Istorija savremene civilizacije 16

Izvor: Викизворник

ISTORIJA SAVREMENE CIVILIZACIJE
Pisac: Šarl Senjobos


ŠESNAESTA GLAVA
Umetnosti, književnost i nauke u XIX stoleću
Književnost

Romantička škola. — Od XVII stoleća nemačka se književnost sastojala još samo u prevodima i podražavanjima francuskim delima. U toku poslednje trećine XVIII stoleća u Nemačkoj se stvori i originalna književnost. Pisci toga vremena, Lesing, Gete i Šiler, najveći su od svih, koje je Nemačka imala; oni su Evropi dali jedno novo shvatanje književnosti, koje je u suprotnosti s klasičkim pravcem, koji je vladao u Francuskoj.

Oni više ne traže da se dopadnu savršenstvom oblika, nego da silom uzbuđuju osećaje (vreme od 1770. do 1780. prozvano je vremenom juriša, Sturm und Drang-a). Oni vole da govore o svojim ličnim osećajima. Oni rado uzimaju predmete iz svakidanjega života, pa i kad uzmu da iznesu prošlost, oni ne biraju junake iz Staroga Veka, nego iz novijega doba i prvenstveno iz nemačke istorije (Egmont, Viljem Tel, Valenštajn). Oni ne govore više visokim, uglađenim stilom, nego običnim narodnim govorom; ne više odmereno, nego strasno; onaj utisak, što ga oni hoće da proizvedu, to je oduševljenje. Oni više ne pišu samo za „otmeno društvo“ („bonne compaigne“), nego se obraćaju svima redovima naroda, a prvenstveno građanstvu. Šiler je pre svega ženski i omladinski pesnik.

Ta nova književnost primljena je u Nemačkoj s najvećim oduševljenjem; ona nije bila tako savršena kao klasička književnost, ali se nalazilo, da je ona nekako punija života, prirodnija i dirljivija. To se oduševljenje prenese i u druge zemlje, i od početka XIX stoleća nemačka književnost stade davati ton celoj Evropi.

Nemački pisci, koji pođoše za onim književnim pokretom, što se započe s Geteom i Šilerom, nazvaše se romantičarima, s toga što, umesto da se ugledaju na radove staroga klasičkoga doba, oni uzimaju obrasce iz srednjevekovnih romana[1]. Romantička je škola ponikla u Nemačkoj (sa Šlegelom, Tikom i Brentanom). Ona se odlikovala oduševljenjem naspram riterstva i katoličke crkve, preziranjem neznabožačkoga staroga sveta i svojom naklonošću prema narodnim legendama i onim što je uobraženo, izmišljeno.

Od kraja XVIII stoleća stvori se romantička škola i u Engleskoj. Po kazivanju njenih osnivača, to je najpre bila samo „jedna sekta disidenata (otpadnika) u poeziji“, koji su pokušali da „za upotrebu u poeziji prilagode običan govorni jezik srednje i niže klase.“ Oni se povratiše na stare srednjevekovne balade i izmisliše nove oblike stihova. Po tom dođoše romantičari filosofi: Vordsvort i Kuper, i najzad dva velika pesnika, Šeli i Bajron i romanopisac Valter Skot, koji učiniše, da u Engleskoj romantizam održi pobedu.

U Francuskoj romantizam počinje za vlade Napoleonove. Šatobrijan uvede u modu Srednji Vek i Ameriku, a gospođa Stael upoznade francuski svet s Nemačkom. Romantička se škola konačno obrazova u doba Restoracije. Predgovor drame Kromvelj, od Viktora Iga, koja je izišla 1827. godine, smatra se kao proglas te škole. — Romantičari vele, da su tragedija i komedija lažni i zastareli oblici; oni ih zamenjuju dramom, koja treba da na pozornici spoji uzvišeno s čudnovatim, kao što su i u prirodi spojeni, dodajući k tome još i lepotu stihova i lepotu predstavljanja. — Oni ne traže više za glavne junake Grke i Rimljane, pego stadoše uzimati predmete (siže) iz Srednjega Veka i Renesansa, iz Nemačke, Španije, sa Istoka itd. — Oni zameraju klasičarima, što su stare prikazivali kao slične današnjim ljudima; a što se njih tiče, oni tvrde da prikazuju lica onakva, kakva su zaista i bila, s njihovim govorom, s njihovim osećajima i njihovim odelom: to je ono što oni nazivaju mesnom bojom (couleur locale). — Oni neće više ni onaj uzvišeni stil, njima je potreban govor raznovrsan i živopisan; oni po novo puštaju u književni jezik sve one reči iz svakidanjega govora, koje su klasičari izbacili; oni čak traže po rečniku tehničke izraze i nove slikove, da bi tim obogatili jezik i poeziju. — Oni osuđuju klasičku umetnost kao lažnu, neprirodnu, monotonu i bez topline; oni teže za tim da stvore umetnost, koja bi bila gipkija, raznovrsnija, približnija prirodi, i koja bi uticala pravo na srce.

