Istorija novoga veka (L. Zrnić) A

Izvor: Викизворник
ISTORIJA NOVOGA VEKA
Pisac: Luka Zrnić


A. DOBA PR0NALAZAKA I REFORMACIJE.

Pronalasci i otkrića novih zemalja.[uredi]

Kompas (busola, magnetska igla). — U XIV i XV stoleću učinjeno je nekoliko pronalazaka (kompasa, puščanog praha, hartije i štampe), koji su uticali na različne strane društvenog života. Od velikog je značaja bio pronalazak kompasa, sprave s magnetskom iglom, koja uvek pokazuje sever. Kinezi su prvi znali za magnetsku iglu, a u Evropu je doneše Arabljani, gde je već bila poznata u XIII stoleću. Nu kompas uglavnom za zgodnu upotrebu udesi tek Flavije Đoja iz Đenove oko 1300. Upotreba kompasa na brodovima učini da se mornari pri brođenju ne drže samo obale i zvezda, nego se smelo puštahu i na pučinu morsku, zbog čega su i otkrivene nepoznate zemlje.

Puščani prah i vatreno oružje. — Pronalazak puščanog praha od šalitre, sumpora i ugljena, neosnovano se pripisuje nekim ljudima. Međutim su za neku vrstu puščanog praha ranije znali Kinezi a potom Vizantinci („grčka vatra“) i Arabljani, ali je današnji puščani prah prvi put upotrebljen za topove u stogodišnjem ratu, od čije su se pucnjave s posada plašili i ljudi i konji, i potom za puške. Od ovoga doba poče usavršavanje topova i pušaka, kojima ne mogoše odoleti viteške kule i oklopi. Pored ovoga, značaj se puščanog praha i vatrenog oružja pokaza i u savlađivanju divljačkih naroda u pronađenim zemljama.

Hartija i štampa. — Isprva je u srednjem veku za pisanje upotrebljavan pergamenat, ali pri kraju toga veka uđe u opštu upotrebu hartija, koja je prvo pravljena na Istoku, po svoj prilici kod Kineza, od kojih Arabljani prime preko Tatara. Arabljani već imađahu svojih radionica za hartiju u Siriji, Palestini, severnoj Africi, Siciliji i Španiji. Za krstaških je ratova početo izrađivanje hartije u Francuskoj, Italiji i Nemačkoj. Arabljani su izrađivali hartiju od pamuka, a prvi Francuzi počnu u XII stoleću praviti od krpa, koja beše mnogo bolja. Od tada se razvi i bolje pravljenje platna i drugih tkanina.

Pronalazak hartije dobi naročiti značaj s pronalaskom štampe. Srednjovekovne knjige behu retke i skupe, jer su rukom prepisivane. U drugoj se polovini srednjeg veka obrazova naročita vrsta prepisivača, koji radiše po narudžbini ili za prodaju, ali i ovo ne smanji cenu knjigama. Štampa je prvo pronađena u Kini, gde su još u X stoleću rezali slog na drvenim daskama, premazivali bojom i snimali s njih otiske na hartiju ili kakvu tkaninu. Ovako se počnu izrađivati na Zapadu slike hrišćanskih svetaca s kratkim stavom. Za ovim se počnu ovako raditi i sami stavovi, pri čem su upotrebljavane i drvene i metalne daske. Tek u početku XV stoleća Zapadnjaci dođu na misao da štampaju pokretnim slovima, prvo drvenim pa potom i metalnim. Taj pronalazak pripada Jovanu Gutenbergu iz Majnca. On pomoću metalnih slova i prese oštampa Bibliju (1450). Od ovog se vremena po Evropi brzo razviju štamparije i knjige postanu mnogo jevtinije, što naročito posluži umnom razviću celokupnog društva. Tako je staleško prosvećivanje zamenjeno narodnim prosvećivanjem.

Pomorski put za Indiju. — Arabljani su i drugi muslomanski trgovci većinom kopnenim putovima donosili na obale Sredozemnog mora tako zvanu indisku robu (kuplju) iz različitih aziskih zemalja: drago kamenje, slonovaču, biser i pamuk iz Indije, svilu, kadifu i porculan iz Kine, mirise i izmirnu iz Arabije i različne začine s ostrva. Mlečići pak i Đenovljani s obalskih slagališta raznosiše skupocenu robu u evropska pristaništa. Carinjenjem pri prolazu kroz različne države indiskim je proizvodima veoma povišena cena, a put opet hrišćanima preko srednje Azije bejaše nepouzdan zbog Turaka, te u Zapadnoj Evropi namisle pronaći pomorski put za Indiju oko Afrike. Na ovo se prvo odvaže Portugalci, jer behu stešnjeni od Španaca i upućeni na brodarstvo. Pored ranijih pokušaja, znameniti kraljević portugalski Henrih Moreplovac (1394-1466), sin Jovana I, kome pomorsko putovanje beše prešlo čisto u strast, zbog čega je tako prozvan, najviše doprinese tačnijem poznavanju zapadne Afrike, jer ne samo što je celog veka svog opremao a često i sam preduzimao pomorska putovanja, nego se po primeru njegovu puštalo na takva preduzeća dosta i drugih pomoraca portugalskih, nalazeći tamo sve više nepoznatih ostrva i primorja. Tako su pronađeni u Atlanskom okeanu najpre ostrva Azorska, Maderska, Kanarska, Zelenogrebenska i mnoga primorja u Senegambiji i gornjoj Gvineji, odakle su prvi put doneseni crni ljudi na Pirinejsko poluostrvo, kojima se svaki čudio kad ih je prvi put video. U drugoj polovini XV stoleća portugalski pomorac Vartolomije Dijas prvi doplovi do najjužnijeg kraja afričkog, koji se prozove rt Dobre Nade (1487), tj. nade da će se odatle pronaći pravi put za Indiju. Na nekoliko godina posle Talijanac Vasko De Gama, koji beše u službi portugalskog kralja Manojla Srećnog, odista i postiže to. Vasko se jednog dana krenu sa svojim mornarima iz lisabonskog pristaništa da obiđe rt Dobre Nade i promotri istočnu obalu afričku, gde se donekle zadrža, pa se odatle s kompasom pusti preko prostranog Indiskog okeana i posle dugog brođenja srećno doplovi do bogate zemlje aziske Indije (1498). Po povratku svom u Portugaliju Gama je dočekan u najvećem slavlju. On se još dva puta kretao na Istok da bolje ispita tamošnje zemlje. Na poslednjem putovanju i umre (1524). Kada se pak portugalski brodari stanu češće sukobljavati sa španskim oko novih ostrva i primorja, obadva se naroda obrate molbom tadašnjem papi, da im kao božji namesnik, koji po tadašnjem verovanju raspolagaše celom zemljom, presudi spor. Papa im istina demarkacionom bulom odredi graničnu prugu preko Atlanskog okeana, ali se oni toga nisu držali. Posle pronalaska ovog puta Manojlo Srećni posla za Indiju čitavu mornaricu, te se Portugalci silom oružja pod Albukerkom učvrste na indiskim obalama i po obližnjim ostrvima, gde podignu svoje naseobine i odatle počnu izvoziti skupocene proizvode indiske, kao razne začine, tkanine, dragoceno kamenje itd.

Otkriće Amerike. — U isto doba kada su se Portugalci trudili kako će pronaći morski put za Indiju oko Afrike, Đenovljanin Hristifor Kolumb proučavanjem i posmatranjem dođe do uverenja da se u Indiju može stići putovanjem preko Atlanskog okeana pravo na zapad. Kolumb je na ovu misao mogao doći, što je prema tadašnjem vremenu bio učen čovek, jer je u Paviji svršio universitet, u kojem naročito izučavaše geografiju, geometriju i astronomiju; što se posle školovanja posveti u Portugaliji brodarskoj službi, u kojoj se upozna sa svima do sada poznatim morskim putovima i što je brižljivo proučio ranije geografske spise, u kojima se nagoveštavalo o zemljinoj ogruglini, kao i zabeleške svog tasta o pomorskom putovanju iz vremena Henriha Moreplovca. Za ostvaranje je Kolumbove zamisli trebalo novčanih i drugih sredstava u tolikoj meri, da je to mogla učiniti samo jedna država. Stoga se on po odbijanju od Đenove i Portugalije obrati Ferdinandu i Izabeli, ali nešto neobičnost samoga predloga, koji ispitivački odbor od učenih duhovnika oglasi za jeretičan, nešto veliki troškovi i zahtev Kolumbov da on i njegovi potomci budu španski vasalni kraljevi pronađenih zemalja, a nešto i ratovanje s Mavrima, — učine da se s predlogom zadugo odugovlačilo, te se Kolumb htede obratiti Francuskoj, kao što se već ranije beše obraćao Engleskoj. Najzad mu drugovi savetuju da počeka još meko vreme, i kad Granada bi osvojena, zaštitnici Kolumbovi sklone mudru Izabelu, te ona o svom trošku spremi malu ekspediciju od tri lađe s preko stotinu mornara, s kojima se Kolumb jednog letnjeg dana (8 avgusta 1492) smelo krene na put. Samo čvrstom voljom svojom Kolumb uspe da umiri i ohrabri često pobunjivane mornare na nedoglednom putu preko Atlanskog okeana, jer tek posle sedamnaest dana iziđu putnici na obalu nepoznatog ostrva, kojem dadu ime Sveti Spasilac (Santo Salvadore — San Salvator). Kolumb je mislio da ovo ostrvo izgovoreno od urođenika Gvanahani, pripada azijskoj Indiji, a da su njegovi crvenkasti, nagi i bezazleni stanovnici neka plemena indiska. Na to ga pak upućivahu i tropski proizvodi i obilje zlata, koje se viđalo u obocima na urođeničkim ušima i nosu. On dakle nije znao da je pronašao novi svet, koji se danas zove Amerika, kao god ni normanski brodari što su na pet stotina godina pre njega doprli tamo severnim putom; jer kao što se zna Gvanahana je malo ostrvo u Bahamskom arhipelagu, koji pripada srednjoj Americi. Otuda se i danas sva tamošnja ostrva zovu Zapadna Indija za razliku od obadve aziske Indije, a svi prastanovnici američki dobiju tada nepravilno ime Indijanci. Putujući južno s Gvanahane, Kolumb pronađe više novih ostrva (Kuba, Haiti i dr.), na kojima nađe ista divljačka plemena. Podigav na ostrvu Haiti, koje prozva Malom Španijom, nešto tvrđave, gde ostavi nekoliko Španaca, Kolumb se vrati u Španiju gde ga veličanstveno dočekaju, a osobito Ferdinand i Izabela, i veoma se čuđahu donesenim novim biljkama, životinjama i crnkastim ljudima.

Kad Kolumb po drugi put dođe s većom mornaricom i s više Španaca ka pronađenim ostrvima, ne nađe na Maloj Španiji ni tvrđave ni ostavljenih ljudi, jer oni nečovečno postupahu s urođenicima, te ih pobiju. S urođenicima su tako postupali i docniji doseljenici iz Španije i drugih krajeva, goneći ih da rade najteže poslove, a osobito da kopaju zlatne i druge rude. Istina, Kolumb je branio od preterane surovosti slabe Indijance, ali tim samo izazove protiv sebe mržnju španskih doseljenika, te morade nekolika puta ići u Španiju da se pravda od njihovih kleveta. Kad pak učestaju tužbe na njega od zavidljivih Španaca, koji ga obede da se namerava odmetnuti od svog sizerena, dođe jedne godine u Zapadnu Indiju kraljev izaslanik i pošlje ga okovana natrag. Španska mu vlada samo skide okove, ali mu ne povrati ugovorene vlasti, te Kolumb, napušten od Ferdinanda, najzad umre u oskudici (1506) i ne znajući da je pronašao Ameriku, čije kopno u svojim istraživanjima više puta dodirivaše. Šta više nezahvalni mu savremenici oduzmu i tu čast da se njegovim imenom nazove pronađeni deo sveta; jer Amerigo Vespuči, Florentinac, obiđe i opiše severni kontinenat (1499), te se taj deo sveta nazove po njegovu imenu Amerika.

Širenje Evropljana. — Španska je vlada potom neprestano slala brodove i vojsku, da pronalaze i osvajaju nove zemlje, a potpomagala je i lična preduzeća. Tako se naskoro zauze cela Zapadna Indija, pa se potom pređe i na kopno, gde budu osvojene dve uređene države: Meksiko pod Kortesom (1519-22) i Peru pod Pizarom (1532-35). Španci mogoše brzo i s malim brojem ljudi osvojiti ove države, što imađahu konje, topove i puške, dok se Peruanci služiše samo oružjem od bronze, a Meksikanci od kamena, mada inače behu dosta prosvećeni, jer su imali uređene gradove, naprednu zemljoradnju i trgovinu pa i pismenost itd. Za Špancima se pak krenu za Ameriku i drugi narodi. Portugalci zauzmu Braziliju, Englezi prodru u severnu Ameriku a uporedo s njima i drugi evropski narodi. Kako su svi Evropljani mučili Indijance, mnogi se ljudi zauzimahu za njih, a kaluđer Las Kazas predloži da se oni zamene izdržljivijim Crncima afričkim, što je i učinjeno; ali se time otvori trgovina robovima, obnovljena iz starog veka. Potom Amerika imađaše ove stanovnike: Evropljane, Indijance, Crnce, Mestice od mešavine Evropljana s Indijancima i Mulate od mešavine Evropljana s Crncima. Za ovih osvajanja Portugalac Magelan, koji beše u španskoj službi, ploveći na Zapad, dođe na Filipinska ostrva, gde ga istina urođenici ubiju (1521), ali njegovi ljudi, brodeći dalje na zapad, dođu srećno u Španiju, te se na taj način prvi put oplovi oko zemlje, čime se najjasnije dokaže njena okruglina. U novom su veku Evropljani produžili otkrića i zauzimanja i nepoznatih i poznatih zemalja. Tako su Holandci otkrili i Australiju (1619).

Značaj ovih velikih otkrića. — Od vrlo velikog je značaja pronalazak pomorskog puta za Indiju i Amerike ne samo za Evropljane nego i za pronađene nove zemlje i njihove stanovnike. Po novim se zemljama počnu nastanjivati suvišni stanovnici evropskih krajeva i tamo raznositi evropsku prosvećenost i hrišćansku veru. Slabije pak stanovništvo novih zemalja poče propadati. Trgovina mletačka, đenovska i saveznih gradova nemačkih ustupi prvenstvo trgovini španskoj, portugalskoj, engleskoj i holandskoj. Uvoženjem u Evropu tako zvane kolonijalne robe (pamuka, kafe, šećera, duvana itd.) stvori se nova vrsta narodne privrede, jer prerađivanje novih kolonijalnih proizvoda izaziva više novih zanata, a donošenjem opet drugih metala poveća se količina novca i promeni cena proizvodima. Ovo pak menjanje dotadašnjeg privrednog života fiziokratskog u merhantilni obogati građanski stalež, te se on uzdiže na račun plemstva. Najzad se unapredi i nauka, osobito prirodne nauke i zemljopis, jer dotle Evropljani poznavahu samo zemlje oko Sredozemnog mora, Algir, Tunis, Tripolitaniju, Misir, Siriju, Palestinu s Malom Azijom i Aziju do planine Karakoruma (u XIII stoleću) s Indijom, a Marko Polo iz Venecije putovaše najdalje u Kinu (1271-91; napisao delo O čudima svetskim). Tada su i nove biljke donesene u Evropu: duvan, krompir, kukuruz i dr.

Reformacija u Nemačkoj.[uredi]

Uzroci. — Glavni su uzroci reformaciji mnoge zloupotrebe crkvenih starešina, kao posledice tadašnje neprosvećenosti i ljudske slabosti. Nedostojni ljudi iz plemićskoga reda, koji su se više brinuli o svom raskošnom životu nego o svojoj dužnosti, većinom dobivahu viša duhovna zvanja pa i sam papski položaj, a duhovnici, kao glavni činioci i državni i društveni u srednjem veku, poznatim načinom postanu gospodari skoro trećine zemljišta, čime su izazvali zavist u svetovnjaka, i nedopuštenim sredstvima povećaju crkvene dohotke, te su pojedinci (Arnold Breščijanac, Petar Vald, Viklif i Hus) još ranije napadali crkvene zloupotrebe i težili da se crkva popravi. Međutim, pape behu izgubile dosta od svoga ugleda i borbom s istočnom crkvom i nemačkim carevima, pa i time što su pomagale da se za obnove uvuče u crkvu stara umetnost neznabožačka zidanjem i ukrašavanjem crkava po starinskim obrazcima, kada su se i počeli zanimati naukom u velikom broju i svetovnjaci (humanisti), koji su neštedno stali napadati sve crkvene zloupotrebe.

Humanisti. — Naučnici su stare književnosti na Zapadu nazvani humanisti (humana studia a ranije divina studia). Izučavajući klasičku književnost, oni se upoznaju sa slobodnim i ocenjivačkim starim grčkim i rimskim duhom i napadnu srednjovekovnu stegu, a osobito katoličko duhovništvo; ali pošto i najpametnije novine naiđu na otpor kod ljudi kojima je staro stanje od koristi, katolički duhovnici, kroz toliko vreme jedini učitelji narodni s papom na čelu, stanu nazivati humaniste i njihove pristalice jereticima, a svesniji, opet, ljudi nazovu duhovničke branioce — skolartičare i mističare — opskurantima (mračnjacima), koji brane neznanje i glupost. Stoga se na raskršću srednjega i novoga veka zapodela žestoka borba izmeću humanista i opskuranata po svima zemljama zapadnim, gde se nove misli pomoću skoro pronađene štampe brzo širiše i gde humanisti dobivaše sve više pristalica, osobito kod mladih ljudi. Ova je, pak, borba u Nemačkoj bila osobite vrste i od najznatnijih posledica. Nemački humanisti, pored rada na obnavljanju starih nauka i napadanja duhovničke pokvarenosti, svojim su spisima branili i budili nemačku narodnost, prosvećivanje, slobodu, istinu i pravdu. Oni su upravo i spremili zemljište za reformaciju, kojoj je neposredan uzrok zloupotreba s oproštajnicama.

