Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 2.8

Izvor: Викизворник
ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Pisac: Vladimir Ćorović


drugi period.
VIII. Dolazak Habzburga u Austriju.


1. Širenje vlasti češkog kralja Pšemisla Otokara II preko alpiskih područja, prema moru. 2. Rudolf Habzburški i značaj njegove pobede.


Područje na kojem su stanovali Slovenci odavno se razbilo na nekoliko teritorijalnih jedinica, kojima su bili na čelu, sem oglejskog patrijarha, uglavnom razni nemački grofovi. Stoga je slovenačkom narodu grof pretstavljao najviši pojam vlasti i gospodstva. Dok naše narodne priče govore o nekim davnim carevima (»bio jedan car«), dotle slovenačke počinju i pričaju gotovo redovno samo o grofovima. Krajem XII veka, dobivši pod svoju vlast Štajersku Marku sa slovenačkim oblastima do ispod Maribora, gospodari Istočne Marke, vojvode Babenberzi, znatno utiču na političku sudbinu tih krajeva. Oni su težili da dobiju i područje Kranjske, naročito posle smrti grofa Henrika Andeks-Meranskog, poslednjeg gospodara toga kraja iz ove dotle srećne porodice (god. 1228.). Za tom oblašću težili su i koruški gospodari iz porodice Španhajma. Ali, smrt je u tim porodicama sredinom XIII veka kvarila sve račune. God. 1246. izumro je sa Fridrihom II rod Babenberga, a god. 1269. umro je bez dece i njegov prijemnik, Ulrih III Španhajm, koji beše sjedinio Korušku i Kranjsku.

Ovo izumiranje alpiskih grofova i opadanje vlasti i ugleda oglejskog patrijarha, pod čijom je posrednom i neposrednom vlašću bilo područje furlansko, kranjsko (kojim su upravljali grofovi Andeks-Meranski) i jedan deo istarskog, iskoristio je uglavnom češki kralj Pšemisl Otokar II, pomagan unekoliko od pape. On je još kao princ god. 1251. dobio Istočnu Marku, a kad je posle dve godine postao češki kralj trudio se da svoju vlast proširi još više. U svojim težnjama sukobio se sa Mađarima, koji su isto tako hteli da iskoriste nasledne nezgode u alpiskim oblastima. Kralj Otokar je prvih godina imao gotovo nenadane uspehe; suzbio je Mađare, nagnao ih na otstupanje, a svoje zastave proneo je blizu do obala Jadranskoga Mora. On je god. 1260. Dobio Štajersku; Korušku i Kranjsku je nasledio po ugovoru iza Ulriha III, a potom je postao kapetan Furlanske. Kao pobednik prošao je Otokar kroz Ljubljanu, koja je, ma i za kratko vreme, pokušavala da mu se odupre. Otokar beše pregao da svoj uticaj protegne i na Mađarsku; unutarnje borbe u toj zemlji posle smrti kralja Stevana V († god. 1272.) kao da su mu naročito išle na ruku.

Širenje vlasti češkoga kralja kroz alpiske oblasti, u kojima su živeli Sloveni, nije imalo nekih nacionalnih tendencija; ono je došlo čisto iz političke potrebe i iz težnje da se, u pogodnoj prilici, proširi lični posed i uticaj i omoguće sigurniji izgledi za nove i veće ambicije. Ali, da je ta vlast Otokarova duže potrajala, mogla je biti od znatne koristi za budućnost Slovena. Slovenska naselja u alpiskim zemljama i u dolini Dunava došla bi pod vlašću češkog vladara, ma on i ne vodio »češku« politiku, u neposredniju vezu sa Česima i Slovacima; odnosno njihove veze, ukoliko su već postojale, vremenom bi dobile više neposrednosti, jer im se ne bi pravile namerne smetnje i protiv njih se jačali drugi elementi. To bi svakako dovelo do etničkog jačanja Slovena na tom području.