U vreme Restoracije izrodi se prepirka između klasičara i romantičara. Ona uze vid borbe između starijih i mlađih ljudi, od kojih jedni bejahu za pravilne oblike i uzvišeni stil starijega klasičkoga načina rada, a drugi oduševljene pristalice običnoga govora i zavoljenih oblika nove romantičke škole. Klasičari se pozivaju na Rasina, a romantičari pa Šekspira. To je bila žestoka i detinjasta borba, gde se vređaju ne samo protivnici, nego i ta dva velika čoveka, Rasin i Šekspir, koji su gledani kao predstavnici tih dveju književnih vrsta. U pozorištu se ta svađa izmetnu u borbu između pristalica klasičke tragedije i pristalica romantičke drame, jedni zvižde a drugi pljeskaju rukama u znak dopadanja, pa često dolazi i do batina.

Klasičari su najpre imali veći broj pristalica. Stranka Mlade Francuske još se sastojala samo iz nekoliko mlađih, oduševljenih ljudi, „romantiques chevelus“ — iajnaprednijih romantičara. Ali su s njima svi budući pisci, i od 1830. godine oni malo po malo pridobiše uza se sav narod.

Realistička škola. — No sad su opet i romantičari napadani u ime istine i prirodnosti. Govorilo se da ni njihove drame i istorijski romani nemaju u sebi više prirodnosti pego klasičke tragedije. Njihova mesna boja (govor, osećaji i odelo) samo je prosto uobraženje: njihovi vitezovi iz Srednjega Veka, ljudi iz doba Renesansa i njihovi ljudi sa Istoka nisu ni malo istinitiji od klasičarskih Grka i Rimljana; i oni su savremena lica, samo zamotana u starinsku odeću, ali im je nosac dao govor i osećaje iz 1830. godine.

Ti novi protivnici romantičara pojaviše se u Francuskoj oko 1848. godine i obrazovaše najzad zasebnu školu. Od onoga romantičkoga pokreta oni zadržaše samo jezik; odbaciše i dramu i istorijski roman, pa stadoše uzimati predmete iz savremenoga života i idu na to, da prikazuju samo ono što su videli. Oni teže da predstave stvarnost (realnost) i da naslikaju prirodu (naturu) onakvu kakva je; s toga oni opširno i do najmanjih sitnica opisuju prizore iz života, da bi o njima dali potpun i tačan pojam. Oni su se prozvali realisti, a u poslednje vreme i naturalisti. Oni su u nadmoćnosti ne samo u Francuskoj, nego i u Engleskoj i Rusiji. Čak ima romantičara realista i u Nemačkoj. Savremena književnost poglavito je književnost posmatračka; njen je omiljeni predmet roman društvenih strasti (roman de moeurs), gde se iznose prizori iz svakidanjega života.

Ali to izobilje tačnih pojedinosti, kojim se odlikuje u opšte cela ta škola, može ići s dvojakim raspoloženjem: može biti udruženo ili s hladnom radoznalošću, koja u licima gleda samo predmet za proučavanje, ili pak sa živim piščevim saosećanjem (simpatijom) u duševnim pokretima svojih junaka. Od tud su i dve sasvim različite vrste: u jednoj pisac opisuje i razlaže doživljaje i osećaje svojih lica kao kakav ravnodušan svedok (to je vrsta ravnodušna, impassible, koja preovlađuje u Francuskoj); — u drugoj pak pisac priča o radostima i stradanjima svojih lica sa uzbuđenjem, kao da ih je i on sam s njima osećao (to je vrsta engleskih i ruskih romantičara).

