspesi cara Nićifora Foke u borbi sa Arabljanima; u njegovim trupama bilo je mnoštvo Rusa, Jermena, Gruzinaca, Pečenega itd. U njegove ruke prešli su ostrvo Kipar, najvažniji centar Sirije Antiohija i niz drugih gradova.[17] Manje su uspešno tekle stvari na Zapadu, gde je bila konačno izgubljena Sicilija, koju su osvojili Arabljani, kao i neki posedi u južnoj Italiji.

Opšte uzevši, spoljna politika makedonskih careva ostavlja utisak velike snage i odlučnosti u postizanju cilja. Česti dvorski prevrati u to doba, ubistva careva, vojne bune i narodni ustanci nisu prekidali upornu i sistematsku borbu tih careva za proširenje granica i za povratak izgubljenih teritorija.

Završetak procesa feudalizacije. Ali su pod pokrivačem uspeha i spoljašnje moći sazrevali u Vizantiji elementi raspadanja i opadanja. Vršio se brz proces proždiranja sitnog zemljoposeda od strane krupnog i nestajanja slobodnog seljaštva.

Sada je taj proces zahvatio ne samo gazdinstva »ubogih« i slobodne seljačke opštine, koje su se još ponegde sačuvale, nego i zemljišne deonice stratiota. Po svaku cenu, koristeći se upropašćavanjem seljaka od strane činovnika, elementarnim nesrećama itd., a često primenjujući i direktno nasilje, naterivali su dinati seljake da im predaju svoje parcele, porobljavali ih i opterećivali sve većim dažbinama. Krupni zemljoposednici, koji su u isto vreme bili i vojne starešine (»arhonti«) stratiota, na isti su način upropašćavali stratiote i stavljali ih u kmetovsku zavisnost od sebe. Tako su obrazovana ogromna zemljišna imanja Komninâ, Anđelâ, Kantakuzenâ i drugih krupnih feudalnih porodica.

U X—XI veku brzo raste i manastirski zemljoposed, povećava se broj manastirskih ekskusija, pod čijom su zaštitom monasi ne samo pljačkali seljake nego se i bavili trgovinom bez plaćanja carina i zelenaštvom, na štetu državnih finansija i trgovaca po gradovima.

Carevi su često istupali protiv obezemljivanja i pokmećivanja seljaka i stratiota, izdajući edikte u kojima se nisu ustezali da žigošu pljačkaštvo dinata i manastira. Roman Lakapen je propisao da se »ubogima« vrate zemljišta koja su od njih kupljena za vreme gladi; Konstantin VII je proglasio stratiotske deonice za neotuđive; Nićifor Foka je pokušavao da zaustavi porast manastirskog zemljoposeda i zabranio je osnivanje novih manastira; Vasilije II je izdao zakon o alelengiju, po kome su dinati bili dužni da plaćaju porez za »uboge« u slučaju da ga ovi ne mogu plaćati. Ali svi ti zakoni i naredbe, izazvani strahom centralne vlasti da će izgubiti glavne poreske obveznike i vojne kontingente, ili se nisu izvršavali, ili su ih sami carevi ukidali pod pritiskom crkve i svetovne aristokratije. Nijedan od carskih zakona nije postigao svoj cilj i nije spasao klasu sitnih slobodnih zemljoposednika, koja je brzo nestajala.

Šta više, u XI veku sama vlada kao da završava proces potčinjavanja čitavog seljaštva feudalnoj aristokratiji — uvođenjem sistema deljenja pronija, zemljišnih poklona, koji imaju isti značaj kao i zapadno-evropske beneficije. Pritom je dinat koji dobije feudalni posed — proniju — sticao vlast seniora nad dotle slobodnim seljaštvom koje je nastanjeno na tom posedu. U proniju su davane i zemlje koje su pripadale seljačkoj opštini; ova se pritom delila na više delova i prema tome je prestala da postoji. Sistem pronija, koji je povećao broj dinata, ubrzao je likvidaciju poslednjih ostataka seljačkog zemljoposeda.

