Izvod iz VJJ

Izvor: Викизворник
Izvod iz VJJ
Pisac: Jakob Lorber
Izvod iz »Das große Evangelium Johannes« preveo Ilija P. Petrović.


Kod kolibe vernog Rimljanina[uredi]

A sledećeg dana poslah napred nekoliko učenika prema Kesariji Filipovoj, koja je bila takođe mali, nešta utvrđen grad u grčko-galilejskom predelu, malo uvučen od Galilejskog mora. Po Mom nalogu trebalo je da se unapred raspitaju po tom kraju za koga Me ljudi smatraju i da li su uopšte čuli nešto o Meni.

I više učenika koji su dobro poznavali ovaj kraj požuriše odmah posle doručka u napred naznačen kraj i raspitivahu se vredno za koga Me smatraju tamošnji ljudi i da li su i koliko uopšte čuli o Meni. A poslani učenici čudiše se ne malo kada saznaše da je ceo ovaj kraj, u koji ranije uopšte nisam stupio, potpuno bio ispunjen Mojim imenom i da je svako znao pričati mnogo o Meni; jer učenici se praviše kao da o Meni takoće znaju samo po čuvenju te upitani imaše utoliko više prostora da pričaju o koječemu.

Može se lako zamisliti da su se pod tim našla i ogromna preterivanja. Tako je bila jedna koju su učenici pripovedaču najozbiljnije zabranili da dalje pripoveda. Ova pripovest sastojala se u ničim manjim do da se umem čas raširiti do ogromne veličine, čas se odmah skupiti do jedva veličine prsta malog patuljka. Takođe da sam čas veoma star, čas dečački mlad. Takođe da su me već videli kao savršenu ženu. Dašta, neki su znali još i više jer čuše da po volji mogu primiti oblik bilo koje životinje.

Da su učenici takva kazivanja pripovedačima ukoravali, to će svako i sam zaključiti. Međutim, kako je bilo moguće da se takve apsurdnosti i druge takvog kalibra pojave i u mestima gde sam učio i lečio, to je nešto što je i ovog časa i ponekom anđelu neba prava zagonetka. A odatle i potiče zbrka od nekih pedesetak Jevanđelja, koja su pri prvom velikom orijentalskom crkvenom saboru spalili kao apokrife, što je bilo veoma dobro jer su u biti samo ona dva Jevanđelja Jovana i Mateje potpuno autentična, i Dela apostolska, Pisma i Otkrivenje Jovanovo. Ona dva Jevanđelja Marka i Luke takođe imaju svoju odlučnu i svetu vrednost, premda u nekim malim događajima odstupaju od Matejevog. − Pošto ovo sada takođe znamo, produžićemo u jevanđeoskom putovanju.

Dok su se onih nekoliko učenika, koji su poslati napred, bavili ispitivanjem kraja i ljudi oko Kesarije Filipove, ostao sam do blizu večere u zatonu kod brega, ali nekoliko sati pred zalazak napustio sam zaton sa ostalim učenicima, došao takođe predveče u kraj Kesarije Filipove (Mt16:13) i našao učenike koje sam poslao napred kod jedne sirote kolibe, čiji su posve jednostavni stanovnici upravo bili zauzeti da spreme večeru već umornim i ogladnelim učenicima.

A domašnji upitaše odmah ove učenike, koji su se već tamo nalazili, ko smo mi, i ovi im otkriše bez ustezanja da sam Ja upravo Isus o kome su ranije ponešto pričali.

Kada domaćin to sazna, ispusti sve iz ruku i pade preda Mnom te reče: "Šta sam ja, sirot, grešan čovek, ikada dobro učinio da Mi sada ukazuješ takvu neprocenjivu milost? O, sveti, veliki čoveče iz nebesa poslat nama sirotim grešnicima na ovu Zemlju! Kako da Tebe dostojno slavim i hvalim za ovo kao siromah i posve jednostavan čovek? Šta da Tebi učinim da bi Tebi bilo ugodno?"

Kazah Ja: "Dragi prijatelju, ustaj i gledaj da i mi dobijemo večeru, koja se sastoji u hlebu, ribama i nešta vina; onda se postaraj za kakvo-takvo prenoćište, pa si sve učinio što od tebe hoću."

Ovde se siroti domaćin odmah digne i kaže sa malo tužnim licem: "Dobri Učitelju, što imam, to dajem, pošto je moju kolibu snašla ova velika čast i milost; jer znam da si Sin Davidov i uz to još velik prorok. Hleba i ribe valjda još imam u zalisi za danas i sutra, ali sa vinom izgleda nešto loše, ne samo kod Mene nego u celom ovom kraju, a i u odavde nedalekom gradu Kesariji Filipovoj izgleda veoma bedno s vinom. Nešta soka od malina i kupina dakako imam, ali je već nešta star i kiseo; pijemo ga samo s vodom s malo meda protiv žeđi.

Ali imam nekoliko grna puna progrušanog kozjeg mleka; ako bi Tebi od toga što bilo ugodno, odmah bih Tebi doneo neke ovamo. Sa hlebom je to stvarno dobro jelo."

Kažem Ja: "No, onda donesi što imaš. Ali Ja vidim da u tvojoj kući imaš više mehova za vino; ako nemaš vinograd, čemu onda ovi mehovi?"

Kaže siroti domaćin kolibe: "Da, da, mehova dašta imam, zato što mi je to zanat, ali u njima još nikad nije bilo kapi vina. Imam ih sada spremnih oko pedeset za sledeću pijacu u gradu i prodajem komad za dinar."

Kažem Ja: "Onda idi i uzmi mehove i napuni ih sve vodom!"

Pita siroti čovek: "Dobri Učitelju, čemu će to potom biti dobro?"

Kažem Ja: "Prijatelju, ne pitaj, nego što Ti kažem, to čini, pa ćeš biti sretan vremenski i večno."

Na ove reči siroti čovek odmah pozove svoju ženu i svoju već odraslu decu, osmoro, od kojih šest kćeri i dva sina, i ode i napuni na bunaru ovih pedeset mehova. Napunivši sve mehove, upita Me šta da sada započne s njima.

Onda Mu Ja kažem: "Odnesi ih sve u hladnu pećinu, na čijem ulazu je prigrađen zadnji deo tvoje kolibe."

Siroti čovek, koji je u toj pećini imao svoje seno, raširi ga na podu i stavi vodom napunjene mehove uredno jedan za drugim na seno, i kada bi gotov s poslom ponovo se pojavi i reče: "Gospodaru i Učitelju, sve je urađeno kako si naredio. Da li treba još nešto učiniti?"

Kazah Ja: "Sada je već sve u najboljem redu. Sada idi i uzmi nekoliko tvojih boljih kamenih krčaga i napuni ih jednim od pedeset mehova, od kojeg hoćeš, ali okusi od napunjenih krčaga kako ti prija, zatim ih donesi ovamo i kaži nam da li je voda, ovako zgotovljena, po tvom ukusu."

Siromah odmah ode, uzima dvanaest krčaga i sipa ih pune. Već pri sipanju zapahne ga izuzetan miris vina, a tek kada okusi tečnu sadržinu, od čuđenja ne zna na koju stranu da se okrene i kaže svojoj deci, koja mu pomažu: "Čujte, ovo je neshvatljivo. Voda kojom smo napunili mehove i od koje sam sada usuo u krčage postala je najizvrsnije vino. Okusite i uverite se sami."

Deca kušaju i takođe se ne mogu načuditi dovoljno ovom čudu; i najstariji sin kaže: "Oče, znaš da dobro poznajem Spise. Znam sve Proroke i njihova dela, ali ovakvo delo niko od njih nije učinio. Ovaj neobičan čovek mora da je očito više od proroka."

Kažu i kćeri: "Da, da, oče, i nama se tako čini. Ovo je na kraju i Ilija koji još jednom treba doći na Zemlju kako bi ljude pripremio na dolazak velikog Mesije. Ili na kraju da nije već i sam veliki Mesija?"

Kaže otac: "Tu je moguće i jedno i drugo. Hm, hm, a kako je ovo samo došlo tako iznenada."

Dok siromašni čovek još ovako razmišljajući govori, žurno dolazi njegova žena i kaže skoro bez daha od ushićenja: "Dođite, dođite, da vidite, šta se dogodilo u našoj kolibi. Naša ostava se sva napunila sa raznom dobrom hranom i najboljim hlebom. To nije učinio niko drugi do samo onaj Učitelj koji je pre sat vremena došao do naše kolibe i od nas tražio smeštaj i večeru."

Kaže čovek: "U to nema nikakve sumnje. Ali kako? Ko će nam to razjasniti? Šta je on? Ko je on? Ako kažemo da je prorok, onda očito kažemo premalo. Ako kažemo da je anđeo, ni onda nismo rekli mnogo više. A ako kažemo da je neki Bog, valjda bismo rekli previše; jer neki Bog je samo duh, a ovaj ima telo, krv i kosti, pa bi se tek moglo pitati da nije na posletku tamo negde neki grčki Zevs ili Apolo. A sada valja ponizno, ljubazno i zahvalno izneti vino i hleb i ribe i šta god da imamo jestivog jer ovo dobročinstvo je neizmerno veliko."

Zatim dođe siromah sa napunjenim krčazima i njegova žena i deca sa hlebom, ribama i drugim jestivim. I čovek, duboko se poklonivši preda Mnom, reče glasom koji je zvučao posve ponizno: "O Gospodaru i Učitelju! Pa ko si Ti kada umeš činiti takve stvari jedino voljom? Drhtim pred Tobom od najvišeg strahopoštovanja. Čovek kao mi ne možeš biti, ali ko i šta si kako bismo mogli da Ti odamo dostojno poštovanje?

Kazah Ja: "Gle, prijatelju Moj, reći ću ti nešto, pa iz tog sam možeš rasuditi. Kada u osvit primećuješ da je sve svetlije na istoku i kada postepeno rudi nebo, onda kažeš: "Još malo pa će izići Sunce." No, kada se i Mesec približava izlasku takođe postaje svetlije na istoku, međutim, bledom sjaju ne sledi rumenilo, i kada konačno pun Mesec iziđe i bledo obasja Zemlju svojim polovnim svetlom, ipak ni jedan cvetić ne otvara nežnu čašicu da bi usisao hladan, bled i ne oživljavajući zrak.

Vesnici, svetli oblaci, zapljusnuti jakom svetlošću, koji objavljuju skori izlazak Sunca, već su umnogo svetliji od Meseca u punom sjaju, međutim, da za ovim vesnicima ne sledi Sunce, ubrzo bi na celoj Zemlji bilo kao u krutim ponoćnim krajevima ove Zemlje, kuda devet punih meseci ne prodire sunčev zrak. I gle, ovako podobno ide i u večnom svetu duha, kojim je ovaj materijalni nastao i nadalje postoji.

Pojavljuju se svakojaki učitelji i proroci i uče ljude na ovaj ili onaj način. Tu i tamo bude nečeg istinitog, ali pored iskre istine idu uporedo hiljadu laži i prave se pored one jedne iskre istine kao da su sami istina. I gle, svi ovi učitelji, proroci i njihova učenja podobna su sjaju Meseca, koji svoju svetlost stalno menja, a često onda kada je noću njegova svetlost najpotrebnija, uopšte ni ne sija.

Ali pored krivih učitelja i proroka ima i pravih iz čijih očiju, srca i usta sija svelost Božija. Ovi su podobni oblacima zapljusnutim svetlošću koji objavljuju skori izlazak Sunca, ali ako bi ostalo samo na ovim ma koliko svetlim oblacima, naime pravim prorocima, vremenom bi u srcima ljudi ipak počelo izgledati kao što izgleda u ponoćnom kraju Zemlje, naime ledeno, hladno i mrtvo. Međutim, pravim svetlim oblacima koji prethode Suncu sledi samo Sunce, i njegovim prvim svetlim zrakom, kojeg preko još sivih planina baca na zemaljska polja, sve se budi puno radosti i života. Ptice svojim čistim psalmima pozdravljaju izlazeću majku svetlosti i toplote, muve i bubice dižu se u vazduh prožet svetlošću i zuje i pevuše svoje oduševljenje prema divnoj majci dana i poljsko cveće diže svoje carski ukrašene glave i otvara svoja usta puna melema da bi izdahnuli divan miris velikoj grejateljki sveta.

A iz ovog posve istinitog prikaza sada već možeš toliko naći da razjasniš u sebi kako bi Me u svom srcu stavio na mesto koje Mi pripada. Ni svetlost Zvezda, ni Meseca, a za sebe isto toliko ni zlatni sjaj jutarnjih oblaka nije u stanju da život zarobljen u materiji ove Zemlje oslobodi okova, te da ga izmami u samostalno aktivnu slobodu; to jedino ume svetlost Sunca.

Pa ko će onda biti Onaj među ljudima kojega glas i volju slušaju svi duhovi zarobljeni u materiji i koji se pokoravaju svemu što On hoće − i ko je Onaj o čijem dolasku prorokovahu svi pravi proroci?"

Ovde se zabezekne siromah i ode duboko zamišljen sa svojima u kolibu da nam nikako ne bi smetao pri večeri.

Večerasmo i domaćinova porodica nam uredi po mogućnosti dobro prenoćište. Ali u kući domaćin kaže svojoj ženi i svojoj deci: "Čujte, to će biti bez daljnjeg obećani Mesija. Dakle sam Jehova lično, večno prasunce duhovnog sveta, kome su prethodili svi proroci ispunjeni Božjom svetlošću kao svetli jutarnji oblaci. Da, da, sada znam na čemu sam, ali šta sada činiti? Skoro se više ni ne usuđujem da progovorim neku reč s Njim, večno Najsvetijim, kome sada, za nas nevidljivo, sigurno služe bezbrojne čete anđela, koji od Njega svakog trenutka dobijaju nove zapovesti i brzinom misli ih prenose do zvezda i u sve krajeve sveta. I Taj danas ostaje u našoj sirotoj kolibi, kome sva večna nebesa i njihovi rajevi stoje na raspolaganju.

O likujte, ali i drhtite od radosti jer On ostaje kod nas ove noći. Ove prevelike milosti cela Zemlja nije dostojna, pogotovo ova naša bedna koliba, i uz to ni mi, koji smo puni svakojakih greha."