Književne vrste. — Nijedna književnost nije bila tako raznovrsna kao književnost XIX stoleća: nema vrste, koja nije imala bar po nekoliko predstavnika, niti starijega oblika, koji nije bio u pokušaju da se obnovi. Ali su, pravo govoreći, samo četiri vrste dale velikih dela: lirsko pesništvo, drama, roman i kritika.

Lirsko pesništvo, koje je bilo opalo u doba klasicizma, obnoviše u Nemačkoj Gete i Šiler, i ono je postalo omiljenom vrstom romantičke škole. Od 1770. do 1830. godine svi veliki pisci lirski su pesnici: u Nemačkoj, Uland i Hajne; u Engleskoj, Vordsvort, Berns, Kolridž, Bajron, Šeli; u Italiji, Leopardi; u Francuskoj, tri velika romantičara: Lamartin, Mise i Igo.[2]

Drama, koju su takođe stvorili Gete i Šiler, deli se na dve grane. — Istorijska drama, koja zamenjuje staru tragediju, ugleda se na Šekspirove radove; ona uzima predmete iz istorije i evropskih legenada, daje svojim licima spoljašnju odeću, koja odgovara prilikama (mesnu boju), i iznosi pred posmatrače i neprijatne prizore iz života. Te su drame većinom delo lirskih pesnika (Getea, Šilera, Iga i dr.), i više su izrađene da se čitaju, nego li da se predstavljaju na pozornici. Istorijska je drama posle 1830. godine izgubila važnost više nego i tragedija, s kojom se najzad i pomešala; čak i remek-dela istorijske drame s teškom mukom izdržavaju utakmicu sa starim klasičkim tragedijama, koje je Francuska Komedija po novo uvela u modu. — Drama savremenoga života, kojoj je Lesing dao obrazac u svojoj drami Mina od Barnhelma, samo je životarila za vreme romantičke periode. Ali od 1830. godine ona je postala omiljena književna vrsta. Ona sve više i više teži da se približi staroj komediji iz svakidanjega života. Ta je vrsta ovladala savremenim pozorištem; u Evropi se predstavljaju još samo komadi francuskih dramskih pisaca (naročito Dime, Ožijera i Sardua).

Roman je najpre bira zanemarila romantička škola. Po tom se on po novo pojavio u dva vida. — Istorijski je roman stvorio Valter Skot, koji je od 1814. do 1832. godine napisao 72 romana. Ta je književna vrsta ostala u modu sve do polovine XIX stoleća, i ona je u Francuskoj služila za obrazac i samim istoricima (Avg. Tjeri, Kine, Mišle). — Roman savremenoga života po novo se istače gotovo u isto doba u svima zemljama, i postao je najmoćniji oblik u savremenoj književnosti. Posle 1830. godine romane su pisali gotovo svi čuveni pisci: u Engleskoj, Dikens, Tekerej, Džordž Eliot; u Rusiji, Gogolj, Turgenjev, Tolstoj, Dostojevski; u Americi, Edgar Poe i Bret-Hart; u Nemačkoj, Frajtag; u Francuskoj, Balzak, Žorž Sand i cela realistička škola (Flober, Zola, Dode itd.).

Kritika, to jest proučavanje književnih i umetničkih dela, bila je u poslednjem stoleću još od sporednoga značaja; ona se gotovo uvek svodila na hvaljenje ili kuđenje. U XIX stoleću kritičari su gledali da dela razumeju kako valja i da ih i za druge učine razumljivim, objašnjavajući kako misli, osećaji i stil kakvoga pisca zavise od njegove zemlje, vaspitanja i okoline (a to je ono što se zove sredina). Kritika je poglavito engleska i francuska književna vrsta. Ona je u Engleskoj u vidu ogleda (eseja), a u Francuskoj u vidu članaka u književnim listovima (časopisima) i novinama, U Engleskoj Mekole, a u Francuskoj Sen-Bev, Ten i Renan stali su u red velikih pisaca.