Vizantija u XI veku. Rezultati takve politike poslednjih cretstavnika Makedonske dinastije pokazali su se još u tom istom XI veku. Posle smrti Vasilije II (1025 g.) Carstvo je moralo da na svim frontovima pređe iz ofanzive u defanzivu. U Bugarskoj je izbio jak ustanak, koji je ugušen teškom mukom (1040 g.).[18] Pečenezi prelaze Dunav, pustoše čitavu Trakiju sve do Jedrena, zadaju poraz trupama cara Konstantina Monomaha i primoravaju Vizantiju da od njih kupi mir po cenu plaćanja danka i ustupanja zemljišta (1043 g.).[19] Na istočnim granicama pojavljuje se nov opasan neprijatelj — Turci-Seldžuci, koji posle osvajanja Bagdada 1055 g. napadaju na vizantiske posede u Siriji, Mesopotamiji, Maloj Aziji i Jermeniji, sistematski ih upropašćuju, a zatim osvajaju, potiskuju Vizantince ka moru. Na Zapadu se položaj Vizantije pogoršao u vezi sa konačnim rascepom između rimske i carigradske crkve. Papa Lav IX i carigradski patrijarh Mihailo Kerularije bacili su jedan na drugog anatemu i uzajamno proglasili za jeretike sve koji priznaju duhovnu vlast protivne strane. Taj je događaj poznat pod nazivom rascep crkava na rimokatoličku i grčkopravoslavnu (1054 g.). Rascep crkava lišio je Vizantiju podrške papske stolice u borbi s Normanima, koji upravo u to vreme osvajaju čitav jug Italije, a zatim počinju ofanzivne operacije i protiv vizantiskih poseda na Balkanskom Poluostrvu, dovodeći u opasnost i sam Carigrad.

Poslednji carevi Makedonske dinastije, nemajući poverenja u vojnu aristokratiju, koja je protiv njih dizala česte ustanke, težili su da umanje značaj viših vojnih krugova i u vezi sa tim sistematski smanjivali razmere vizantiske vojske i sredstva na njeno izdržavanje. Presudan uticaj u državi stekli su za neko vreme pretstavnici višeg činovništva. Vojno-feudalna aristokratija, koja je bila osobito jaka u maloaziskim temama, odgovorila je na tu prekretnicu u politici centralne vlasti moćnim ustankom 1057 g. Odnevši pobedu nad vladinim trupama, ona je proglasila jednog od najkrupnijih maloaziskih feudalaca, Isaka Komnina, za cara. S tim ustankom počinje novo razdoblje anarhije, koje je još viš oslabilo Vizantiju u vojnom pogledu. 1071 g. car Roman IV Diogen pretrpeo je potpun poraz od Turaka-Seldžuka kod Mancikerta i sam dopao zarobljeništva. Iste godine Normani su osvojili poslednje uporište Vizantinaca u južnoj Italiji — grad Bari. Anarhija u Vizantiji završila se tek stupanjem na presto Aleksija Komnina (1081 g.), pretstavnika vojno-feudalne aristokratije, koji je osnovao novu dinastiju Komnina (1081—1185 g.); pod tom dinastijom uticaj birokratije bio je za duže vremena slomljen. Pod Komninima istorija Vizaitije tesno se prepliće sa istorijom krstaških ratova i biće razmotrena u odgovarajućim glavama drugog dela (vidi glave XV i XVI).

Vizantiska kultura. Teritoriju Vizantije nastanjivalo je preko dvadeset naroda, od kojih je gotovo svaki imao svoju originalnu kulturu, čiji korevi zalaze u duboku starinu. Pored Grka, učestvovali su u stvaranju vizantiske kulture Egipćani, Sirci, narodi Zakavkazja, osobito Jermeni, narodi na Krimu, kao i Sloveni, veoma brojni u Vizantiskom carstvu. Vizantiski carevi, vojskovođe, naučnici, pisci, umetnici, arhitekte i crkveni delatnici vodili su poreklo iz najraznovrsnijih etničkih grupa stanovništva Vizantije.

Složeni karakter vizantiske kulture, u kojoj su se ukrštali mnogobrojni uticaji, zapaža se u prvom redu na umetničkim delima i zanatskim izrađevinama. Tako hram sv. Sofije, koji je podignut pod Justinijanom po planovima dvaju maloaziskih arhitekata — Isidora iz Mileta i Antemija iz Tralesa, pretstavlja svojevrsnu kombinaciju plana zapadne bazilike sa istočnim tipom konstrukcije — grandioznom kupolom. U tekućem ornamentu frizova, u raznobojnim mozaicima, kojima su ukrašeni gornji delovi hrama, takođe se zapaža stapanje istočnih i zapadnih antičkih motiva.

