Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 2.14

Izvor: Викизворник
ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Pisac: Vladimir Ćorović


drugi period.


XIV. Srpska prevlast u Maćedoniji.


1. Kralj Stevan Uroš Dečanski u vizantiskim krizama. — 2. Bugarski car Mihailo protiv Srba. — 3. Značaj pobede Srba na Velbuždu. — 4. Pad kralja Stevana Dečanskog.


Kralj Stevan se u prvo vreme kolebao u svojoj spoljnoj politici. Da spreči anžujsko pomaganje njegova protivkandidata Vladislava, on je sam mislio da uđe u veze sa njima. To će biti glavni motiv njegove odluke da traži bračnu vezu sa ćerkom Filipa Tarentskog, god. 1323., i da, sa tim u vezi, daje obećanja i o svom prelasku u katoličanstvo i o izmeni verske orijentacije u Srbiji. Kad taj plan nije uspeo, jer su mu Anžujci prozreli pravi cilj, Stevan se obratio na drugu stranu. Zaprosio je i dobio dvanaestogodišnju Mariju Paleologovu, kćer panipersevasta Jovana, sinovca cara Andronika II, bivšeg namesnika u Solunu (god. 1324.) Stevanu je taj brak dizao u izvesnoj meri ugled, poljuljan socijalno osporavanjem zakonitosti braka njegove majke; a njegovoj tazbini on je, međutim, poslužio za druge račune.

Panipersevast Jovan polagao je pravo na Maćedoniju sa glavnim gradom Solunom kao na svoju zasebnu državu, jer ju je njegov ded, car Mihailo Paleolog, bio namenio Jovanovu ocu Konstantinu. U srpskom kralju on se sad nadao dobiti saveznika da ostvari to nasleđe. Pomagače je imao i u dvojici svojih šuraka, braći Metohitima, koji su bili gospodari Strumice i Melnika. Posle Marijine udaje, Jovan je, zajedno sa ženom, došao u Srbiju, »na viđenje«, i zadobio je kralja za svoj plan. Naskoro potom počela je Jovanova vojnička akcija, pomagana od Srba. Car Andronik, pobojavši se srpskog posredovanja i novih komplikacija, beše odmah uputio jedno posebno poslanstvo u Srbiju, da se što pre izmiri sa Jovanom i preko njega sa Stevanom. Nenadna smrt Jovanova u Skoplju oslobodila je cara njegovih ambicija i moguće nestalnosti u odlukama. Novi pregovori o povratku Jovanove žene u Vizantiju doveli su na srpski dvor čuvenog istoričara Nićifora Gregoru, kome zahvaljujemo jedan vanredno zanimljiv opis toga puta. Ovo poslanstvo iskoristio je car Andronik da ponudi i Stevanu savez, kako bi se, osiguran od Srba i možda pomagan od njih, mogao sa više izgleda na uspeh upustiti u borbu sa svojim unukom, Andronikom III, koji, nestrpljiv i ambiciozan, nije mogao da sačeka svoje vreme da zakonito dođe na carski presto. Zabavljena svojim nezgodama, ugrožavana od Turaka u svom maloaziskom posedu, stojeći pred građanskim ratom, Vizantija je zazirala od Srbije i nije joj mogla, u ovaj mah, praviti nikakve veće smetnje.