Važnost književnosti u XIX stoleću. — Ne slažu se svi pri ocenjivanju vrednosti književnosti XIX stoleća. Ona ima neprijatelja, koji je smatraju kao slabiju od književnosti prethodnih stoleća; oni nalaze da je ona neprirodnija, manje uzvišena i nesavršenija; zameraju joj, kao da nema ideala. No ona ima i pristalica, koji smatraju da je bolja od svih ostalih, jer nalaze da je raznovrsnija, s više živosti i tačnosti, i da iznosi osećaje, koji su mnogo bliži našim osećajima. — Ali svi složno priznaju, da književnost nikad nije zauzimala toliko mesta u ljudskom životu. U XVIII stoleću žene su još vrlo malo čitale, a ljudi iz naroda nisu nikako ni čitali. Danas je čitanje redovna zabava svih staleža osem seoskoga; novine su postale jedna potreba za sve gradsko stanovništvo. Nekada se smatralo za veliki uspeh, kad se kakva knjiga proda u nekoliko hiljada primeraka, a danas nije retkost videti da se za godinu dana proturi po 50 000 primeraka kakvoga romana osrednje vrednosti. Broj čitalaca udesetostručio se u toku od sto godina. Da bi se taj čitalički svet zadovoljio, u Nemačkoj su uređene knjižnice, gde se uzimaju knjige na poslugu za nekoliko dana, a u Engleskoj su pak ustanovljene pokretne knjižnice, koje i po selima daju knjige na poslugu. U Francuskoj, gde se održala navika da se knjige kupuju, knjižarska se radnja razvila isto onako kao i ostale grane trgovine.

Pisci su se koristili tim uspehom. U prestonicama se stvorio jedan red književnika, koji žive isključivo od svoga pera. To su većinom novinari po zanatu, ili bar pišu po novinama, da bi tako imali kakav stalan prihod. No danas i sam zakon obezbeđuje piscima neku malu dobit od njihovih radova, i ta „piščeva prava“ dovoljna su, da čuveni pisci i romantičari mogu ugodno živeti.


Umetnosti


Slikarstvo. — Većina zbiraka slika i statua, koje su ranije vladaoci bili prikupili, postadoše u XIX stoleću državna svojina. One su smeštene u javne muzeje, gde služe u isti mah i ljubiteljima za gledanje i umetnicima za proučavanje. Za savremene slikare zavedene su gotovo po svima evropskim prestonicama godišnje izložbe slika i vajarskih radova. Najznatnijije pariski Salon, koji je starinom još iz XVIII stoleća. Tu se svake godine izlaže više od tri hiljada slika i 1500 statua.

Od kako je ušlo u modu da bogati ljubitelji (tako zvani amateri) imaju svoja privatne galerije slika, od tada je utakmica kupaca učinila, da se cena slika popne do visine dotle nečuvene. Pominju se neke, koje su prodate po 300.000 din. Poslednjih su godina slike savremenih slikara dostigle cenu veću nego i sama dela velikih umetnika iz doba Renesansa. Slikarstvo je postalo redovnim zanimanjem, i danas se računa na više hiljada slikara, većinom u Francuskoj. Oni najpoznatiji žive sasvim ugodno, a neki čak i raskošno.

Kao i književnost, tako je i slikarstvo postupno prošlo kroz tri škole. XIX se stoleće započinje s klasičkom školom; njeno je središte u Parizu, a predstavnik joj je David. Ona prvenstveno uzima predmete iz Staroga Veka, a poglavito iz rimske istorije, i više polaže na pravilnost crta nego li na boju. U Nemačkoj se oko 1820. godine stvara jedna gomilica romantičara kojima su glavni predstavnici Overbek i Kornelije, osnivač minhenske škole. Nemački romantičari uzimaju predmete iz hrišćanskoga i viteškoga (riterskoga) života, no i oni se manje drže boje nego crta. — Romantički se pokret u Francuskoj otpočinje tek posle 1830. godine; on uzima vid borbe između pristalica crtačke škole (dessinateurs), čij je predstavnik Ingre, i onih koji glavnu pažnju obraćaju na boju (coloristes), čij je opet predstavnik Delakroa. — Najzad dolazi i realistička škola, koja hoće da se stvarnost predstavlja onakva kakva je, bez obzira na lepotu.