Nu, iznenada se pojavio opasan protivnik češkom kralju u licu Rudolfa Habzburškog. Na državnom saboru, 1. oktobra god. 1273., bi za nemačkog kralja izabran ovaj energični i mudri plemić, čije poreklo beše u Švajcarskoj, a koji je u taj mah imao pod sobom čitavu levu obalu Rajne od Vogeza do Bodenskog Jezera. Otokar II nije priznao Rudolfov izbor i uzeo je odmah prema njemu neprijateljski stav. God. 1276. došlo je najzad i do rata između njih. Rudolf je imao na svojoj strani jedan deo crkvenih lica, naročito salcburškog nadbiskupa i njegovo sveštenstvo, i najveći deo nemačkoga plemstva. Otokar je bio suzbijen. Već u bečkom primirju od te godine on je izgubio alpiske zemlje i morao priznati vrhovnu vlast Habzburga. Posle dve godine došlo je do nove i odlučne borbe. Udruženi Nemci i Mađari napali su češkoga kralja, koji je kod Dirnkruta, 26. avgusta god. 1278., bio poražen, uhvaćen i ubijen. Njegovo delo propade sa njim zajedno; od velike Otokarove države osta jedva poluslobodna Češka. Njegove alpiske oblasti, Austriju i Štajersku, dao je Rudolf god. 1282. svojim sinovima, odnosno god. 1283. svom starijem sinu Albrehtu, a od Beča napravio je prestonicu svoje nove oblasti. Korušku je dobio god. 1286. Rudolfov saveznik grof Majnhard tirolsko-gorički zajedno sa titulom hercega, dok mu je, tek posle dužih pregovora, ustupljena Kranjska, i to kao privremen zalog. Inače je i ta oblast imala pripasti kraljevim sinovima. Majnhardov brat, Albreht, dobio je, kao i brat mu Kranjsku, na privremeni posed takozvanu »Vindišku (t. j. Slovenačku) Marku« (Dolenjsku) sa Metlikom.

Dolaskom Habzburga u alpisko područje i ustupanjem Kranjske i Koruške tirolsko-goričkim grofovima pojačan je uticaj nemačkog elementa. Kao što je Samovu državu, koja je na skoro ovom istom području spajala Čehoslovake sa Jugoslovenima, ranije razbilo franačko prodiranje prema istoku, tako se dogodilo i sada. Habzburzi su bili nemačka porodica i u ove oblasti došli su kao nosioci nemačke vlasti i pobednici nad jednom slovenskom državom. Nemački uticaj postojao je ovde, istina, i ranije; ali, sada je osetno pojačan. To je došlo, najpre, nešto usled toga što Habzburzi zadržavaju vlast u svojoj porodici i što tako svojoj politici daju više jedinstva nego raniji lokalni gospodari, gde je svaki gledao prvenstveno svoj interes. To zadržavanje vlasti u jednoj ili dve porodice vodilo je uvek izvesnoj centralizaciji, koja, prirodno, pazi manje na lokalne obzire i tradicije. Habzburzi su došli u ove krajeve kao nova porodica, iz prilične daljine, iz starih nemačkih oblasti; oni su pretstavljali nov priliv snaga i krenuli sobom lično izvesno pomeranje nemstva prema istoku. Čak se domaće nemačko plemstvo, koje se Rudolfovu sinu Albrehtu nije činilo dovoljno pouzdano, tužilo na dovođenje »stranaca«, odnosno Nemaca iz dinastiji odanijih porodica i krajeva. Ali, najvažniji momenat za jačanje tog uticaja svakako je činjenica da su Habzburzi kao nemački kraljevi u isti mah i gospodari ovog područja. Austrija se otad smatra kao glavni bedem germanstva prema srednjoj Evropi. Sloveni u njoj pretstavljaju samo elemenat podanika, bez svoga plemstva i svojih većih vlasti i bez ikakvog političkog uticaja. Čak i za vreme pokreta i težnja pojedinih plemića da što više dođu do svojih prava na račun kraljeve vlasti, oni se ne ističu ničim, mada je bilo prilika kad je držanje širih krugova moglo za lokalne gospodare biti od presudnijeg značaja.

Vlast Habzburga u Austriji trajala je eve do god. 1918. neprekidno. Nijedna druga dinastija, ni domaća ni tuđa, nije toliko vladala nad ma kojim delom Jugoslovena, koliko je ova nad zapadnim plemenima našeg naroda. Istorija Slovenaca otada je potpuno u okviru Austrije. Već osnivalac dinastije, Rudolf Habzburški, razumevao je da razvija moć svoje porodice, dajući svojim sinovima, kao državna lena, čitave oblasti, da tako pojača svoja sredstva i moć, i da, u isti mah, i njima da mogućnosti da uđu u državne poslove. On je od god. 1277.—9. dobio za njih i gotovo sve posede salcburške nadbiskupije i biskupija pasavske, regensburpže, frizinške i bamberške, koje su one dale kao leno hercezima Austrije, Štajerske, Koruške i Kranjske. »Habsburzi tim dobiše (kazuje A. Huber u svojoj Istoriji Austrije) u jugoistočnim kneževinama tako prostrane posede da se drugi koji herceg gotovo ne bi mogao ni održati.«