Ako uzmemo primere vizantiskih šarenih svilenih tkanina, u motivima šara otkrićemo iranske, indiske i druge istočne uticaje (stilizovani slonovi, lavovi, heraldički poređane ptice), dok se u tehničkom pogledu može pratiti direktan nastavak antičkih tradicija. Vizantiske juvelirske izrađevine, koje se često odlikuju velikim umetničkim ukusom, takođe odražavaju uticaj antičke umetnosti, prikazujući pored versko-hrišćanskih sižea i scene iz antičke mitologije.

Ako pređemo na duhovnu kulturu Vizantije, i tu ćemo videti, s jedne strane, postojanje raznovrsnih uticaja koji se ukrštaju, a s druge — neprekinutu antičku tradiciju. Za razliku od Zapada, u Vizantiji se nikad nije prestajalo sa čitanjem i proučavanjem starogrčkih naučnika, filozofa, istoričara i pesnika. Poslednji centar paganske filozofske misli — Atinska velika škola — postojao je ovde do 529 g., kada je Justinijan zatvorio školu, tj. znatno docnije od zapadnih centara obrazovanosti. Proučavanje rimskog prava po školama Aleksandrije, Bejruta, Carigrada nikad nije prekidano. U tim gradovima niče na bazi pravničkog i filozofskog obrazovanja neka vrsta univerziteta, od kojih je najveći glas stekao Carigradski univerzitet. Po statusu koji je za njega utvrđen na osnovu carskog edikta iz 425 g., univerzitet je imao 31 profesora, koji su predavali retoriku, gramatiku, filozofiju i pravne nauke.

U VIII veku, u vezi sa ikonoborstvom i reformatorskom delatnošću careva iz Isavriske dinastije, svetovna naučna misao i svetovna književnost odlaze u pozadinu pred teološkim delima. U to vreme pada književna delatnost dvojice stubova poštovanja ikona — Jovana Damaskina i Teodora Studite. Prvi je u svome »Izvoru znanja« prvi put sistematisao dogme hrišćanstva, a drugi je za sobom ostavio mnoštvo pisama i rasprava teološke sadržine. U IX veku ponovo se budi interesovanje za svetovnu i osobito antičku književnost. To je interesovanje dobilo najjasnijeg izraza u delatnosti patrijarha Fotija, pisca »Miriobibliona« — opširne zbirke izvoda iz pročitanih knjiga i mišljenja o njima. To je jedan od najzanimljivijih primera vizantiske književne kritike, koja je obuhvatila nekoliko stotina, mahom antičkih dela. U isto vreme Fotijevo delo svedoči o kompilativnom, netvoračkom karakteru vizantiske naučne misli u IX veku. Ista je crta karakteristična i za dela X veka — opširne enciklopedije (poljoprivrednu i istorisku), sastavljene po nalogu cara Konstantina VII Porfirogenita putem kompilacije antičkog naučnog nasleđa; istorisko-filološki rečnik Svide i mnoga druga dela. Uostalom, sam car Konstantin VII napisao je rasprave »O upravljanju državom« i »O ceremonijama vizantiskog dvora«, koje pružaju dragocene podatke o životu toga doba, kao i niz važnih istorisko-geografskih vesti, između ostalog i o ruskim zemljama.

U XI veku najizrazitija figura vizantiskog učenog sveta jeste Mihailo Psel, pravnik, filozof, filolog, istoričar i pesnik, koji je pored širokog enciklopediskog karaktera svog obrazovanja imao i talenat laskavca-udvorice i intriganta.

Dok u oblasti filozofske i naučne misli Vizantija nije otišla dalje od savlađivanja i komentarisanja naučnog nasleđa antičkog sveta, dotle je ona u oblasti analistike dala mnogo originalnih dela. Počev od Zosima u V veku, Prokopija iz Cezareje i Teofilakta Simokate u VI veku, kroz niz docnijih stoleća — proteže se neprekidna nit »istorija« i »hronika«, posvećenih bilo vladi pojedinih careva, bilo izlaganju istoriske sudbine čitavog ljudskog roda, »od potopa« pa do vremena u kome je pisac živeo. Neke od tih hronika, na primer, Jovana Malale, Georgija Hamartola i drugih, izvršile su snažan uticaj i na rusku analistiku.