Neposredan uzrok i Martin Luter. — Na osnovici učenja Tome Akvinca o kovčegu milosrđa i samovoljnoga tumačenja hristovih reči apostolima: što razdrešite na zemlji, biće razdrešeno i na nebu, a pravdajući i poukom o hristovim i svetačkim zaslugama, koje su tako velike, da ih preostaje i na iskupljenje svih grehova, — pape su odavno davale oproštajnice onima koji činiše kakvo Bogu ugodno delo, kao ratovanje protiv nevernika ili kakvu milostinju crkvi. I baš kada behu zaoštreni odnosi između humanista i zastupnika staroga pravca, papa Lav X (1512-1521) objavi oproštaj svima koji budu dali prilog za dovršenje crkve Sv. Petra u Rimu (svetske katedrale?), te tim otpoče javno prodavanje oproštajnica — indulgencija — na kojima je pisano da se praštaju grehovi učinjeni u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U Saksonskoj dominikanski kaluđer Jovan Tecelj s prodavanjem oproštajnica tako obmanjivaše svetinu, da protiv toga smelo ustade avgustinac Martin Luter (1483-1546), profesor teologije u vitenberškom sveučilištu, koje je tada ustanovio Fridrih Mudri, saksonski knez-birač. Luter je sin siromašnoga rudarskoga radnika, ali posle nešto školovanja tetkinom pomoću otide u avgustinski manastir i svrši sveučilište, pa je potom poslom svoga reda išao u Rim, čiji blesak, raskoš i ukrasi, kao i bogastvo i svetski život prelata i kardinala, učine žalostan utisak na nemačkog kaluđera, oštro manastirski vaspitana, te poče misliti o prostoti prvobitne hrišćanske crkve i vršenju samo jevanđelskih pravila.

Luter u devedeset i pet tačaka (teza) oštro napade zloupotrebe s prodavanjem oproštajnica i prikuje ih na vrata vitenberške saborne crkve (31 oktobra 1517); što se po tadašnjem običaju smatralo kao izazivanje na raspravljanje spornoga pitanja, a to je i početak reformaciji. Ovo izazva veliku raspru u Nemačkoj, po kojoj se brzo raširi prepisan ili štampan luterov napad; jer mu humanisti i prijatelji taj postupak odobravahu, a pristalace ga starog pravca oštro napadahu. I kada raspra (s početka po Lavu X: „kaluđerska svađa“) uze veće razmere, nemajući drugog sredstva za umirenje, papa pozva Lutera u Rim, da opravda svoj postupak. Nu Fridrih Mudri, Luterov zaštitnik, izradi da se razmirica u Nemačkoj raspravi, i papa jedva po drugom izaslaniku skloni Lutera na mirovanje pod pogodbom: da ga protivnici ne uznemiruju. Protivnici pak produže raspru (Jovan Ek i drugi), a Luter se tako udali od pape i katoličke crkve (odbacivanjem papske vlasti, sabora i svetih otaca a držanjem samo Jevanđelja), da papa izda bulu, u kojoj oglasi veliki deo luterovih dokaza kao zablude i kojom ga pozva da ih porekne, inače će biti anatemisan. Na to Luter sa svojim pristalicama, većinom od vitenberških đaka i profesora, javno spali pred vratnicama vitenberškim papinu bulu (10 dekembra 1520), čime nasta potpun rascep između zaraćenih strana.

Karlo V i vormski sabor. — U dobu ove raspre umre nemački car Maksmilijan I, a do izbora je novoga vladara carski namesnik bio Fridrih Mudri, s čega je Luter i radio onako odvažno i dobivao sve veći broj pristalica. Nu dok se on sa svojim pristalicama sve više dvojio od pape, knezovi birači izberu za cara Karla V (1519-1556), unuka Maksmilijana I (po sinu Filipu Lepom) i španskog kralja Ferdinanda II (po kćeri Jovanci Bezumnoj). Karlo je već bio španski kralj kao Karlo I (od 1516), te sada pored prostranih španskih zemalja zavlada i celom Nemačkom i tako posta najznatnija ličnost svoga doba, u čijim zemljama sunce nije zalazilo. I ako je bio mlad i slabunjav, ubrzo pokaza da je čovek velikog uma i marljivosti. Kao katolik ne voleći ovu versku novinu, u kojoj je gledao i novo cepanje Nemačke, on sazove državni sabor u Vorms (1521), da pored ostalih poslova stane na put i ovom verskom razdoru, pozivajući na pravdanje i Lutera, kome posla carsko pismo radi bezbednosti. I ako prijatelji podsećanjem na sudbinu Husovu odvraćahu Lutera da ne ide na sabor, on ipak dođe i, posle prve zabune, pred saborom je i carem smelo branio svoje nazore. Nu ni na cara ni na sabor nije uticala Luterova odbrana, te bula papina bi usvojena, a vormskom je naredbom izrečeno državno progonstvo za Lutera i njegovo učenje. Nu pre izvršene presude Luter pobegne iz Vormsa, ali ga na putu uhvate ljudi Fridriha Mudrog i odvedu u zamak Vartburg, te ga tako potajno skloni njegov zaštitnik, jer ga posle odluke nije smeo javno štititi. Tu je Luter pod tuđim imenom (riter Georg) živeo skoro godinu dana prevodeći na nemački Sveto pismo, na koje se pozivao kao na jedini istiniti izvor hrišćanskog učenja. Vremenom taj prevod posluži ne samo za verske svrhe, nego i za osnovicu književnom jeziku nemačkom. Vormskom se odlukom pak nije stalo na put verskom pokretu, jer niti bejaše objavljena u celoj Nemačkoj, niti je državna vlast gonila Luterove pristalice, a međutim se car bio zapleo u rat s Francuzima. I dok se Luter nalazio u Vartburgu, njegove pristalice počnu uvoditi crkvene izmene; ali one u tom tako preterivahu da izazovu pravi nered, te Luter ostavi zamak i za kratko vreme silinom svoje reči zavede red u Vitenbergu, pa u društvu s učenim prijateljem svojim Melanhtonom, profesorom vitenberškog sveučilišta, sada upravo otpoče crkvene izmene.

Osnovi crkvenih izmena i meteži. — Glavni su osnovi crkvenih izmena: smatranje Biblije kao izvora veri i odbacivanje predanja i svetih otaca (otuda evangelisti); nepriznavanje pape kao vrhovnog starešine crkvenog i ukidanje kaluđerstva i celibata, u čem sam Luter posluži kao primer, oženiv se jednom kaluđericom; vršenje mnogo uprošćene liturgije na nemačkom jeziku; pričešćivanje u oba vida itd. Da bi se osnova nove vere i učila, Luter sastavi naročiti katihizis. Ovakva reforma dobi pristalica iz svih staleža i poče se naglo širiti osobito u severnoj Nemačkoj. Neki uz novine pristanu iz čistih uverenja a neki iz lične koristi, kao knezovi radi crkvenih imanja i sveštenici radi ženidbe. Nu pored ove crkvene reforme, u nekih se jave i druge težnje. Tako se plemići pobune i htednu izvojevati nezavisnost od knezova, naročito od duhovničkih gospodara (1522-23); seljaci pak ustanu da olakšaju sebi vlasničke terete (1523-25), a neki htednu i po drugi put da se krste (anabaptisti), kao odrasli a ne kao deca u neznanju, da zavedu zajedničku imovinu i mnogoženstvo i da ukinu svaku :i duhovnu i svetovnu vlast. Ovaki društveni pokreti mnoge otuđe od reformacije, ali je ipak sve to ugušeno i reformacija uhvati korena u severnoj Nemačkoj, čemu je jak uzrok odsustvovanje iz carevine Karla V, koji se tada, kao što je rečeno, zapleo u rat s Francuzima.

Protestanti i augzburška veroispovest. — Radi lakše uprave, Karlo ustupi svom mlađem bratu Ferdinandu sve habzburške pokrajine u Nemačkoj osim Niderlandije (1522), a posle poraza Ludvika II na Mohačkom polju (1526), Ferdinanda izaberu prvo Česi za kralja, jer je bio oženjen ludvikovom sestrom, pa zatim i jedan deo Ugarske. I dok je Karlo uspešno ratovao u Italiji, Ferdinand protera iz drugog dela Ugarske svog suparnika Jovana Zapolju, koji priznavaše cara Sulejmana za svog sizerena, te se posle ovih uspeha Habzburgovci nadahu da će na sazvanom državnom saboru u Špajeru (1529) stati na put reformaciji i nemirima u Nemačkoj. Na tom saboru katolici reše da vormska naredba i dalje ostane u sili gde se dotle izvršivala i da se stane na put svakom novačenju u crkvenim poslovima do opšteg sabora. Zbog takog se rešenja luterovci usprotive — protestvuju i od tada budu nazvani protestanti.

Izvođenje odluke ovog sabora spreče Turci svojim napadom na Ugarsku, da bi povratili Zapolju, i opsadom samog Beča (1529), ali glad i hrabro držanje posade vrate Turke od Beča, a potom bude sazvan državni sabor u Augzburg. Tom je saboru sam car prisustvovao i da bi jednom utišao nemire, pozva protestante da napismeno podnesu svoje verovanje. Kako Luter bejaše pod anatemom, Melanhton podnese protestantsku veroispovest, koja je poznata i pod imenom: augzburška konfesija. I ako se car u ovaj mah pokaza naklonjen protestantima, do sporazuma ne dođe, te im sabor zabrani slobodu veroispovesti i naredi im da se vrate u krilo stare crkve. Sad se još veće razmirice pojave i kad se opazilo da Karlo smera nasilno ovaj pokret ugušiti, svi protestantski knezovi i slobodni gradovi iz severne Nemačke sklope radi odbrane Šmalkaldenski savez (1531). U to Turci navale na Ferdinandove zemlje, te Karlo bude primoran sklopiti verozakonski mir s protestantima u Nirnbergu (1532), po kom je obustavljena odluka augzburškog sabora i dopušteno slobodno veroispovedanje do opšteg sabora, a protestanti obećaše pomoć protiv Turaka. Hrabro zaustavljanje Turaka u Mađarskoj kod Kisega (Nikola Jurišić) zadrža ih od daljeg prodiranja, ali i Karlo ne mogade ništa preduzeti protiv protestanata, jer se opet zaplete u rat s Francuzima.

Šmalkaldenski rat. — Posle poslednjeg zaključenog mira s Francuzima u Krespiu (1544) Karlo htede stati na put verskom razdoru u Nemačkoj. Želeći da to izvrši mirnim putom, poradi te papa Pavle III sazove opšti crkveni sabor u Trident (1545), ali protestanti, bojeći se pristrasnog raspravljanja, izjave da neće učestvovati, čemu ih savetovaše Luter, koji naskoro umre u (Ajslebenu 1546) svom mestu rođenja. Uveriv se da ne može mirnim putom ovu stvar raspraviti, Karlo se odluči na rat s dvojakom namerom: da povrati jedinstvo katoličke crkve i da kazni osiljene protestantske knezove, čiji se savez neprestano širio i stupio u pregovore s Francuzima. Šmalkaldenski se savez pouzda u veliki broj pristalica i odupre se caru; ali se ovaj tako zvani šmalkaldenski rat (1546—47) svrši nesrećno za protestante, jer ih izdade najbolji herceg Mavro (Moric), rođak saksonskog kneza, za što dobi od Karla veći deo Saksonske s izbornim pravom.

Interim. — Ovom pobedom car veoma uzdiže svoju moć u Nemačkoj, ali ipak spram protestanata blago postupi i na državnom saboru u Augzburgu (1548) izda versku naredbu — augzburški interim (sporazum) — po kojoj je do rešenja opšteg crkvenog sabora u Tridentu protestantima dopušteno: da primaju pričešće u oba vida, da im sveštenici zadrže žene i da se ne vraćaju zauzeta crkvena dobra. Svi protestanski knezovi i gradovi prime interim osim grada Magdeburga, na koji car posla Mavra s vojskom da ga savlada, pa se po tom povuče u Inzbruk da prati rad tridentinskog sabora.

Augzburški mir. — Ne osećajući se dovoljno obezbeđenim u novom položaju i nezadovoljan što mu car ne pusti na slobodu tasta, hesenskog grofa Filipa, odvedena u ropstvo posle svojevoljne predaje nakon šmalkadenskog rata, saksonski se novi knez Mavro iznenada digne protiv cara. On skupi veliku vojsku pod izgovorom za osvojenje Magdeburga i stupi u savez s nekim nemačkim knezovima i francuskim kraljem Henrihom II, kome preda Mec s još nekim mestima, pa neočekivanom brzinom napade ga u Inzbruku, koji mu jedva uteče (1552). Car potom osta bez vojske i pomoći katoličke stranke, te uputi brata Ferdinanda da se dogovori s knezovima. Tada mavrova tasta pusti u slobodu i najzad se, posle jednoga dogovora protestansko-katoličkog sasta državni sabor u Augzburgu (1555), koji pod predsedništvom ferdinadovim utvrdi tako zvani augzburški verski mir, po kojem bi dopušteno: da knezovi i slobodni gradovi augzburške konfesije mogu slobodno svoju veru ispovedati, da na svom zemljištu imaju ius reformandi, da su protestanti ravnopravni s katolicima i da podanici ispovedaju veru svojih gospodara (cuius regio, eius religio), a crkvena dobra da se ne vraćaju. Još bi određeno da oni episkopi i igumani, koji pređu u novu veru, gube ranija prava a da se na njihova mesta postave druga lica; ali na ovo ne pristanu protestanti, te docnije bi uzrok većim razmiricama. Posle ovog značajnoga zakonskoga priznanja ove vere, nju prihvate svi slobodni gradovi i većina kneževa tako, da katolička vera osta samo u austriskim i bavarskim pokrajinama.

Ratovi Karla V i Fransoa I. — Glavni je uzrok ratovima između Karla V i Francuza: bojazan francuskog kralja Fransoa I od prevlasti habzburške porodice, koja je pretila samostalnosti susednih država, težnja Karlova da zauzme Burgundiju (Burgonj), koju, kao što je poznato, podvlasti Luj XI po smrti Karla Smeloga, i da izgna Francuze iz Milanske vojvodine kao nemačkog lena, koju Fransoa I bejaše (1515) osvojio. Kao vešt diplomata Karlo prvo sklopi savez s papom, Engleskom i Mlecima, pa onda posla vojsku u Italiju, koja ote Francuzima vojvodinu i preda je zakonitom vlasniku iz porodice Sforca. Potom Karlova vojska, pomognuta odmetnikom Fransoa I (Karlo Burbonski), napade i na samu Francusku, ali zahvaljujući odanosti francuskog naroda svom kralju, Karlo tada ne naudi mnogo Francuskoj, te Fransoa s odabranom vojskom ponovo upade u Italiju. U boju kod Pavije (1525) Francuzi budu potučeni, a Fransoa zarobljen i odveden u Madrid, gde je zaključen mir pod pogodbom: da se Fransoa pusti u slobodu, ali da se odrekne svojih prava na Italiju i Burgundiju s velikom oštetom, čime se svrši prvi rat.

Nu kad se Fransoa nađe u slobodi, ne hte ni čuti za pogodbe madridskog mira, dokazujući da je od njega silom iznuđena zakletva, od koje ga i papa razreši. Stoga s papom, Mlecima i Milanom sklopi svetu ligu da bi Italiju oslobodio od moćnog Karla. Na to Karlova vojska dođe u Italiju i osvoji Rim, koji opljačka kao nekad Vandali, te papa pod teškim pogodbama morade istupiti iz lige. Istina, Francuzi su tada ušli u južnu Italiju, ali im bolešću proređenu vojsku suzbiju carevi najamnici, pomognuti i od nekih talijanskih državica, te se najzad i ovaj drugi rat (1527-29) završi na štetu Francuza. Fransoa po zaključenom miru zadrži Burgundiuju, ali se odreče Italije i plati veliku otkupninu za svoje sinove, koji behu kao taoci kod Karla. S ovih ratova Italija prosvetno opade i dođe u političku zavisnost od Habzburgovaca. Jedino se Mleci još držahu, ali i njihovo opadanje nasta posle pronalaska novih putova.

Kada Karlo na afričkoj obali razbi (1535) Hajredina Barbarosu, otmičara Algira i Tunisa, koji je pod zaštitom sultanovom napadao hrišćanske trgovce, Fransoa sklopi savez s papom i sultanom i tako mu spreči dalje napredovanje protiv ovog gusara. Fransoa namisli da zauzme Milan, koji poslednji Sforca ostavi Karlu u nasleđe, i Francuzi prodru u Italiju (1536), čije je obale pustošila savezna mornarica turska, a Karlova vojska u Francusku. Turci su napadali habzburški deo Ugarske, a takav su strah zadavali po Italiji, da papa posreduje i zavađene strane zaključe desetogodišnje primirje u Nici (1538), zadržavši osvojena zemljišta. Kako se pak razbijeni gusar beše sklonio u Algir i odatle opet plenio obale Sredozemnog mora, Karlo odluči da ga napadne, ali strašna oluja uništi gotovo celu mornaricu Karlovu, te se Fransoa reši da i po četvrti put zarati na Karla (1542), u čem ga opet pomognu saveznici Turci, napadajući Ferdinanda u Mađarskoj i, združeni s Francuzima, zapadne talijanske obale. Nu Karlo tako pobedonosno stade prodirati ka Parizu, da Fransoa morade moliti za mir, koji je zaključen u Krespiu (1544) pod pogodbom: da se Fransoa odrekne Italije a Karlo Burgundije.

Odstupanje Karla V. — Izdajstvo Mavrovo i pobeda protestanta i nemačkih knezova, zatim tursko otimanje većeg dela Ugarske i nemogućnost povraćanja onih gradova koje Mavro ustupi Francuzima — sve to slomi duh već odavno obolelog cara, te se odreče prestola u Brislu (1556). Po svom odstupanju, Karlo ustupi sinu Filipu: Španiju s naseobinama i osvojenim zemljama u Americi, talijanske zemlje, Franškontiju i Niderlandiju a bratu Ferdinandu, koji već beše češki i ugarski kralj, Nemačku s carskim nazivom, gde spadahu ranije mu ustupljene austrijske pokrajine. Tako se habzburška dinastija konačno razdvoji na špansku i austrijsku granu. Karlo potom otide u jedan španski manastir, gde se do smrti (1559) zanimao gradinarstvom i duhovnim zabavama, vodeći otud računa o savremenim događajima.

Reformacija u Švajcarskoj.[uredi]

Cvinglijeva reforma. — Za luteransko se učenje doznalo i u Švajcarskoj, ali u Cirihu poče sveštenik Ulrih Cvingli (1484—1531) istovremeno propovedati i s istih pobuda evangelsku nauku i odvajanje od katoličke crkve kao i Luter. Cvingli se razlikovao od Lutera u izvođenju svoje reformacije i bio je mnogo odlučniji od njega. Težeći da popravi crkvu, osobito vladanje kod hrišćanskog sveta, osim pevanja i propovedi on odbaci liturgiju, više tajna i svaku crkvenu i svetovnu vlast, a uz ovo nije ništa priznavao što se po njegovu mišljenju ne može dokazati Svetim Pismomiučio je da je pričešće samo uspomena na poslednju večeru, u čemu se naročito nije mogao složiti s Luterom, te je svaki odelito radio i po svojem nahođenju. Pomoću svojih jednomislenika Cvingli raširi svoje učenje po severnim kantonima (ciriški, bernski i drugi) i južnoj Nemačkoj, ali kad ovi kantoni oduševljeno htednu reformovati celu Švajcarsku, južni se katolički kantoni združe i nadbiju ih, a u borbi pogine i sam Cvingli.