Slikari XIX stoleća, kao ono i pisci, ogledali su sve vrste slikarstva, i ne bi se moglo naći nijedne vrste, koja ne bi bila predstavljena u pariskom Salonu.

Omiljena vrsta klasičke i romantičke škole bilo je istorijsko slikarstvo, koje predstavlja događaje iz prošlosti (klasičari su uzimali događaje iz Staroga Doba, romantičari iz Srednjega Veka, a koloristi sa Istoka). I slikari su se, kao i pisci, starali da svojim delima dadu mesnu boju, stavljajući na svoja lica tačnu odeću onoga vremena i zemlje, gde je bio i prizor stavljen.— Pre jedno pola stoleća istorijsko je slikarstvo postigla onakva ista sudbina kao i istorijsku dramu i istorijski roman. Kao god i oni, tako je isto i istorijsko slikarstvo ustupilo svoje mesto onim vrstama, koje umetniku dopuštaju da predstavlja samo ono, što je sam video: a takvoga slikarstva ima tri glavne vrste: slikanje po umetnikovoj zamisli (žanr), slikanje predela (pejzaž) i snimanje ljudskih likova (portret). U Nemačkoj preovlađuje slikanje po zamisli i ukusu samoga umetnika; njegov je predstavnik diseldorfska i nova minhenska škola. Najveći slikari likova i predela bili su Francuzi (Koro, Ruso, Mile, Fromanten, Kabanel, Breton i dr.).

Vajarstvo. — Vajarstvo je u početku XIX stoleća na novo oživeo u Italiji Kanova (1757.—1822.), pa severu Danac Torvaldzen (1770,—1844.) i Nemci Švantaler i Ričl. Od pre jedno pola stoleća daroviti vajari nisu više retki u Nemačkoj, Italiji a osobito u Francuskoj. Oni rade nadgrobne spomenike i one spomenike, što ih je svet uobičajio podizati na javnim mestima, radi uspomene na lica ili događaje. Ali ljubitelji (amateri) ne traže toliko vajarske koliko slikarske radove, i vajari su često primorani da traže porudžbine od države, ili da rade poprsja (biste) privatnih lica, da bi mogli živeti.

U vajarstvu nije bilo one suprotnosti između romantičara i klasičara; svi su se ugledali na stare vajare, da bi tako došli do prirodnih i prostih oblika. Međutim, od 1848. godine jedna grupa vajara okrete se realizmu; oni se trude da tačnije izrađuju svoje modele i gledaju, šta više, da svojim slikama dadu izraz i pokret. Pored stare klasičke veštine građenja kipova, koja traži samo lepe oblike, javilo se je i izrazito vajarstvo, koje se trudi da licima da i spoljašnji izraz lica.

Građevinarstvo. — Nikad se nije sazidalo toliko raznovrsnih javnih građevina koliko u XIX stoleću; tu su crkve, sudnice, domovi raznih sudova, pozorišta, bolnice, kasarne, škole itd.. Ali su to većinom građevine bez stila, ili su prosta podražavanja starih građevina.

Pri kraju XVIII stoleća bejaše svet već presit stila rokoko[3] i ugledanja na Talijane. Nisu se više zadovoljavali posrednim podražavanjem starih, preko onih imitacija iz doba Renesansa, nego su građevinari išli u Italiju i Grčku, da tamo neposredno proučavaju starinske spomenike. Od tud poniče klasička škola, koja se trudila da verno preproizvodi oblike građevina Staroga Veka. U Francuskoj se podražavala poglavito rimska, a u Nemačkoj grčka umetnost. Tada je u Francuskoj sazidana crkve Pokajnica (Madeleine) i Berza, koje su kopije hramova, i Karuselski slavoluk, izrađen po ugledu na Titov slavoluk. Docnije je u Nemačkoj bavarski kralj Ludvik I naredio, da se u Minhenu podigne čitava varoš od građevina grčkoga stila. Ta novogrčka škola trajala je do 1848. godine.