Dok je ovako govorio o Meni sa svojom porodicom tokom pripreme prenoćišta, upitah Moje učenike, naime koje sam danas poslao napred radi izviđanja, govoreći: "Šta li kažu ljudi u kraju, ko sam Ja?" (Mt16:13)

Odgovaraju na to upitani učenici: "Neki kažu sasvim ozbiljno da si Ti iz smrti ustali Jovan Krstitelj. Drugi vele i kažu da si Ilija, o kome pište da će još jednom doći na Zemlju pred velikim Mesijom i da će zvati sve ljude na pokajanje i pravi povratak Bogu. Drugi vele da si prorok Jeremija, o kojem još postoji kazivanje u narodu da će doći pre Mesije iz nebesa. Takođe kažu da bi mogao biti neki od drugih proroka (Mt16:14) jer pre nego što bi došao veliki Mesija prethodiće Mu svi proroci. − Ovo su ovako glavna prihvatljiva kazivanja o Tebi; a postoje još i gomila drugih o Tebi, no, nakon što smo ih čuli, ukorili smo ljude i doveli ih do boljeg mišljenja o Tebi. Ali mnogi još misle da si prikriveni grčki Zevs."

Kažem Ja: "Pa dobro, preneli ste Mi sada šta ste saznali, ali Ja bih sada još hteo saznati iz vaših ustiju za koga Me to zapravo vi smatrate. Ne pitam vas možda isprazno, nego sasvim ozbiljno, jer primećujem posle nekih prilika, koja Mojem činjenju i dopuštanju katkad prividno za vaša čula dozvoljavaju kosnuće do zemaljskog, da onda o Meni odmah sasvim drugačije rasuđujete u vašim srcima ne smatrajući Me sasvim onakvim kakvim Me smatrate kada činim neko veliko znamenje. Zato Mi recite konačno jednom sasvim otvoreno, za koga Me po potpuno zrelom i trezvenom razmišljanju vašeg razuma savim ozbiljno smatrate?" (Mt16:15)

Ovde se zabezeknu svi učenici i do Simona Jude ne znaju šta da Mi odgovore na ovo pitanje. − Juda Iskariot reče Tomi: "Sad pričaj! Kada si uvek tako pametan! To bi tebi trebalo biti prava šala naći važeći odgovor na neobično učiteljevo pitanje."

Kaže Toma: "Pričaj ti, kada si tako mudar! Smatram Ga za šta se On sam već dugo izdaje. O sebi ne kaže nikad ništa drugo do: "Ja sam sin čoveka i Bog Mi je otac kao i vama svima." Kada sâm o sebi daje takvo svedočanstvo, koje drugo da Mu damo mi u pravom smislu iz nas samih? Dakako čini dela koja od Mojsija i drugih proroka niko nije činio. Samo ako stvar posmatramo pravo pri svetlu, naćićemo da je ipak Duh Božji koji preko nekog izabranog čistog čoveka čini sve ovo. A Duhu Božjem će biti svejedno da li premešta i uništava brda preko nekog izabranog čoveka, ili da li preko reči proroka dopušta da se ostvari neko manje čudo."

Kaže Juda Iskariot: "Dakle, ti Ga držiš samo za nekog proroka?"

Kaže Toma: "Dakako, i to za najvećeg kojeg je nosila Zemlja, − što sigurno nije Njegova zasluga, nego Božija. Jer samo Bog čoveka može probuditi za proroka kao što je to učinio sa Samuilom dok je još bio dete i kao što je On, naime jedino Bog, učinio pravim prorokom i magarca lažnog proroka Bilama (Valama) i preko magarca i samog Bilama. Ako ovo pravilno pojmimo, onda po mom nemerodavnom mišljenju ni mi nikako ne možemo dati neko drugo svedočanstvo − koje Isus daje sam o sebi, naime, da je On samo sin čovečiji, premda znamenitu božansku silu koja se nalazi u Njemu katkad izgovara kao Božansko Ja − no što to On uvek daje sam o sebi. On je, prema tome, izuzetan Sin Božji, kao što smo to i mi, premda ne u tako izuzetno vrlom stepenu kao On."

Kaže Juda Iskariotski: "A šta je onda s onim, što Ga mnogi smatraju obećanim Mesijom, a bolji Rimljani i Grci čak jedino pravim svemoćnim Bogom?"

Kaže Toma: "I oni imaju pravo jer sila Božija, koja je u njemu, takođe je jedini pravi Mesija i bez daljnjeg i sam Jehova."

Na to se Juda Isakriot zadovolji, a Ja, premda čuvši to, ćutao sam.

A Petar primeti Moje ćutanje, diže se i kaže: "Gospodaru, primećujem i među braćom različita mišljenja o Tebi. Zato mi dopusti da radi braće jasno i glasno izgovorim i moje svedočanstvo o Tebi."

Kažem Ja: "Učini to. Kako, dakle, glase tvoje reči?"

Kaže Petar, odnosno Simon Juda: "Iz najdubljeg temelja života moga srca kažem i priznajem sada pred svim svetom glasno: Ti si Hristos, sin Boga živoga!" (Mt16:16)

I Ja kazah Petru: "Blažen si ti, Simone sine Jonin, tvoja krv i telo nisu ti to otkrili, nego Moj Otac, koji je na nebesima. (Mt16:17)

A kažem ti sada među jednom: Ti si Petar, stena; na toj steni gradiću svoju zajednicu i vrata pakla neće je nadvladati (Mt16:18). I daću ti ključeve carstva nebeskoga. Šta god svezao na Zemlji, biće svezano i na nebu, i šta odrešio na Zemlji, biće odrešeno i na nebu." (Mt16:19)

Tada reče Petar: "Gospode, hvala ti za ovu veliku milost, koje sebe smatram potpuno nedostojnim zato što sam uvek bio prost grešnik i nažalost još jesam; a što se tiče svezivanja i odrešivanja, priznajem otvoreno da ne razumem i ne znam šta da radim s tim. Ti bi mogao ovo nešto malo da mi pojasniš, ako bi hteo?"

Kažem Ja: "Sve ovo će ti u pravo vreme postati potpuno jasno; a zasad zabranjujem strogo svima vama da sada pre vremena nekom prenesete o tom da sam Ja Isus istinski Mesija! (Mt16:20)

Nakon ovog važnog razgovora pita Mateja pisar da li da sve ovo zabeleži.

Kažem Ja. "Ovdašnje čudo nemoj i razgovor između Tome i Jude Iskariotskog ne moraš spominjati, ali svakako glavno što sam sa Petrom utvrdio. Samo uvek piši onako kako ti stavim reči u srce te će sve biti pravilno." − Sa ovim se pisar zadovolji, pa se brzo dade na počinak, a mi ostadosmo da sedimo kod stola sve do ponoći, i domašnji takođe dođoše i praviše nam veoma prijatno društvo. (VJJ2.174:13-176:21)


Knjiga Postanja – objašnjenje prvih stihova[uredi]

... za sada nije izvesno da li ćete dobro shvatiti, jer da se valjano shvati Mojsijeva pripovest postanja, mora se poznavati celokupno biće čoveka, do čega se, pak, dolazi isto tako teško kako do pravilnog i potpunog poznanja Boga.

Pa bih vam najpre morao raščlaniti celokupni materijalni, duševni i duhovni sklop čoveka od vlakna do vlakna i od žile do žile, i konačno pokazati kako se duševno najpre razvilo iz duhovnog i materijalno iz duševnog i kako se oblikovalo i pod kojim sve bezbrojnim saobraznostima, koje odgovaraju onolikim bezbrojnim stepenima svetlosti koliko i bezbrojnim stepenima manjka svetlosti.

Ovim vidite da to ne ide tako lako i brzo kao što mislite; no, ipak ću vam reći o tome onoliko koliko zasad možete podneti i za šta u vašim dušama već imate iskustva i potrebnog predznanja da shvatite sa ponekim ubeđenjem. – Pa slušajte!

Kada Mojsije govori "U početku stvori Bog nebo i zemlju", onda Mojsije ovim posve ne podrazumeva vidljivo nebo i vidljivu, tvarnu Zemlju, zato što kao pravi mudrac na to nikada nije mislio pošto mu je na prosvetljenom umu jedino uvek bila puna unutarnja istina. Ali ovu njegovu duboku mudrost pokrio je odgovarajućim slikama, kao što je svedočanstva radi pred narodom svoje suviše blistavo lice morao pokriti trostrukim pokrovom.

A pod "nebom", koje Mojsije najpre navodi stvorenim, treba shvatiti da je Bog negda sposobnost razumevanja, kao u vreme već izvan svog večnog i duhovnoprečistog središta, kao u neku ruku iznedrio, no, kao što sam rekao, samo sposobnost razumevanja. Ova je podobna ogledalu, koje je u mrkloj noći takođe sposobno da savršeno verno primi i povrati spoljne predmete preslikane u sebi, ili pre svega na njegovoj uglačanoj površini, ali u potpunoj noći, a takođe i u potpunom nedostatku predmeta, očito da ogledalo baš nema nikakve svrhe.

A zato Mojsije odmah izveštava pored postavljanja neba, ili sposobnosti razumevanja izvan Božjeg životnog središta, o takoreći istovremenom stvaranju zemlje. A ko i šta li je ova Mojsijevska zemlja? Mislićete: "Pa, ova koja nas nosi." – O, daleko od toga, dragi Moji.

Gle, pod "zemljom" Mojsije je predstavio samo sposobnost izjednačavanja i privlačenja međusobno srodnih, iznedrenih Razumevajućih, koji su skoro isto ono što su neki egipatski i grčki svetovni mudraci nazivali asocijacijom ideja, gde se iz srodnih pojmova i ideja konačno mora pojaviti cela rečenica ispunjena istinom.

A ako je u Sposobnima razumevanju, koje je Bog iznedrio, usled njihove srodnosti uzajamno privlačenje kao po sebi već bilo sauslovljeno, onda sledi i treći zaključak kao sam po sebi, naime, da su se međusobno srodni Sposobni razumevanju i zaista uzajmno privukli i obuhvatili – za čiji tada još duboko duhovni čin Mojsije očito nije nikako mogao postaviti zgodniju i opštiju sliku do upravo sliku tvarne Zemlje, koja sama po sebi nije ništa drugo do konglomerat samih suštastvenih čestica sposobnih privlačenju i srodnih međusobno i u sebi.

No, "još je bila tama na dubini", nastavlja Mojsije. Da nije Mojsije ovim ozbiljno hteo da naznači nemanje svetlosti na novostvorenoj Zemlji? Kažem vam, to mudri Mojsije čak ni na početku svog tupavog postojanja nije ni sanjao. Jer Mojsije je duboko poznavao prirodu sveta i suviše je bio posvećen u egipatskoj dubokoj mudrosti i nauci da ne bi znao da Zemlja kao dete Sunca, koja je mlađa barem za milijardu puta milijardu zemaljskih godina od majke Sunca, pri svom nastanku nije mogla biti tamna, nego Mojsije je ovim samo ponovo slikovito napomenuo da sposobnost razumevanja i srodnost sposobna privlačenju Razumevajućih još nije uslovljavala kakvo bilo spoznanje i shvatanje i svest o sebi, što je sve istovetno pojmu "svetlost", nego je uslovljavala suprotno sve dotle dok se ne počnu obuhvatati, zatim privijati, trti te u neku ruku međusobno boriti.

A zar još nikad niste primetili šta se događa kada se kamenje ili drvo jako riba jedno o drugo? Gle, pojavljuje se vatra i svetlost! I gle, to je svetlost koju Mojsije prikazuje stvorenom na početku."

Dakle, znamo šta svetlost predstavlja, međutim, pre toga još glasi da je zemlja bila pusta i prazna. To je sasvim sigurno, jer pukom sposobnošću primanja nečeg kao i već osećanjem potrebe još se nikada nije napunila nijedna posuda. A sve dok u posudi nema ničega, dotle je i pusta i prazna.

Isti je bio slučaj pri prastvaranju. Bog je svemoćnom silom volje svoje ljubavi i mudrosti iznedrio bezbrojno mnoštvo misli i pojmova u sve prostore beskonačnosti. A ove misli i pojmove prethodno smo nazvali "pojedini ogledalasti Sposobni razumevanju", i to stoga što je svaka pojedina misao u glavi u neku ruku odraz onog što srce, koje je uvek aktivno, proizvodi u sebi.

A kao što je misao ili pojam za sebe još podobna praznoj posudi ili i ogledalu u tamnom podrumu, isto tako je ukupna uzajamna srodnost još pusta i prazna i pošto još nema nikakve međusobne aktivnosti Sposobnih razumevanju, nego puke sposobnosti za postojanje i aktivnost, zato je i sve još, kao što sam maločas primetio, hladno i bez vatre i svetlosti.

Sve ove još neaktivne i nepomične misli i ideje božanske mudrosti upoređuju se još vrlo precizno i "vodom", u kojoj su takođe bezbrojni posebni elementi pomešani kao u prost, iz kojeg konačno ipak sav telesni svet uzima svoje posve raznoliko postojanje.

Ali sve ove velike misli i iz njih razvijene ideje u mudrosti Božjoj, koliko god bile istinite, ipak se ne bi ostvarile kao ni misli i ideje nekog mudraca na Zemlji kada mu nedostaju sredstva da ih ostvari. Da bi bila zamisliva stvarnost koja bi sledila misao i ideje, moraju se najpre nabaviti odgovarajuća sredstva i preko njih prava aktivnost misli i ideja koje utiču u njih, kako iznutra, tako i spolja, i koje ishode od neke veće sile i moći.

Prema tome, ako je neki čovek povezao misli i ideje pa ih hoće ostvariti, pod uslovom da ima potrebna materijalna sredstva, svoje misli i ideje mora obuhvatiti prilično moćnom i velikom ljubavlju. Ova ljubav tada neguje i čuva njegove misli i ideje kao kvočka svije piliće. Tako misli i iz njih nastali pojmovi kao već konkretne ideje postaju sve življe i razvijenije. I gle, takva ljubav je upravo duh Božji u samom Bogu, koji je, prema Mojsiju, lebdeo na vodi, što samo po sebi ne predstavlja ništa drugo do neoblikovanu i bezbićestvenu masu misli i ideja Božijih.

Nadahnuti ovim duhom misli Božje počeše se povezivati u velike ideje i misao poče tiskati drugu i ideja ideju. I gle, tada se događa po božanskom poretku kao samo po sebi "Neka bude svetlost" i "Bi svetlost". Prema tome po Mojsiju i prirodni veliki čin stvaranja od samog iskona objašnjava samog sebe u svemu, a sa njim takođe uporedo konačno – i to prvenstveno – takođe i duševni i duhovni proces građenja od novorođenćeta pa do starca i od prvog čoveka na Zemlji do naših dana i tako dalje sve do budućeg kraja ovog sveta.

Sada kod Mojsija svakako dolazi rečenica prema kojoj izgleda kao da je Bog tek posle svetlosti, koja se razvila iz ognja trudoljubivosti duha, počeo uviđati da je svetlost dobra, ali to ni izdaleka nije slučaj, nego to je samo svedočanstvo večne i beskrajne mudrosti Božije po kojem ova svetlost jeste istinski slobodna duhovna svetlost života, koja se sama razvila iz aktivnosti misli i ideja Božjih poretkom mudrosti, kojom se ove misli i ideje Božje iznedrene Bogom ovim načinom nadalje mogu izgrađivati kao sami sobom kao samostalna bića po sopstvenom razumevanju, naravno pod neizbežnim stalnim uticajem Božjim. Ovo se, prema tome, razume Mojsijevim dodatkom, ali ne kao da je tek ovim Bog dospeo do subjektivnog saznanja da je svetlost nešto dobro."