Svojevrstan spomenik vizantiskog književnog stvaranja pretstavljaju i bezbrojna žitija svetaca, koja su za današnjeg istoričara dragocena zbog obilja detalja iz života i istoriskih podataka, rasutih po tim žitijama. Taj rod vizantiske književnosti još je šire prodro u Rusiju negoli istoriografija i postao omiljena lektira ruskih čitalaca, izvršivši snažan uticaj na staru rusku književnost.

Lepa književnost zauzima u kulturnom nasleđu Vizantije relativno skromno mesto. Po svojoj tematici i formi ona je najpre bila vezana za antičku književnost, a docnije u njoj preovlađuju crkveni uticaji. Najbolji primer vizantiskog svetovnog romana pretstavlja »Legenda o Digenisu Akriti«, koja po svom karakteru potseća na dela zapadno-evropskog feudalnog epa (»Pesma o Rolanu«, »Sid« itd.). »Legenda o Digenisu« uživala je veliku popularnost u Rusiji, o čemu svedoči niz sačuvanih ruskih rukopisa tog dela. Iz Vizantije su u Rusiju dolazile i mnogobrojne zbirke poslovica, izreka, misli »crkvenih otaca«, koje su poznate pod naslovima »Cveće«, »Pčele« itd.

Nasuprot feudalnoj kulturi ranog zapadnog Srednjeg veka, vizantiska kultura nikad nije bila isključivo crkvena. Naprotiv, svetovni su elementi u njoj ponekad preovlađivali. Isto su tako vizantiska škola, pa dakle i obrazovanost društva, bili manje zavisni od crkve nego na Zapadu. Zato se prodiranje vizantiskih kulturnih uticaja u Rusiju, iako se vršilo pod zastavom hrišćanstva i crkvene izgradnje, moglo u svoje vreme pokazati plodonosnim i za razvitak ruske svetovne kulture.


LITERATURA


I. Klasici marksizma. Marks, Hronološki izvodi, t. I (»Arhiv Marksa i Engelsa«, t. V, str. 23—25, 36—38, 40—44, 79—83). — Engels, Poreklo porodice, privatnog vlasništva i države, Dela, t. XV, deo 1, str. 41—42. (Vidi hrvatski prevod. »Naprijed«, Zagreb 1945. — Prev.).

II. Izvori. Prokopije iz Cezareje, Istorija romejskih ratova s Persijancima. — Prokopije iz Cezareje, Istorija romejskih ratova s Vandalima. — Prokopije iz Cezareje, Tajna istorija. — Prokopije iz Cezareje, O građevinama. — Konstaitin Porfirogenit, O upravljanju državom i dr. — Hrestomatija za istoriju Srednjeg veka, u redakciji Gracijanskog i Skaskina, t. I, 1939, str. 171—209.

III. Studije. Priručnici. Lavis i Rambo, Opšta istorija od IV veka, t. I, 1897, str. 175—217, 656—740, 750—768. — Ljevčenko, Istorija Vizantije, 1940. — Uspenski K., Pregled istorije Vizantije, t. I, Moskva 1917. — Uspenski K., Ekskusija — imunitet Vizantiskog carstva, »Vizantiski vremenik (godišnjak)« XXIII, 1923. — Jakovenko, Prilog istoriji imuniteta u Vizantiji, Jurjev 1908. — Brentano, Narodna privreda u Vizantiji, 1924. — Lipšic, Ustanak Tome Slovena i vizantisko seljaštvo na granici VIII i IX veka, »Vesnik stare istorije«, br. 1, 1939. — Dil, Vizantiski portreti, Moskva 1914. (Vidi srpski prevod u izd. Srp. knjiž. zadruge). — Bezobrazov, Studije iz vizantiske kulture, Petrograd 1919. — Pogodin, Iz istorije slovenskih migracija, Petrograd 1901. — Mišulin, Stari Sloveni i sudbina Istočnog rimskog carstva. »Vesnik stare istorije«, br. 1, 1939. — Gorjanov, Slovenske naseobine u VI veku i njihovo društveno uređenje, »Vesnik stare istorije«, br. 1, 1939. — Gorjanov, Sloveni i Vizantija u V—VI veku naše ere, »Istoriski časopis«, br. 10, 1939. — Ljevčenko, Vizantija i Sloveni u VI—VII veku, »Vesnik stare istorije«, br. 4, 1938. — Pogodin, Istorija Bugarske, Petrograd 1910. — Jireček, Istorija Bugara, Odesa 1888. — Priselkov, Rusko-vizantiski odnosi od IX do XII veka, »Vesnik stare istorije«, br. 3, 1939. — Delbrik, Istorija ratne veštine u okviru političke istorije, t. II, Moskva 1937. — Čitanka za istoriju Srednjeg veka, u redakciji Vinogradova, razna izdanja, t. I, § 9, 12; t. II, § 26, 27.