Kalvinova reforma. — Reformisti ipak sačuvaju svoju slobodu i Švajcarska osta podeljena, ali se uskoro u slobodnom pograničnom gradu Ženevi, oslobođenoj od vlasti vladičanske i savojskog vojvode (1526), javi korenitija reforma od luteranske: kalvinstvo, čiji je tvorac Jovan Kalvin, (1509-64), drugi reformator od većeg značaja. On je rodom iz Francuske, gde kao učen čovek (učio teologiju i prava) prista uz tadašnji pokret protiv katoličke crkve i poče ga širiti, ali kako tamo oštro gonjahu takve otpadnike, on morade pobeći u Švajcarsku i posle se dužeg lutanja stalno nastani u Ženevi, gde stupi u vezu s jednim propovednikom od uticaja i svojom učenošću i ozbiljnošću dođe do neograničene vlasti kao sveštenik i upravnik.

Ženeva je poduže bila podeljena na dve stranke: mameluke, pristalice savojskoga vojvode, i saveznike (Eidgenossen), pobornike ženevske slobode i švajcarskih reformiraca, koje pomognu ostali Švajcarci i prime Kalvinovo demokratsko učenje, prostije i smelije a uglavnom oslonjeno na Cvinglijevo. Kalvin je stoga i mogao privesti u delo crkvene i društvene popravke ne samo u Ženevi nego i u mnogim drugim kantonima i to: nepogrešnost Svetog Pisma, predestinaciju, po kojoj je svakom unapred određeno spasenje ili večno proklestvo i odbacivanje svake crkvene i svetovne vlasti. Crkve je prosto uredio kao što je bilo za apostolskoga vremena. Odredio je da opština bira svoje sveštenike i da u njoj i crkvenim i svetovnim poslovima upravljaju i paze na vladanje najstariji opštinari — prezviteri (dvanaest svetovnjaka i šest sveštenika = konsistorija; a izaslanici iz svih opština jedne zemlje čine sinod), što i čini obeležje demokratskoga uređenja. Sledbenici su mu nazvani po imenu: kalvinci i reformici. Propovedajući i tumačeći svoje učenje, prostim uticajem verskim Kalvin posta starešinom ženevske republike, u kojoj za njegove uprave (1541—64) behu zabranjena sva zadovoljstva i raskošnosti, a i domaći život oštro nadgledan. On usta protiv katoličke surovosti, ali za odstupanje (poricao trojstvo) od njegova učenja spali učenog Španca Mihaila Serveta (1559). Njegovo se učenje razvi i po drugim zemljama, osobito po Francuskoj i Ugarskoj.

I ako je zbog verske razlike bilo sukoba između pojedinih kantona pa i napada sa strane, ipak Švajcarska očuva svoju slobodu i ovoga doba i prosvetno je napredovala.

Reformacija u Engleskoj i Skotskoj.[uredi]

Povoljne prilike za reformaciju. — I u Engleskoj, kao i po drugim zemljama, glavni su uzroci reformaciji: narodno-državna protivnost Rimu i društveno nezadovoljstvo svetovnih staleža svojim duhovništvom; ali je ona ovde lako izvedena stoga, što je kralju bio poslušan parlament kao i samo duhovništvo. Od rata dveju ruža (1455—85), u kojem je oslabljeno feudalno plemstvo, i stupanja na presto Tudorove dinastije (1485—1603), čiji je osnivač Henrih VII popunio parlamenat svojim pristalicama (u gornji dom pored 29 starih lordova dođe oko 150 novih perova), te je parlamenat izgubio svaki značaj, a međutim kraljevska vlast ojača tako, da od izdavanja Velike povelje o slobodama (1215) nije bila nikada jača. Zbog ovako jake kraljevske vlasti, pod čiju se zaštitu sklanjalo i duhovništvo od napadanja ostalih staleža, nezadovoljstvo je protiv papstva i duhovništva isprva bilo slabo, jer i ako se ono odavno javljalo i u parlementu, kralj ga je zadržavao zbog potrebnog saveza s crkvom.

Otpadanje Engleske od Rima za Henriha VIII. — Kada na kopnu poče reformacija, u Engleskoj je vladao Henrih VIII (1509-47), sin Henriha VII. Vaspitan u bogoslovskom duhu, Henrih stupi u prepirku s Luterom, da odbrani sedam tajana, zašto dobi od pape naziv defensor fidei. Nu kako mu Luter odgovori grubo i oštro, stade nemilostivo goniti njegove pristalice u Engleskoj. Ova se pak revnost Henrihova naspram katoličke crkve sasvim izmeni kad papa ne odobri razvod braka s Katarinom Aragonskom, tetkom Karla V, s kojim beše i u savezu protiv Francuza do poraza kod Pavije; a on se s Katarinom htede razvesti što nije imao s njom muškog poroda i što mu se beše dopala njena dvorkinja Ana Bolen, koju namisli uzeti za ženu. Neodobravanje papino da se razvede i da stupi u novi brak tako razdraži Henriha, da ne stane na put jačem pojavu nezadovoljstva protiv papstva i duhovništva i u parlamentu i u narodu. Potom poslušno englesko duhovništvo razvede kralja s prvom ženom i odobri mu brak s Anom Bolen (1530), što uzakoni parlamenat, donoseći odluku o ukidanju papske prevlasti u Engleskoj, kao i danka njegova. Docnije (1534) naročitom odlukom parlamentovom u mesto pape kralj posta poglavarom engleske ili anglikanske crkve. Ko god ovo nije priznavao, Henrih ga je oštro kaznio, pa bio luterovac ili papinovac.

Ovo je bila samo šizma, ali Henrih zatim sa svojim kancelarem oduze manastirska imanja, koja činjahu trećinu engleskog zemljišta i pokloni ih novim lordovima, koje uvede u gornji dom mesto istisnutih igumana. Kako poslušni parlamenat potvrdi ovo sekularizovanje manastirskih imanja, moćni i samovoljni poglavar anglikanske crkve pristupi i reformovanju crkvenih dogmata i obreda (služba na engleskom jeziku i dr.), pri čem je, zbog uticaja papinovaca i luterovaca, postupao čas ovako čas onako i opet kažnjavao svakoga neposlušnika. Uostalom Henrih svoju samovolju i nasilničko postupanje ispolji i naspram svojih žena. Ana Bolen s velikom mirnoćom i čvrstinom pope se na gubilište više zbog kraljeve strasti prema namenjenoj trećoj ženi, koja umre posle godinu dana, nego zbog njena protivljenja reformi, što se učini i s petom ženom posle četvrte prognane nemačke princeze, a šesta se spase njegovom smrću.

Anglikanska crkva. — Kada po smrti Henrikovoj stupi na presto njegov maloletni sin Eduard VI (1547-1553), Engleska je bila u pravom rastrojstvu crkvenom, što je trajalo sve dok namesnici mladog kralja i arkiepiskop kenterberiski ne dovrše reformaciju i ne zavedu red u anglikanskoj crkvi, koja po reformovanju zauze sredinu između katoličanstva i protestanstva. Odlike su anglikanske crkve: poglavarstvo kraljevo a od viših duhovnih činova samo epuckopcko dostojanstvo, zbog čega se zove i episkopskom crkvom; zatim ukidanje kaluđerstva i celibata, uglavnom katolička služba na engleskom jeziku, sedam tajana i pričešće u oba vida. Od protestanata je pozajmljeno učenje: da je jedini izvor vere Sveto Pismo i da vera spasava a ne samo i dobra dela.

Reakcija za Marije Krvave. — Eduard VI ubrzo umre a njega pomoću katolika nasledi posle devetodnevne vlade pogubljene Jovanke Grejeve, nesrećne rođake kraljevske, Marija Tudor (1653-58), kći Katarine Arogonske. Ova se zanesena katoličkinja uda za još zatucanijega katolika Filipa II, sina Karla V. Za njene vlade poslušni parlamenat ukide sve crkvene reforme i povrati papsku vlast. Jedino tada nisu vraćena manastirima imanja, koja su za očeve i bratovljeve vlade dana pojedincima. Marija je nasilnim putom povraćala staru veru, jer je pored ostalih bio spaljen i arhiepiskop — reformator, zbog čega i dobi naziv Krvava, ali to nasilje i odvrati narod od katoličanstva. Posle kratke vlade ona umre, a nasledi je druga kći Henriha VIII Jelisaveta (1558-1603), kći Ane Bolen.

Utvrđivanje anglikanske crkve. — Nova je kraljica u duši bila više katoličke vere no protestanske, ali da bi se održala na vlasti, morade zaštiti protestante; jer katolici smatrahu brak njene matere s Henrihom nezakonit, pa joj prema tom ospore i pravo na presto. Sam je otac u različna vremena nejednako postupao s Jelisavetom, a starija je sestra nije volela. Međutim je narod na nju polagao veliku nadu, jer se odlikovala bistrim umom i humanističkim vaspitanjem, a uz to je bila neobično jake volje, sjedinjene s vlastoljubljem. Uz saradnju poslušnog parlamenta Jelisaveta povrati anglikansku crkvu kakva je bila za Eduarda VI i uze naziv: upravnica crkvenih i svetovnih poslova. Radi jedinstva, učenje je anglikanske crkve izloženo u trideset devet članaka vere, što sam parlamenat utvrdi i što se uglavnom nije menjalo do danas. Ovaka i verska i državna uprava uopšte ojača kraljevsku vlast, kojom se Jelisaveta potpuno koristila do svoje smrti. Što pak Tudori utvrćivahu reformaciju parlamentskim odlukama, učini da se parlamenat docnije poziva na svoja prava i u verskim poslovima, a to je opet bio i uzrok nemirima.

Puritanci. — Uz ovu se kraljevsku reformaciju pojavi i narodna reformacija u Engleskoj. Još su se u prvoj polovini XVI stoleća odvojili protestanti, koji nisu hteli priznati crkveno poglavarstvo kralju i koji nalažahu da se anglikanska crkva nije dovoljno očistila od katoličanstva. Ovaki protestanti za Jelisavete osnuju versku stranku puritanaca, koji uglavnom behu kalvinci. Pri kraju se Jelisavetine vlade među puritancima pojavi sekta, koja usta protiv svake crkvene vlasti i čije su se pristalice docnije nazvale independenti. Puritanci su za Jelisavete oštro gonjeni: sekli su im ruke i uši. Između ove je dve reformacije docnije bilo žestokih sukoba.

Reformacija u Skotskoj. — U Skotskoj je vladala dinastija Stjuartovca (od 1371) i bila je u neprekidnoj svađi sa svojim podanicima. U XVI je stoleću vladala maloletna kći Jakova V Marija Stjuart (1542-68). Vaspitajući se u francuskom dvoru, ona se uda za dofena, docnijega francuskog kralja Fransoa II. Zemljom je mesto nje upravljala njena mati i podiže protiv sebe i plemstvo i narod. Nezadovoljstvom se pak skotskog naroda koriste i propovednici kalvinstva, a osobito odlučni Kalvinov učenik Džon Noks, te steknu veliki broj pristalica. I kada regentkinja stade goniti novoverce, diže se protiv nje buna, u kojoj je nasilno oboreno katoličanstvo, napadanjem narodnim na sve spoljašnje znake papstva i plemićskim prisvajanjem crkvenih i manastirskih imanja (1559). Regentkinja na to pozove u pomoć francusku vojsku, ali se Skoti obrate Jelisaveti za pomoć, koju im ona ukaže (1560). Potom je u Skotskoj ustanovljena kalvinska crkva s nazivom presviterska, koja je imala čisto republikansko uređenje, jer je svakom parohijom samostalno upravljao propovednik (sveštenik ili pastor) s naročitim starešinama, koje je parohija birala od svetovnih lica, a iz takvih je parohija ili opština bila sastavljena crkvena oblast, koja je imala kao nadzor sabor ili sinod od predstavnika pojedinih opština.

Jelisaveta i Marija Stjuart. — Jelisaveta je istina u Engleskoj gonila puritance, ali je njihove jednovernike kalvince štitila u Skotskoj, Niderlandiji i Francuskoj. Ona je pored svog samovlasnog upravljanja bila omiljena među svojim podanicima i umela izabrati sebi za savetnike ljude umne i odlučne. Za njene je vlade unapređena zemljoradnja, radinost i trgovina, osnovana Istočno-indiska kompanija (udruženje 1600), ustanovljena bolja mornarica i otpočeto englesko kolonizovanje u Severnoj Americi (Virginija).

Pored svega ovoga, Jelisaveta je imala neprijatelja u samoj Engleskoj. To većinom behu katolici, koji su stalno radili protiv njena života. Oni su imali i svoga kandidata za engleski presto. Bila je to Marija Stjuart, skotska kraljica, kao potomak kćeri Henriha VII, koja je sebe smatrala zakonitom naslednicom engleske krune i koja se poče nazivati engleskom kraljicom. Po smrti svoga prvoga muža Fransoa II, Marija ostavi Francusku (Adieu, France; adieu, France, je pense ne vous voir jamais plus!) i dođe u Skotsku (1560) kad je ustanovljena presviterska crkva. Nu ona nešto svojim katoličanstvom a nešto lakomislenim vladanjem (spletke: prevarila se udajom za Darnleja, dalega rođaka, lakomislena i gnusna bednika, koji odbijen od savladanja ubi u njenoj sobi talijanskoga muzičara Ricija, tajnika i možda ljubavnika Marijina; zatim je ubijen Darnlej i ona se udala za Botvela, pod sumnjom ubicu Darnlejeva) izazove bunu u zemlji, te morade pobeći u Englesku (1568). U Skotskoj bude priznat za kralja njen maloletni sin Jakov VI od drugog muža Darnleja, a kako su u ovom pokretu glavnu ulogu igrali presviterci, oni su se trudili da se vaspitanjem u mladog kralja razvije neprijateljstvo naspram katoličanstva. Zbog isticanja prava na engleski presto, verske protivnosti i ženske sujete (suparnica lepote i krune), Jelisaveta stavi pod stražu dobeglu Mariju, optužujući je u isto vreme i za smrt njena drugog muža, i tako je držala oko osamnaest godina. U korist su zatočnice engleski katolici neprestano stvarali zavere i obraćali se za pomoć papi, Filipu II i Francuskoj. Kako su katolici hteli dovesti Mariju na engleski presto, Jelisaveta je pomagala protestante i na kopnu i u Skotskoj.

Postav punoletnim, mladi se kralj skotski Jakov VI okružni katolicima, i Skotska je bila dužna pomagati smerove katolika i Filipa II, ali Jelisaveta pomogne skotske plemiće protestante, te Jakov bi primoran stupiti u savez s Engleskom. Međutim, kada se i posle donošenja oštrog zakona o zaverenicima od strane parlamenta javi nova zavera, Marija Stjuart bi predana sudu i osuđena na smrt. Jelisaveta posle dužeg kolebanja potpiše presudu i Marija bude pogubljena (1587). Jelisaveta štićenjem privrede, prosvete i protestanstva učini da se podigne jednodušan otpor protiv nepobedne armade Filipa II.

Reformacija u Francuskoj.[uredi]

Početak reformacije i jačanje kraljevske vlasti. — Reformacija u Francuskoj poče zadobivati pristalice još za vlade Fransoa I (1515-47), rođaka i zeta Luja XII a poznatog suparnika Karla V. Nu već su tada protestanti oštro gonjeni, što je upravo nagnalo Kalvina da beži iz Francuske. Fransoa I bejaše raskalašen vladalac (raskalašenost u Francuskoj od njegova doba), ali i pun životne snage, koju je trošio u ratu, dvobojima i lovu. Nu samo kada zapreti trećim napadom na Karla V, ovaj mu poruči: „Ako kralj hoće rata, bolje će biti da se lično bori čovek s čovekom“, on odbi ovaj čudnovat poziv. On je kao i naslednici mu sprečavao širenje domaćih protestanata, dok je s protestantima drugih zemalja pa i s muslomanima sklapao saveze.

Prvi su francuski protestanti bili jednomislenici Luterovi, ali se u docnije vreme rasproste kalvinstvo, koje se u suštini izmeni i dobi naročiti oblik francuskog protestanstva. Između Ženeve, središta kalvinstvu, i Francuske behu tesne veze, i francuski se protestanti počnu nazivati hugenoti (od Eidgenossen). Najviše se pak kalvinstvo raširi u drugoj polovini XVI stoleća (1555—59) ili upravo pri kraju vlade Henriha II (1547-59), sina Fransoa I, koji je takođe gonio protestante. U drugoj polovini XV stoleća kraljevska vlast u Francuskoj posta gotovo apsolutnom. Luj XI sasvim unište političku moć svojih feudala i potčini celu Francusku svojoj vlasti, a Karlo VIII, Luj XII i Fransova I zaneli su plemiće svojim ratovima za nameravano osvojenje Italije, te je za Fransoa I i Henriha II kraljevska vlast bila veoma silna. Uz to Fransoa prevari Švajcarce, pređe Alpe, pobedi (kod Marinjana 1515) i zaključi s njima večiti mir (po kojem su Francuzi mogli sve do prve revolucije uzimati proizvoljan broj švajcarskih najamnika), a po bolonjskom konkordatu (1516) s papom Lavom X zadobi pravo da prema svom nahođenju bira sve više dostojanstvenike duhovne. Na taj način francuski kraljevi već do reformacije podvlaste narodno duhovništvo, što mnogi vladari to izvrše tek pomoću reformacije.

Politička osobina reformacije. — Osobina je francuske reformacije u tom: što ovde prime protestanstvo uglavnom plemići i građani, a narod — seljaci — većinom osta veran katoličanstvu. Francuski pak protestanti, i plemići i građani, jave se ne samo kao novoverci, nego i kao protivnici ojačane vlasti kraljevske, a narod osta veran i kralju, u kom je gledao zaštitnika mira, bezbednosti i blagostanja, i staroj veri s kojom se bio srodio. Posle smrti Henriha II u ojačanoj Francuskoj nasta potpuno slabljenje kraljevske vlasti za slabih sinova njegovih: Fransoa II, Karla IX i Henriha III i dugi verskograđanski ratovi, čime su se hteli koristiti plemići i gradovi i povratiti pređašnje feudalne i municipijalne slobode, a uz takvu je opet težnju plemića i građana zgodno pristajalo kalvinstvo sa svojim političkim slobodoumljem. U drugoj polovini XVI stoleća, kad u Francuskoj buknu verski ratovi, staleška skupština i od protestanata i od katolika poče propovedati vrhovnu vlast narodnu i pokuša da kraljevsku vlast potčini staležima. Tu pak težnju kalvinski pisci izlagahu i u književnosti, a ona je u isto vreme raširena po Skotskoj, Nemačkoj i Niderlandiji.