Ali sada dolazi nešto što je zapravo teže razumeti nego prethodno jer glasi: "I rastavi Bog svetlost od tame i svetlost nazva danom a tamu noću." No, ovo će se lakše razumeti, ako umesto ovih preopštih pojmova, koje je Mojsije postavio, uzmete odgovarajuće više posebne, kao za dan već samostalan život, a za noć smrt, ili za dan slobodu, a za noć sud, ili za dan samostalnost, a za noć vezanost, ili za dan već samospoznajuću životoljubivost božanskog duha u novom stvorenju, a za noć još neoživljene misli i ideje iz Boga.

A ovaj poredak takođe opet nalazite već i u svakoj biljci, kod koje sve do začetka ploda ne nalazite ništa do noć ili gramžljivu smrt, gde duh Božji još radi pripreme materije koja nosi život lebdi na vodi mračne dubine. A kada podloga konačno dovoljno očvrsne da se na stabljici tvorevinske pšenice može povući zadnji prsten pod klasom i kada pravi istinski duhovni život počne sebe obuzimati kao samostalan i počne sebe osećati i shvatati jasnom svešću i spoznavati i razumevati, onda dašta dolazi do očitog odvajanja ili pre do rastavljanja svetlosti od tame, slobodnog života od osuđenog ili zapravo neuništivog života od uništivog osuđenog, koji je poput smrti pod sveopštim sve obuhvatnim pojmom "noć".

I dalje glasi "I bi veče i bi jutro, dan prvi." Šta je "veče", a šta je ovde "jutro"? – Veče je ovde stanje u kojem se preduslovi za konačno primanje ljubaznog života iz Boga uticajem svemoćne volje Božje počinju ustanovljavati i obuhvatati poput pojedinih misli i pojmova u ideju. Kada su ovi jednom ustanovljeni sve do zadnjeg prstena pod klasom, onda je vršenje večere završeno te počinje slobodna i samostalna aktivnost za sopstvenu gradnju samog sebe u plodu. A kao što ljudi prelaz iz noći u dan nazivaju jutrom, isto tako podobno naziva se jutrom prelaz prethodećeg osuđenog, neslobodnog stanja bića u slobodno, samostalno stanje. I gle, tu Mojsije nipošto nije počinio neku logičnu grešku ako je iz večeri i iz jutra prikazao nastajanje prvog i svih sledećih dana.

Da kod Mojsija nastaju šest takvih dana iz večeri i jutra, razlog je taj što posle pažljivog posmatranja i istraživanja svaka stvar od svog iskona do savršenstva, onakva kakva jeste, mora proći ovih šest doba tačno na putu jednog te istog božanskog poretka sve dok se, onakvom kakvom dotle treba da bude, ne usavrši, poput potpuno zrelog pšeničinog klasa na izumreloj slamci.

Polaganje semena u zemlju do klijanja: prvi dan; zatim obrazovanje stabljike i zaštitnog i upijajućeg lišća: drugi dan; zatim obrazovanje zadnjeg prstena tik pod istoobraznim začetkom prve sklonosti za obrazovanje klasa: treći dan; zatim obrazovanje ljuskastih sudova poput ložnica za rađanje slobodnog, samostalnog života, uz koje treba uzeti i cvet: četvrti dan; zatim otpadanje cveta, nastanak pravog, već slobodan život nosećeg ploda i njegova slobodna aktivnost – mada još u svezi sa prethodnim, neslobodnim stanjima iz kojih još uzima deo hrane za obrazovanje kožice, premda odsad uzima glavnu hranu iz nebesa svetlosti i istinske toplote života – sve do potpunog obrazovanja ploda: peti dan; konačno potpuno odvajanje u ljusci sazrelog ploda, kada zrno za svoje učvrščenje već sasvim sâmo i baš ovako sâmo i već savršeno samostalno zahteva čistu hranu nebesa, prima je i njom se slobodno siti za slobodan, večno neuništiv život: šesti i zadnji dan radi obrazovanja i potpunog oslobađanja života. Sedmog dana nastupa mir, i to je stanje sada gotovog, prezrelog i za večnost postojano iz prethodnih stanja utvrđenog života opremljenog potpunom sličnošću Božjom.

Ako samo malo dublje i zrelije od običnih ljudi ovog vremena razmislite ovo sada Mnom vama rečeno, onda ćete, ako već ne u samoj dubini dubine, lako naći i uvideti da je Mojsije svojom pripovedkom postanja pod njegovim upečatljivim slikama samo razumeo jedino istinit i sa celim poretkom večne mudrosti savršeno skladan nastanak i razvitak svih stvari od svog iskona do najvišeg savršenstva.

A ko Mojsija ovako ne razume, neka ga ni ne čita, jer ako ga čita i razume onako pogrešno, onda se konačno pri samo malom razmišljanju mora sasvim zbuniti te ozbiljno se naljutiti zbog ovakve nelogične gluposti Mojsijeve i zbog na kraju štaviše i zlonamerne gluposti svih onih koji takvo nelogično i preglupo učenje kao nadahnuto čak Duhom Božjim nameću ljudima vatrom i mačem bez imalo obzira da li se i njima samima čini kao najprostija glupost.

A koji čita Mojsija pravilnim razumevanjem, koji mu je sada pokazan, taj u njemu neće prepoznati samo preobimno mudrog nego i duhom Božjim prejedreno prožetog, pravog proroka, koji je imao preširoku sposobnost i uz to prečvrstu volju da svim ljudima savršeno istinito prenese sve dubine dubina o Bogu i o svim stvorenim stvarima kao što ih je u svom divovskom duhu primio od samog Duha Božijeg.

Tako su nastala Sunca sva za sebe, Zemlje za sebe, i svaka pojedinost na Suncima i Zemljama za sebe i takođe i u svojoj opštoj povezanosti. I tako je nastao čovek u užem smislu za sebe i takođe i u sveopštem, zato što je cela tvorevina u celoj svojoj opštosti potpuno podobna i saobrazna čoveku, i zato što svaka pojedinost od najvećeg do najmanjeg vascele duhovne i materijalne tvorevine takođe odgovara i mora da odgovara čoveku zato što je čovek prava svrha i krajnje odredište celokupne tvorevine. On je konačni proizvod, kojeg treba postići, svih prethodnih trudova Božjih.

I baš zato što je čovek što je Bog preko svih prethodnih tvorevina hteo postići i što je i postigao, zašta ste vi neporecivi dokaz, tako i sve na nebesima i na svim mirskim telima odgovara u svemu čoveku, kao što je Mojsije predstavio i u svojoj pripoveci postanja i kao što su to predstavili i drugi narodni učitelji mada zastrtije. A sada sve proverite, te ćete naći da sve stoji upravo ovako i da ni ne može stajati drugačije." (VJJ2.219:2-222:5)


Izlazak duše iz tela[uredi]

Matael: "Kada sam imao tek oko sedam godina ili može biti i osam, umreše zbog neke zaraze iznenada petoro ljudi; bili su to susedova žena, dve najstarije kćeri i dve inače potpuno zdrave sluškinje. Neobično je bilo to što zbog ove čudne zaraze poumiraše jedino odrasle i zasigurno zdrave devojke i žene. Kada se, dakle, kod suseda razbolela njegova žena, dok su već dan ranije umrle dve kćeri i dve sluškinje, dođe sused kod nas sav očajan i tužan moleći da budemo uz njega i ukoliko je moguće da njegovu ženu otrgnemo od smrti, jer moj otac, imajući u blizini Jerusalima poprilično lepo imanje i boraveći najčešće na njemu, bio je za nuždu i lekar, te je bilo prvenstveno vrsta obaveze odazvati se nesrećnom susedu. Da ja nisam smeo ostati kod kuće, to ćete videti iz okolnosti što sam često umeo ocu da prenesem veoma dobre lekove, koje bi mi često prostodušno i dobronamerno objavili moji duhovi. Moj otac je očekivao da ću u susedovoj kući susreti duhove koji će mi reći kako da se izleči na smrt bolesna susetka, te sam tako hteo-ne hteo imao da pođem. Moj otac je bio u pravu, video sam zaista gomilu ispreturanih duhova dobrih i zlih, ali ovog puta nažalost nije bilo ništa sa savetom za lek, jer jedan moćan duh obučen u svetlosivu naboranu haljinu mi reče, kada ga zamolih za lek po želji moga oca: "Pogledaj na ženu koja će preminuti; duša joj već izlazi iz grudne duplje, iz koje duša najčešće izlazi iz tela."

Pogledao sam bolje umiruću i iz grudne duplje se podizala nešto kao bela magla ili para i nad grudima se sve više proširivala i zgušnjavala, ali još se dugo nije primećivao nikakav ljudski oblik. Dok sam posmatrao sumnjičavo, reče moćni svetlosivi duh: "Obrati pažnju kako duša zauvek napušta svoju zemaljsku kuću."

A ja kazah: "Zašto ova odlazeća duša nema oblik, a vi koji ste isto tako duhovi, imate potpun ljudski oblik?"

Kaza duh: "Sačekaj još malo, kada duša konačno bude bila sasvim van tela, već će se sabrati, pa ćeš je ugledati lepu i ljubaznu."

Dok sam posmatrao ovakvu paru nad grudima bolesnice kako se sve više širi i zgušnjava, telo je još uvek živelo i uzdisalo katkad kao neko koga muči težak san. Nakon jedno četvrt rimskog časa lebdela je ova para veličine dvanaestogodišnje devojčice oko dva pedlja nad telom umiruće povezana sa grudima samo još stupcem od pare debljine prsta, koji je bio crvenkaste boje i koji se katkad produžavao i skraćivao. Ali posle svakog produžavanja i ponovnog skraćivanja pareni stub se tanjio, a telo pri produžavanju bolno trzalo. Nakon jedno dva rimska časa ovaj stub se sasvim odvojio od grudne duplje, a donji deo je izgledao kao rastinje sa mnogim žilama. U trenutku, pak, kada se stub od pare oslobodio grudi primetio sam dve stvari. Prvo, telo je sasvim umrlo, a drugo, sva ova bela maglovita smesa u trenu se pretvorila u meni itekako dobro poznatu susedovu ženu. Odmah se odenula belom naboranom haljinom, pozdravila prisutne ljubazne duhove, ali istovremeno upitala odlučno gde se sada nalazi i šta se s njom dogodilo; takođe se veoma začudila lepom kraju, u kome se sada nalazi. A o tom kraju ja lično nisam ništa primećivao. Zato upitah mog moćnog svetlosivog gde li je taj tako lepi kraj.

Na to reče duh: "Iz svoga tela ne možeš ga videti, jer je samo proizvod mašte preminule i tek će malo-malo preći u veću i postojaniju stvarnost."

To je bio odgovor, a duh je zatim govorio meni sasvim nerazumljivim jezikom, ali mora da je oslobođenoj duši rekao nešto veoma prijatno zato što joj se lice veoma razvedrilo. A čudno mi je bilo to što se slobodna duša izgleda ni malo nije brinula šta se dogodilo sa pređašnjim telom, odmah je razgovarala sa duhovima, ali sve meni potpuno nepoznatim jezikom. Posle određenog vremena bile su dovedene i one dve umrle kćerke i dve sluškinje, te pozdraviše bivšu majku i gazdaricu veoma ljubazno, ali ne kao da su prve dve bile njene kćeri i druge dve ranije sluškinje, nego kao prave, prisne i dobre drugarice i sestre i to na meni stranom i sasvim nepoznatom jeziku. Ali nijedna se izgleda nimalo nije brinula o ranijem poštovanom telu, a izgleda da nisu ni primećivale nas još smrtnike. Čudno je bilo što se duša ove umrle žene isprva nakon izlaska iz tela radovala na hebrejskom ugledavši lepi krajolik, ali nakon što se na neki način pribrala, služila se jezikom kojeg po mom slabom znanju na celoj zemlji među smrtnicima više nigde nema. Zato se ponovo obratih mom svetlosivom upitavši ga: "O čemu razgovaraju ovih pet pridošlica u vašem carstvu i na kojem jeziku?"

Reče svetlosivi: "Gle, što si radoznao dečak. Upravo zbog tebe govore ovim posebnim duhovnim jezikom jer neće da ih razumeš zato što znaju i osećaju da si ti ovde kao neko koji iz tela vidi duhove i govori sa njima isto kao što to umeju Birmani u Gornjoj Indiji. Znaju i osećaju da su njihova telesa još ovde, ali ih nije briga, kao što tebe nije briga za neku staru haljinu, koju si iscepanu bacio nekud. Mogao bi da im ponudiš sva carstva sveta sa izgledom na hiljadu godina dug život sav pun zdravlja, ali ipak se nipošto ne bi vratili u svoja telesa. A to o čemu su razgovarali ne bi razumeo ni da je na tvom jeziku, jer oni vide u sadašnje vreme da je moćni Predskazani sada kao čovek već u materijalnom svetu, premda još kao nežno dete. Kada postaneš čovek upoznaćeš ga u Galileji."

To je bilo sve šta mi je svetlosivi prijatno i ljubazno objasnio. Bila je to zacelo veoma znamenita pojava, koju sam tada kao dečak isto toliko jasno video kao sada sve vas i svetlosivi me nije obmanuo, eto, dokaza što sam Tebe, Gospode, zaista našao u Galileji upravo onako kako mi je svetlosivi predskazao. Ja bih sada samo to hteo da mi se malo objasni zašto duša pri odlasku izlazi kao para iz grudi, a ne odmah u ljudskom obliku? Gospode, ljubazni i mudri Sveučitelju vaskolikog života, ne bi li nam hteo to objasniti?"

Kazah Ja: "Odmah ću vam objasniti, pa slušajte dobro. Para ili magla po meri čoveka je posledica velike nelagodnosti duše u trenutku izlaska kada je od straha i užasa na nekoliko trenutaka bez svesti. Duša mora da uloži jako velik trud ne bi li se održala u svom svesnom postojanju. Svi delovi duše snažno zatrepere, tako da ni najoštrije vidovito oko ne može otkriti bilo kakav oblik. Kao primer u prirodi možemo naći strunu kitare dubljeg zvuka. Kada je povučeš onda će za neko vreme tako jako zatrepereti da ćeš je videti samo kao providnu maglovitu strunu. Kada prestane da treperi i umiri se videćeš njen pravi oblik. Istu pojavu možeš primetiti kod muve, čija se krila samo onda vide kada prestane da leti, a dok je letela, video se samo maglovit oblačak. Kada duša izlazi iz uništenog, pocepanog i više neupotrebljivog tela, onda često zatreperi u svim pravcima dužinom jednog pedlja i ogromnom brzinom od hiljadu treptaja u trenu, tako da je posmatraču čisto nemoguće da za vreme ovakvog treperenja uoči ikakav ljudski oblik. Malo po malo se duša umiruje, te se već više može opaziti ljudski oblik, a kada se konačno umiri po potpunom odvajanju od tela, onda se vidi u savršenom ljudskom obliku, pod pretpostavkom da se svakojakim gresima nije previše unakazila. Jesi li shvatio?"