Veću opasnost pretstavljala je u taj mah za Srbiju Bugarska. Tamo je god. 1324., iza gotovo jednogodišnjeg perioda anarhije, nastale posle poraza i smrti cara Đorđa II Terterija, bio izabran za cara vidinski knez Mihailo Šišmanović, zet kralja Milutina. Ovaj ratoborni i preki čovek ušao je odmah u borbe sa Grcima, koji su prouzrokovali nesreću njegova prethodnika i iskorišćavali meteže iza njegove smrti. Postigavši u tim borbama lepe uspehe i suzbivši Grke i preko starih granica Bugarske, Mihailo se i suviše poneo i izgubio meru u svojim postupcima. Pobediti vizantisku vojsku u ono doba nije bio težak posao; u njoj su se, i te kako, osećale posledice rastrojstva izazvana borbom o carski presto. Mihailovo samouverenje diglo se još više kad je carsko sporenje dovelo do toga da jedna stranka, ona starijega cara, zatraži srpsku, a ona mlađeg bugarsku pomoć. Andronik Mlađi, aktivniji, i inače nesumnjivo vojnički sa više talenta i sa više uticaja među trupama nego njegov ded, imao je u početim borbama više uspeha. Jedan deo pobede Andronika Mlađeg, III, smatrao je Mihailo delom i kao svoju zaslugu. Možda tim više što je srpski pomoćni odred, upućen starome caru, pod vođstvom vojvode Hrelje, ostao uglavnom pasivan, kao ne hoteći da se izlaže uzalud za već izgubljenu stvar. Kralj Stevan, koji lično beše došao na granicu da se založi za starog cara, odustao je od pohoda kad mu je Hrelja izložio svoja ustručavanja. Stari car je god. 1328. bio srušen. Srbi su pokušali jedino ozbiljniji napad na Ohrid i njegov kraj, ali ih je suzbio Andronik III; na drugoj strani, međutim, dobili su bez muke Prosek, koji je držao i njima izdao jedan pristalica starog cara.

Bugarski car Mihailo prekinuo je odranije srdačnije veze sa Srbima, a po svom dolasku na presto raskinuo ih je sasvim. Oterao je svoju ženu Anu, Srpkinju, a venčao se sa sestrom Andronika Mlađega, i time jasno pokazao svoj stav. Pomagao je i Vladislavljevu borbu protiv kralja Stevana, ne što bi hteo da koristi Vladislavu, nego da oslabi Srbiju. Pamtio je očevidno očev poraz i hteo je tako da se sveti. Političke protivnosti, obelodanjene još više povodom priprema i spletaka oko carskog sporenja u Vizantiji i za vreme njegovo, produbile su jaz između Mihaila i Stevana. Savez Bugara sa Andronikom III protiv Srba prirodan je rezultat svih tih odnosa. On je sklopljen u Črnomenu kod Adrijanopolja već god. 1326., kao odgovor na savez staroga Andronika sa Stevanom. Glavni i neposredni cilj saveza, pored obaranja Andronika, bio je potiskivanje Srba iz vardarske doline, gde je njihovo širenje i učvršćavanje pogađalo u ovaj mah na jugu grčke, a na severnoj strani bugarske interese. Posle sporazuma sa Andronikom, svoje glavno širenje Mihailo je, po starim težnjama Simeonove i Asenove Bugarske, mogao upraviti samo prema Ovčem Polju, Štipu i Skoplju, koji su se nalazili pod srpskom vlašću i u srpskoj sferi. Glavni potstrekač za napad protiv Srba bio je stoga car Mihailo. Kada je Andronik, zauzet sav prečišćavanjem svojih obračuna sa dedom i njegovim pristalicama, odlagao napad na Srbe do po nj povoljnije situacije, odnosno do nesumnjiva učvršćavanja njegove vlasti, dovelo je to jedno vreme do raskida odnosa između njega i Mihaila, koji su obnovljeni sa dosta tegoba i tek po obavezi Andronikovoj da će se uskoro doista započeti neprijateljstva.