Verski ratovi. — Uskoro po smrti Henriha II umre i njegov mladi sin Fransoa II (1559-60), za čije je vlade u stvari upravljala kraljica Marija Stjuart sa svojim ujacima (braća: vojvoda Fransoa i kardinal Karlo — Gizi), a presto zauze njegov brat Karlo IX (1560-74) od deset i po godina, te je vladala kao regentkinja njegova mati Katarina Mediči (1560-63), hitra, lukava i slavoljubiva Talijanka. Kada se u Francuskoj raširi protestanstvo i kalvinci se jave kao politička stranka, katolici behu jaki, te između ovih dveju veroispovesti otpočnu pravi verski ratovi. Još za vlade Fransoa II istaknu se za vođe katolicima Gizi a hugenotima Burbonci, koji vode svoje poreklo od Luja Svetog, i to jedni i drugi više iz političkih razloga. Vlastoljubiva je kraljica-mati prilazila čas jednoj čas drugoj strani, samo da bi se u vlasti održala. Isprva Katarina učini neke ustupke hugenotima, ali se to nikako nije dopalo katolicima. I kada jedan od Giza prodre kroz neko mesto gde se vršilo protestantsko bogosluženje, njegova pratnja napade obezoružane hugenote, iseče šesdeset i rani dvesta, među kojima je bilo i staraca, žena i dece. Ovo je bio znak za početak čitavog niza verskih ratova (devet). Između obeju strana nekoliko je puta zaključivan mir, ali je postojano narušavan, te je ratovanje trajalo oko trideset i pet godina (1562-98).

Vartolomejska noć. — Najznačajniji je događaj u ovim verskim ratovima Vartolomejska noć ili Pariska krvava svadba. Posle jednoga rata bi rešeno da se sestra Karla IX uda za mladog Henriha od Novare, Burbonca, vođu hugenotske stranke. Na njihovu svadbu dođe u Pariz veliki broj protestanata, a Katarina Mediči, videći da na njena sina poče uticati hugenotski vođa admiral Kolini, stvori zaveru u nameri da istrebi sve hugenote. Ta, namera bi izvršena uoči Sv. Vartolomeja (24 avgusta 1572), kada se na hugenote, koji se nalažahu u Parizu, učini opšti napad (s uzvikom: Smrt hugenotima!). Sam je Karlo iz dvorca, kroz prozor, pucao na jeretike. Ubijanje hugenota produženo je i drugog dana i rašireno iz prestonice i na oblasti. Tom prilikom pogibe nekoliko hiljada hugenota, a među njima i sam Kolini. Henrih se Burbonac spase smrti samo promenom vere, ali docnije opet pređe u protestanstvo. Ovaj pokolj učini da se ratovanje produži s većom žestinom, i druge se godine hugenoti tako odupru kraljevskoj vojsci, da Karlo morade potpisati rošelski mir (1573) i naskoro umre usred silnih trzavica.

Liga i Henrih III. — Poslednik se i brat Karla IX, Henrih III (1574-89), vrati iz Poljske preko Beča i Italije, gde se potčini uticaju svoje odlučne matere, koja opet poče činiti neke ustupke hugenotima. Stoga najodlučniji katolici reše da sami vode borbu s hugenotima i osnuju među sobom ligu, kojoj posta vođa Henrih Giz. Sva je moć ove lige bila u severnim gradovima francuskim i u pariskom stanovništvu, a dobivala je pomoć i od Filipa II. Nezadovoljan ovako nezavisnim radom katoličke lige, Henrih se morade spasavati begstvom. Ne našav niodkud pomoći, on se reši da ubije Henriha Giza i pozove ga k sebi pod izgovorom da se izmire, ali smrt Gizova još više raspali strasti. Zatucani članovi katoličke lige počnu javno govoriti i pisati da kralja, koji se ne želi sasvim potčiniti crkvi, očekuje smrt, i naskoro jedan katolički zanešenjak ubije Henriha III.

Henrih IV i nantski edikt. — Smrću se Henriha III prekrati dinastija Valoaska i trebalo je da na presto francuski dođe Henrih Burbonac, hugenotski vođa, koga je Henrih III izdišući odredio za naslednika. Liga ne hte priznati za kralja jeretika, a nju je vojskom pomagao i Filip II, koji htede zadobiti francuski presto za svoju kćer. Gizi su pak hteli jednog iz svoje sredine da izdignu za kralja. U isto vreme pojedine oblasne starešine pomišljahu na naslednu upravu a niže plemstvo na doba feudalnog bezvlašća. Poneki gradovi opet težahu za pređašnjom nezavisnošću. Sve učini da je Henrihu IV (1589-1610), kako se nazva Henrih Burbonac, upravo trebalo izvojevati kraljevstvo. Henrih nije bio zanešenjak i svojom je odlučnošću, dobroćudnošću, veselom naravi i vojnom i državničkom vrsnošću sve više pridobivao ljude, a osobito tako zvanu stranku političara, koju ranije ustanove trezveniji katolici, neprijatelji verskog gonjenja. Kada Henrih razbi katoličku ligu, opsedne Pariz, koji mu se ne hte predati, jer ga je pomagala i španska vojska iz Niderlandije. I tek pošto ponovo pređe u katoličanstvo (1593), koje ispovedaše većina njegovih podanika, prestonica mu otvori vrata. Posle mu se sasvim pokori i katolička liga, a odmetnute starešine pojedinih oblasti budu pobeđene ili se novcem sklone s položaja.

Prelazak Henriha IV u katoličanstvo uzbuni hugenote, te oni među sobom ustanove potpuno republikansko uređenje i namisle da se stave pod zaštitu englesku, ali Henrih stupi s njima u pregovore i izda znameniti nantski edikt ili zakon (1598), kojim se u Francuskoj obezbedi versko trpljenje. Po tom su zakonu protestanti izjednačeni u pravima s katolicima, osim nešto ograničenja protestantskog bogosluženja, jer nije dopušteno po svima gradovima. Radi čuvanja ovih prava, protestantima Henrih ustupi nekoliko tvrđava. Da bi suzbio verske međusobice i plemićske samovolje, Henrih beše zaveo potpunu apsolutnu vlast kraljevsku, te nije sazivao stalešku skupštinu. Kako pak katolici behu nezadovoljni nantskim ediktom, oni su često stvarali zavere protiv Henriha, i najzad ga jedan jezuitski zanešenjak i ubije. Nijedan događaj nije mogao biti zlokobniji u Francuskoj od gubitka ovog narodnog i omiljenog kralja, čija je želja bila da seljak svake nedelje ima kokošku u loncu.

Henrihov rad i nacrt. — Osnivač je nove dinastije francuske, Henrih IV, produžio spoljašnju politiku u istom pravcu kao i Fransoa I, a glavna je težnja te politike: borba s Habzburgovcima. On se odmah postarao da Francusku uzdigne i novčano, i privredno, i prosvetno iz onog rđavog položaja, u koji zapade za poslednjih vladara iz Valoaske porodice. Utom ga je pomagao njegov ministar Sili, koji je objavljivao njegovu zamisao i već spremljen nacrt o političkom preuređenju zapadne Evrope s novim granicama pojedinih država i novim odnosima između njih i to sve na račun Habzburgovaca. Po tom bi nacrtu katolici i protestanti svuda bili izjednačeni u pravima, a ustanovio bi se jedan viši savet (parlamenat) od poslanika tadašnjih država radi rešavanja sporova i sprečavanja ratova, na čem i dosadašnji pokušaji nisu uspeli i ako je na predlog ruskoga cara Nikole II držana (1899) konferencija izaslanika evropskih država u Hagu, gde je ustanovljena neka vrsta Vrhovnog suda izbornoga. Nu i sam se Henrih spremao da se umeša u nemačke poslove kao protestantski saveznik, ali je ubistvom sprečen.

Reformacija u skandinavskim kraljevinama, Niderlandiji i Ugarskoj.[uredi]

Raspadanje unije i uvođenje reformacije. — Od kalmarske unije (1397) Danska, Norveška i Švedska pod vrhovnom su vlašću danske kraljevine, kojom Švedi behu nezadovoljni. U početku je reformacije skandinavskim kraljevinama vladao opaki Hristijan II (Severni Neron 1513-23) koji svojim oštrim kaznama nad nezadovoljnim Švedima (stokholmski pokolj 1520) izazva ustanak u Švedskoj. Na čelo se ustanku stavi znameniti Gustav Vasa (1523-60), koga po uspehu Švedi izaberu za svog kralja. U isto vreme pak Danci svrgnu s prestola Hristijana II i dovedu na presto njegova strica Fridriha I (1523-33), šlezvigholštajnskog hercega, koji prizna Gustava Vasu za švedskoga kralja, te se tako raspade kalmarska unija.

Ove političke promene učine da se i reformacija zavede u skandinavskim kraljevinama. Da bi poboljšali privredno stanje u svojim zemljama i da bi učvrstili svoju vlast, oba nova kralja namisle da oduzmu crkvena dobra i tim da oslabe moć duhovništvu, a u ovim se svojim namerama oslone na plemstvo, s kojim podele oduzete zemlje crkvene. Sazvani sabori za Dansku i Norvešku (u Odensu 1527) i za Švedsku (u Vesterosu iste godine) privedu u delo želju ovih kraljeva i odobre reformaciju u duhu Luterova učenja.

Reformacija u Niderlandiji. — U Niderlandiji se reformacija raširi kad i u Skotskoj i u Francuskoj. Ova je zemlja bila sastavljena iz sedamnaest manjih oblasti, od kojih je svaka imala naročito uređenje, a kao što se zna pripadala je Karlu V. Oblasti behu naseljene i germanskim i romanskim plemenima (Holandci, Flamandci i Valonci), koji se odlikovahu odlučnošću i razboritošću. Nalazeći se uz Španiju niderlandski trgovci veoma rašire svoju spoljašnju trgovinu, te se zarana obogate mnogi njihovi gradovi. Osim toga, u severnim oblastima življahu bogati seljaci, koji nikad nisu imali nad sobom vlasnika. Sve pak ovo učini da se u Niderlandiji razvije slobodan duh, što dosta doprinese širenju reformacije. Karlo V s velikom je surovošću suzbijao po Niderlandiji širenje protestanstva, koje prodre iz Nemačke, a u isto je vreme smanjivao i političke slobode pojedinim oblastima. Još je za njegove vlade upravo pripremljena politička i verska borba, koju nasilnim i zanešenjačkim merama izazva njegov poslednik Filip II.

Reformacija u Ugarskoj. — Kada posle mohačke bitke, u Mađarskoj nastanu neredi zbog borbe dvaju kraljeva i nemačkih i turskih ratova, reformaciji ništa nije smetalo da se raširi i po ovoj zemlji. Prvo se ovde raširi luteranstvo, koje prime gotovo svi ugarski Nemci, te se ono u Mađarskoj nazva nemačkom verom. U drugoj polovini šesnaestog stoleća Mađari u velikom broju prime kalvinstvo, koje posta mađarskom verom. Za ovim je dvema protestantskim veroispovestima primljeno i unitarsko učenje osobito u Erdelju. Mnogi su pak Mađari ostali verni katoličkoj crkvi i pored još nešto unijata i nazarena.

Uopšte se može reći da je prvo luteransko doba reformacije u Nemačkoj, Danskoj, Norveškoj, Švedskoj, i Engleskoj poglavito imalo osobinu monarhisku, a da je drugo kalvinsko doba imalo osobinu političke opozicije protiv kraljevske vlasti. Ta opozicija beše najjača u Skotskoj, Francuskoj i Niderlandiji, gde su kraljevi katolici izazvali protiv sebe borbu svojih podanika — protestanata.

Katolička reakcija.[uredi]

Katolička reformacija. — Težeći ne samo za popravkom katoličke crkve već i za slobodom misli i drugim društvenim i prosvetnim napretcima, reformacija se naglo širila i sasvim zagrozi staroj katoličkoj crkvi. Ovo pobudi papu i celo katoličanstvo da se rđavo stanje u crkvi popravi, drugim rečima da se posle ove krize verske izvrši sama katolička reformacija. Stoga na papski presto počnu dolaziti ljudi koji napuštaju staranje o naukama i umetnostima, ne trude se da im porodica dođe do bogastva, ne žude za političkom vlašću i glavnu pažnju obraćaju na crkvene poslove, starajući se pri tom da svojim prostim i pobožnim životom posluže za primer i opominjući sveštenstvo da tačno vrši svoje dužnosti. Te su pape: Pije IV (1559-65), Pije V (1566-72), Grgur XIII (1572-85), koji izvrši popravku kalendara (1582 novi kalendar) i Sikst V (1585-90). Ovakav postupak papski, zatim rad tridentinskog sabora i ustanova jezuita, inkvizicije i indeksa — sve to učini da katolička crkva stade vršiti neku vrstu protivreformacije, koja se po mnogim svojim poslovima prema protestantskoj reformaciji može nazvati reakcijom. Kao glavni pak oslonci ovakog rada na čuvanju stare vere behu dva naroda: Talijani i Španci, koji su katoličku veru gotovo izjednačili sa svojom narodnošću.

Jezuiti. — Među svima katoličkim ustanovama za štićenje stare vere najvidnije mesto zauzima novoosnovani red kaluđerski pod imenom: Društvo Isusovaca (Societas Jesu), čiji se članovi nazovu isusovci ili jezuiti. Ovaj red osnova španski plemić Ignjat Lojola (1491-1556), koji je za mlađih godina bio vojnik. U jednom ratu s Francuzima Lojola dopade teških rana, od kojih se dugo lečio. Uvidev da se neće potpuno izlečiti, a pri tom čitajući život hrišćanskih svetaca, odluči da svoj život posveti katoličkoj crkvi. Toga radi, čim poozdravi, otide u Jerusalim da pohodi Hristov grob i da propoveda Hristovu nauku. Svojim sirotinjskim odelom, bledim licem, upalim vatrenim očima, ispaštanjem i oduševljenjem za veru — Lojola je svuda zadobivao svet, ali ne uspev u propovedanju među nevernicima, vrati se u Španiju, gde mu se zače misao da ustanovi novi kaluđerski red, koji će braniti i širiti katoličku veru. Uveriv se da mu za ovakav posao treba nauke i preko svoje tridesete godine posveti se učenju, koje najzad dovrši u Parizu. Ovde Lojola za svoju misao zadobi nekoliko pristalica i otide s njima u Rim po odobrenje.

Kada najposle, pored običnih kaluđerskih zaveta, obećaše pokornost papi bez pogovora, papa Pavle III (1540) dopusti osnivanje novog reda, Sam Lojola izradi osnovno uređenje, koje je vremenom tačnije propisano, a uglavnom je bilo ovako: na čelu je reda starešina general — sa sedištem u Rimu, uz starešinu jedan opominjač i šest pomagača, izabranih od glavne skupštine, a starešina je nad oblastima postavljao provincijale i nad pojedinim kolegijama i manastirima rektore i superiore. Prvi je starešina bio Lojola, a u red su primani samo ljudi s osobitim podobnostima i to posle nekoliko godina iskušenja i učenja. Članovi ne behu dužni živeti po manastirima, ni opsluživati crkvu, ni naročito se odevati. Njihov je glavni posao bio za spas bližnjih: držati propoved, ispovedati, prepirati se s jereticima i vaspitati omladinu, a za spas lični: moliti se Bogu, ispitivati savest, čitati asketičke spise i češće se pričešćivati. Jezuitski je red upotrebljavao svoje članove prema podobnosti: za propovednike, misionare, dvorske sveštenike, nastavnike itd. a oni su međutim sasvim predano vršili svoje dužnosti (ad majorem gloriam Dei), ne birajući sredstva za odbranu katoličke vere i budući prevrtljivi u svemu osim u vernosti prema svojoj crkvi („Cilj osveštava sredstvo“). Slepom poslušnošću svojim starešinama i papi, zatim podizanjem škola u svom smeru i propovedanjem i branjenjem katoličke vere i knjigama i rečima — jezuiti brzo iziđu na glas i njihov se uticaj naročito oseti u Italiji, Španiji, Portugaliji, Francuskoj, južnoj Nemačkoj i Poljskoj, a njihovi misionari prodru u Ameriku, Afriku, Indiju i Kinu. U ovo vreme, tako reći, renesansa katoličke crkve i neki su stari duhovni redovi preuređeni, a i još su neki osnovani za određenije svrhe, kao i za negovanje bolesnika i siromaha i za vaspitanje omladine (kongregacije), čim se takođe održava hrišćanstvo.

Tridentinski sabor. — Već je napomenuto da je sazvan opšti crkveni sabor u Tridentu za izmirenje katolika i protestanata, ali pošto ovaj tridentinski sabor (1545-63), koji je nekoliko puta premeštan i prekidan, ne uspe na izmirenju, on bar tačno obeleži dogmate katoličke crkve i učvrsti vrhovnu vlast papinu, te se tako postavi jasna razlika između katolika i protestanata (sedam sakramenata, za spasenje potrebna ne samo vera nego i dobra dela, izvor je veri Sveto Pismo i predanja itd.). Ovim svojim radom sabor prekinu onu zbrku od prelaženja iz jedne vere u drugu, a uz to učini da se mnoge zloupotrebe u katoličkoj crkvi ukinu, zavodeći stroži red i određujući način vaspitanja mladića za sveštenički poziv.

Inkvizicija i indeks. — Da se stane na put širenju protestantske reformacije po južnim evropskim državama a osobito u Italiji, dosta doprinese preuređena inkvizicija od pape Pavla IV (1555-59) ili sud protiv jeretika (protestanata). Istraživanjem jeretika, otimanjem njihovih imanja, bacanjem u tamnicu i spaljivanjem — inkvizitori zadadu užasan strah u Italiji, te mnogi novoverci pobegnu u Nemačku i Švajcarsku, da bi se spasli od njihova gonjenja. Kako je pak protestantska reformacija širena i knjigama, isti papa, koji preuredi inkviziciju, naredi da se jeretičke knjige, pod kaznom odlučenja iz crkve i smrtnog greha, ne čitaju, a da bi se znalo koje su to knjige, uredi njihov spisak ili indeks. Docnije priređivano je i drugo izdanje ovog indeksa i dodana su mu pravila (regule indicis), o čem je staranje povereno naročitom odboru, koji je u stvari vršio cenzuru nad knjigama.

Filip Drugi i holandska republika.[uredi]

Filip II. — U drugoj polovini XVI stoleća kada na Zapadu nasta između katolika i protestanata diplomatska i oružana borba, na španskom je prestolu sedeo sin Karla V Filip II (1556-98), za koga Španija sačuva moć do druge polovine njegove vlade, koju je imala i za njegova oca. Za ovih dvaju vladara Španiji pripadahu i velike pokrajine Novoga Sveta, odakle se ona bogatila donošenjem dragocenih metala, a njeno imovno stanje unapređivahu i okretni trgovci niderlandski. Osem toga Karlo ostavi Filipu izvežbanu vojsku i mornaricu, a pri tom još Ferdinand Katolik s Izabelom Kastilskom utvrdi apsolutizam, s čim se narod potpuno izmirio, jer je u slavi kraljevoj gledao i svoju narodnu slavu. Kada se uz ovo ima na umu da nigde katoličanstvo nije bilo tako nepokolebljivo kao ovde, onda se može tvrditi da je Španija za Filipa II bila najmoćnija država i da Španci sebe smatrahu prvim narodom na svetu.