Reče Matael: "O Gospode, Najmudriji, kako da ne shvatim? Objasnio si mi da se može rukama zgrabiti. A sada Gospode, oprosti mi moju znatiželju, voleo bih još da znam, kakvim su to jezikom govorile onih pet duša. Ja sam znam nekoliko jezika, pa ipak nisam ništa razumeo šta su govorili. Da li na svetu još postoji sličan jezik?"

Kazah Ja: "Jeste, postoji. Birmanski sveštenici ga koriste i to je prvobitni ljudski jezik na ovoj Zemlji. Vaš jezik, staroegipatski i između ostalog grčki gotovo da sasvim vode poreklo od ovog jezika. Šta mislite, da li biste razumeli oca Avrahama i Isaka i Jakova ako bi bili ovde i govorili kao što su nekada govorili? Ne biste razumeli ni reči. Kada već teško razumete Mojsijeve knjige, koje su skoro hiljadu godina mlađe od Avrahama, kako biste tek razumeli same oce? Jest, kod Judeja se mnogo toga izmenilo, pa i jezik, a da nije moralo doći do druge vavilonske pometnje jezika." (VJJ4.128:3-129:7)


Jn5[uredi]

1
A Ja sam toga dana sa Svojim učenicima otišao sve do blizu Jerusalima, i tamo smo prenoćili u konaku kojeg smo Ja i Moji učenici dobro znali. Ugostitelj nam se mnogo obradova, pa nam ispriča mnogo o sadašnjoj vrevi i smicalicama u Jerusalimu i pripremi nam prilično dobru večeru.

A Ja mu kazah: "Samo ti sutra dođi gore u hram, pa ćeš videti kako ću se odnositi prema farisejima. Sutra će bezobzirno saznati s kim imaju posla u Meni."

To veoma obradova našeg gostioničara, pa nam donese još hleba i vina u dovoljnoj meri. Već je čuo puno o Meni, ali ni on još nije znao ko sam zapravo, premda su mu Moji učenici dali po koje napomene, koje je dobro primio. – Ubrzo zatim otidosmo na počinak.

Na Sabat ujutru otidosmo gore u Jerusalim (Jn5:1). Pa zašto gore? Zato što je ovaj veliki grad, a pre svega hram, ležao na prostranom stenovitom planinskom bilu, a gotovo ponajviše hram sa svojim prostranim tremovima, zidinama i vrtovima. Da nas je ugostitelj, čija je kuća ležala u dolini, pratio nagore, razume se po sebi.

Došavši u blizinu hrama, morali smo najpre proći pored banje Vetesde (vedes da: probuđuje ili daje oporavak) koja se nalazila neposredno pored staje za ovce i koja je okolo imala pet tremova (dvorana) (Jn5:2). Pod ovim tremovima ležalo je uvek dosta bolesnika, kao što su slepi, hromi, usahli i drugi sa raznim bolestima te čekahu da se voda zatalasa (Jn5:3). Po jednoj veoma staroj legendi iz vremena Melhisedeka i po čvrstom verovanju pogotovo ubogog naroda s vremena na vreme bi silazio anđeo s neba i zatalasao bi vodu. Doduše ne videše anđela, ali zbog zasebnog talasanja vode zaključili bi da je prisutan.

Učeni fariseji nisu verovali u silazak anđela, nego su držali da se radi o posebnoj lekovitoj vodi, a isto tako i Rimljani i Grci, ali za svoju korist su znali da održe narod u starom, pobožnom verovanju.

A kada bi se voda zatalasala – što se događalo svih nekoliko nedelja jednom ili dvaput – onda bi imala toliku izvanrednu lekovitu silu da bi svako, kakvu god boleštinu da je imao, bivao izlečen, ako bi bio te sreće da prvi dospe u vodu (Jn5:4). Razume se po sebi da su samo bogati i imućni bolesnici imali prednost, a siromašni, pošto nisu imali da plate, često su čekali uzalud više godina sve dok neki nešto sažaljiviji čuvar ne bi siromašnog najpre zagnjurio u vodu, našta bi se iscelio.

Gostioničar, koji nas je pratio, kudio je veoma ovo i nazvao ovu rabotu nadasve prljavom i nepravednom. Pokaza mi takođe i veoma starog, siromašnog čoveka, koji je tu već punih trideset i osam godina čekao izlečenje (Jn5:5), ali još nikada nekom prljavom čuvaru nije palo na pamet da ga nakon toliko godina napokon pusti da kao prvi uđe u ustalasalu vodu.

Mene je ovo očito veoma uzrujalo, pa kazah gostioničaru: "Iako je danas Sabat, ipak ću smesta pomoći ovome čoveku!"

Budući da sam pre sam znao a i čuo od čestitog gostioničara kako stoji sa čovekom, stadoh odmah do njega i kazah: "Hoćeš li da ozdraviš?" (Jn5:6)

Na to bolesnik odgovori tužnim pogledom: "Predobri gospodine! Nemam nikoga koji bi me prvog pustio u banju kada se voda zatalasa; a kada sam dođem, drugi koji je povlašćeniji uđe pre mene u vodu (Jn5:7). Kako da ozdravim?"

Na to Ja rekoh: "Onda ustani, uzmi svoj ležaj i idi otkud si došao!" (Jn5:8)

I odmah bolesnik ozdravi, podiže svoj prost ležaj i po običaju kao ozdravljeni ode do sveštenika, i to na Sabat kada se po mnogom iskustvu voda gotovo nikada nije njihala (Jn5:9). Zato je Judejima odmah zapalo u oči kako to da je ovaj čovek ozdravio na Sabat.

No, za ovo ozdravljenje baš ni ne bi rekli previše, ali pošto je nosio svoj ležaj na Sabat, to već bi kod njih velika greška, pa kazaše: "Danas je Sabat i ne priliči nositi krevet!" (Jn5:10)

A on im odvrati: "Čujte! Onaj koji me je iscelio, taj mi je rekao: "Uzmi svoj ležaj i idi!" (Jn5:11). A onog koji ima takvu moć i koji mi je učinio takvo dobročinstvo, tog ću da slušam i na ovaj Sabat. Jer punih trideset i osam godina mi niko nije učinio takvo dobročinstvo kao onaj čovek. Pa zašto da ga ne poslušam i na Sabat?"

Tada ga Judeji upitaše: "Pa ko je taj čovek, koji ti reče danas na Sabat: "Uzmi svoj krevet i idi"?" (Jn5:12)

A ozdravljeni i upitani nije znao ko sam i kako sam se zvao. Ni prstom me nije mogao pokazati budući da sam brzo napustio ono mesto zbog mnogoga naroda, koji tu beše okupljen. (Jn5:13)

2
Posle oko sat vremena otidoh sa učenicima u hram nakon što se prethodno sretosmo sa Lazarevom porodicom iz Vitanije, koju sam poznavao još od Moje dvanaeste godine i koju sam obično svake godine posećivao pri našem hodočašću u Jerusalim. Ponešto i razgovarasmo o vođenju Moje učiteljske službe. Zatim su nas ova porodica i naš poznati gostioničar pratili u hram; pa kada stigosmo u hram, nađoh izlečenog, i ovaj, kada Me vide, probi se do Mene i ponovo poče da Me uzvisuje i da zahvaljuje.

Ja mu kazah: "Gledaj sada kada si ozdravio da ubuduće više ne grešiš, da te ne bi snašlo što gore!" (Jn5:14). On potvrdi i sazna ovom prilikom kako se zovem, što beše lako pošto su Me mnogi znali od ranije. Tada nas ovaj čovek napusti i ode do žestokih hramskih Judeja i obznani im da Ja, Isus, bejah onaj koji ga isceli. (Jn5:15)

Tada se odmah razgnjeviše ovi hramski Judeji i počeše, progoneći Me, da se probijaju do Mene da Me odmah uhvate i ubiju jer sam učinio takvo što, uz to još na tako velik Sabat! (Jn5:16)

Gostioničar primeti gnevno kretanje Judeja, posve mrskih njemu, pa Me posavetova da što pre umaknem, inače bi Mi se lako moglo dogoditi neko zlo.

A Ja ga uteših i kazah: "Ne boj se, jer pre nego što sam ne budem hteo, ne mogu mi ništa. Ali ću im, kada me počnu pitati, baš slobodno reći ko sam, pa ćeš tek videti njihov gnev, pred kojim, pak, niko da se ne uplaši."

Dok sam ovo poverljivo govorio gostioničaru, već stigoše gnevni do Mene i nabracnuše na Mene: "Zašto si ovo učinio na veliki Sabat i oskvrnavio ga pred svim narodom? Mogao si to učiniti i sutra, i još bi na vreme pomogao bolesniku, i veliki Sabat ne bi oskvrnavio!"

Na to pogledah gnevne vrlo ozbiljno i kazah im jednostavno: "Moj Otac (na nebu) deluje do sada, i Ja delujem!" (Jn5:17)

Tada se hramski Judeji još više razgneviše i gledahu da me uhvate i odmah ubiju, jer vikahu narodu: "Nije dovoljno što je oskvrnavio veliki Sabat, nego huli i na Boga jer Ga je nazvao svojim ocem i sasvim se izjednačio s Njim! Zato ga uhvatite i odmah ga zadavite!" (Jn5:18)

Tu nastade pravi metež u hramu i neki behu spremni da Me uhvate; a Ja se uzbudih i zapovedih da bude mir.

Odmah i bi mir, i Ja kazah gnevnim Judejima: "Zaista, zaista vam kažem: Ja kao sin ne mogu činiti ništa od sebe samoga – osim ono što vidim da Otac čini. Šta dakle Otac čini, isto to činim i Ja (Jn5:19). A Otac ljubi sina i pokazuje mu sve što sam čini, i pokazaće Mu još veća dela, tako da ćete se sami previše začuditi (Jn5:20). Jer isto kao što Otac budi mrtve i oživljava ih, isto i Sin oživljava koje hoće (Jn5:21). Kažem vama slepima: Otac na nebu sada nikoga ne sudi, jer je sav sud predao Meni, svome Sinu (Jn5:22) da bi svi ljudi – Jevreji i Pagani – poštovali Sina kao što poštuju Oca. A ko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca, koji Ga je poslao." (Jn5:23)

Dok sam ovako govorio, beše najveći mir i gnevni Judeji ćutahu jer sam tako hteo.

I zato besedovah dalje i kazah: "Zaista, zaista, ko sluša Moju reč i uistinu veruje u Onoga koji Me je poslao vama ljudima na ovoj Zemlji, ima večni život i više ne dospeva po svojoj duši na sud, koji je smrt materije, nego se ovom ozbiljnom i živom verom probio od smrti do istinskoga večnoga života. (Jn5:24)

I opet vam kažem: Zaista, zaista, dolazi čas, i već je došao, kada će mrtvi po telu i duši čuti glas Sina Božjeg, i koji ga budu čuli verujući, ovim će živeti zanavek (Jn5:25). Jer kao što Otac ima život u samome sebi, isto tako je dao i Sinu od večnosti da ima život u samome sebi (Jn5:26). Takođe mu je dao moć da drži sud svim ljudima, zato što je večni Sin Božji sada za ovo vreme i Sin čovečji." (Jn5:27)

3
Na to mnogi počeše da se čude ovakvim Mojim rečima. Neki kazaše da je to hula kakva još ne bi.

Drugi pak kazaše: "Ne, zaista, ovde mora da ima nečega, jer ovakvo što još niko nije govorio o sebi."

A ja kazah njima: "Jer dolazi čas u kome će svi, čak i oni koji su grobovima (to se odnosilo na neznabošce što Judeji nisu razumeli), čuti Moj glas i iziće će oni koji potom budu činili dobro do istinskoga vaskrsenja života, a oni koji učiniše zlo, do vaskrsenja suda, koji je istinska smrt duše." (Jn5:29)

Tu opet neki počeše gunđati, a drugi opet kazaše: "Ovaj čovek je preterao i sada prilično počinje da trabunja. O sebi govori baš kao da su on i Bog jedno te isto. Ko je ikada čuo takvo što?"

A Ja kazah: "Varate se veoma kada tako sudite o Meni, jer Ja kao čovek ni ne mogu činiti ništa od samoga sebe. Ali Ja svagda čujem glas Oca u sebi, i kako čujem Njegov glas, tako postupam, govorim i sudim, i Moj sud je stoga pravedan, zato što ne ispunjavam svoju ljudsku volju, nego jedino Moga Oca, koji Me je poslao u ovaj svet (Jn5:30). Ako bi Ja kao čovek svedočio sam o sebi, takvo moje svedočanstvo bilo bi neistinito (Jn5:31); ali Drugi kojeg ne poznajete i nikada niste upoznali, jeste koji Mojim delima, koja su opšte poznata, svedoči o Meni, i zato znam itekako pouzdano da je svedočanstvo koje Mi je uvek dao i daje potpuno istinito. (Jn5:32)

Poslali ste napolje do Jovana Krstitelja i videli ste da svedoči o istini (Jn5:33), a Ja ne uzimam, kao što vidite, svedočanstva od ljudi, jer svedočim od sebe samoga iz Oca, i to činim da bi svi vi zaista postali blaženi (Jn5:34). A zašto vam se to ne sviđa?"

Tu rekoše neki: "Ako je Jovan po tvojim rečima svedočio o istini, onda je njegovo svedočanstvo ionako bilo dobro i dovoljno; čemu još sada da nam služi tvoje zasebno svedočanstvo? Jer po Jovanovom svedočanstvu ionako možemo postati blaženi."