Car Mihailo se živo spremao za borbu sa Srbima, želeći da svoju pobedu učini što sigurnijom i po dalje odnose što presudnijom. Sem sa Vizantijom, on je sklopio savez i sa vlaškim knezom Jovanom Basarabom. Prikupljao je vojsku sa svih strana, uzimao je u nju i Tatare i Osete. Napad se imao izvršiti sa dve strane istovremeno: Grci su trebali da udare sa juga, a Bugari sa severoistoka. Srbija je na vreme saznala za te pripreme, i među ostalim merama pokušala je, maja god. 1330., da spreči uvoz mletačke robe, a naročito oružja, preko svog područja za Bugarsku. Bojeći se borbe protiv ujedinjenih Grka i Bugara, a nesiguran za zapadne granice zbog držanja bosanskog bana, kralj Stvvan je ponudio Mihailu sporazum, uputivši mu naročito poslanstvo. Kad je Mihailo odbio sve pregovore i krenuo vojsku, Stevan je morao primiti naturenu borbu. Njegova strateška odluka bila je posle toga samo ta da napadne Bugare pre nego što se spoje sa Grcima. I uspeo je u tom. Do borbe je došlo 28. jula god. 1330. kod Velbužda, na izvorištu Strume, čim su Stevanu stigli svi vojni odredi. Bugarska vojska »nije izdržala ni prvi nalet srpske vojske«, nego je pod silnim udarcima prsla na sve strane. Sam car Mihailo naže u beg i u begstvu izgubi glavu. Njegovo telo bi doneseno Srbima i sahranjeno u nedalekom manastiru Sv. Đorđa u Nagoričinu. I u ovoj bitci istakao se mladi kraljević Dušan, za čije se strelce s pohvalom ističe da su bili dobro uvežbani i vešti.

Grčki car Andronik III beše došao u Pelagoniju; ali, nije se žurio da svoju neveliku vojsku pridruži bugarskoj, nego je više vršio neku vrstu demonstracije prema srpskoj granici. Na vest o strahovitom bugarskom porazu, čija je posledica bila gotovo potpuno otvaranje bugarske granice srpskoj vojsci, Andronik napusti svaku dalju akciju prema Srbiji i uputi se na istok, da se tamo naskoro naplati na račun dojučeranjeg saveznika.

Ovo povlačenje Grka i potpuni poraz Bugara napravili su kralja Stevana gospodarem situacije. Bitka na Velbuždu bila je jedna od najapsolutnijih pobeda srpskih u Srednjem veku. Ona je za više od čitava jednog veka, za vreme celog daljeg trajanja srpske i bugarske države, definitivno raščistila odnose između njih. Bugarska je svedena u svoje prirodne granice od Dunava do Rile i Marice, i nikad više nije se usudila da ih prekorači na srpski račun prema zapadu, ni preko Strume, a kamo li preko Bregalnice. Srpska vlast u severnoj Maćedoniji obezbeđena je ovom pobedom potpuno, a u južnoj njom je pripravljeno područje za dalje Dušanovo delo. »Kako je pobedom kod Velbužda pitanje Vardarske doline i Maćedonije bilo definitivno rešeno u srpsku korist (primećuje tačno g. St. Stanojević u svojoj studiji o toj bitci) vidi se najbolje po tome što se Maćedonija, i kad su, posle Dušanove smrti, u njegovoj državi nastali razdori, i kad je državna snaga usled toga oslabila, i kad se država raspala i rasturila, smatrala kao deo srpske države«. Tu važnu pobedu zapamtilo je i narodno predanje i čuva je u dve lepe narodne pesme.

Kralj Stevan postupio je mudro što svoju pobedu nad Bugarima nije iskoristio za osvajanje te zemlje. Iskušenje za takav postupak bilo je veliko: bugarska vojska beše satrvena, a njena zemlja bez odbrane. Sami Bugari nadali su se srpskom osvajanju; nastavljač arhiepiskopa Danila kazuje kako se, spremajući se protiv Srbije, car Mihailo hvalio »da će postaviti presto svoj u državi otačastva Stevanova«. Ne bi, dakle, bilo ništa neočekivano da je i Stevan postupio tako posle svog uspeha. Sa bugarske strane činjene su mu i ponude da spoji Srbiju sa Bugarskom, koja je i inače ostala bez svog cara i vladara. Stevan se, međutim, zadovoljio time što je u Bugarskoj povratio na vlast svoju sestru Anu, prvu carevu ženu, i njenog maloletnog sina, i što je tako osigurao Srbiju sa te strane, imajući mogućnosti da preko sestre vrši uticaj i biva obaveštavan o svemu što mu treba. U unutarnje uređenje bugarske države nije hteo da dira, smatrajući to kao njihovu stvar. Da je u Srbiji posle takvog rešenja bilo protesta i prekora nije teško razumeti; naročito se osećalo nezadovoljstvo u vojničkoj stranci. Da umiri to nezadovoljstvo, kralj je poslao vojsku sa sinom Dušanom prema grčkoj granici, koja je povratila neke nedavno izgubljene pogranične gradove, kao Veles, Prosek, Štip, Dobrun i druga manja mesta.