Filip II uglavnom produži i državnu i versku politiku svog oca odnosno težnje za prvenstvom u Evropi, ali je između njih bilo razlike. Karlo V nigde se nije isticao kao narodni vladar nemački ili španski, a Filip je radio i osećao se kao Španac. Karlo je bio neprijatelj reformaciji više iz političkih no iz verskih razloga, a Filip je bio zanešenjak, koji je voleo ne biti kraljem no vladati nad nevernicima. Stoga je Filip još u početku svoje vlade sasvim očistio Španiju od jeretika, kazneći spaljivanjem (čemu je sam često prisustvovao) svakoga za koga bi se doznalo da je protestant. Potomke pokorenih Mavara, koji sačuvaše svoj jezik i narodnu nošnju, takođe podvrgnu strašnom gonjenju, i oni su najzad kao i Jevreji sasvim istrebljeni. Filip je lično bio ćutljiv i nedruževan a pri tom i bez osećanja, žaljenja i saučešća. Jednom reče: „Ako bi se dokazalo da mi je rođeni sin jeretik, prvi bih prineo spalištu drva, da se spali“, te mu slabi sin Don Karlos i strada ranom smrću zbog podozrenja da je jeretik i stavljanja pod nadzor za pomisao da umori oca.

Filip premesti prestonicu iz Toleda u Madrid, pored kojega u stilu renesansa podiže čuveni, skupoceni i ogromni dvorac i manastir Eskurial. Na njegovu je dvoru zavedena etiketa i ceremonijal, u čemu se ogledala pobožnost, odanost, tačnost, ponos i dostojanstvo, a čega su svega nosioci, uz kralja, potomci staroga plemstva španskog — grandi. Kako tada španski dvor bejaše najviđeniji, ostali se dvorovi ugledahu na njega, a taj uticaj, osobito u nošnji (kruta ogrlica, ogrtač, mač i dr.), prežive sjaj španske države.

Ratovi Filipa II. — U početku se vlade Filip koristio većim uspesima u svojim spoljašnjim preduzećima. U ratu koji je vodio s francuskim kraljem Henrihom II i koji poče još Karlo V, španske vojskovođe održe nekoliko pobeda, a papu odvrati od saveza s Francuzima, te Henrih morade tražiti mir (1559), po kojem vrati Filipu Savoju i Pijemonat, koje još Fransoa I ote od savojsko-pijemontskog vojvode, španskog saveznika. Drugi je znatan uspeh Filipov poraz Turaka u pomorskoj bitci kod Lepanta (1571), koju održa njegov brat po ocu Don Huan Austriski. Posle ovog Filip uluči priliku da svoje vladavine uveliča prisajedinjenjem Portugalije, gde se prekrati dinastija (1580). Filip je po materi, portugalskoj princezi, polagao pravo na upražnjeni presto i vojskom ga zauze. Kako Portugalci behu nezadovoljni ovim sjedinjenjem sa Španijom, često se buniše, ali ih je Filip sve do smrti kažnjavao oštro.

Filip je II mnogo manje imao uspeha u svom naprezanju da svuda održi u moći katoličanstvo. Pošto mu umre prva žena Marija Tudor, revnosna katoličkinja, Filip zaprosi njenu poslednicu na engleskom prestolu Jelisavetu, ali ga ona odbi, što do srca uvredi oholog kralja španskoga. Nu još više razgnevi Jelisaveta Filipa svojim pomaganjem protestantima ne samo u Skotskoj Francuskoj, nego i u njegovoj Niderlandiji. Uz ovo se još tada poče naglo razvijati engleska pomorska snaga a engleski pomorci napadati i španske naseobine, te Filip stade ozbiljno misliti kako će Englesku podložiti svojoj vlasti. Isprva je to mislio pomoću skotske kraljice Marije Stjuart, koja je Jelisaveti osporavala pravo na englesku krunu, a pored ovoga, da bi Jelisaveti što više naudio, šiljaše u Englesku naročito spremane sveštenike u južnoj Niderlandiji, koji će vršiti katoličko bogosluženje i podsticati Engleze protiv jeretične kraljice. Najzad, kivan zbog Jelisavetina pomaganja Niderlandcima a hoteći osvetiti i smrću kažnjenu Mariju Stjuart, Filip posla na Englesku svoju nepobednu armadu (1588), ali se ovaj pohod svrši potpunim neuspehom. Englezi se listom dignu na odbranu svoje nezavisnosti i stave svoju izvežbanu mornaricu protiv neprijatelja, a uz to bura i neiskusnost španskog admirala učini da se žalosni ostaci nepobedne armade vrate u Španiju. Kada pak u Francuskoj otpoče verski rat, katolici pozovu u pomoć Filipa i on im pošlje i novaca i vojske. Nu kako se u Francuskoj prekrati Valoaska dinastija, i na presto stupi protestant Henrih Burbonski, Filip ne hte priznati novog kralja i produži šiljanje pomoći katolicima, protivnicima kraljevim. U isto vreme namisli, kao muž francuske princeze, da namesti na francuski presto svoju kćer ili sam da ga zauzme, ali Henrih IV zavede unutrašnji red u svojoj zemlji i odbije špansku navalu i s juga i sa severo-istoka iz Niderlandije, i ovaj se rat završi baš one godine (1598 mirom u Vervenu) kada umre Filip, za čije vlade kortesi bejahu poslušni, narod nem, vojska odlična, inkvizicija gospodar i u skladu s Filipovim težnjama.

Ustanak u Nizozemskoj. — Najžešći otpor naiđe Filip u Niderlandiji (Nizozemskoj), gde svojom nasilnom vladom i katoličkim zanosom izazva ustanak. Zavladav ovom zemljom, on postavi u njoj za namesnicu svoju sestru herceginju Margaritu Parmsku i dade joj za savetnika jednog surovog kardinala, pa potom preporuči da se u Niderlandiji zavede inkvizicija i da se uguši mesna sloboda. Ovo izazove veliko nezadovoljstvo u svima redovima društvenim, čime se veoma koriste protestantski propovednici. U narodu nasta veliki verski pokret, koji postupno dobi izgled strašne pobune. Plemstvo pak sklopi naročiti savez (compromis) za zaštitu političkih i verskih sloboda i u tom smislu sastavi molbu, koja bude predana namesnici u Brislu. Pri predaji ove molbe jedan dvoranin reče namesnici da se ništa ne plaši ovih geza (rite), te se članovi ovog saveza potom nazovu gezima, a vremenom se tako imenuju i svi nezadovoljnici niderlandski. Prvo mesto u ovom pokretu zauze knez Vilhelm Oranski, a potom grofovi Egmont i Horn. Na sve molbe i traženja svojih niderlandskih podanika Filip odgovori šiljanjem strašnog hercega Albe s neograničenim punomoćstvom i španskom vojskom. Na glas o ovom Oranski se skloni u Nemačku, a Egmont i Horn budu prvo zatvoreni pa potom pogubljeni. Novi namesnik odmah ustanovi preki sud, koji kažnjavaše svakog za kog bi se samo posumnjalo da je jeretik ili buntovnik. Tada poče ustanak, podstaknut i velikim porezom, po svima oblastima niderlandskim, koji s najvećom surovošću ugušivahu vojnici hercega Albe. Ustanike je pomagao Oranski c odbeglicama (šumski gezi) iz Nemačke, a tako zvani morski gezi napredovahu s mora i zavladaju primorskim gradovima (1572). Sam Filip uvide da Alba ne može slomiti niderlandske ustanike i da će ovim načinom upropastiti bogastvo tih krajeva, te Alba bude vraćen; ali ni drugi namesnici, kojima je kralj nalagao da uguše ustanak, ne behu u stanju izvršiti taj posao.

Holandska republika. — Još s početka ustanka sve oblasti, osim jedne, zaključe među sobom savez („gentska pacifikacija“) za uzajamnu zaštitu i konačno izgnanje Španaca iz Niderlandije, ali iskusnom politikom Filipova namesnika Aleksandra Parmskoga, sina Margaritina, budu odvojene južne oblasti od severnih, koje su različne i po narodnosti i po veri. U južnim oblastima gde preovlađivaše romanska narodnost, Parmskom ispade za rukom da te oblasti raznim ustupcima i ublažavanjem surovih mera vladinih privuče na svoju stranu. Stoga sedam severnih oblasti s Holandijom na čelu zaključi između sebe tešnji savez, koji je poznat pod imenom Utrektska unija i čiji sabor posle dve godine svrgne Filipa s prestola, a savez oglasi za Republiku sjedinjenih oblasti (1581). Tako je Niderlandija razdeljena na dva dela, od kojih jedan — Belgija — osta pod španskom vlašću a drugi — Holandska republika — zasnova samostalnu državu, u kojoj bi obezbeđena i politička i verska sloboda. U poslovima unutrašnjim svaka oblast imađaše potpunu samostalnost, a spoljašnjim je poslovima rukovodio savezni sabor. Najveća zasluga za osnivanje ove republike pripada Vilhelmu Oranskom, koji je umeo dovesti u sklad političku korist i verske nesuglasnosti u sjedinjenim oblastima, a u isto vreme i ratovati sa Španijom. On je bio izabran za naslednog namesnika u Holandiji, kao jednoj oblasti u savezu, čija je dužnost bila da rukovodi uz savezni sabor spoljašnjim poslovima i da raspolaže saveznom vojskom i mornaricom. Filip obeća veliku novčanu nagradu onom ko ubije Vilhelma, i uskoro mu je jedan zanešenjak, koji mu se lukavstvom približi, nožem oduze život (1584). Vilhelmov sin Moric kao izabrani namesnik s uspehom produži branjenje nove republike od Španije, s kojom je ratovanje zaključeno dužim primirjem u početku XVII stoleća (1609). Nu ratovanje je sa Španijom i posle primirja obnavljano i ona je tek docnije priznala nezavisnost Holandiji (1648).

Opadanje Španije. — Ratovi, koje Filip vođaše za prvenstvo Španije i održanje katoličanstva, veoma oslabe njegovu državu. Oslobođenje severnih delova Niderlandije, stradanje nepobedne armade i neuspeh u Francuskoj — sve to učini da Španija izgubi onaj značaj koji je imala do druge polovine Filipove vlade. Preduzeća Filipova stanu mnogih novčanih sredstava i odvedu većinu radne snage od privrednih poslova. Međutim Španiju nije moglo spasti zlato i srebro Novog Sveta tim pre, što narod, privučen prekomorskim bogatstvima i naviknut na ratovanje, zanemari zemljoradnju, proizvodnju i trgovinu. Uz stvarno opadanje nasta i prosvetno opadanje pod uticajem zanešenjačke uprave i neprosvećenog sveštenstva, te je sasvim razumljivo što Španija posle Filipa dođe u red država drugoga reda. Za španskih Habzburgovaca Filipa III (1598-1621) i Filipa IV (1621-65) Španija je sve više i više opadala. Pored izgubljenih oblasti u Niderlandiji, od nje se odmetne i Portugalija, u kojoj Jovan Braganca kao Jovan IV (1640-56) osnova novu dinastiju. U isto se vreme desi ustanak u Kataloniji (1640) i Napulju (1647), koji je jedva savladan, a pri tom Španija dosta i snage i novca potroši mešanjem u tridesetogodišnji rat i francuske poslove, te se na kraju XVII stoleća javi čak i pitanje o podeli njenih vladavina između suseda.

Tridesetogodišnji rat.[uredi]

Austrijski Habzburgovci i Nemačka. — U ovo vreme ne stajahu bolje ni austrijski Habzburgovci. Ferdinand I (1556-64), brat Karla V, i njegov sin Maksimilijan II (1564-76) brinjahu se samo o održavanju unutrašnjega reda u celoj vladavini svojoj i o suzbijanju Turaka, koji zagroze i njihovim naslednim zemljama. Maksimilijanov sin i naslednik Rudolf II (1576-1612), vaspitav se u Španiji, bio je veoma predan katoličanstvu. Rukovođen jezuitima, Rudolf je tako radio u duhu katoličke reakcije, da Austrija pođe istim putom kao i Španija, a Beču prvoj polovini XVII stoleća posta središtem katoličke reakcije u srednjoj Evropi, kao što ranije beše Madrid na jugozapadu. Poslednici se Rudolfa II sukobljavahu kako sa svojim podanicima, tako i s nemačkim knezovima i drugim vladarima, koji nisu želeli uzdizanje Habzburgovaca.

Katolička reakcija u Nemačkoj. — Ni Ferdinand I ni Maksimilijan II nisu gonili protestante kako u Nemačkoj tako i u svojim naslednim zemljama, a i sami katolici nemački za njihova vremena behu trpljivi spram protestanata. Stoga je za poslednjih godina Maksimilijana II bilo dosta protestanata među plemićima i građanima u vojvodini Austriji, Štajerskoj, Koruškoj, Krajini, Mađarskoj, Hrvatskoj, Češkoj, Sleskoj i Moravskoj. Herceg bavarski, i ako bejaše katolik, dopusti u svojoj zemlji protestantsko bogosluženje i sam je pohađao propovedi jednog pastora. Nu čim se u Nemačkoj pojave jezuiti i postanu vaspitačima i duhovnicima pojedinim vladarima, sve se ovo izmeni. Jezuiti se dočepaju bavarskog i bečkog universiteta, a i Rudolf je II bio potpuno u njihovim rukama. Rudolf namisli da u Češkoj utvrdi katoličanstvo, ali ga Česi primoraju da im izda carsku povelju (majestat) kojom se obezbeđuje slobodno veroispovedanje (1609). Ova ga povelja i održi u Češkoj, jer potom bi primoran ustupiti sve ostale vladavine svom bratu Matiji, koji na isti način obezbedi politička i verska prava Mađarima i austrijskim Nemcima. U ovo su vreme uopšte po svima habzburškim zemljama bili nemiri: Mađari behu gotovi pobuniti se i pozvati Turke u pomoć, a Česi najzad odustanu od Rudolfa i priznadu za svoga kralja Matiju, koji uskoro i posta nemačkim carem (1612-19). Matija je takođe pomišljao o utvrđivanju katoličanstva u Češkoj i pri kraju svoje vlade preduze nekoliko reakcionarnih mera, koje strašno razdraže Čehe protiv Habzburške dinastije.

U ovo se doba istaknu kao revnosni katolici dva mlada vladara: Ferdinand Štajerski, bratučed Rudolfov i Matijin, i Maksimilijan Bavarski. Obojica su pohodili jezuitski universitet u Bavarskoj i još se u mladosti pokažu kao neprijatelji protestantski. Pri kraju je XVI stoleća Ferdinand već upravljao Štajerskom, iz koje progna sve protestante, naterujući da prime katoličanstvo ili da se isele. Po smrti pak Matejinoj ovaj katolički zanešenjak postane gospodarem habzburških vladavina i nemačkim carem pod imenom Ferdinand II (1619-37; potom Ferdinand III (1637-57). I njegov je srodnik Maksimilijan Bavarski u svom vojvodstvu takođe gonio protestante. On jednom napade na carski grad Donauvert i pridruži ga svom vojvodstvu zbog toga što protestantsko građanstvo toga mesta jednom napade katolike prilikom neke njihove svečanosti. Ovo njegovo nasilje podstače protestantske kneževe nemačke da između sebe zaključe uniju (1608) pod upravom kneza birača Fridriha. Na to uskoro katolici sklope ligu (1609) pod vođstvom Maksimilijana Bavarskog.

Uzroci. — Smrću je Filipa II završeno doba verskih ratova druge polovine XVI stoleća, ali su ovi ratovi posle dvadeset godina opet obnovljeni. Novi ratovi behu između protestanata i katolika u Nemačkoj, U početku XVI stoleća započet je tako zvani tridesetogodišnji rat (1618-48), koji je imao u isto vreme mesno nemačko i opšte evropsko značenje. S verske je strane ovaj rat i za nemačku i za zapadnu Evropu borba između katolika i protestanata, a s političke — borba između cara i knezova u Nemačkoj i borba protiv prevlasti habzburške porodice, u kojoj je najvidniju ulogu igrala Francuska.

U Nemačkoj je uopšte bilo dosta uzroka za uzajamno neprijateljstvo između katolika i protestanata. Na prvom mestu kalvinci ne behu zadovoljni tim što su isključeni iz pogodaba augzburškog verskog mira, a međutim su po duhovnim vladavinama, u kojima je po tom miru bila slobodna veroispovest, upravljači episkopi i opati gonili svoje protestantske podanike. Sve ovo pojača uzajamno netrpljenje između katolika i protestanata, a kad se ovom doda i težnja njihovih vladara za osvajanjem, onda je trebalo i najmanjeg uzroka, pa da otpočnu opšte međusobice. Tako su političke prilike i odnosi između katoličanstva i protestanstva prouzrokovali tridesetogodišnji rat, kojem je neposredan uzrok češki ustanak (1618).

Češki ustanak. — Pored obustavljanja carske povelje o slobodnom veroispovedanju i drugih reakcionarnih mera, po zapovesti Matijinoj jedna protestantska crkva češka bude razrušena a druga zatvorena. Na ovo ustanu Česi (bacanje vlade kroz prozor), a kad uskoro Matija umre i kneževi-birači izberu za cara Ferdinanda Štajerskog, češki sabor svrgne ga s češkog prestola i češku krunu poveri Fridrihu Falačkom, nadajući se pomoći ne samo od njega nego i od protestantske unije, kojoj je on bio vođa, i od njegova tasta, engleskog kralja. Međutim je novi kralj bio lakomislen, a unija se ne odazva, jer neki njeni članovi gledahu na Čehe kao na buntovnike protiv zakonitoga kralja. Drugi protestantski knezovi nemački nisu mogli pomoći zbog svojih unutrašnjih poslova, a tako isto ne pomože ni Engleska.. Naprotiv Ferdinand II dobi znatnu pomoć od katoličke lige, jer mu vojvoda Tili dovede dobro spremljenu vojsku, koju mu posla Maksmilijan Bavarski. Česi i nemačka vojska njihova novog kralja budu strašno potučeni na Beloj Gori kod Praga (1620), posle čega s Češkom Ferdinand postupi kao s pokorenom zemljom. Češka tada izgubi unutrašnju samostalnost; mnogi su Česi oštro kažnjeni i imanja im oduzeta, a katoličanstvo je nasilno uvođeno, te su se gonjeni protestanti morali iseljavati. Sve ovo nanese veliki udar samoj češkoj narodnosti. Kako tada katolici zavladaju i Falačkom, koja bi ustupljena Maksmilijanu s izbornim pravom, prvo se ratno doba (1618-20) završi potpunom carskom i katoličkom pobedom.