  1. Kod nabrajanja dijeceza koje su postojale u istočnom delu Rimskog carstva od kraja IV veka izostavljena je dijeceza Dakija, a pogrešno su navedene Sirija i Grčka, jer takve dijeceze nisu postojale; nije jasan ni red kojim se pojedine dijeceze navode. Istočna prefektura sastojala se od ovih pet dijeceza: Egipat, Istok, Azija, Pont i Trakija, a Ilirska prefektura sastojala se od dve dijeceze: Makedonije i Dakije. /prim. Red./
  2. Marks i Engels, Dela, t. IX, str. 441.
  3. Isto, str. 382.
  4. Netačno je ocenjena epoha cara Anastasija (492—518), koji je prikazan kao eksponent senatorske zemljoposedničke aristokratije. Kao što je istakao A. P. Dijakonov (Vizantiйskie dimы i frakcii v V—VII vv., Vizantiйskiй Sbornik, Moskva—Leningrad 1945, str. 144 sl., 216 sl.), Anastasijeva politika nije vođena u interesu zemljoposedničke aristokratije, već u interesu gradske trgovačke klase i stranke zelenih. /prim. Red./
  5. Na osnovu Dijakonova (nav. d.), mogla bi se znatno dopuniti i ispraviti izlaganja o vizantiskim demama. /prim. Red./
  6. Marks i Engels, Dela, t. XIV (Anti-Dühring), str. 104.
  7. Napadi Arabljana na Carigrad, stavljeni pod godinu 673, ustvari su trajali više godina (673—678). /prim. Red./
  8. Nije tačno da se »u IX veku većina srpskih župa pokoravala Bugarima« niti da »tek od sredine XII veka dolazi do ujedinjenja tih župa zameće se srpska država«. Kao što je poznato, srpska država Vlastimirova formirala se još u prvoj polovini IX veka. /prim. Red./
  9. Odeljci o ikovoborstvu i reformama Isavriske dinastije, kao i raniji odeljak o Vizantiji u VII veku i neke napomene o Zemljoradničkom zakonu, sadrže izvesna uopštavanja i tvrđenja koja nemaju oslonca u izvorima. Ne može se govoriti o reformama vojske i mornarice pod Isavriskom dinastijom na osnovu »Vojnog zakona« i »Pomorskog zakona«, jer je prvi nastao pod Lavom VI (886—912), a drugi pretstavlja privatnu kompilaciju iz VII ili VIII veka. Tematsko uređenje nije dobilo pod Isavriskom dinastijom konačan oblik niti je bilo već onda rašireno na čitavu teritoriju carstva. Nema osnova za tvrđenje da je u mornarici postojala jaka opozicija prema ikonoborskoj politici. Ne samo Sicilija i južna Italija nego, što je još važnije, i Ilirik, tj. veliki deo Balkanskog Poluostrva, bio je pod Lavom III izdvojen iz crkvene jurisdikcije Rima i potčinjen carigradskoj patrijaršiji. U izvorima nema dovoljno podataka za tvrdnju da su u XIII veku u vizantiskim gradovima trgovina i zanatstvo dostigli »visok stupanj procvata«: ne može se za to pozivati na knjigu eparha, tim pre što ona nije iz IX, kako se to navodi u tekstu, nego iz X veka. Isto tako je nepravilno za prikazivanje agrarnih prilika i socijalnih odnosa u VIII veku koristiti bez ikakve rezerve podatke iz novela careva Makedonske dinastije X veka. Da li je »posle reformi« (Isavriske dinastije) poreski teret »čak nešto povećan«, mi ne znamo. Toma Sloven bio je vojni vođ u jednoj od maloaziskih tema, a ne u »Maloaziskoj temi«, jer takva tema, naravno, nije postojala. Trebalo je ipak pomenuti da je Tomin pokret bio uperen i protiv ikonoborske politike. /prim. Red./