Romantička škola nije tražila da stvara kakav nov stil; ali, nasuprot klasičarima, koji su se ugledali na Stari Vek, ona uze za obrazac romanski i gotski stil. Predstavnik te škole u Francuskoj Violet-le-Dik radio je celoga veka na restoriranju i reprodukovanju srednjevekovnih građevinskih spomenika. Građevinari romantičke škole nisu ništa drugo proizvodili osem kopija romanskih ili gotskih crkava i dvorova. Ali u tom su oni učinili jednu veliku uslugu: oni su svet naučili, da se divi romanskoj i gotskoj umetnosti, koja je već vekovima bila prezrena; oni su sačuvali srednjevekovna remek-dela, koja su bila napuštena da propadnu. Čak je i Bogorodičina Crkva (Notre-Dame) u Parizu toliko bila porušena, da je Violet-le-Dik godinama radio na njenu opravljanju; u Nemačkoj je valjalo iz nova podići gotovo ceo zamak Vartburg.

U poslednje su vreme neki građevinari pokušali da podižu građevine u jednom novom stilu, podešenom prema savremenom ukusu. Te je vrste pariska Opera, delo Garnijerovo.

Svetska izložba 1889. godine udarila je osnov novoj vrsti građevinarstva. Ona se služi lakšom građom, gvožđem i gleđosanim oiekama, a to joj dopušta da podiže građevine mnogo više i vitkije. Najviša je građevina na svetu Ajfelova Kula od 300 metara, podignuta na Marsovu Polju.[4]

Muzika. — XIX se stoleće pokatkad naziva i stolećem muzike. Muzika je doista u ljudskom životu zauzimala pokatkad toliko isto mesta koliko i književnost; ona je sastavni deo svih svečanosti, a od 1830. godine smatra se kao neophodno pogrebna u vaspitanju devojaka i građanskoga reda, i gotovo sve su je evropske zemlje uvele u osnovne škole. Gotovo svi veliki gradovi imaju svoje muzičko pozorište i svoje koncerte, a pnei i koncerte za prost narod. Čak su i Francuska i Engleska, gde muzika nije bila u običaju, najzad pošle za primerom onih zemalja, gde je muzika ostala kao narodna osobina, Nemačke, Italije i slovenskih zemalja.

Devetnaesto je stoleće dalo više velikih muzičara nego ikoje drugo; ono je dalo muzičara Betovena (1770.—1827.), koji se smatra za najvećega od svih ostalih.

Za prve polovine toga stoleća publika je bila podeljena po dvema, poreklom i osobinama različitim školama, talijanskoj i nemačkoj. — Nemačka muzika (čiji su predstavnici Betoven, Mocart, Veber, Šubert, Mendelson, Šuman) sastoji se poglavito u simfonijama, sonatama, uvertirama i melodijama; ona je stvorena za orkestar, klavir ili za pevanje. — Talijani (Belini, Doniceti, Rosini, Verdi) radili su upravo samo za pozorište; njihove opere, namenjene francuskom svetu, komponovane su po francuskim rečima. — Što se tiče francuske muzike (Bojeldije, Herold, Ober, Halevi, Majerber, Guno), ona je poglavito operska ili opersko-komička, koja drži sredinu između te dve velike škole.

U Francuskoj su Talijani bili u modi za sve vreme, dok je romantička škola imala prvenstvo: Talijansko Pozorište tada je bilo zborno mesto otmenijega društva. Danas svet više voli pemačku muziku, za koju se nalazi da je bolje udešena za orkestar, da je dublja i raznovrsnija od talijanske. Nemac Ričard Vagner (1812.—1883.) obnovio je operu tim, što je stvorio muzičku dramu.[5] On je raskinuo sa starom navikom: umesto da piše svoju muziku pod utiskom reči, koje su poručene kod kakvoga libretista,[6] on je u isti mah sastavljao i komad i muziku, tako da je muzika bila vezana za radnju; on je izbacio one strofe, za vreme kojih se radnja zaustavljala (kuplete); on je hteo da pevač bude u isti mah i glumac, i da muzika sastavlja jednu celinu s komadom.

Tako je u naše doba pronađen još jedan nov izvor muzički u narodnoj melodiji, i preduzelo se prikupljanje narodnih arija (napeva). Taj je rad otpočet u Nemačkoj i u slovenskim zemljama, pa se danas radi i u Francuskoj.