Danski rat i Valenštajn. — Posle je pobede Ferdinand nameravao da sve pređašnje duhovne vladavine nemačke povrati od protestanata katolicima i da Nemačku takođe učini katoličkom, poslušnom i ujedinjenom, ali severni nemački knezovi pozovu u pomoć danskog kralja Hristijana IV, protiv koga odmah posla Tila. U isto vreme predloži Ferdinandu češki grof Valenštajn (1583-1624), da skupi zasebnu vojsku koja neće zavisiti od lige. Ovaj slavoljubivi vaspitanik jezuitski, budući oženjen bogatom naslednicom, nakupova dosta oduzetoga imanja od čeških plemića, te svojim bogastvom i neobičnom izdanošću ubrzo skupi na pedeset hiljada vojnika od raznih narodnosti i veroispovesti. S ovom se vojskom, koja je sve pljačkala na putu, krene Valenštajn na sever i stade svuda uspešno povraćati katoličanstvo i širiti carsku vlast, nameravajući uz to zadobiti nemačkom caru prevlast nad Baltičkim morem, a i za sebe zauzeti koju kneževinu. Danska, s kojom je u savezu bila Engleska i Holandija, bi pobeđena i zatraži mir, koji se zaključi pod pogodbom da joj se povrate zauzete pokrajine i da se ne meša u nemačke poslove. Osećajući se i u ovom drugom ratnom vremenu (1625-29) potpunim pobediocem, Ferdinand izda restitucioni edikt o oduzimanju duhovnih imanja od protestanata. Sam Valenštajn govoraše da je u Nemačkoj suviše kneževa i da joj treba jedan gospodar kao i u Španiji. Na ovo se uplaše i katolički knezovi, a Maksimilijan Bavarski poče zavideti caru. Nešto zbog ovog a nešto zbog pljačkanja Valenštajnove vojske i podsticanja sa strane, car morade pristati na predlog katoličkih kneževa da se Valenštajn otpusti i njegova vojska raspusti.

Švedski rat. — Zbog svoje političke težnje ovako snaženje Ferdinanda II nije mogla dopustiti Francuska, a od njega je i sam papa zazirao. Stoga kardinal Rišelje, znameniti ministar Luja XIII (1611-32), kao katolik poče živo raditi da se Gustav Adolf, švedski kralj, što pre umeša u nemačke međusobice, te u trećem vremenu (1630-34) ovaj rat dobi sasvim opšti politički značaj. Adolf je bio pun vrlina i iskren protestant i pritom je umeo steći i poverenja i uvaženja, a njegova se mala vojska odlikovala rodoljubljem, verskim duhom, redom i hrabrošću. Ovaj odlučni bratučed poljskog kralja Sigmunda III vrlo je dobro znao da bi Sigmund bio odlučniji naspram Švedske kada bi u Nemačkoj pobedili Habzburgovci, te se umeša u nemačke poslove, da bi se tako suzbili Habzburgovci i Sigmund, s kojim je ratovao. Nu ipak Gustav ne bi mogao ostaviti svoje države i s vojskom stupiti na nemačko zemljište, da mu umešni diplomat Rišelje ne olakša zaključenje mira s Poljskom. On pređe s vojskom u Pomoransku (leti 1630), ali ga susedni knezovi s njegove male vojske dočekaju s nepoverenjem i ne propuste ga odmah kroz svoje zemlje. Stoga Gustav ne stiže u pomoć Magdenburgu, koji Tili zauze i s kojim katolička vojska grozno postupi. Tek posle ovoga, saksonski knez pristupi Gustavu i Tili bude u dva maha potučen (kod Lajpciga i Leha). Švedski se kralj pokaza u ovim bojevima kao iskusan vojskovođa i pobedonosno pređe preko cede Nemačke. Kada zauze samu Bavarsku, Ferdinand se morade obratiti Valenštajnu, ali on prista da skupi vojsku pod pogodbom: da mu se dadne neograničeno punomoćstvo i u vojnom i u političkom pogledu i veća dobit od oduzetih imanja. Pošto Valenštajn skupi vojsku, sukobi se s Gustavom blizu Licena (1632). Ovde hrabri kralj pogibe, ali Švedi primoraju Valenštajna na povlačenje. Uskoro potom slavoljubivi vojskovođa stupi u pregovore sa Švedima, obećavajući im neke ustupke. Na ovo ga namami pomisao o stvaranju izbornog kneževstva na Rajni ili o zadobivanju češke krune. Doznav za ovo, Ferdinand mu oduze zapovedništvo nad vojskom, ali on nagna svoje oficire da mu se zakunu na vernost. Najzad se ova stvar svrši time, što se nađe izdajnika u Valenštajnovoj okolini, koji ga na spavanju ubiju u Hebu (1634).

Švedsko-francuski rat. — Do ovog vremena u Nemačkoj već nasta ratna malaksalost i saksonski knez zaključi mir s carem; ali Švedi ne htednu pristati, i njihov državni kancelar Oksenstjerna za vlade Hristine (1632-54), kćeri poginulog kralja, zaključi nov savez s nekim nemačkim knezovima i to poglavito u zavojevačkom smeru. Najzad i Francuska, koja je dotle radila protiv Habzburške dinastije samo diplomatski, otvoreno stupi u rat. I u ovom četvrtom vremenu (1634-48) uspešno su ratovali Švedi kao i Francuzi, s čije se strane proslave Konde i Tiren. Jednom odlučnom i sjajnom pobedom Kondeovom ubrzan je potpis festfalskoga mira na kojem je izranije rađeno.

Vestfalski mir i ratne posledice. — Tridesetogodišnji je rat svršen (1848) vestfalskim mirom (u vestfalskim gradovima: Minsteru između Francuske i Nemačke i Osnabriku između Šveda i protestanata s jedne i cara i katolika s druge strane). Vestfalski je mir od velikog značaja i u verskom i u političkom pogledu i to kako za samu Nemačku tako i za sve zapadne države. Na ovom je miru ugovorima vestfalskim utvrđena verska ravnopravnost između katolika, luterovaca i kalvinaca, ukinuta je odredba augzburškog verskog mira cujus regio, ejus religio i utvrđen je rok do koga je priznato sekularizovanje duhovnih dobara. Utvrđivanjem ravnopravnosti između katolika i protestanata vestfalski mir učini kraj verskim rasprama, koje za toliko vreme razdirahu zapadnu Evropu. Kako su sve ove verske stvari svršene bez papine saglasnosti, papa izda naročitu bulu protiv povrede njegovih prava i protiv verske ravnopravnosti, ali na njegov protest čak ni katolici ne obrate pažnje. U političkom pogledu srušena je moć nemačke carevine kao i Habzburške dinastije, koja je njom vladala. Rušenje se ove moći odnosi ne samo na unutrašnje uređenje, nego i na gubljenje pojedinih oblasti. Središna carska vlast posta praznim nazivom, jer prvo, bez državnog sabora (od 1667 stalne ustanove i razdeljene u političkim pitanjima na tri kolegije: kneževskobiračku, kneževsku i gradsku, a u verskom na dva korpusa: katolički i evangelistički) car nije mogao ni donositi zakone, ni ratovati, ni zaključivati mir, ni nametati porez; a drugo, knezovi i slobodni gradovi dobiju taku samostalnost, da su između sebe i s tuđim državama mogli sklapati saveze, koji istina nisu smeli biti upravljeni protiv cara i carevine. Ovih je kneževina, na koje se raspade Nemačka, bilo oko trista, a slobodnih gradova pedeset. Kako ovi knezovi za vreme rata skupljahu vojsku bez ičijeg odobrenja, produže to i docnije, te tako izgube značaj oblasne skupštine (landtag), a kneževska moć postane neograničenom. Knezovi docnije bivahu neograničeniji, trošili su na podizanje svojih dvoraca i raskošno živeli, a međutim položaj njihovih podanika nije se poboljšavao. I tako to s malim promenama u Austriji i Pruskoj osta sve do francuske revolucije. Za pojedine oblasti ovako je utvrđeno: Francuska dobi Elzas bez slobodnog grada Strazburga pored vladarskog prava nad episkopijama Meca, Tula i Verdena; Švedska dobi pored još nekih krajeva još jedan deo Pomoranske i veliku ratnu naknadu; Brandenburg (Braniborska) se proširi ostatkom Pomoranske i nekim episkopijama; Bavarska zadrži gornju Falačku s izbornim dostojanstvom, a Saksonska Lužicu; donja je Falačka ustupljena sinu Fridriha Falačkog i postane osma izborna kneževina, a Švajcarskoj i Holandiji, kao državama koje postaše iz nekadašnjih zemalja nemačkih, priznata je nezavisnost. Kako na pregovorima u Minsteru i Osnabriku behu predstavnici različnih naroda i kako je tu ugovarano gotovo o svima zapadnoevropskim državama, prvi evropski opšti — vestfalski mir posta glavnom osnovom za sve međunarodne ugovore do francuske revolucije, a njim je postignuta neka vrsta evropske ravnoteže i stalne granice za duže vreme.

Posledice su ovoga rata: versko trpljenje, slabljenje nemačke i uzdizanje Francuske i Švedske u red velikih sila. Nu kako je Nemačka bila za trideset godina ratno zemljište, preko kojega je gazila i tuđa vojska, ona je i u privrednom i prosvetnom pogledu veoma unazađena. Mnogo je gradova porušeno, spaljeno i opustošeno, stanovništvo je veoma smanjeno, a opala je trgovina, proizvodnja i zemljoradnja. Glad je bila taka, da su se negde hranili korenjem i travom, a dešavalo se slučajeva da su i čovečje meso jeli. Učenje je bilo napušteno, te opade i prosvećenost i naravstvenost, a uz to i nauke, i književnost, i umetnost.

Poljska i Švedska.[uredi]

Reformacija. — Kao obnova nauke i umetnosti, tako i reformacija prodre i u Poljsku i u Litvu, gde se u sredini XVI stoleća utvrdi potpuna verska sloboda, Ipak nijedno protestantsko učenje nije uspelo da suzbije katoličanstvo, niti je, opet, ovladala samo jedna veroispovest. Luteranstvo je primljeno skoro samo po gradovima, naseljenim Nemcima i tada veoma naprednim; u Velikoj je Poljskoj rašireno učenje „Češke braće“ (husovci), a u Maloj je Poljskoj i Litvi preovladalo kalvinstvo s antitrinitarskim (unitarskim — po učenju Mihaila Serveta) rascepom pri samom početku. Podrobnije pak antitrinitarsko učenje ili socinijanizam veoma se u Poljskoj raširilo pri kraju XVI stoleća (po učenju Socina 1539-1604). Uostalom, između luterovaca, češke braće i kalvinaca zaključena je neka pogodba, po kojoj su antitrinitarci bili sasvim isključeni. Jedino se u Mazovskoj nije desio nikakav verski pokret, a po mnogim je krajevima većina naroda ostala verna pravoslavlju. Uopšte se može reći da je protestanstvo primljeno među Poljacima većinom u onim krajevima gde su plemići nagonili svoje rabotnike da prime njihovu veroispovest.

Duhovna je šljahta primila desetinu, imala pravo suđenja i držala veliki deo zemljišta. Stoga je svetovna šljahta rado prelazila u protestanstvo, da bi sve to oduzela duhovnoj šljahti, a osobito je primala kalvinstvo, u kojem i svetovnjaci upravljahu crkvenim poslovima. Osim toga, širenju su protestanstva nehotično pomogli i viši duhovnici katolički, jer su više gledali na čuvanje svojih imanja i povlastica nego na zaštitu vere. Među samim episkopima, opet, bilo je nekih koji su pomišljali na poljsku crkvu narodnu koja bi priznala papu i katoličke dogme, ali bi na poljskom jeziku vršila službu, a nekih, pak, koji su mislili o svešteničkom braku i o pričešću u oba vida. Međutim kralj pri ovoj borbi između duhovne i svetovne šljahte nije odlučno stao ni na jednu ni na drugu stranu. Istina za vlade Sigmunda I (1506-48), sina Kazimira IV, reformatorski je pokret bio slab.

Jačanje Poljske. — Sigmund se tom pokretu protivio u Poljskoj, ali ga je van granice pomagao, što najbolje pokazuje primanje sizerenstva nad sekularizovanom Pruskom, čiji tadašnji starešina tevtonskoga reda Albreht Braniborski-Hohencolern pređe u protestanstvo, uze naziv hercega i priznade vrhovnu vlast Sigmundu (1525). Najviše se raširi reformacija u Poljskoj za Sigmundova sina i naslednika Sigmunda II Avgusta (1548-72), za čije vlade poljska država dostiže najveći obim; jer i starešina reda mačenosaca pređe u protestanstvo, ustupi Litvi baltičku oblast Livonsku (1561), a kao herceg zadrža za se Kuronsku i Semigaliju i priznade sizerenstvo Sigmundu, koji se nije koristio širenjem protestanstva bez ikakvih prepreka kao vladaoci drugih zemalja. Protestanti su poljski postali tako jaki, da su i neke državne uredbe izvodili u saboru, gde učestvovahu kao politička stranka. Značajan je događaj za Sigmunda II izvršenje Ljubljinske unije (1569), po kojem su od tada Poljska i Litva činile jednu državu u toliko, što su morale imati opšti sabor, što su zajedno birale kralja i što su u spoljašnjoj politici predstavljale državnu celinu.

Uzdizanje plemića. — Vreme je reformacije u Poljskoj i vreme uzdizanja moći poljskoga plemstva ili šljahte. U drugoj polovini XV i početkom XVI stoleća poljski riteri zadobiju glavni položaj u državnoj upravi, jer se u državnom saboru, na koji je samo šljahta dolazila, rešavahu svi znatniji poslovi državni, kao: izdavanje zakona, razrezivanje poreza itd. Šljahta pak nije imala u svojim rukama samo svetovne poslove nego i crkvene, pošto viša duhovna zvanja dobivahu samo plemići. I ova duhovna šljahta, koja je imala velike dohotke od zemlje i desetka, bila je moćnija i od svetovne, pa je čak i ona sudila za mnoga čisto svetovna dela. Kako opet građani behu većinom Nemci i Jevreji, šljahta im nije dopuštala ni dolazak u sabor, niti upotrebu kakvih drugih prava, a još je gore postupala sa seljacima, koji su bili vezani za zemlju i veliki izvor njihova bogatstva.

Izborno kraljevstvo. — Smrću se Sigmunda II Avgusta prekrati dinastija Jagelonaca, i poljski presto posta izbornim. Pravo je izbora kralja imala sva šljahta, koja je i ugovor zaključivala sa svojim izabranikom. Na ovaj način Poljska nije samo postala izborna monarhija, već republika (rzecz pospolita) koja zadrža kraljevski naziv s doživotnim dostojanstvom. Prvi je izborni kralj bio francuski princ Henrih Anžujski (1573-74), brat francuskog kralja Karla IX; ali je on vladao samo nekoliko meseca, jer doznav za smrt svojega brata, tajno ostavi Poljsku, da bi zauzeo francuski presto kao Henrih III. Za interegnuma su do Henrihova izbora poljski protestanti zaključili savez radi obezbeđenja slobodne veroispovesti za šljahtu. I ako ovo nije utvrđeno saborskim zakonom, i Henrih je morao priznati slobodu veroispovesti, te je Poljska postala utočištem za verske begunce.

Katolička reakcija. — Katolička reakcija u Poljskoj otpoče za vreme drugoga izbornoga Kralja Stevana Batoria (1574-86), erdeljskoga vojvode, a prvi se znaci jave još za vlade Sigmunda II. Ovde je katolička reakcija brzo napredovala, jer se protestanti ne odlikovahu verskom revnošću i zanesenošću. Oni su pod uticajem talijanskoga humanizma bili slobodoumni, a pritom su jezuiti revnosno radili protivu njih. Jezuiti u drugoj polovini XVI stoleća osnuju ovde nekoliko škola i podignu nekoliko štamparija, te su školom i knjigom najbolje uspevali protiv protestanata. Oni u svojim školama i protestantsku decu načiniše vatrenim katolicima, a i Batori se koristio svojim kraljevskim pravom za utvrđivanje katoličanstva, što je činio davanjem pojedinih dužnosti katolicima, ustupanjem zemljišta i pomaganjem u novcu. Kako opet za Stevana Batoria behu pristalice utvrđivanja monarhiskog načela, a u početku XVII stoleća propovedahu u duhu vlastoljubive šljahte zlatnu slobodu, koja se može zadobiti samo u savezu s katoličkom crkvom, to im niko nije stajao na put. Jezuiti su svojim radom utvrdili Poljsko duhovništvo u vernosti naspram pape i kod inače snošljivih Poljaka razvilo versko netrpljenje.

Sigmund III.Sigmund III (1586-1632), sin švedskoga kralja Jovana III i vaspitanik jezuitski, revnosno je radio da vrati svoju državu u krilo katoličke crkve, te su jezuiti za njegove vlade dostigli veliki značaj u Poljskoj. On iz Krakova, gde je bilo dosta protestanata, prenese svoju stolicu u Varšavu, glavni grad katoličke Mazovske i kao treće sedište katoličke reakcije. Njemu je za ugled služio Filip II, a bio je takav pristalica habzburške politike, da bi rado i Poljsku potčinio Austriji, samo kada bi mu Habzburgovci pomogli da zavlada Švedskom i da tamo povrati katoličanstvo. Što pak on u ovo vreme ne ukaza pomoći austriskim Habzburgovcima, jedini je uzrok njegovo mešanje u ruske poslove, na što ga je gonila želja da dobije ruski presto, prvo za sina pa potom i za sebe, i to sve u smeru potčinjavanja novih zemalja papi. Za njegove su vlade katolici preduzeli potčinjavanje pravoslavne crkve papi u ruskim krajevima pod Poljskom (crkvena unija 1596). I spoljašnja je politika ovoga kralja bila u duhu katoličke reakcije: pokušavao je da utvrdi rimsku crkvu u Švedskoj i Rusiji.

Borba za Baltičko more. — U ovo je vreme postojalo jedno političko pitanje, koje se najviše ticalo Švedske i svih susednih zemalja i koje dosta doprinese stupanju Šveđana na široko poprište opšte evropske politike. To je pitanje o gospodarstvu nad Baltičkim morem, koje pri kraju srednjega veka posta od velikoga trgovačkog značaja. Švedska tada javno ispolji svoju nameru da ovo more učini svojim jezerom, tj. da po mogućnosti zavlada svima obalama njegovim. Da bi postigla to, potrebno joj je bilo ratovati sa svima narodima, koji su živeli oko tog mora. Prvo je Švedska imala nekoliko sukoba s Danskom, koja zadugo ne izgubi nade na povratak svoje vlasti nad celom Skandinavijom; ali svi ti sukobi behu na štetu Danske koja se osobito trudila da sačuva svoj položaj na ulazu ovog mora, gde je naplaćivala veliku carinu na prolaznu kuplju. Još ranije Švedska ovlada Finskom, a u drugoj se polovini XVI stoleća sve više primicala k jugu. Za vlade Eriha XIV (1560-68), sina Gustava Vase, Švedska zadobi Estonsku, za Gustava Adolfa (1611-32) Livonsku i jedan deo Pruske, a velike međusobice u Nemačkoj dadu mogućnosti Švedskoj da se utvrdi i na južnoj obali Baltičkog mora, gde zadobi znatan deo Pomoranske. Između ostaloga, Švedsku nagna da se meša u nemačke poslove i to, što su Habzburgovci, kada jednom pobede svoje protivnike, pomišljali na ustanovljenje katoličke mornarice u ovom moru. Najzad poslednik Gustava Adolfa Karlo X (1664-60), u srećnim ratovima s Poljskom i Danskom, utvrdi švedsko gospodarstvo nad Baltičkim morem.