Kazah Ja: "Jovan je sigurno bio svetlost koja je gorela i jasno obasjavala, ali vi iziđoste samo zato da se pri njegovoj svetlosti samo malo proveselite (Jn5:35). A Ja za sebe imam veće svedočanstvo no što je bilo Jovanovo svedočanstvo, jer dela koja Mi je dao Otac da ih izvršim, da ih samo Ja sam ispunim, ova dela, dakle, koja sam činim pred očima svega sveta, svedoče u svoj istini da je Otac Mene kao svoga Sina poslao vama. (Jn5:36)

I upravo taj Otac, koji Me je sada poslao vama, već dugo je ustima proroka svedočio o Meni, mada niko od vas nije čuo glas Njegov ni video lik Njegov (Jn5:37). Istina, čuli ste Njegovu reč iz spisa proroka, ali nemate je u vama zato što sada ne verujete onome kojeg je poslao vama. (Jn5:38)

Tražite sami u spisima, za koje mislite da je u njima vaš večan život. I gle, upravo oni svedoče sto- i hiljadostruko o Meni. (Jn5:39)

Šta imate protiv Mene? Zar nije pravo ako vam dolazim bez nekog spoljnjeg ugleda kako vas ne bih obeshrabrio i da ne klonete i da se ne prestrašite? Zar je Ilija, kada je primio proročanstvo o Mome dolasku u duhu, dakle takođe duhovno, Jehovu možda video da prolazi u oluji ili u vatri kada se skrivao u pećini? Ne, nego u blagome povetarcu prođe Jehova. I gle, to je sada ovde pred vašim očima. Zašto nećete da verujete? Zar za Mene ne svedoče vaistinu Moja dela, koja sam već učinio među mnogim hiljadama ljudi? Zar je iko ikad na svetu činio takva dela?"

4
Rekoše neki Judeji: "Tvoja dela jesu stvarno posebna, ali ti sam ni izdaleka ne ličiš na to, i uz to Eseni čine isto, mada su naši neprijatelji, ali ipak tvrde Judejima da će Mesija iz njih proizići."

Kazah Ja: "O, znam vas itekako dobro. Ne od sada, nego već odavno znate kako Eseni čine njihova čuda, i s pravom ste revnovali protiv toga i narodu ste već više puta s dobrim uspehom pokazali esenske trikove, jer u takvu umetnost i veštinu razumete se i vi kao i Eseni i ugled Moje ličnosti nije baš zadnji među vama. Dakle, uopšte nije do toga što nećete da Me priznate i prihvatite za ono što zaista jesam, nego, sasvim prosto rečeno, nećete da dođete Meni da od Mene i iz Mene imate večni život. (Jn5:40)

Dakako da ne uzimam časti od ljudi radi nekakvog većeg i vanjskog ugleda (Jn5:41), pošto Mi ionako nikada večno ne mogu dati veću od one koja prebiva u Meni, ali Ja vas znam sa sasvim druge strane. Zbog vaše gordosti, vaše ljubavi prema svetu i sebi već odavno u vama nema ljubavi Božje, i zato Me ne prihvatate!" (Jn5:42)

Rekoše ponovo neki Judeji: "Ovo jesu fine i mudre reči, ali još pozadugo ne dokazuju da si ti baš sada odjednom obrečeni Mesija. Možeš biti, što možda možemo prihvatiti, ako hoćemo, videlac u njegovo ime, mada piše da iz Galileje neće ustati prorok; ali za tebe još dugo nema govora o mesiji. Imamo li pravo ili ne?"

Kazah Ja: "Nikako, no kazaću sam preistinito kako stoje stvari. Pa slušajte: Nisam vama došao kao videlac u ime dolazećeg Mesije, nego lično kao obrečeni Mesija u ime Moga Oca, sa kojim sam potpuno jedno, zašta Mi dela koja činim preistinito svedoče, a vi Me ipak ne prihvatate. A kada bude došao drugi velikom pompom u svoje sopstveno posve sebično ime, toga ćete sigurno prihvatiti bez dvoumice (Jn5:43). A kako da Mi i verujete koji svi uzimate časti jedan od drugoga i puštate da vam sav svet odaje čast, ali skromnu čast, koja je od Boga, nikada niste tražili a ni sada tražite!" (Jn5:44)

Rekoše Judeji: "Pa dobro, kažeš slobodno da je svemoćni Bog tvoj Otac, pa ako sada činimo nepravdu što ti ne verujemo, onda nas optuži kod svoga Oca, pa će se već pokazati šta će nas snaći za to."

Kazah Ja: "O, nemojte misliti da ću vas optužiti kod Moga Oca, drugi će vas optužiti, i to je Mojsije, u koga se uzdate da će najpre još jednom doći sa Ilijom (Jn5:45). A i došao je, ali ga niste prepoznali kao ni sada mene samoga. (Mojsijev duh je bio u Zahariji i Ilijin duh u Jovanu.)

Da ste u vašem ovosvetskom duhu ikada verovali u Mojsija, verovali biste i Meni, jer Mojsije je o Meni svedočio (Jn5:46). Ali pošto još nikada niste verovali njegovim spisima, kako da sada verujete Mojim rečima?" (Jn5:47)

Kazaše Judeji: "Kako možeš kazati da mi koji sedimo na njegovoj stolici nismo verovali Mojsiju?"

Kazah Ja: "Ono što čovek treba da veruje prethodno mora znati; a Ja vam kažem da ste samo radi novca postali sveštenici i od detinjstva niste smatrali ni vredno truda da pročitate Mojsijeve spise. A i zašto, jer i bez takvoga truda uvek ste lepo živeli. Znate li ko je sve vreme bio vaš Mojsije i vaši proroci? Ja ću vam kazati: To je bio vaš stomak!"

Ovde se lica jevrejskih sveštenika malo smetu, i jedan reče: "Zar nam ne čitaju Pismo svake sedmice određenoga časa? Imamo samo pet primeraka i izvornik, kojeg kao svetinju osim prvosveštenika niko ne sme dirnuti a da ne bude kažnjen smrću. Kako možeš kazati da ne znamo šta su napisali Mojsije i proroci? Sami dakako da ga ne možemo čitati, ali ga svagda čujemo kada se čita."

Kazah Ja. "Sa ušima dakako čujete ako sa vašim punim stomacima za čitanja ne zaspite, ali srcem ga još nikada niste čuli, zato što je stalno rasejano svojim požudama po celome svetu. Na zapovesti se obazirete ionako samo prividno pred očima sveta zato što hodate u svešteničkoj odeći, a za vas ništa ne znače. To vam kažem zato što vas znam daleko bolje no iko ikada na svetu."

Ovde mnogi iz naroda, koji su ovo slušali, počeše silno grditi i gunđati na ove jevrejske sveštenike, i ovi se brzo povukoše u svoje odaje. A Ja sa Mojima takođe otidoh iz hrama i pođoh sa učenicima i gostioničarem usled poziva sa Lazarom za Vitaniju, koja je bila udaljena od Jerusalima otprilike 15 feldveg (po sadašnjoj meri blizu sat i četrdeset i pet minuta laganog hoda). Da smo tamo izvrsno primljeni, razume se po sebi. (VJJ6.1-4)


Jn8[uredi]

Kada je narod video da sam otišao u hram, poče dolaziti Meni u velikom broju, pa sam seo i počeo predavati u poređenjima, slikama i primerima kao u Jevanđeljima pokazujući im ljubav, dobrotu i pravednost Boga Oca i šta zapravo čini carstvo Božje, koje im je sada toliko blizu, i mnogi verovahu i pojedini kazahu: "Ovo je velik prorok, te nas čudi što to fariseji ne priznaju. Isto tako nimalo nije sebičan, jer kako znamo, kad god je činio prevelika dobročinstva, nikad nije naplatio i gde god je bio primljen i ugošćen sa svojim učenicima po starom, dobrom domaćinskom običaju, učinio je tamo tolika čudnovata dobročinstva, koja su sigurno hiljadu puta bila vrednija od onog što je od domaćina primio. Uz to ne pretvara se i ophodi se jednako prema svima i kada sada kaže "dođite Meni svi nevoljni i tegobni da vas okrepim, kod Mene ćete naći pravu utehu života i pravi mir", onda mora da mu verujemo. A čovek koji tako mudro govori da ga je milina slušati i postupa kako tvrdi i čini takva velika čuda, to onda mora da je velik prorok, ma došao otkud došao i kada dođe Mesija, pitanje je da li bi činio veća čudesa. Ako ne dođe s gromovima, munjama i sumpornom kišom, svejedno Mu fariseji neće verovati kao što ne veruju ni ovom."

Drugi, verniji, govorahu: "Nema potrebe da čekamo na nekog drugog Mesiju jer ovaj ovde to je pravi. Njegove reči su pune sile i života i Njegova dela su potpuno Božanska, zato je On za nas pravi Mesija. Oni koji hoće da čekaju drugog, neka čekaju varajući sebe."

Još neki rekoše: "Mi smo još uvek pod silom fariseja i ne možemo činiti što nam je volja. Šta nam vredi istina i vera sve dok fariseji imaju silu u rukama i to sada pod Rimljanima više nego ikad."

U tom Ja kazah: "Bog je sam večna ljubav i On je sama istina. Šta god da postoji u svetu, ne može vas osloboditi do jedino istina. Ko čini greh, a greh je uvek laž, sluga je greha i rob još većih grešnika, koji nemaju savesti i ljubavi osim jadnog samoljublja. A u koga je istina, taj je jak protivnik laži i greha i slobodan je jer niko ne može da ga optuži za greh. Zato izaberite istinu i ne bojte se onih koji mogu ubiti vaše telo, a ne mogu nauditi vašoj duši, nego pre svega bojte se Boga, koji vašu dušu i telo može ubiti i upropastiti. Štetu na telu će vam Bog jednom hiljadostruko nadoknaditi, ali štetu na duši vašoj Bog vam nikada neće nadoknaditi. Jer Bog je duši dao um, razum, savest i slobodnu volju i zakon da može prosuditi šta je dobro a šta zlo i svojom voljom može izabrati ovo ili ono. Po izboru biće suđena i sudiće sama sebe sobom – ili na smrt ili na život. Ali Otac na nebu hoće da svi vi steknete večni život i zato Me je poslao vama u ovaj svet. Zato vam kažem još jednom: Ko u mene veruje, imaće večni život, a ko ne veruje da Me je Otac poslao vama, propustiće život, kojeg je lako mogao dohvatiti. A Otac Moj na nebu ljubi Me i ljubi sve koji veruju u Mene i Ja sam daću im večni život po istini Mojih reči."

Tada pojedini rekoše: "Gle, kako je čudno, ovaj čovek govoreći o sebi gotovo da se izjednačava sa Bogom. Pravo je čudo što ga fariseji danas toliko trpe."

Drugi rekoše: "On govori otvoreno i mi ne nalazimo ništa neprikladno u njegovim rečima. Otvoreno govori punu istinu i fariseji bi morali da istražuju ne bi li pronašli nešto protiv njega."

Treći rekoše: "Neće oni dugo čekati."

Jedan carinik reče: "Neka dođu i opet će se povući praznih šaka. Te dangube nikako da izmisle nešto protiv ovog Istinitog."

U tom bi mala tišina, a fariseji se razgnjeviše mudrujući ne bi li uhvatili neku od Mojih reči ili obrazloženje ili sud kojeg favorizujem našavši neku neistinu te da narodu pompezno izjave: "Gle, vašeg proroka – vašeg Mesiju, gle, lašca!"

Ali i pored tolikog mudrovanja, nisu bili takve sreće. Pak još mudrujući, njihovi žandarmi dovedoše ženu koja bi uhvaćena u preljubi, pa je po Mojsiji trebalo da bude kamenovana. Međutim, ako bi bila bogata, onda bi fariseji to preinačili u veliku novčanu kaznu, a ako je siromašna, a mlada i lepa, obično bi je išibali, pa bi morala da služi hramovnicima; a stara i ružna ionako je po prirodi bila sigurna pred preljubom. A ova preljubnica bila je još veoma mlada a siromašna i za ove praznike htede da zaradi pozamašnu crkavicu ne bi li se lakše provukla. Ona bi takođe dopala hramu da nisam bio tamo i da hramovnici nisu bili prisiljeni da je upotrebe kao glavno sredstvo ne bi li Me po njihovoj zamisli sasvim sigurno uhvatili. Dakle, ovu siromašnu preljubnicu ovi mudri fariseji odmah postaviše preda Me u sredinu među narod, koji Me je sa svih strana gusto okruživao.

Pa kada se našla žena u smrtnom strahu preda Mnom, u tom upita premudar farisej: "Ova žena bi uhvaćena u preljubi. Mojsije je u zakonu nama zapovedio da takve osobe kamenujemo, a Mojsijev zakon je koliko i Božji zakon. Šta ti kažeš na to?"

Razume se da su to činili samo zato ne bi li me iskušali, jer po njihovom računu morao bih da se smetem, delom zbog strogog Mojsijevog zakona, delom zbog Mog predavanja o velikom milosrđu Boga Oca i zbog Moje dobrote prema grešnicima, koja im je bila dobro poznata. Zato bi hteli da nađu nešto protiv Mene te bi, kao što rekoh, pred narodom s velikim zanosom uzviknuli: "Vidi ti ovog varalicu i zavodnika naroda! Sada ćemo da ga uhvatimo i s pravom predamo sudu pravde!"

Ali Ja im tako brzo ne dadoh odgovor kako bi to hteli, već sagnuvši se uzeh zapisivati njen greh u pesak; jer za takve praznike je uvek bilo dovoljno peska po zemlji zato što bi tek nakon završetka praznika meli pa pometeno prodavali kojekakvim sujevernim Judejima. Pošto istrajavaše fariseji i hramovnici u svojim pitanjima, Ja se uspravih i kazah: "Istina, Mojsije je dao takav zakon, ali oni koji su imali pravo kamenovati takvu grešnicu morali su da budu bez greha – i to je napisano. Barem je onaj koji bi bacio prvi kamen morao da bude čist i bez greha. Ko je dakle među vama bez greha, neka baci prvi kamen na grešnicu. Božje milosrđe se tako neće oštetiti jer Mojsije je dao mudre zakone. Ko ih zna, a ne drži ih, sam je sebi presudio i zapečatio smrtnu presudu."

Zatim, sagnuvši se opet, nastavih pisati kao pre.

Čuvši ove reči, na koje nisu računali, a savest im je govorila "vi sami činite mnoge grehe i preljubu i sav narod vas zna kao takve", niko ne uzreče ni reč od najvećeg do najmanjeg i svi do jednog napustiše najhitrije hram. Za nekoliko trenutaka više se ni jedan od fariseja i hramovnika i Levita i slugu i žandarma nije nalazio u sredini hrama sem Mene i grešnice i naravno svud naokolo narod i svi moji učenici. Tada se narod sav raspoložen začudi kako li sam samo fariseje s malo reči oterao s polja. A više njih kazaše naglas: "Da su se samo usudili da podignu kamenje, rastrgli bismo ih, te stare bludnike. Grešnik nema pravo da osuđuje, pogotovo ne mnogo manjeg grešnika." U to se ponovo uspravih i ne videh nikog od ovih sudija, već jedino ženu koju je trebalo kamenovati, pa je upitah: "Gde su tvoji tužioci? Zar te niko nije osudio?"

Preljubnica kaza: "Nije, Gospodaru, niko me nije osudio, nego svi su brzo otišli."

Zatim joj ja kazah: "I Ja te ne osuđujem. Ali idi u tvoj dom i ne greši ubuduće, jer kako zgrešiš, zlo će te snaći."