Nauke


Napredovanje nauka. — Često se naše stoleće naziva vekom nauke. Svi obrazovani narodi imaju naučne ustanove i univerzitete,[7] čiji profesori imaju zadatak pre svega da usavršavaju nauku. Nikad nije bilo toliko raznostrukih naučnika, i nikad nauke nisu napredovale tako pravilnim korakom.

Trebale bi čitave strane, pa da se izbroje svi napretci svake nauke posebice. Najbrže je napredovanje bilo u hemiji i prirodnim naukama.

U fizici je najglavniji pronalazak elektromagnetizma, to jest trenutnih induktivnih struja, na kojima počiva načelo električne telegrafije. Taj je pronalazak učinjen u isto doba i u Francuskoj i u Engleskoj. — U najvažnije pronalaske dolazi i naučno objašnjenje ekvivalencije sile i toplote. — Isti je takav i pronalazak spektroskopa, s pomoću koga se može proučavati sastav kakvoga udaljenoga tela, planete ili zvezde, prikupivši svetlost koju ono izdaje (to je spektralna analiza).

Astronomija se najzad zasnovala Laplasovom teorijom o postanku sunca, zemlje i planeta (ona je izložena u spisu Traité de mécanique céleste) i otkrićem sastava nebuloza. — Meteorologija, za koju su podignute opservatorije na vrhovima planina, prikupila je veliki broj podataka, ali još nije postala pravom naukom.

Hemiju su krajem XVIII stoleća stvorili Šveđanin Šel, Englez Pristli i Francuz Lavoazije, koji su izdvojili najvažnija hemijska tela. (Lavoazije je prvi rastavio vodu na njene sastavne delove, odvojivši kiseonik od vodonika.)[8] Od tada je hemija stalno napredovala uporedo i u Francuskoj, i u Engleskoj, i u Nemačkoj. Pošto su izdvojena prosta tela, proučavan je sastav organskih sastojaka, koji se proizvode samo u životinjama ili bilju, i to je organska hemija. Ona je već toliko usavršena, da se uspelo da se iz nova grade organska tela onakva, kakva se nalaze u prirodi, sastavljajući hemijskom sintezom njihove elemente, tj. najprostije sastojke.

Zoologiju kao nauku zasnovao je Kivije, koji je tačno ispitao životinje i u svom Životinjskom Carstvu dao opštu klasifikaciju, to jest naučnu podelu životinja. — Botanika je dopunjena i usavršena biljnom anatomijom i fiziologijom, koje su tačno proučile organe biljaka i njihovu radnju. — Geologija i paleontologija sasvim su nove nauke, kojima je temelj postavio Kivije. Otkopavanja, što su ih vršili naučari, i radovi, koje su izvodili inžinjeri po oknima i prokopima za železnice, dali su vrlo mnogo primeraka, iz kojih se vide vrste zemljišta i životinja, koje su negda jedne za drugim bile na zemljinoj površini. — Opštu fiziologiju postavio je na naučnu osnovu u Francuskoj Klod Bernar, s pomoću opita nad živim životinjama (vivisection — paranje živih životinja); a histologija je zasnovana u Nemačkoj s pomoću mikroskopskoga proučavanja. — Sve su te nauke pribrane i sistematisane po onoj postavci o evoluciji, koju je Darvin postavio za životinje, no koja se posle rasprostrla na sve prirodne nauke. Ta je postavka dopustila da se dovedu u vezu pojedine činjenice, koje su dotle stojale usamljene, i da se ispitivanjima da, nov pravac.

Moralne nauke. — Prvi put se u XIX stoleću pokušalo da se metodski prouče moralni fenomeni, to jest pojave, u kojima se ispoljava ljudski duh (jezici, knjige, zakoni, ustanove itd.) i da se iznađu zakoni, po kojima se oni upravljaju. Taj su posao obično započinjali pojedini usamljeni radnici u Francuskoj, pa su ga posle u Nemačkoj produžavali univerzitetski profesori.