  10. Pavlikijanstvo je nesumnjivo imalo jakog uticaja na bogumilstvo, ali se ti pokreti ne mogu identifikovati i prema tome se ne može reći da su se pavlikijanci spasli bekstvom u Bugarsku (ustvari oni su bili od strane vizantiske vlasti preseljeni u Trakiju), »gde će se docnije pojaviti pod imenom bogumila«. /prim. Red./
  11. Nije tačno da je bugarski knez Boris uzeo titulu cara. Na tu titulu, koju Boris nikada nije nosio, Bugarska polaže pravo tek pod Simeonom. /prim. Red./
  12. Sa Arabljanima (u Africi) Simeon nije mogao da rodi pregovore o podeli Vizantiskog carstva nego samo o vojnom savezu protiv Vizantije. Nije tačno da su se Srbi i Hrvati pokoravali Simeonu, dižući samo protiv njega ustanke. U Srbiji su se borili uticaji Bugarske i Vizantije, dok Simeon nije pregazio Bugarsku 924 g. Hrvatska je bila van njegovog uticaja, a Simeonov upad u Hrvatsku 926 g. završio se njegovim porazom. Nisu srpski župani i hrvatski banovi priznavali sebe vazalima bugarskog cara ni posle Simeonove smrti 927 g. S druge strane, nisu tek Simeonovi pohodi osigurali Bugarskoj potpunu nezavisnost od Vizantije, jer je Bugarska oduvek bila potpuno nezavisna od Vizantije. /prim. Red./
  13. Lav VI je ukinuo ostatke gradske samouprave (kao i prerogative senata), ali ne i »značaj gradskih dema«, o kojima Lavovo zakonodavstvo uopšte ne govori, a čiji je značaj nestao mnogo ranije. Uopšte, zakonodavstvo prvih careva Makedonske dinastije prikazano je šematički, veoma sumarno, a u izvesnim pojedinostima i netačno. /prim. Red./
  14. Tvrdnja da su bugarski vladari Boris i Simeon podržavali pavlikijance i bogumile nema osnova, tim pre što se bogumilstvo pojavilo u Bugarskoj, prema sačuvanim podacima, tek za vreme Simeonovog naslednika, cara Petra. /prim. Red./
  15. Spomenut je otpor koji je Cimiskije pružio Svjatoslavu kod Jedrena, a nije pomenuta čuvena opsada Silistrije, koja je odlučila borbu. /prim. Red./
  16. Pogrešno je prikazana istorija Samuilovog makedonskog carstva, koje se ne može smatrati kao bugarsko carstvo, odnosno kao nastavak hipotetične »3apadne Bugarske«, koja je tobože još za života cara Petra odvojena od njegovog carstva. Osnivač tog carstva nije bio bojarin Šišman, kako se to tvrdi u tekstu na osnovu teorije Drinova, koja je u nauci već odavno odbačena, već Samuilo, jedan od »komitopula«, tj. sinova kneza Nikole. U tekstu se Samuilo navodi kao sin i naslednik Šišmanov, a kao vreme Samuilove vlade navode se godine 977—986, dok je Samuilo, kao što je poznato, umro tek 1014 g. /prim. Red./
  17. U doba Nićifora Foke Vizantija je povratila ne samo Kipar nego i Krit. /prim. Red./
  18. Ustanak protiv vizantiske vlasti iz 1040 g. nije izbio u Bugarskoj, već je obuhvatio veći deo balkanskih Slovena, a do najjačeg izražaja došao je u Makedoniji. /prim. Red./
  19. Pečenezi su prvi put u većim masama provalili na Balkansko Poluostrvo ne 1043 nego 1048 g. /prim. Red./