Grešnica se zahvali za milost, ali Me zamoli da joj dam i savet kako da stigne do kuće jer se ipak plašila da je farisejski žandarmi negde ne dočekaju i napakoste.

Ja odgovorih: "Ne strahuj od njih jer će gledati da te zaobiđu. Ali idi među narod, zaštitiće te i odvesti kući. Pogledaj samo prema zavesi hrama i videćeš sve one koji su malopre ovde stajali, jer napolju ih je narod upitao šta ima kada navališe tako brzo iz hrama. Ali se sramiše kazati istinu i nađoše trapav izgovor, pa se povratiše tiho kroz istočnu kapiju. Ali idi među narod koji u Mene veruje pa ti se ništa neće dogoditi, a Ja ću narodu dalje predavati te će se oni skoro ponovo javiti i prodreti do Mene jer sada su utoliko gnevniji na Mene zato što sam ih osramotio i tebe spasao iz njihovih kandži. Idi slobodno gde sam te poslao, budi pobožna i ne greši ubuduće."

Zatim ode stidljivo među narod, koji ju je dobro primio hrabrivši je glasnim pretnjama prema farisejima.

Umirilo se u hramu rekoše pojedini iz naroda: "Gospodaru i Učitelju, ne daj da te ometaju fariseji i podučavaj nas dalje o Tvojoj misiji i o carstvu Božjem, jer kada Ti govoriš ne skidamo oči s Tebe i uši naginjemo Tebi i srca naša jedino kucaju za Tebe."

Na to rekoh narodu: "Onda pazite dobro i slušajte jer otvoreno ću vam reći ko sam. Slušajte, Ja lično sam svetlost sveta, ko ide za Mnom, neće hoditi po tami, nego će imati pravu svetlost života."

U to se narod oduševi glasno uzvikujući: "Jeste, jer Ti si, Učitelju, došao kao sjajna svetlost u ovaj svet i oj, Tvoja svetlost nam prija jako puno jer smo tako dugo lutali po mračnoj noći naše duše."

To je bilo previše za gnevne fariseje, tako se opet probiše do Mene i rekoše: "Budući da sam o sebi svedočiš, tvoje svedočanstvo nije istinito."

Na to kazah: "I da svedočim sam o sebi, ipak bi Moje svedočanstvo bilo istinito jer Ja znam otkud sam došao i kuda idem. Samo vi fariseji zbog vaše oholosti ne znate otkud sam došao i kuda idem. Vi rasuđujete i sudite po telu jer ne poznajete duh. U tom pogledu ja ne sudim. A ako i sudim, onda je Moj sud pravedan jer Ja ovde nisam sam kao što mislite, nego Ja i Moj Otac, koji Me je poslao. A zar nije napisano u vašem zakonu da je svedočanstvo dvojice validno. Pa sam prvo Ja, koji svedočim sam za sebe i drugo – Otac, koji Me je poslao u ovaj svet. Koliko svedoka još izvoljevate?"

Ovo razgnevi fariseje, tako da rekoše: "Držiš li ti nas za budale? Gde je to tvoj otac da ti da svedočanstvo pred nama?"

Tada se podigoh otišavši do stuba na kome se nalazio takozvani sanduk Božji, koji je imao takav naziv jer se u njega ubacivao prilog za hram i počeo sam glasno da vičem u sanduk: "Vi slepci ne znate ni Mene ni Moga Oca! Da znate Mene, znali biste i Moga Oca!"

Kako viknuh ove reči u sanduk Božji, upitaše Me zašto sam viknuo u sanduk.

Kazah Ja: "Zato što je svejedno da li da kažem vama u lice ili u onaj prazni i mrtvi sanduk. Sanduk je barem strpljivo podneo reči, a sa vama to ne bi bio slučaj."

To je narod dobro primio tako da je zahtevao da fariseji puste da mogu nesmetano da govorim. U to se fariseji malo povukoše.

A ja sam zatim narod dalje podučavao ne štedeći ni malo fariseje i što sam god više otkrivao njihove sramne radnje pred narodom računajući gotovo na prste zašta će sve utoliko više požnjeti prokletstva, to se više radovao narod, a gnevniji bili fariseji. Ali Me nisu dirnuli zato što još nije došlo Moje vreme.

Tada mi priđoše drugi Judeji koji još podržavahu fariseje, ali ponegde i Meni daše prava, pa kazaše: "Hajde kaži nam, šta ovakvim rečima hoćeš da postigneš?"

Ja ponovo kazah: "Znajte, otići ću odavde na način koji ne poznajete i vi ćete Me tražiti, ali Me nećete naći, i umrećete u vašim gresima. Jer gde Ja idem, vi ne možete ići."

Zbog toga kazahu među sobom: "Da neće iz razočaranja da se ubije zato što je fariseje previše razgnevio i što tako lako neće izbeći njihovu osvetu, jer inače pri zdravoj pameti ne bi mogao reći: "Gde ja idem, vi ne možete ići.""

A ja kazah raspoloženo: "Ne lupajte glave. Kazaću vam pravi razlog, te ćete videti zašto takvi kakvi ste ne možete otići onamo kuda ja idem. Gle, vi ste odozdo, te ćete se i vratiti tamo, i nećete moći da idete za mnom."

U to se naljutiše i ovi Judeji, pa rekoše: "Šta to treba da znači? Jel' ti to nama predviđaš pakao?"

Kazah Ja: "Ne, ali stvari stoje ovako: vi ste od ovoga sveta i po svojoj duši, a Ja nisam od ovoga sveta."

Judeji rekoše: "A gde je taj drugi svet? Ne znamo ni za kakav drugi."

Kazah Ja: "Jasno da ne znate za drugi i zbog toga sam vam i rekao da ćete zbog vaše nevere umreti u svojim gresima. Jer ako ne poverujete da sam Ja obećani Mesija, koji je sada došao vama, umrećete u vašim gresima i nećete moći da odete onamo gde ću Ja da budem sa svojim izabranicima. A da nije tako, zaista, da sam samo čovek kao što ste to vi, ne bih imao hrabrosti da vam ovo kažem."

Rekoše Judeji: "Šta kažeš o sebi? Kaži istinu, ko si to ti?"

I Ja kazah: "Teško je govoriti gluvim ušima. Zato što Me niste malopre razumeli, onda Me čujte sada. Prvo i prvo, Ja sam onaj koji govori s vama."

Judeji rekoše: "A šta si to drugo?"

Ja kazah: "Strpljenje, to drugo ćete već naći iz Mojih reči, jer pred vama imam još mnogo toga reći i suditi. Onaj koji Me je poslao jeste u najvećem stepenu istinit, i jedino ono što sam oduvek od Njega slušao, to objavljujem pred svetom, a taj svet to ste vi."

A pošto ovi slepi Judeji opet ne razumeše da sam govorio o Ocu ili o večnoj ljubavi u Meni, upitaše Me ponovo govoreći: "Za ime hrama i Sinaja! Pa ko je taj koji te je poslao?"

Zatim i Ja ozbiljnim glasom kazah: "Čujte, kada sina čovečijeg budete uzdigli, onda ćete, premda kasno, shvatiti da sam Ja Onaj koji kao čovek ništa ne radim sam od sebe, nego govorim i činim jedino kako Me je Moj Otac učio. A znajte još povrh toga – Otac, koji Me je poslao, nije negde daleko odavde, nego je ovde sa Mnom. Otac Me nikad ne ostavlja samog jer činim uvek što Mu je milo, i kao i On ne plašim se nijednog čoveka na svetu. Jer da nije tako, ne bih vam to rekao."

Kako to rekoh jakom ozbiljnošću, zabezeknuše se mnogi i kazaše: "Zaista, ovaj govori kao da ima moć i niko se ne usuđuje da ga takne ili da mu zabrani da ovako govori u hramu. Kada bi neko od nas ovo javno rekao protiv fariseja, onda bi već deset puta bio kamenovan, a njemu daju da govori na njihovu očiglednu štetu i ne usuđuju se više istupiti. Ovo je zaista nešto nadljudsko i mi ćemo verovati njegovim rečima."

Zatim rekoh Judejima koji počeše da Mi veruju: "Ako se držite Moje besede, postaćete Moji pravi učenici, spoznaćete istinu koja je u njoj sadržana i ta istina će vas osloboditi, kao što sam to već ranije napomenuo."

Na to odgovori neverni deo Judeja govoreći: "Znaj da smo Avrahamovi potomci i nikada nismo bili ničije sluge ni robovi. Kako da budemo još slobodniji kao slobodni gospodari ili građani?"

Ja im odgovorih: "Zaista, zaista vam kažem: ko greši, sluga je greha, kao što sam to ranije spomenuo, a sluga nije slobodan jer je poslušan žudnjama i strastima svog tela. Sluga ne ostaje večno u kući, već jedino sin. Sluga je svaki grešnik, a kuća je carstvo Božje i njegova pravda, a sin je istina. Ako vas Ja kao pravi sin carstva Božjeg oslobodim, onda ste zaista potpuno slobodni."

Rekoše neverni ponovo: "Ne zaboravi da smo Avrahamovi potomci i nikada nismo bili sluge. Šta si navalio da ćeš da nas oslobodiš?"

Rekoh Ja: "Znam da ste Avrahamovi potomci – po telu sam to i Ja. Ali ako tvrdite da kao Avrahamovi potomci nikada niste bili ničije sluge, ipak su to bili vaši očevi u Egiptu i kasnije u Vavilonu, a sada ste sluge Rima, kada već govorite o spoljašnem odnosu. A Ja govorim o unutarnjem odnosu života i po njemu ste uvek bili sluge vaših strasti i dopuštali ste da vladaju vama kao da ste zaposednuti. A da je tako, to potvrđuje okolnost što gledate da Me ubijete isto kao što se trude fariseji. A to činite zato što Moja beseda ne ulazi među vas, ne shvatate je i mrzite Me zato što vam govorim punu istinu. Ja vam govorim samo što vidim i čujem od Moga Oca, a vi to ne poštujete, već samo nadalje ono što ste od vaših očeva videli i čuli, a to ništa ne vredi."

Pošto im to natrljah na nos, rekoše ponovo: "Ne zaboravi da je Avraham naš otac, to poništava sve tvoje optužbe protiv nas. Razumeš li to?"

Kazah Ja: "O, i te kako. Da ste Avrahamova deca, činili biste Avrahamova dela. Ali vi gledate da Me ubijete kao najgoreg razbojnika i to samo zato što govorim istinu, koju sam oduvek slušao od Boga. Zaista takvo nešto Avraham nikada ne bi učinio onima trima mladićima zato što su mu kazali istinu. Jeste, vi tvorite dela vašeg oca, ali ne oca Avrahama. Shvatite to!"

Na to rekoše ovi već sasvim razgnevljeni neverni Judeji: "Slušaj, mi nismo rođeni van braka! Mi imamo jednog oca, a to je sam Bog!"

Rekoh njima: "O, da je Bog vaš otac, onda biste Me voleli, kao što Me vole oni koji su Me poznali; jer Ja sam po duhu izišao iz Boga i dolazim od Boga. Jer zaista, nisam poput čoveka došao sam od sebe, već Bog Me je poslao, to jest ovo telo, kroz koje se sada On sam otkriva vama, telo koje gledate da ubijete. A zašto ne čujete Moga glasa ako ste deca Božja?"

Rekoše Judeji: "Zar te ne čujemo?"

Kazah Ja: "Jeste, čujete me telesnim ušima, ali pitam vas zašto vam ne prijaju Moje reči? Zašto prijaju mnogima, čak i Rimljanima tamo koji su se postavili oko sanduka Božjeg?"

Na to ućutaše ne znajući šta da odgovore jer su se plašili naroda i nisu smeli da budu glasni jer bi im odgovor ispao veoma grub i uvredljiv.

A narod Mi je dovikivao: "Gospodaru i Učitelju, gledaj da se otarasiš ovih mračnih i bogatih, jer hoćemo samo Tebe da čujemo i Tvoje blagotvorne reči pune svetlosti, a ne ovakvo glupavo protivljenje ovih slepih. Reci im ko su i šta su, pa da konačno idu."

Rekoh Ja: "Samo strpljivo, već sam im rekao da nisu deca Božja, a to bi trebalo da bude dosta."

Rekoše Judeji jako ogorčeni: "Kako možeš da kažeš da nismo deca Božja?"

Rekoh i Ja jako ozbilnim izrazom: "Jasno i glasno sam vam već rekao zbog čega, šta Me dalje pitate? Pa evo, reći ću vam još šta ste i čija ste deca pošto ste ponovo pitali. Gle, deca ste oca đavola. Taj je bio ubica od početka i nije opstao u istini, jer istina nikad nije bila u njega. Kada taj duh, koji vam je otac, govori laži, onda govori njegovo lično jer je uvek bio laža i otac laži."

Rekoše razjareni Judeji: "Ko ti daje pravo da o nama ovako govoriš pred svim narodom? Zašto smo mi deca Sotonina?"

Rekoh Ja: "Zato što vam govorim istinu, a vi Mi ne verujete."

Rekoše Judeji: "A zašto da ti verujemo?"

Rekoh Ja: "Da ne umrete u vašim gresima, nego da budete blaženi."

Rekoše Judeji: "I ti si čovek kao i mi, zašto bi nas baš tvoja reč učinila blaženima?"

Rekoh Ja: "Jeste, ja sam sada čovek, ali čovek koji može da kaže: Ko od vas može da Me optuži za greh? A budući da ja pred Bogom i ljudima bezgrešan čovek govorim istinu, zašto mi ne verujete? Ko je iz Boga, rado sluša Božju reč. A evo vi nećete da čujete Moju reč, koja je reč Božja, zato što niste iz Boga."

Rekoše Judeji već sasvim izbezumljeni od gneva: "Ne kažemo li mi pravo da si ti Samarjanin i da je đavo u tebi, a ne duh Božji."

Kazah Ja: "Nisam Ja Samarjanin, a još manje je đavo u Meni, kao što to hiljade mogu da posvedoče za Mene, već uvek verno dajem čast Bogu, Svom Ocu. Zašto obeščašćujete vi Mene? A zašto to ne rade mnogi drugi koji su prepoznali Mene i Oca?"