Rusija.[uredi]

Širenje države. — Posle oslobođenja od Mongola (1480), za Ivana III Rusija je u svakom pogledu napredovala. Ivanov sin i naslednik Vasilije III (1505-33) produži isti rad odnosno širenja Rusije i jačanja vladalačke moći. On potčini pod neposrednu vlast svoju Pskov, Rjazansku i Sversku kneževinu, a promenljivo mu se ratovanje s poljskim kraljem Sigmundom I najzad završi dobitkom Smolenska. Isto je tako Vasilije imao sukoba i s Mongolima, osobito kada Poljaci počnu novcem podsticati na njega krimskoga kana. On je nastavio i unutrašnji rad svoga oca. Oštro je postupao naspram plemića i uvećao je raskošnost dvorskoga života.

Ivan Grozni i osvojenje Sibira. — U XVI stoleću najviše Rusiju uzdiže Ivan IV Grozni („Oštri“ 1533-84), unuk Ivana III. Kako je on bio maloletan, državom je neko vreme upravljala njegova umna mati (Jelena Glinska) s boljarskom dumom, ali kad ona umre, pojedini boljari počnu samostalno upravljati. Ivan je bio žive, naprasite i osetljive naravi, a međutim se niko nije starao o njegovu vaspitanju, te posta strastan i tvrdoglav. Njegova se izopačenost već pokazivala i pri dečjim igrama, a boljari su surovo ponašali s njim i podsticali ga na rđave navike i to sve u smeru otklanjanja od državnih poslova. Kad uze upravu u svoje ruke, Ivan se uskoro krunisao za cara (1547) i potom se oženi Anastasijom Romanovnom, kćerju Romana Zaharina, boljara. Pod uticajem dobrih savetnika: svoje blage žene, duhovnika Silvestra i Aleksija Adaševa, Ivan u prvim godinama svoje vlade učini dosta dobrih dela. Tada je izrađen jedan zbornik zakona („sudbenik“), bolji od dotadašnjih, a na duhovnom je saboru donesen jedan pravilnik („stoglav“) za poboljšanje svešteničkoga stanja i narodnoga vladanja. Dalje stalo se na put zloupotrebama oblasnih namesnika, stupilo se u jaču vezu sa Zapadom, sklopljen je trgovački ugovor s Engleskom, ustanovljena je prva štamparija (1553) i uređena stalna vojska — strelci.

Uređena je i spremna vojska podsticala Ivana na vođenje mnogih ratova. Kad protivruska stranka u Kazanu podiže na presto Ivanu nepovoljna kana, on napade grad s velikom vojskom — prvi put strelci u ratu — i sruši Kazanski kanat (1552). Uskoro potom oslabi i osvoji Astrahanski kanat (1556), koji se beše podigao na razvalinama zlatne horde. Međutim se Krimski kanat dobro držao, i odavde je Ivan napadan dok god nije utvrđena južna ruska granica. Rusija tada nije imala jačih veza trgovačkih sa zapadnom Evropom ni suhim zbog neprijateljske Poljske, ni vodom zbog nijedinoga izlaska na Belo more i Severno ledeno more. Stoga Ivan, da bi dobio izlaz pa Baltičko more, povede rat prvo s livonskim riterskim redom (1558); ali kad starešina riterskoga reda ustupi Livonsku Sigmundu II, poljskom kralju, nasta dug rat s Poljskom a potom i sa Švedskom, iz kojega Ivan, zaključiv mir pomoću pape (1583), iziđe s gubitcima. Nu ove gubitke nadoknadi osvojenje Sibira (1582) pod kozačkim hetmanom Jermakom Timofijevim. Jermak je bio hetman među onim Kozacima oko Dona i Volge, koji su često pljačkali persijske i buharske karavane, pa i ruske trgovce. Kad ovde dođe ruska vojska da kazni razbojnike, on pobegne u istočnu Rusiju i stupi u službu bogatih proizvođača Stroganovih. Kako je tada sibirski kan često uznemiravao istočne krajeve ruske, Jermak s nekoliko stotina Kozaka i naoružanih ljudi ovih proizvođača pređe Ural i olako zauze kanovu prestonicu pomoću vatrenoga oružja. Potom on posla caru darove 'iz Sibira, a car njemu vojničku pomoć. Jermak, istina, tamo izgubi i glavu (1584), ali se od toga doba širenje rusko u Aziji ne zaustavi sve do rusko-japanskoga rata (1905).

Baš kada je vođen rat s Poljskom i Švedskom, u Rusiji nasta doba kazni i ubijanja. Carica Anastasija beše umrla, a Silvestar i Adašev udaljeni iz dvora, te Ivan svuda poče ispoljavati svoju neobuzdanu ćud. Neštedno je gonio boljare i sveštenstvo, a mnoge je gradove najoštrije kažnjavao. Novogorod se žalio za gubitke pređašnjih prava, a i optuže ga da je u vezi s Poljskom, te Ivan u gradu za šest sedmica pokla nekoliko hiljada stanovnika. Jednom u razdraženosti tako udari gvozdenom štakom svoga sina, da je ovaj uskoro umro. Zbog svojih je postupaka Ivan i dobio nadimak Grozni.

Smutnje i Romanovska dinastija. — Za mirnoga i slaboga i telom i umom Ivanova sina Feodora I (1584-98) u Rusiji se dese ova tri znatna događaja: uzvišavanje ruskoga mitropolita u čin patrijarha (1589), ubistvo mlađega sina Ivanova Dimitrija (1591), koji bi nasledio beščednoga Feodora, i zabranjivanje seljacima da se sele od jednoga gospodara drugome (1597). Sve je ovo, pa po svoj prilici i Dimitrijevo ubistvo izvršio Feodorov šurak Boris Godunov, koji je i upravljao državom i koga po smrti Feodorovoj zemaljska duma izabra i za cara (1598-1605). I ako se Boris i kao car dosta starao o državi i u međusobicama poljeko-švedskim zahvatio deo Livonske, ipak se pri kraju njegove vlade jave razne smutnje, kojima su uzroci: gonjenje rođaka stare dinastije, jače vezivanje seljaka za zemlju, uvođenje još nekih izmena, velika glad i pojav Lažnoga Dimitrija I (kaluđer Griška Otrepjev?). Našav pristalica u Rusiji i Poljskoj, ova se varalica dočepa i prestola (1605); ali se i protiv ovoga prezirača ruskih običaja digne buna, u kojoj izgubi glavu i posle koje nastanu još veće smutnje. Ove je smutnje naročito podsticao poljski kralj Sigmund III s poznate težnje za ruskim prestolom. Po zbacivanju pak s prestola nepodobnoga novoizabranoga cara Vasilija Šujskoga (1606-10), u Rusiji nasta pravo bezvlašće (bezcarje — međucarstvo 1610-13), pojedini gradovi izviču različne careve, javi se lažni Dimitrije II, a Poljska zauze Smolensk i Kreml. Najzad za odbranu otadžbine i pravoslavne vere građanin Kozmo Minin pozove građane Nižnjega Novgoroda na ustanak, koji po njegovu predlogu izberu za vođu kneza Dimitrija Požarskoga i uputi se na Moskvu, da izgnaju Poljake. Na ovo se počnu prikupljati ustanici i iz drugih krajeva ruskih, te uskoro bi očišćena od neprijatelja i Moskva i cela srednja Rusija. Posle ovoga zemaljska duma izabra za cara mladoga Mihaila Feodorovića—Romanova (1613—45), rođaka stare dinastije po ženskoj grani i osnovača Romanovske dinastije.

Koristeći se mudrim savetima svoga oca patrijarha Filareta, Mihailo izvede iz nereda državu i popravi je u vojničkom, i u privrednom, i u trgovačkom pogledu; ali je Švedskoj morao ustupiti neke pobaltičke oblasti (1617) a Poljacima Smolensk s još nekim krajevima (1618), za što je opet docnije ratovao uzaludno.

Dobitak Ukrajine i drugi poslovi. — Mihailo predade uređenu i proširenu državu u SibiRu svome sinu i nasledniku Aleksiju (1645-76), za čije se vlade oslobode maloruski Kozaci od Poljske (1654). Ukrajinski Malorusi behu nezadovoljni Poljacima zbog gonjenja pravoslavlja i rđava postupanja poljskih plemića, te je njihovu vođu Bogdanu Hmeljnickom, koga uvredi jedan poljski plemić, lako bilo dići ustanak protiv Poljske. Isprva pomoću Tatara Hmeljnicki suzbi Poljake, ali kada se uveri da se Ukrajina pored Poljske neće moći održati, skloni se pod zaštitu cara Aleksija. Zbog Ukrajine se zarati Aleksije s Poljskom, koju najzad pobedi i od koje dobi: Smolensk, Kijev i istočnu Ukrajinu (1667). Pored ovoga je uveličavanja države Aleksije znatan i zbog obučavanja vojske po zapadnom načinu, uvođenja nekih zapadnih ustanova, građenja trgovačkih lađa i donošenja zakona (Sabornoe uloženije). Za njegove vlade patrijarh popravi crkvene knjige, što neki ne priznaše (raskolnici). Pokušaj mu je povraćanja pobaltičkih krajeva od Švedske bio uzaludan. Za vlade su njegova sina Feodora (1676-83) nagnani Turci (1681) da se odreknu vrhovne vlasti nad zapadnom Ukrajinom, zadobivenom od Poljaka, i ukinuto je nasledno pravo nekih porodica za dobivanje vojničke i građanske službe.

Srbi i Turci.[uredi]

Srbi pod Ugrima i Turcima. — Posle konačnoga podvlašćenja srpskih državica pri kraju XV stoleća, Srbi ovako stajahu: Dubrovnik osta pod ugarskom zaštitom do mohačke bitke (1526), od kojega vremena primi tursku zaštitu; Mačva s Beogradom, sve srpske zemlje severno od Save i Dunava i Jajačka i Srebrnička oblast, koje kralj Matija dobi od Turaka (1465), pod vlašću ugarskom; nešto primorja pod Mlečićima, a ostalo sve pod Turcima. Kada su Turci podvlastili srpske državice, počeli su napadati i Ugarsku, u koju se mnogi Srbi, pored ranijih, behu sklonili od turskog nasilja. Ugarski kralj Matija, da bi zadobio Srbe za borbu protiv Turaka, postavi za srpskoga despota u Sremu Vuka Brankovića — Zmaja (1471-85), unuka Đurđa Brankovića, a u onim dvema bosanskim oblastima naznači za upravnika Nikolu ILočkoga (1471). Srbi su pod Vukom hrabro borili protiv Turaka i preko ugarske granice, što su produžili i pod drugim despotima (Đorđe i Jovan i mati Angelina 1485-1502, Jelena i drugi Srbi 1502-15). Nu kada Turci zauzmu Beograd (1521) s još nekim mestima i potuku Mađare na Mohačkom Polju, u Mađarskoj nastanu neredi (Ferdinand, Jovan Zapolja 1526-40, Jovan Crni 1527), čime se opet Turci koriste i podvlaste primorske krajeve s ostatkom bosanskih oblasti. Iz severnih se primorskih krajeva povuku Hrvati, te se tu Srbi iz osvojenih zemalja nasele, a od Cetine do Zrmanje nasele ih sami Turci (1526-37).

Posle ovih događaja nasta najcrnje doba za srpski narod, što se najbolje ogledalo: u turskom ponašanju prema Srbima i njihovim tekovinama, u turskoj rđavoj upravi, opterećivanju dancima i drugim teretima itd. Nu i za ovoga su robovanja Srbi produžili ogorčenu borbu protiv Turaka i to kao ustanici, hajduci i uskoci, a borili se i uz Austriju, čije su careve iz Habzburškoga doma, posle Zapoljine smrti, priznavali za kraljeve svi ugarski i hrvatski krajevi, nezauzeti od Turaka. Ovi su vladaoci cenili srpske borce i uredili Vojničku granicu ili krajinu pod upravom nemačkih generala s glavnim sedištem u Karlovcu i Varaždinu. Granica je naseljavana Srbima, kojima car Ferdinand II dade povelju, po kojoj su svi bili samo krajiški vojnici, a ne kmetovi hrvatske gospode, i birali sami sebi knezove i sudije.

Crna Gora. — Srbi su pak Crnogorci (Zeta ili nazvana Crna Gora uz Skadarski Sandžak 1499-1514, odvojena pod Skender-begom Crnojevićem 1514-28, opet prisajedinjena sandžaku), kao i većina brdskih plemena u Turskoj, imali svoju plemensku samoupravu i počeli slušati vladike, a turska se vlast nad njima ogledala samo u kupljenju danka. I u ovom su se položaju Crnogorci često borili protiv Turaka (borba hajdučkoga harambaše Baja Nikolića-Pivljanina u tesnacu Vrtijeljci 1685), a neke su vladike cetinjske počele upravljati kao vladaoci i gledati da uz pomoć mletačku oslobode Crnu Goru od Turaka kao Visarion (1685-92).

Turska na svojem vrhuncu. — Po uništenju se srpskih državica Turska neprestano širila. Sin Bajazita II Selim I (1512-20), poznat s bistrine i varvarstva, podvlasti Kurdistan i deo srednje Mesopotamije od ponovljene Persije; Siriju s Palestinom i Misir od mamelučkoga sultana, od koga zadobi i kalifsko dostojanstvo, a njegov sin Sulejman II Veličanstveni (1520-66) osvoji toliko zemalja, da Tursku dovede do vrhunca. On Mađarima uze Beograd a Jovanovcima Rod (152Ž); zatim porazi Mađare na Mohačkom Polju i umalo ne zauze celu Ugarsku, da ga ne odmami buna u aziskim oblastima. Dalje podvrže svojoj vrhovnoj vlasti kana krimskih Tatara i podvlasti Đurđijansku, ostatak Mesopotamije s Bagdadom, Jemen, Tripolis, Tunis i Algir, a vasalnu Moldavsku s Besarabijom sasvim prisajedini. Uskoro pak, posle onoga poraza mađarskoga, napade Ugarsku u dva maha kao saveznik Zapoljin (1529 i 1632 kada dopiraše i do Beča) a u četvrtom napadu (1547) prodre do najsevernijega kraja ugarskoga i primora Ferdinanda da mu ustupi veliki deo Ugarske, koji sjedini s ranijim osvojenjima, i da mu plaća danak. Posle petoga rata na Ugarsku (1562), kada je od Habzburgovaca branio vasalni Erdelj, napade mu vojska na Maltu, gde se behu sklopili Jovanovci, ali pošto Turci odatle biše odbijeni, Sulejman II napade Ugarsku i po šesti put i umre pri opsadi Sigeta, koji je branio Nikola Zrinski. Turci zauzmu Siget, kojom prilikom Zrinski slavno pogibe, ali se zbog smrti sultanove vrate u Carigrad. Sulejman II zavede i red u svojoj prostranoj državi, popravi sudove i finansije i uredi vojsku. On je pomagao književnost i umetnost.

Obnavljanje patrijaršije. — Za Srbe je znatno što je tada dopušteno obnavljanje Pećske patrijaršije (1557), koja je bila ukinuta posle propasti srpske samostalnosti. Prvi je patrijarh bio Makarije, brat Mehmeda Sokolovića, velikog vezira, koji je obnavljanje i izradio. Srbi se tada osećali u jednoj zajednici, koja se borila za njih i pružila im duhovne hrane, nade i utehe. Tada behu osnovane i štamparije.

Opadanje Turske i mesni ustanci. — Posle Sulejmana II Turska poče postupno opadati, čemu su poglaviti uzroci: slabost Sulejmanovih naslednika, koji skoro više nisu predvodili vojsku, već se odavali raskalašnu životu; zapostavljanje evropskoga državnoga uređenja i uopšte evropske prosvećenosti; obest janičara, koji počnu i sultane dizati na presto, i nepodobnost samih vojskovođa; pojava znatnijih vojskovođa hrišćanskih i najzad jačanje Rusije. Istina, Turci su i posle Sulejmana II ponešto osvajali, ali su više gubili. Za Sulejmanova sina i naslednika Selima II (Budala 1566-74), a pod rukovođenjem su pomuslomanjenoga Srbina Mehmeda Sokolovića, velikoga vezira, Turci zauzeli najlepši kraj od Arabije i Mlečićima Kipar, koji očuvaju i pored poraza kod Lepanta (1571 god.). Uskoro se posle ovoga Habzburgovci oslobode danka i zauzmu nekoliko tvrđava u Mađarskoj, a Persijanci uznemire istočne krajeve; te sve ovo, uz razprostrto verovanje o propasti Turske, uzbudi i potlačene Srbe. Kada pak jedna turska vojska propade pod Siskom (1593) i Austrija učini još neke uspehe dok se Sinan-paša bavio u Beogradu s vojskom, podsticani Srbi i sa strane počnu pomišljati na oslobođenje. Nalazeći se u blizini ratišta i zbog teškoga života Srbi u Banatu dignu ustanak; ali ovaj ustanak, kao i drugi još na nekim mestima (u Hercegovini i oko Nikšića 159+++), nije mogao uspeti, pošto ne bejaše za to sazrela misao među svima Srbima, niti dobiše obećane pomoći sa strane, jer Austrija zaključi mir s Turcima (1606) i potom nasta tridesetogodišnji rat. Za vreme ovih ustanaka, ogorčeni Sinan-paša naredi da se mošti Sv. Save donesu iz Mileševa i spale na Vračaru (27 aprila 1594).

Pregled prosvećenosti.[uredi]

Društvene prilike. — I ako su verskim izmenama suzbijane srednjovekovne stege duhovničke, ipak je raspra između katolika i protestanata učinila da društvene prilike ovoga vremena ne odmaknu mnogo od srednjovekovnih. Neprosvećenost se narodna najbolje ogledala u zaostalim surovim običajima i različnim praznovericama, a osobito u istraživanju i osuđivanju veštica. Pri tom, još trajahu srednjovekovni odnosi između pojedinih društvenih redova. Seljaci i posle pomenutoga pokreta ostanu vezani za zemlju. Plemići se uglavnom zanimahu lovom, pijančenjem i kockanjem, živeći uz to raskošno, što se ogledalo u haljinama od kadife, zlatnim nakitima, srebrnom posuđu, mnogobrojnim konjima i slugama, skupocenoj spremi itd. Trgovci su i zanatlije mnogo bolje stajali no u srednjem veku, a osobito u slobodnim carskim gradovima, gde bejaše po nekima tako bogatih porodica trgovačkih, da se u raskošnom životu nisu mogli meriti plemići s njima.