U narodu se dugo verovalo da je kralj Stevan Uroš iz zahvalnosti za tu pobedu podigao svoju slavnu i krasnu zadužbinu Dečane, po kojoj je danas uopšte poznat kao Stevan Dečanski. Nu, to nije tačno. Dečani su početi god. 1327., a završeni su god. 1335. Manastir je gradio Kotoranin, fratar Vita, i dao mu u bitnosti romanski tip, sa mnogo ornamentike i skulpture u belom mermeru. Manastir je veći od naših ostalih srednjovekovnih zadužbina i viši je, otud mu i narodno ime »Visoki Dečani«. Sav je obložen i danas očuvanim mermerom bele i ružičaste boje, koji je pravilno i pažljivo složen. Gabriel Mije drži da je opločavanje mramorom došlo u Srbiju preko dalmatinskih majstora, iz Italije, i to prvenstveno iz Toskane. »U Studenici, Banjskoj i Dečanima daje Italija ono što se pokazuje, a Vizantija ono što se čuva«. »Obrada je kamena (piše A. Stevanović, poznati stručnjak u tim stvarima) od najvećeg tehničkog savršenstva... Tehnička preciznost može se takmičiti sa današnjom tehnikom«.

Kralj Stevan imao je težak život. Brak njegove majke dobio je žig nezakonitosti; otac ga je kaznio, sem toga, još i jednom od najbezdušnijih kazni; najbolje svoje godine proveo je u tuđini ili kao talac ili kao zatočenik. Kraj života, i pored tako sjajnih uspeha u spoljnoj politici, doneo mu je još crnje dane. Pored oca i brata, koji su bili protiv njega, na nj se digao i njegov sapatnik iz ropstva, rođeni mu sin Dušan. Tragična smrt i mučenički život, koji su od Stevana napravili svetitelja srpske crkve, ometali su možda pravilnu ocenu njegova karaktera. Da li u tim tolikim sukobima s ocem, bratom i sinom, nije bilo mnogo i njegove krivice? Tačan odgovor teško je dati. Izvesni savremenici, istina neslobodni od prekora da nisu pisali uvek po svom pravom uverenju, kazuju da je u sukobu sa Dušanom više kriv otac nego sin. Misli se da je odnose između njih zatrovala druga žena Stevanova, Grkinja Marija, koja da je htela osigurati presto svom i Stevanovom sinu Simeonu. Drugi misle da je Dušana gurala protiv oca vojnička stranka, koja nije odobravala Stevanovu popustljivu politiku. Pravu istinu teško je utvrditi. Zna se samo da je sukob izbio naskoro posle vojničkih uspeha, u jesen god. 1330., a do neprijateljstava je došlo u proleće god. 1331. Kod Skadra, kud je sa vojskom izbio kralj Stevan, rušeći sinovljeve posede, oni su se, ipak, nekako namirili. Posle toga, maja meseca, Dušan je preko Trebinja stigao u Dubrovnik i pomišljao jedno vreme da zbog očeva gneva napusti Srbiju. Posle novog, kratkog prevrata u Bugarskoj, koji je zbacio sa vlasti caricu Anu i njenu stranku, u leto god. 1331., nezadovoljna vlastela ustade otvoreno protiv kralja. Iznenada, nezadovoljnici izbiše na dvor, nateraše kralja u begstvo, i, uhvativši ga, zatvoriše ga u zvečanski grad. Tu je kralj Stevan naskoro umro, 11. novembra god. 1331., i to, po svoj prilici, nasilnom smrću.

Na državnom saboru u Svrčinu Dušan bi ponovo proglašen za kralja i krunisan na Malu Gospojinu god. 1331.