Tada je narod opet postao nestrpljiv govoreći: "Gospodaru, molimo Te, otarasi se tih slepih luda, jer ometaju Tebe i nas. Ako ne daju mira, onda ćemo mi silom uspostaviti mir jer smo ostali Tebe radi, hoćemo Tebe da čujemo, a ne te glupe mračnjake. Jer i odojče u kolevci je pametnije od ovih bezumnih luda. Nama, koji smo preko dvehiljade na broju, jasno je ko si Ti i šta je Tvoja Božanska misija. Dobro smo zapazili šta si hteo da ukažeš rekavši: "Ja ovde nisam sam, nego je Otac uvek sa Mnom." Ali ovi glupavi ne primećuju i neće ni primetiti da su Otac i Ti jedno te isto i kada kažeš "Otac me je poslao", samo hoćeš za slab čovečiji um da napomeneš da si Ti, Večni, sebi stvorio telo da bi nama zemaljskim crvima postao vidljiv Bog, učitelj i utešitelj u našoj velikoj nevolji. Tvoje sveto telo, to je Tvoj sin, a Ti, Oče, jesi u Tebi pred nama bednim grešnicima i crvima ove zemlje. A ove lude to ne shvataju, a hteli bi da su progutali sve proroke, koji su dovoljno izričito odredili vreme sa svim bojama i okolnostima kada bi trebalo da dođe Mesija. A to vreme je sada, a zašto bi Predskazani izostao? A ako su veliki, Božjim Duhom ispunjeni videoci pre gotovo hiljadu godina predvideli ovo sadašnje vreme kakvo jeste i ako je baš takvo kakvo je predviđeno, zašto bi Mesija izostao onda kada je predviđeno i obećano da će doći? A i nije izostao, evo tu je među nama i odmah smo ga prepoznali. Ali ovo slepo potomstvo onih koji su se još u pustinji pod Sinajom klanjali zlatnom teletu istovremeno dok je Jehova na gori Mojsiju pod munjama i gromovima dao svetle zakone i koji se nisu obazirali na Jehovu premda im je pred nosem jasno i glasno objavio Svoje zakone, pred licem Božjim još se jednako klanjaju njihovoj zlatnoj teladi, a pored toga što su toliko beskrajno glupi, ipak su dovoljno drski da se čak usuđuju da dirnu Tebe, Gospode. Otpusti ih, pa nas podučavaj da Te još bolje i dublje spoznamo, a i naše velike grehe, koje smo tako često činili pred Tobom."

Kazah Ja narodu: "Strpite se jer i ovima imam kazati ko sam da negda ne bi mogli da se izgovaraju kako im nije rečeno i pokazano. Već sam im rekao da ne tražim časti, a pogotovo ne od takve vrste ljudi, i da ima Jedan koji traži časti i sudi. Ali taj slepi i lukavi soj neće to uvideti i shvatiti sve dok mu se ne stavi sekira na koren. Zato im pak kažem još jednom: Zaista, zaista, ko drži Moju reč, večno neće videti smrti."

Rekoše Judeji slepi, puni gneva: "Sad vidimo da je đavo u tebi. Ako je tvoja reč isto što i božja, onda je i ona bila božja reč koju su imali Avraham, Isak i Jakov i svi proroci, a oni su umrli. Zar je tvoja reč božanskija od reči otaca i proroka kada kažeš "ko drži moju reč, neće okusiti smrti". Zar si ti nešto više od našeg oca Avrahama, koji je umro, i proroka, koji takođe svi umreše? Šta praviš od sebe?"

Kazah Ja: "Da sam sebe slavim, onda Moja slava ne bi vredela ništa, ali Otac je Moj koji Me slavi, za koga kažete da je vaš otac; koga ne poznajete, ali Ja Ga poznajem i ako bih rekao: ne poznajem ga – onda bih zaista poput vas bio laža, koji kažete da je vaš otac. A Ja Ga zaista poznajem i zato držim Njegovu reč. A reći ću vam još nešto po čemu možete da vidite da poznajem vašeg oca Avrahama. Gle, Avraham se radovao što će videti Moje vreme na ovoj Zemlji, a vi velite da je Avraham umro. Ja vam kažem, video je ovo Moje vreme od prvog dana veoma se radujući, još gleda Moje vreme i raduje se."

To je za ove slepe Judeje bilo suviše neverovatno, pa jako otvorenih ustiju rekoše: "Šta?! Još nemaš pedeset godina, a video si Avrahama?"

Kazah Ja: "Zaista, zaista vam kažem, beskonačno pre Avrahama bejah Ja."

Tada se raspukao njihov gnev, nestalo im je reči da izraze protivljenje i srdžbu, pa se sagoše i podigoše lakše kamenice (kojih je u hramu uvek bilo dosta jer je retko ko mario za patos) da ih bace na Mene. Ali Ja se sakrih postavši nevidljiv i otidoh iz hrama posred i dotaknuvši ih. Učenici i Lazar sa Rimljanima pođoše brzo za Mnom i mi zajedno otidosmo hitro na našu maslinsku goru.

A u hramu se dogodila retka predstava, kakva teško da se ikada odigrala za praznike. Narod nasrnu na one Judeje uzevši da ih davi, tako da su morali doći vojnici kako bi se kako-tako uspostavio red. Ali narod se nije dao smiriti zahtevajući od rimskih vojnika da se svežu ovi zli Judeji, koji su toliko remetili mir i da se predaju sudovima, što barem – pro forma – i bi učinjeno. Tek time se narod hteo smiriti. A zatim se pojavi u sredini jedan književnik hoteći da poduči narod protiv Mene, ali jedva izgovoriv nekoliko reči, morao se dati u bekstvo. Već je bilo daleko iza podneva kada je mnoštvo počelo da se razilazi napustivši hram i otišavši u konake. (VJJ6.196-200)


Sedam Duhova Božjih[uredi]

[Rafaelovo objašnjenje Lazaru:]
Veliki prastvoreni duhovi jesu upravo misli u Bogu i ideje koje iz njih ishode. Pod tajanstvenim brojem sedam podrazumeva se savršeno izvorno Božansko i nalik Bogu u svakoj misli koja iz Njega ishodi i ideji koju drži i koju kao iznedruje.

Prvo u Bogu jeste ljubav, ona se nalazi u svemu stvorenom jer bez nje ništa ne bi bilo moguće.

Drugo jeste mudrost kao svetlost koja ishodi iz ljubavi. I nju možeš videti u svim bićima u svom obliku, jer što je god neko biće primljivije svetlosti, to je njegov oblik razvijeniji, čvršći i lepši.

Treće što ishodi iz ljubavi i mudrosti jeste delotvorna volja Božja. Tek njom zamišljena bića dobijaju realnost da su tada zaista stvarna i da jesu, jer u protivnom sve misli i ideje Božje bile bi isto što i tvoje prazne misli i ideje koje nikad ne sprovedeš u delo.

Četvrto što opet iz triju ishodi jeste i zove se red. Bez ovog reda ni jedno biće ne bi imalo stalan i postojan oblik, i prema tome nikad ni određenu svrhu. Jer ukoliko zapregneš vola pred plug, a on izmeni svoj oblik, tj. pretvori se u ribu ili pticu, zar bi ikada s njime ostvario neku svrhu? Ili ako hoćeš jesti neki plod, a on se pred tvojim ustima pretvori u kamen, šta bi ti koristio plod? Ili ako se uputiš negde po čvrstom putu, a put se pod tvojim nogama pretvori u vodu, zar bi išta koristio i najčvršći put? Gle, sve to i bezbrojno što drugo sprečava božanski red kao četvrti Duh Božji.

Peti Duh Božji, pak, zove se božanska ozbiljnost, bez koje ne bi bila moguća postojanost ni jedne stvari, jer je jednaka večnoj istini u Bogu i tek ona daje bićima istinsko postojanje, razmnožavanje, uspeh i krajnje savršenstvo. Bez takvog Duha u Bogu stajalo bi još veoma rđavo sa svim bićima. Bila bi poput tvorevina fata morgane, koji izgledaju da jesu nešto dok se vide, ali začas se menjaju uslovi koji ih uzrokuju, zato što u njima ne vlada ozbiljnost, i ove lepe i divne tvorevine nestaju. Doduše, takođe se mogu posmatrati kao valjano sređene, ali pošto ne vlada ozbiljnost u uzroku koji ih je proizveo, zato nisu ništa do prazne i posve prolazne tvorevine, koje nikako ne mogu imati postojanje.

Gle, evo već imamo pet velikih suštih duhova Božjih, pa ćemo još preći do dvoje zadnjih, pa me još slušaj dalje.

Tamo gde su prisutni najveća ljubav, najveća mudrost, svemoćna volja, najsavršeniji red i nepromenjljiva najčvršća ozbiljnost, tamo očito mora da je prisutno i najveće i večno nedostižno strpljenje, jer bez njega sve bi prenaglilo i konačno prešlo u nerazmrsiv haos starih mudraca.

Kada neimar gradi kuću, pored njegovih drugih osobina, koje su mu za to potrebne, ne sme zanemariti ni srpljenje, jer ako mu nedostaje, veruj mi, nikada neće izići nakraj s kućom.

Kažem ti: da Bog nema tog duha, već beskrajno odavno ni jedno Sunce ne bi obasjavalo neku Zemlju u beskrajnom prostoru i duhovni svet bio bi sav neobičan, potpuno bez bića. Strpljenje jeste mati večnog nepromenjivog milosrđa Božjeg, i da ovaj šesti duh nije u Bogu, gde bi bila i šta bi bila sva stvorenja prema jedino svemoćnom Bogu?

Pa pogrešimo li negde, te se očito izložimo uništavajućem prokletstvu božanske ljubavi, mudrosti, božanske volje, kome očito sledi njegova ozbiljnost zbog prethodnog reda, sučeljavamo se božanskom strpljenju, koje vremenom ipak sve dovodi u ravnotežu, jer bez njega sva posve savršena bića izložila bi se večno pogubnom sudu.

Božansko strpljenje sa prethodnima petoro duhova u Bogu stvorilo bi jednog ili i beskrajno mnogo ljudi na nekom mirskom telu, a i održavalo bi ih, ali tada bi jedan čovek ili i beskrajno mnogo ljudi živelo beskrajno dugo u teškom telu, i već odavno ne bi bilo reči o konačnom oslobođenju duše iz sveza materije. Istovremeno bi se životinje, biljke i ljudi jednako razmnožavali i na kraju bi živeli toliko stisnuti u tolikom broju na nekom prostorno ograničenom mirskom telu da više ne bi mogli izmaći jedan drugom. Svakako, jedino pod uslovom ako bi neko mirsko telo pod upravom beskrajnog božanskog strpljenja uopšte sazrelo dotle da nosi biljke, životinje i ljude i da ih hrani. Jest, sa ovim pojedinim šestoro duhova, koje sam ti do sada obznanio, štaviše i stvaranje nekog materijalnog sveta išlo bi beskrajno rastegnuto, i bilo bi vrlo sumnjivo da li bi se materijalno uopšte pojavio neki svet.

Međutim, strpljenje, kao što sam već rekao, jeste mati božanskog milosrđa, te je sedmi duh u Bogu upravo milosrđe, koje ćemo nazvati i blagost. Ono sve dovodi u red, sređuje sve prethodne duhove i pravovremeno sazreva kako neki svet, tako i sva stvorenja na njemu. Za sve je postavilo određen rok, i sazreli duhovi po njemu uskoro i lako mogu očekivati potpuno izbavljenje i ući u svoju večnu slobodu i potpunu samostalnost života.

Ovaj sedmi duh u Bogu prouzrokovao je napokon da se i sam Bog ovaploti da tako u moguće najkraćem vremenu izbavi sve zarobljenje duhove iz čvrstih sveza nužnog suda materije, čime se i ovo Njegovo delo – izbavljenje – preuređenje nebesa i svetova, prema tome, može nazvati najvećim delom Božjim, zato što preko njega svih sedam duhova Božjih deluju potpuno ravnomerno, što prethodno nije toliko bio slučaj niti je smeo biti usled duha reda u Bogu. Jer ranije je ovaj sedmi duh u Bogu, kojeg sam ti sada obznanio, samo onoliko sadejstvovao s ostalim duhovima da su sve misli i ideje Božje postale stvarnost, a sada deluje moćnije, i posledica toga jeste upravo potpuno izbavljenje.

I gle sada, ovo su onih sedmoro duhova Božjih, koje nisi razumeo, i sve stvoreno iz ovih sedmoro duhova Božjih odgovara u svemu i u pojedinom ovim sedmoro duhova Božjih i zbrinjava ih u sebi. I večno neprestano postajanje i stvaranje jeste ono što su drevni mudraci ove Zemlje nazivali "Jehovini ratovi".

Kao što se sedmoro duhova ili posebne osobine u Bogu, takoreći, neprestano bore u tom smislu da uvek jedna izaziva drugu ka dejstvu, isto tako možeš lako prepoznati istu borbu manje ili više i u svim stvorenjima.

Ljubav za sebe jeste slepa, i njena težnja jeste da sve privuče sebi. Ali u ovoj težnji se pali, tako nastaje svetlost i prema tome razumevanje i spoznanje u njoj.

Zar sada ne vidiš kako se svetlost bori protiv zasebne težnje same ljubavi i dovodi je u red i osvešćuje?

A iz ovog rata ili borbe u isto vreme budi se volja kao aktivna ruka ljubavi i njezine svetlosti, koja ono što je svetlost mudro uredila sprovodi u delo.

Ali tada se iz spoznanja ljubavi svetlošću i silom ovih dvojim upravo istovremeno izaziva i red, i taj se dalje bori protiv sveg neurednog svetlošću i voljom ljubavi, te ovim opet imamo stalan rat Jehovin u njemu kao i u svim stvorenjima.

A ovo bi sada bilo sve pravo da se može jemčiti da je ovo što su ovih četvoro duhova posve lepo uređeno sproveli u delo već postojano. Ali sva ova posve divna dela prvih četvoro duhova još veoma liče na igračke dece, koja, istina, sa zadovoljstvom i radosno prave poneko delo sasvim majstorski i sređeno, ali malo potom više im se ne sviđaju njihovi proizvodi, pa ih još revnosnije uništavaju no što su ih prethodno napravila. I zaista, prijatelju, tu bi izgledalo još veoma rđavo sa postojanjem sveg stvorenog.

Ali da ovo spreči, diže se iz četvoro duhova – i to usled velikog uživanja u savršenom ostvarenju delâ – ozbiljnost kao peti duh u Bogu kao i u njegovim stvorenjima, pa se ovaj duh nadalje bori protiv rušenja i uništavanja jednom ostvarenih dela, isto kao što će čovek koji je postao razuman i ozbiljan, koji je na primer sagradio kuću i zasadio vinograd, preduzeti sve da održi i koristi kuću i vinograd, a ne možda da ubrzo ponovo uništi kuću i vinograd, kao što sam ti prethodno pokazao kod dela koja su proizvela deca. I gle, to je – kao što sam već rekao – evo, ponovo rat Jehovin.

Međutim, sagrađena kuća vremenom ipak pokazuje manjkavosti i vinograd još uvek neće da rodi željan rod, i graditelju bude žao njegovog rada i ozbiljnosti u njegovoj revnosti pri trudu, te bi da uništi delo i umesto njega da postavi neko sasvim drugo i novo; no, tada šesti duh istupa protiv takve ozbiljnosti, i taj se zove – kao što sam već pokazao – strpljenje. I gle, ono tada održava kuću i vinograd. I to je, evo, opet novi rat Jehovin.