U Nemačkoj. — Stupajući u borbu sa srednjovekovnim ustanovama i budeći narodnosnu svest, reformacija je u Nemačkoj imala zadatak da iznova uredi crkveni život, a za ovaj je mah najviše uspela u crkvi i školi. Uz reformovanje crkve, glavni protestanti, a osobito Luter i Melanhton, veliku pažnju obrate na školu. Pod uticajem se humanista (Jovan Rajhlin 1455-1422, .Erasmo Roterdamski 1467—1536, Ulrih Huten 1488-1523 i dr.) i reformatora oseti življi pokret za naukom osobito među građanima, te se počne umnožavati broj sveučilišta (u Marburgu 1527, Kenigzbergu 1554, Jeni 1558 i dr.) i drugih škola. Kako reformacija podstače jaku versku prepirku, najviše je opet obrađivana teologija, koja zadrža prvenstvo u školi kao i za srednjega veka. Pri izučivanju teologije oseti se potreba znanja i grčkog jezika pored latinskoga, te su ovi stari jezici bili nastavni predmeti; ali je humanističkim pokretom učinjeno da se ne čitaju srednjovekovni latinski pisci već stari: Ciceron, Cezar i drugi. Za reformacije su, pored teologije, dobile jačega poleta i druge nauke.

Reformatorski je duh uticao i na razvijanje nemačke književnosti. Istina, ona u ovaj mah nije stekla nijednoga pisca trajne vrednosti, ali se ipak osećalo nešto napretka. Burni događaji ovoga doba uticahu da se razvije povesnička narodna pesma, koja je već opala u drugoj polovini XVI stoleća. Mesto nje se razvi duhovna pesma protestanska, kojoj dade poleta sam Luter („Ein veste Burg“). Kako je pesništvo bilo otisak ovoga doba, najbolje je napredovala didaktika i satira (Sebastijan Brant 1458-1521; Johan Firšart † 1589 i dr.). Ovo je doba upravo kraj staroga vremena nemačkoj književnosti, koje dostojno završuje slavni pesnik Hans Sahs (1495-1576), obućar iz Nirnberga. Sahs je, kao čovek pravoga pesničkoga dara, u duhu reformacije, ali nežno, smišljeno i u svemu vrlo dobro obrađivao sve vrste književnosti, koje su u ovo doba negovane, kao: majstorske pesme, gnome, basne, crkvene pesme, alegorije, bibliske pripovetke, anegdote, razgovore, naravstvene priče, lakrdije i psalme. Od najstarijega oblika nemačke drame — duhovne misterije — još se pred reformacijom izdvoji svetovna lakrdija ili pokladna igra, koja se za reformacije dosta razvila i koja je, uz pripomoć tadašnjih prevoda klasičkih komedija, podstakla Hansa da napiše više od dvesta koje tragedija koje komedija. Njegovi su komadi, istina, samo dijalogisane priče bez jedinstva radnje i savremene osobine, ali je ipak on tim komadima zadovoljavao svoje sugrađane zabavljajući ih i poučavajući. Iz ovoga doba od slobodnih sastava ima nešto radova povesničkih i to većinom u hronološkom obliku.

Od umetnosti se u ovo doba najviše razvilo slikarstvo, koje svojim shvatanjem i nežnošću stoji u sredini između niderlandskoga realizma i talijanskoga idealizma. Ono se naročito razvilo u Nirnbergu, gde je bila tako zvana Franačka škola, čiji je predstavnik Albreht Direr (1471-1528), slikar i bakrorezac, koji se odlikovao bogatstvom ideja i živom maštom slika iz povesnice, Biblije i savremenoga života s ponekim studijama. Ovu školu po Saksonskoj razvi Luka Kranah (1475-1553). Istim se izvorom u radu služio Hans Holbajn — Mlađi (1498-1554), portretista, koji je u nemačko slikarstvo uveo fantastičko-humorističku vrstu.

U Italiji. — Italija je na svršetku srednjega veka bila najprosvećenija zemlja evropska, a svoju prosvećenost, uticajem renesansa i drugih prilika, uzdiže do vrhunca u prvom stoleću novoga veka, mada beše raskomadana i izložena tuđim napadima. Za ovoga se doba od svih umetnosti u Italiji najbolje razvilo slikarstvo, koje najočitije u duhu renesansa ispoljava osobinu staru i hrišćansku, što mu služi i za predmet predstavljanja; jer tadašnjim umetnicima behu izvori većinom hrišćansko verovanje i stara mitologija. Prema osobini se i mestima umetničkoga rada slikarstvo delilo na nekoliko škola. Najglavniji su predstavnici Florentinske škole: Pietro Vanuči — Perudžin (1446-1524), čija je odlika u predstavljanju ljupkost i živost boja (Javljanje Bogorodice Sv. Bernardu, Hristovo rođenje, Uskrs i dr.); i Leonardo Da Vinči (1452-1519), koji je slavan kao slikar, ali poznat i kao neimar, vajar, mehaničar, inžinjer, muzičar i pesnik, i na čijim se slikama, kako božanskim tako i svetovnim, ogleda nepostižna uzvišenost (Tajna večera, Đokonda i dr.). Glavni su predstavnici Rimske škole: Mihel —Angelo (1474-1564), koji je slavan i kao slikar (Strašni sud, Proroci, Sibile m dr.), i kao vajar (Mojsej), i kao neimar (kube Petrove crkve u Rimu), a čije se slike odlikuju kako izradom tako i sastavom; i Rafael Sancijo (1483-1520), čiji su radovi vrhunac slikarske umetnosti, jer ga u predstavljanju lepih oblika ženskih i dečjih niko nije nadmašio (Sinkstinska Madona, Preobraženje, Atinska škola i dr.). Najznatniji je predstavnik Lombardske škole: Antonio Alegri — Koredžio (1494-1534), čije se slike odlikuju osobitom lepotom i ljupkošću, a u kojima svetlost preovlađuje boje (Magdalena pokajnica, Hristovo rođenje i dr.). Najglavniji su predstavnici Mletačke škole: Ticijan Večeli (1477-1576), koji se trudio da izradi slike što vernije (Anđelski pozdrav, Smrt Sv. Jakova i dr.). Najzad je predstavnik Boljonske škole porodica Karači (Lodoviko 1555-1619, Agostino 1557-1602 i Anibal 1560-1609, koji je najbolje uglede ostavio za predstavljanje prirodnih slika), ali je ova škola osobito cvetala za učenika ove porodice. Od građevinskih spomenika vredi pomenuti: Petrovu crkvu u Rimu kao najlepšega predstavnika renesanskoga stila, koji se razlikuje od vizantiskoga i od gotskoga svojim skoro četvrtastim oblikom i visokim srednjim kubetom. Glavni su neimari Petrove crkve: Bramante (1444-1514) i Mihel Angelo, ali je ona dovršena tek XVII stoleću.

Za šesnaestoga je stoleća najviše u Italiji obrađivano epsko pesništvo. Lodoviko Ariosto iz Ređia (1474-1533) proslavi se svojim spevom Besni Rolando (produženje speva Zaljubljeni Rolando od Mateje Bojarda 1430-94), koji je spevao, u tadašnjem čisto narodnom duhu talijanskom, s ljupkim humorom i nestašnom sumnjom. Torkvato Taso iz Sorenta (1544-95) ugledanjem je na stare pisce a u duhu hrišćanskom spevao Oslobođeni Jerusalim, u kojem se pojedini odeljci odlikuju izvrsnom lepotom. Kako je humanizam počeo u Italiji, ovde se uspešno i razvijao sve do polovine XVI stoleća i imao dosta pristalica: Lorenco Vala (1406-57), Marsilio Fičinio (1433-99) i drugi, koji su se poglavito zanimali izučavanjem starih jezika, grčke filozofije, vaspitanja i nauka u užem smislu. Pošto je pak većina talijanskih hu-manista živela kod svojih mecena: vladalaca i papa i odvojeno od naroda, oni nisu imali saosećanja, ljubavi spram bližnjih (altruizma), već su se odlikovali ličnim, sebičnim osobinama, a u politici su bili ravnodušni i prilagodni (oportuni). I jedini se od njih zanimao političkim pitanjima državnik florentinski Nikola Makiaveli (1469-1527); književnik i povesničar, koji se osobito pročuo svojim delom O vladaocu (Il principe), u kojem iznosi način ujedinjenja Italije („makiavelizam“); u stvari uči ono što su tadašnji vladaoci, knezovi, talijanski privodili u delo, te je ova knjiga u XVI stoleću imala veliki uticaj na vladaoce s težnjom utvrđenja apsolutizma.

I muzička se umetnost u ovo doba počela razvijati u Italiji. Uopšte su Talijani tvorci umetničkog sviranja i pevanja, što dokazuju i pojedini nazivi muzički na talijanskom jeziku. Crkvenu je muziku reformovao Palestrina (1529-94). Srednjovekovni su instrumenti tada usavršeni; violini je dodata i četvrta žica a klaviru današnji broj oktava.

Zbog francusko-nemačkog otimanja o Italiju i zbog suvišne odanosti katoličanstvu, od XVI je stoleća Italija počela prosvetno opadati. Kakva je pak bila zatucanost u talijanskih katolika, najbolje dokazuje inkvizitorsko suđenje čuvenom mehaničaru i fizičaru Galileju (1564-1642) za njegovo branjenje Keplerova mišljenja o kretanju nebeskih tela.

U Španiji. — Za Karla V a osobito za Filipa II, Španija je ne samo u državnom nego i u prosvetnom pogledu dostigla najviši stupanj. To je upravo njen zlatni vek, koji veličaju i njeni povesničari: Dijego De Mendosa (1503-75), Huan Marijana (1537-1623), Antonio De Solis (1610-85) i dr. Ne napuštajući narodnu osnovicu a pod uticajem talijanske književnosti, španska književnost u XVI i XVII stoleću postiže klasično doba svoje. Od lirskih je pesnika čuven Huan Boskan (1500-1544) i Dijego De Mendosa (1503-1575), a od epskih Miguelo De Servantes (1547-1616), koji se, pored ostalih književnih radova, najviše proslavio svojim izvrsnim delom Don Kihot. Od dramskih su pesnika najčuveniji: Lope De Vega (1562-1635) i Kalderon De La Barka (1600-81), najglavniji pozorišni pisac španski. Uticajem se talijanske umetnosti razvilo u Španiji i slikarstvo, čiji je najbolji predstavnik Bartolomeo Murilo (1618-82), koji je nedostižan u svojim verskim slikama i po načinu predstavljanja i po upotrebljavanju boja. S opadanjem je pak državnim u Španiji nastupilo i opadanje prosvetno. U srodnoj Portugaliji ovoga se doba proslavio Kamoens (1525-79) sa svojim spevom Luzitanci.

U Niderlandiji. — Bogatstvo, životna snaga narodna i ljubav za slobodom — sve to učini da je i Nizozemska ovoga doba imala svojih prosvetnih radnika svetskoga glasa. Ovde slikarstvo uzdiže Rubens (1577-1640), predstavnik Flamanske škole, koja se odlikuje jasnom svetlošću i vrlo živom bojom, i Rembrant (1606-74), predstavnik Holandske škole, čija je odlika protivnost svetlosti i boje. S Rubensom se izjednačio i njegov učenik Van Dik (1599-1641). Ovde su obrađivane skoro sve vrste književnosti (Jost Vondel 1587-1679 i Kac 1577-1660).

U Engleskoj. — Kako je Engleska napredovala od početka novoga veka u državnom pogledu, isto je tako napredovala u proizvodnji, trgovini i prosveti. Uticajem iz Italije, obnova je nauke odmah uhvatila korena ovde, te je otpočelo izučavanje latinskoga i grčkoga jezika i proučavanje starih pisaca. Iz ovoga je doba najznatniji humanistički pisac engleski Toma Mor (1478-1535), koji je bio neko vreme kancelar Henriha VIII i koji je izgubio glavu na ešafotu, što ne priznade Henrihu crkveno poglavarstvo. On je napisao Utopiju (od ou — ne i topos — mesto — Nigdin), u kojoj iznese kako se na ostrvu Utopiji (koje ne postoji) živi u slobodi, jednakosti, zajednici i verskom trpljenju. Za Jelisavete prosveta je veoma napredovala. To je, upravo, bilo doba razvijanja engleske književnosti. Onda je živeo Viljem Šekspir (1564-1616), koji spada među najslavnije pesnike svih vremena i naroda. On je u svojim pozorišnim delima: Hamlet, Mletački trgovac, Romeo i Julija, Otelo, Ričard III i dr. najveštije umeo izneti težnje, misli, osećanja i prikazivati razvijanje pojedinih strasti. Njegov je savremenik veliki mislilac Bekon Verulamski (1561-1626), koji je položio osnovicu primenjenoj, očiglednoj nauci.

U Francuskoj. — I u Francuskoj se renesans razvio, kao i po drugim zemljama, talijanskim uticajem; ali i ako se francuski preporođaj najviše približavao talijanskom, ipak je ovde imao narodnu odliku. Francuski je preporođaj osobito napredovao u početku vlade Fransoa I, koji je pomagao umetnost (podizanje mnogih zamkova i dvoraca) i književnost (père de lettres; osnovan je College royal, docnije de France za izučavanje starih jezika i književnosti, gde se i danas predaju sve nauke; onda kao protivnost Sorboni). Humanistička se pak struja protiv francuske skolastike i asketizma javila i nezavisno od kralja — mecene. I najznatniji je predstavnik te strane francuskoga renesansa Fransoa Rable (1495-1553), veliki satirik svoga vremena, koji je najbolje ismevao savremeno društvo u svojim dvama fantastičnim romanima („Gargantua“ i „Pantagruel“) i koji je po zanimanju bio prvo duhovnik pa zatim lekar. Kako se na dvoru Fransoa I i njegovih poslednika književnost smatrala kao društveno zadovoljstvo, u ovo se vreme počela razvijati dvorska književnost. U ovakom je duhu a po ugledu na Bokačia, pisala svoje novele Margarita Valoaska (1492-1569), sestra Fransoa I. Najbolji je predstavnik ukočenoga ugledanja na staro pesništvo i dvorsko laskanje Pijer Ronsar (1524-85) sa svojim neznatnijim drugovima (francuska „Plejada“). Nešto je bolji pesnik i predstavnik druge pesničke škole Fransoa De Malerb (1556-1628), koji je doveo u vezu stari način pevanja s francuskim jezikom.

U Poljskoj. — Katolička je reakcija u početku XVII stoleća bila u Poljskoj u najvećem jeku, Protestantima su crkve rušene, gonjeni su iz državne službe, javno su grđeni, spaljivane su im knjige, napadani su njihovi domovi i njihovi obredi itd.; a sve je to činila prosta svetina pod uticajem jezuitskih vaspitanika. U drugoj su polovini XVII stoleća i u početku XVIII doneseni zakoni, po kojima se nije dopuštalo protestantima podizanje novih crkava, dolaženje na sabore i vršenje poneke službe, i to sve pod pretnjom smrtne kazne ili izgnanja. Ovo je napredovanje jezuitskoga katoličanstva praćeno prosvetnim opadanjem Poljske, u kojoj je u XVI stoleću bilo dosta prosvećenih ljudi i znamenitih radova na narodnoj književnosti, što je sve postignuto uticajem humanizma i reformacije. Tada je živeo i poljski kanonik Nikola Kopernik (1472-1543), koji je svojim delom „O kretanju nebeskih tela“ oborio Ptolomejevu geocentričnu teoriju i dokazao da se zemlja okreće oko sunca Ovo je pak prosvetno opadanje uticalo i na državno opadanje Poljske, koje već poče u sredini XVII stoleća.

U Rusiji. — Na čelu je ruske države bio samodržavni i neograničeni car, koji je svojom takom vlašću nad svima podanicima i uspeo da podloži oblasne knezove (jedinstvo i autokratija), da suzbije susede i da proširi državu. Car je bio okružen mnogim dvoranima, a dvor se odlikovao istočnjačkom raskošnoću i različnim ceremonijama. On je postavljao patrijarha, a često i episkope. Uz cara je bilo najviše upravno, sudsko i zakonodavno telo Boljarska duma a ponekad je sazivana i Velika zemaljska duma od svih slobodnih staleža. Država je uglavnom deljena na oblasti, a suđenje je bilo veoma oštro. Glavni pak državni prihodi behu od poreza i carine. Odbranu su državnu činili plemići, kao konjica, i drugi slobodni ljudi. Najbolju su pešadiju predstavljali strelci, koji su prvo ustanovljeni u Moskvi pa potom i po drugim gradovima. Rusko se društvo izdvajalo u boljarsko plemstvo, koje je postalo od pređašnjih oblasnih kneževa i koje se delilo na nekoliko redova, niže plemstvo, građane i seljake na carskom, boljarskom i crkvenom dobru. Stanovništvo se poglavito zanimalo zemljoradnjom, zanatima i trgovinom.

Ono nešto prosvećivanja ruskoga naroda u srednjem veku, pod vizantiskim uticajem, naglo je opadalo za mongolskoga ropstva, a kada se Rusija oslobodi, prosvećivanje je slabo napredovalo. Kako je to sve bilo u duhovničkim rukama, nerado su, iz bojazni zbog pravoslavlja, i u XVI i u XVII stoleću primane novine sa Zapada. Škola se nešto nalazilo samo po gradovima i duhovnici su većinom bili jedini učitelji. Stoga je imalo i u višim redovima nepismenih ljudi, a ženskinje je pod istočnjačkim uticajem sasvim zanemareno. Književnost je bila slaba; osim malo narodnoga pesništva o povesničkim događajima, crkvene i letopisne književnosti, bilo je nešto prevoda i neznatnih umetničkih pokušaja. Neimarska će i slikarska umetnost prilično razvila, ali samo za verske svrhe. Podizani su lepi hramovi u vizantiskom stilu po svima gradovima a naročito u Moskvi.

U Turskoj i kod podčinjenih naroda. — U povesnici srpskoga naroda dovoljno su upoznate državne i društvene prilike u Turskoj, a one nisu ni takoga značaja da ih treba naročito izučavati. Ni ostale tekovine turske, kao i po činjenih naroda, nisu skoro ni od kakva značaja. Srbi se pak nisu ni mogli odavati kakvim prosvetnim poslovima; njima je bio glavni smer: održanje života i narodnosti. (Čime su ovo Srbi održavali?) Izuzetak čini Dubrovnik, što je takođe poznato iz narodne povesnice i književnosti.