Istorija Rusije (A. Jelačić) 0

Izvor: Викизворник
ISTORIJA RUSIJE
Pisac: Aleksej Jelačić


PREDGOVOR.

Otkada sam se sticajem prilika našao u ovoj gostoljubivoj i bratskoj zemlji, počeo sam da radim na upoznavanju moje braće sa Rusijom i ruskom kulturom, u koliko su mi to dopuštale moje skromne snage i znanja, pa i okolnosti, koje nisu uvek bile povoljne za rad. Već više semestara predajem rusku istoriju na Filozofskom Fakultetu u Skoplju. Nalazeći uvek dobar odziv i mnogo interesa za saznanja o Rusiji, ja sam se rešio da napišem i jednu originalnu popularnu istoriju Rusije, koje na srpskohrvatskom jeziku još nema. Postoje samo dva prevodna dela, štampana latinicom: ono Ramboa, poznatog francuskog pisca (prevod prof. Adamovića, Zagreb, 1884.), sada prilično zastarelo; i drugo od D-ra Bidla, profesora na Karlovom češkom Univerzitetu u Pragu (prevod D-ra Milana Preloga, Zagreb, 1922.). Ovo drugo delo posvećeno je samo događajima iz XIX i XX stoleća, sa vrlo kratkim osvrtom na XVIII vek.

U svome delu pokušaću dati opšti pregled istorije ruskoga naroda kao celine, jer polazim sa stanovišta narodnog jedinstva Istočnih Slovena, ne poričući, razume se, da tri plemena istočnoslovenska: Velikorusi (ili nekadašnji Moskoviti), Ukrajinci (Malorusi ili prosto Rusi) i Belorusi imaju duboke i značajne antropološke, psihološke, jezične i kulturno-istoriske osobine. Zajednička im je preistorija njihova, koja je tesno vezana sa istorijom njihovih prethodnika na istočno-evropskoj ravnici, i njihova stara istorija, sve do prve polovine XIII veka. Posle nastaje duboki istoriski rascep, prouzrokovan najviše tokom spoljno-političkih događaja. Dok Rusija severoistočna, koja će se kasnije zvati Moskovskom ili Velikom, kao i donekle Rusija severozapadna, potpada pod uticaj i vlast Tatara, Rusija južna i jugozapadna i zapadna nalaze se pod uticajem Poljske i Litvanije, postepeno ulaze u okvir ovih država, pa onda u okvir poljsko-litvanske zajedničke države. Ali baš onda, kada su Belorusi i Malorusi ušli u sastav te države, Moskva je ujedinila Velikoruse u Moskovsku Državu, pa je otpočela ofanzivu prema jugu i zapadu.

U toku druge polovine XVII i celog XVIII stoleća ujedinjuju se sva istočnoslovenska plemena u jednu veliku državu - Sverusku Carevinu sa Petrogradom kao prestonicom. U toj državi sve više jača narodna zajednička svest. Ova svest o narodnoj zajednici oseća se čak i kod onih Ukrajinaca, koji, kao "Crveni" ili "Galički Rusi", "Rusini", "Galičani" ili prosto "Rusi" ostaju i nakon prve deobe Poljske van ruske države (od godine 1772. do 1918. pod Hapsburzima), pa i kod Karpatskih Rusa, koji su od prastarog doba bili podanici krune Svetog Stefana.

U stvaranju moderne ruske države, ruskog književnog jezika, (koji se, istina, najviše oslanja na severno-velikoruski narodni dialekat) i ruske kulture uopšte, pa najzad i u ruskom revolucionarnom pokretu, najaktivnije su sarađivali i Velikorusi i Ukrajinci i Belorusi. U ovome procesu stvoreni ruski vladajući stalež i ruska inteligencija prestali su da budu samo Velikorusi ili Ukrajinci ili Belorusi, nego se mogu smatrati prosto kao Rusi. Ali u ovom procesu, zbog izvesnih često nasilničkih, a svakako nezgodnih mera vlasti, stradale su kulturne osobine Belorusa i Ukrajinaca. Ovo je izazvalo kod njih opravdani revolt. Svetski Rat i naročito ruska revolucija izazvali su kulturno, a donekle i političko odvajanje Ukrajinaca i Belorusa od ruske celine. Ukrajinci su sad razdeljeni državnim granicama u više delova, tako da se njihova većina nalazi u Sovjetskoj Uniji, a manji deo u Poljskoj, Karpatski Rusi u Čehoslovačkoj, a pojedini manji delići još i pod Rumunijom (u Bukovini i Besarabiji). Sada su razdeljeni i Belorusi: veći njihov deo nalazi se u Sovjetskoj Uniji, manji, ali još dosta veliki, u Poljskoj, dok su neznatne manjine u baltičkim državama.

Toliko, kao uvodna reč, u moje delo.

Onim licima i ustanovama, koji su mi neposredno ili posredno pomagali u radu, rado izražavam najlepšu zahvalnost. Naročito zahvaljujem uvaženim kolegama gospodi D-ru Milivoju Pavloviću i D-ru Petru S. Jovanoviću profesorima Filozofskog Fakulteta u Skoplju, od kojih je prvi ljubazno pregledao moj rukopis sa jezične strane, dok mi je drugi dao dragocene upute za tačnu transkripciju ruske toponomastike na srpski.

Dr. A. Jelačić.