Pronađeni su indijski i persijski jezici i vere. Poređujući ih s jezicima i verama Grka i Rimljana, stvorena je uporedna filologija i mitologija. — Primetilo se, da se jezici ne stvaraju slučajno, nego po redovnim zakonima. Dotle je gramatika bila samo jedna zbirka pravila, ali se nije znalo zašto je to tako. No Grim i Bop stvoriše od nje nauku, koja objašnjava postanak i menjanje jezika. — Unašanjem u poređenje i jezika kitajskih naroda i divljaka, koje su prikupili misionari, Humbolt je stvorio opštu nauku o jezicima, lingvistiku.[9]

Isto su tako hteli obnoviti i istoriju. Namesto prostoga pričanja, pokušalo se, da se od nje načini metodičko proučavanje menjanja ljudskih društava. Toga su se poglavito prihvatili nemački filolozi i naučnici. Oni su postavili načelo, da se istorija može sastavljati samo onda, kad ima nesumnjivih podataka; oni su primenili kritički metod, kojim se izmenjeni tekstovi spisa mogu povratiti u prvobitno stanje i tako im se odrediti prava vrednost. Prekopavano je zemljište Grčke, Italije, Misira i Asirije radi iznalaženja natpisa i ostataka od građevinskih spomenika; istraživana su po bibliotekama i arhivama dokumenta o istoriji Evrope. Zahvaljujući tim neprestanim naporima, koji su trajali kroz celo jedno stoleće, istorija je postala gotovo prava nauka.

Primenjen je i istorijski metod na proučavanje društavâ, i istraživano je, kako su postali zakoni i ustanove u pojedinih naroda. Tako je postala istorija prava (koju je stvorila nemačka škola, čij je osnivač Savinji), istorija politike i istorija političke ekonomije. U tom smislu može se reći da je XIX stoleće vek istorije.

Filosofija je u XIX stoleću dala dve velike škole, nemačku i englesku.

Nemački filosofi posle Kanta poglavito su metafizičari; oni teže da postave jedan naučni sistem, kojim bi se objašnjavao celokupni svet i čovekovo mesto u njemu. Svaki je od tih velikih filosofa (Kant, Fihte, Šeling, Hegel, Šopenhauer) imao svoj originalni sistem. Dubinom misli i pesničkom lepotom svojih proizvoda oni su silno uticali na uobrazilju i pokrenuli duhove: tragovi njihovih misli nalaze se u pisaca, političara, pa čak i u naučara njihova vremena.

Englezi su naprotiv poglavito logičari i psiholozi (Stjuart Milj, Ben, Herbart Spenser). Oni posmatraju ono, što se događa u ljudskom duhu, i rade na tom, da sve to naučno srede. Oni se slabo bave metafizikom. Oni se pre svega bave politikom i moralom, koje bi hteli da učine predmetom prave nauke, pazeći na zakone, po kojima se upravljaju ljudske radnje.

U ostalim zemljama filosofi su bili samo učenici Nemaca ili Engleza.

U Francuskoj, jedina škola, koja bi se mogla smatrati za originalnu, jeste pozitivna škola, koju je osnovao Ogist Kont. Eklektička škola, čij je glavni predstavnik bio Kuzen, postala je pod uticajem skotske škole; kritička filosofija proizilazi iz Kantove nauke; eksperimentalna škola primenjuje engleski metod.


  1. Po nekom neobičnom načinu izvrtanja smisla, reč romantički (što znači roman) danas označava književnost germansku za razliku od književnosti romanske (latinske i francuske).
  2. Ostatci romantičke škole u Francuskoj obrazovali su parnasku zbirku.
  3. To je stariji, francuski, kitnjasti stil, koji je u Francuskoj bio u modi za vlada kralja Luja XV i Luja XVI. Prev.
  4. Kod Pariza u Francuskoj. Prev.
  5. Vagner je taj obrt pripremio tim, što je u svoje opere uveo narodne melodije.
  6. Libretist je pisac koji po narudžbini, za novac, sastavlja stihove za kakvu operu. Prev.
  7. Te ustanove po celoj kopnenoj Evropi izdržavaju države, a u Engleskoj i u Saveznim Državama privatna lica.
  8. Lavoazije se isto tako može smatrati i za jednoga od osnivača fiziologije, jer je on odredio ulogu kiseonika i pokazao da je svako disanje sagorevanje.
  9. U današnje vreme naziv filologija uzima se u smislu proučavanja pojedinih pisaca, a ljingvistikom se naziva proučavanje jezika.