Međutim, strpljenje za sebe, kao i sjedinjeno sa ranijim duhovima, ne bi preduzelo posebne popravke kako na kući, tako ni na vinogradu, već bi pustilo sve da ide kako ide, ali tada dolazi sedmi duh, naime milosrđe, koje sadrži blagost, brižljivost, marljivost, trudoljubivost i darežljivost. I gle, čovek popravlja kuću tako da više nema nekih znatnih manjkavosti i kopa i đubri vinograd te mu ubrzo daje obilan rod. I gle opet, to je ponovo borba ili rat Jehovin u čoveku, kao i u Bogu i u anđelu.

Tako je istinski, savršeni život u Bogu, u anđelu i u čoveku neprestana borba ovih sedmoro duhova, koje sam ti sada pokazao. Ali ova borba u Bogu kao i u anđelu nije takva kao da u jednom ili drugom sedmoro duhova postoji težnja da potčini ili onesposobi druge duhove, nego borba je večno ta da jedan drugog nadalje potpomaže svom silom i moću i, prema tome, da svaki duh savršeno sadrži drugog. Dakle, ljubav jeste u svim drugim šestoro duhovima i isto tako svetlost ili mudrost u ljubavi i u drugim petoro duhovima i tako dalje, tako da u svakom pojedinom duhu sasvim izobilno deluju i svi drugi i delujući su uvek prisutni i potpomažu se sve dalje u prelepom skladu.

Isto tako bi trebalo biti i u čoveku. Ova sposobnost je, dašta, data svakom čoveku, nažalost, ne razvija je sasvim i ne izvežbava je. Samo malo ljudi ima koji dovode u sebi do punog i jednakog dejstva svih sedmoro duhova, te tim istinski postaju nalik Bogu i nama anđelima Božjim; no, kao što sam rekao, prilično mnogo njih okreću se od toga i malo za to mare i prema tome ni malo ne prepoznavaju istinsku tajnu života u sebi. Takvi slepi i napola mrtvi ljudi tada ne prepoznavaju svrhu života, koja je podloga u njima, zato što jedino dopuštaju da ih vodi i da im gospodari samo neki od sedmoro duhova.

Tako jedan živi samo iz duha ljubavi i uopšte ne ceni druge duhove. Šta je takav čovek drugo do proždrljiva zver, kojoj nikada nije dosta? Takvi ljudi su stalno puni ljubavi prema sebi, puni zavisti i puni škrtosti i tvrdog su srca prema svim drugim bližnjima.

Opet drugi imaju osvetljenu ljubav, pa su prema tome prilično mudri i svojim bližnjima mogu pružiti prilično dobre pouke, ali njihova volja je slaba, pa zato ništa ne mogu sprovesti sasvim u delo.

Opet ima drugih kod kojih su sasvim delatni duhovi ljubavi, svetlosti i volje, no, sasvim slabo izgleda sa duhom reda i prave ozbiljnosti. Ova vrsta ljudi će takođe govoriti prilično pametno i ponekad i prilično mudro i tu i tamo sprovesti u delo nešto sporadično, međutim, čovek koji je sasvim mudar iz svih sedmoro duhova prepoznaće za tili čas iz njihovih reči i dela da u njima ne vlada red i povezanost.

I opet ima ljudi koji imaju ljubav, svetlost, volju i red, ali nedostaje im duh ozbiljnosti. Zato su bojažljivi i plašljivi i retko svojim delima mogu pribaviti potpuno dejstvo.

Opet drugi su pri tom i puni ozbiljnosti i hrabrosti, ali sa strpljenjem izgleda slabo. Takvi ljudi obično prenagljuju i svojom nestrpljivom revnošću obično upropašćuju više nego što doprinose. Da, prijatelju, bez pravog strpljenja nema ništa, jer ko nema pravo strpljenje, taj sam sebi potpisuje određenu smrtnu presudu. Jer čovek mora čekati da grožđe sazri, ako hoće ubrati dobar rod. Ako mu je to preko volje, pa onda će valjda konačno sam sebi pripisati kada umesto plemenitog vina obere samo nepitku cavariku.

Strpljenje je, dakle, u bilo čemu potreban duh: Prvo, radi ovladavanja i uređivanja duha koji često hoće ići u beskonačnost, kojeg sam nazvao ozbiljnost – zato što se taj duh povezan sa ljubavlju, mudrošću i voljom izmeće u najveću gordost, koja, kao što je poznato, kod čoveka tada nema mere – i drugo, zato što je strpljenje najpre, kao što sam ti već pokazao, mati duha milosrđa, koji povratno prožimajući tek daruje svim prednjim duhovima božanskoduhovno savršenstvo i pomaže čovečijoj duši do punog i istinskog ponovorođenja u duhu.

Zato je sam Gospod sada vama svima pre svega stavio srcu ljubav prema Bogu i prema bližnjem i uz to rekao: "Budite milosrdni kao što je i vaš Otac u nebu milosrdan, i budite blagi i ponizni kao što sam i Ja svim srcem blag i ponizan."

Prema tome, Gospod je zapovedio vama ljudima da pre svega zato obrazujete sedmog duha što upravo ovaj zadnji duh sadrži sve prethodne i sve ih prosvećuje. Ko dakle, ovog zadnjeg duha gradi i jača svom revnošću, gradi i jača i prednje duhove i tako će se najpre i najsigurnije usavršiti. A ko svoju gradnju otpočne sa jednim ili više ranijih duhova, teško ili često i nikako ne dospeva do celog i potpunog savršenstva duha, zato što ovi prvi duhovi kao čisto za sebe ne sadrže u sebi sedmog duha, a on za sebe sve njemu nužno prethodne.

I gle sada, u ovome se i nadalje sastoji pad anđela ili misli i ideja iz Boga – koje takođe možemo nazvati sile koje neprestano ishode iz Boga – sve dotle dok u svojoj celini u biću čovekovom dovedu sedmog duha u sebi do istinskog i najvišeg savršenstva. Jer svi prednji duhovi su skoro svim stvorenjima delom manje ili više dodeljeni darom, ali sedmog duha čovek tek mora steći samosamcatim trudom i revnošću.

I kao što takvim sticanjem svi prednji šestoro duhova tek dostižu svoje istinsko značenje i istinsku svrhu života, tako i ceo čovek njim dostiže tek punu slobodu života i samostalnost. (VJJ7.18:2-20:11)


Mirnoća duše[uredi]

Dolina Josafat predstavlja stanje unutarnje duhovne mirnoće ako je duša svagda bila pravedna. Takva mirnoća, koju ne ometaju nikakve tvarne želje, žudnje ili strasti, kao mirna voda, u kojoj se ogledaju bliži i daljni predmeti – to je zapravo početak zadnjeg dana, preporoda duše Mojim Duhom, koji je u njoj, vaskrsa i večnog života. Tim stanjem duša počinje da ogleda i uviđa svoje plodove, svoja dela, i raduje im se sve više i više; takvo gledanje – to je zapravo vaskrs tela. Rečeno je: Smrtno i propadljivo telo se sadi u zemlju, a besmrtno i nepropadljivo ustaje. (VJJ10.9:9)


Poniznost[uredi]

Gledajte da svet najpre savladete u sebi, pa će vam biti lako da ga savladate i u svojoj braći. Jer niko ne može dati svome bližnjemu što sam nema. I ko hoće u svome bratu da probudi ljubav, mora ljubavlju da mu iziđe u susret i ko u bližnjem hoće da iznedri poniznost, mora poniznošću da mu priđe. Tako blagost rađa blagost, strpljenje strpljenje, dobrota dobrotu i milosrđe milosrđe. Ugledajte se na Mene. Ja sam Gospodar neba i Zemlje, Moja je sva sila i moć, a ipak sam svim srcem pun ljubavi, poniznosti, blagosti, strpljenja, dobrote i milosrđa. Budite dakle i vi takvi, pa će sav svet poznati da ste uistinu Moji učenici. Ljubite se bratski međusobno i budite dobri i činite dobro jedan drugom. Niko da se ne podigne nad bližnjim hoteći da bude prvi, jer jedino sam Ja Gospodar, a vi ste jedino braća međusobno. U Mojoj državi je prvi koji je najniži i svagda spreman da služi svojoj braći svim vrlinama i istinom. A u paklu tako nije na obe strane, u državi đavola i zlih duhova. Tamo je onaj koji je najgordiji, najponosniji, najnadmeniji, najsebičniji i najvlastoljubiviji iznad svih ostalih manjih i nižih sa svrhom da bi u neku ruku bili poniženi, poslušni i pokorni. Ali u Mome carstvu nije takav poredak, već jedino kako vam rekoh.

Gle, velikane ovoga sveta, gde sede na prestolima i vladaju narodima. Ko li im sme prići osim najdubljom poniznošću? Ko li bi se osmelio da vlastodršcu priđe zapovednički, šta li bi mu bila sudbina? Takav poredak je i u paklu. Ali među vama, Mojim sledbenicima, da ne bude tako, već jedino kako sam vam pokazao.

Velikana se mora dugo moliti ne bi li se posebno umilostivio pa nekakvo dobro učinio. Ali vas neka niko ne moli da učinite bližnjem dobro. Jer jedino Boga, Gospoda i Oca večnoga da molite o dobrim darima, i biće vam, ali brat da ne moli brata. I ako ubog i ponizan brat svog bogatijeg zamoli za što, neka mu ovaj nipošto ne uskrati i neka učini što ga je siromašniji zamolio. Jer tvrdoća srca rađa drugu tvrdoću i Moje carstvo nije u njoj. Šta vredi čoveku da u sebi kaže i prizna: "Gospode i Gospodaru! Bože neba i zemlje! Čvrsto verujem da si ti jedini, večni, jedini istiniti, svemudri i svemoćni tvoritelj svih svetova tvarnih i duhovnih i da sve što voli, živi i misli jedino iz Tebe voli, živi i misli." Kažem vam, to nikome neće vredeti za spas svoje duše. Već jedino onome vredi takvo verovanje koji pun radosti čini što sam mu naložio da čini. Jer ko radosno i spremno ispunjava Moju volju, čini onim malenim što može da učini, deset puta više od onoga koga se mora dugo moliti, pa se dobrim delom prsi i hvali.

Kako ste čuli Mojim ustima, tako činite, tek tada ćete uistinu spoznati da su Moje reči zaista Božje reči. Tako ćete u sebi probuditi Moga Duha, koji je u vama, te će vas uvesti u svu nebesku mudrost, očistiti vas za ulazak u večni život i učiniti vas pravom decom Božjom. Ovo vam je ponajpre dovoljno da bi vaša duša stekla večni život. Sve ostalo ćete saznati od gostioničara i njegovih suseda, kao što vam bi rečeno, a ono najsavršenije tek Mojim ljubaznim Duhom, koji je u vama. (VJJ10.90:3-14)


Preobraženje okoline u kraju Deset gradova[uredi]

Hum na kojem smo izjutra boravili nalazio se istočno od grada. A predeo van grada, prema kojem smo krenuli nakon doručka, nalazio se zapadno i to je bio još veći hum. Bio je prethodno sasvim go, ali sada izjutra toga dana bio je i on prekriven masnom zemljom i travama i obilato ukrašen raznim mirisnim biljem. Prispevši do huma začudiše se svi, a gostioničar i rimski sveštenik rekoše: "Posmatraj čoveče, dokle doseže punina Božanske moći i sile. Da je istok od grada ozelenio Tvojom rečju, Gospodaru, to smo videli jutros. Ali da si se Ti, Gospodaru, opomenuo svojom moći i našeg još golijeg i pustijeg zapada, za to primi još jednom našu najdublju zahvalnost. Ovaj predeo van grada sa kojeg se ima dobar pogled prema zapadu i jugu, skoro da nismo ni posećivali upravo zbog tužnog bespuća, a leti nismo ni išli ovamo zbog velike vrućine, jer bi njegov crni kamen sunce toliko zagrejalo da se nije moglo prići. Sada si Ti, Gospodaru, Tvojim prevelikim dobročinstvom i milošću ovaj ranije pusti predeo izvan ovog našeg poprilično velikog grada pretvorio u plodnu zemlju i naša slaba stada, koja smo održavali samo u dubljim dolinama, naći će i ovde u ovom višem kraju dobru ispašu tako da će se stada razmnožavati, a mi ćemo moći da činimo veća dobročinstva siromasima a i strancima nego što je to do sada bilo moguće. O Gospodaru i Učitelju od iskona bez početka i kraja, sada je sva ova daleka okolina ovog grada Tvojom milošću postala pravi elisej i posmatrati ga jeste prava milina, ali još jedno ćemo Te zamoliti za ovaj kraj. Naime, sav ovaj kraj jako je siromašan vodom, tako da ima samo nekoliko dobrih izvora. A Tebi je sve moguće. Kako bi bilo da ovom kraju dodeliš nekoliko dobrih i zdravih izvora?"

Kazah Ja: "I to će vam biti u pravo vreme. Ali za sada načiniću za tebe, našeg domaćina, pošto je ovaj hum tvoj posed, na njemu obilan izvor, koji će ovaj grad snabdevati vodom. A što se tiče celog ovog kraja, kada dođe zima, koja je već blizu, već će sami po sebi poteći izvori, koji će vodniti ovaj kraj. Ali gledajte da vaša vera u Mene i ljubav prema Meni i vašim bližnjima ne usahnu i osuše se u vašim srcima. Jer ukoliko bi se to dogodilo vama ili vašem potomstvu, onda bi i ovi izvori usahnuli, a ceo ovaj veliki kraj opusteo bi i to više nego ikada. Ceo ovaj kraj je bio plodan, kao što je to sada slučaj, u vreme kada je pripao Izraelcima pod Jošuom i sudijama sve do vremena prvih izraelskih kraljeva. Ali kada su se kasnije pojavili zavist, zloba, progon i ratovi među izraelskim plemenima i kada od Mene odstupiše i počeše Me sve više i više zaboravljati, tada sam dopustio da ovi krajevi opuste u velikim nepogodama i olujama, i sav trud onih koji se ovde naseliše, nije ih ponovo učinio rodnim. Sada sam ovaj kraj učinio rodnim, i tamo povrh huma, evo bogatog izvora gde izvire, a vašim trudom ćete već znati kako vodu navoditi i sprovoditi na prava mesta. Samo vi ostanite u ljubavi kojom ste Mi se zakleli i ne odstupite od vere u Mene, pa ću i Ja ostati uz vas svojim blagoslovom. Što zamolite Oca u Moje ime, to ćete dobiti, a gde se sastanu dvoje ili troje u Moje ime, tamo ću i Ja biti duhom Moje ljubavi, sile i moći. I što god duboko žalosni zamolite, dobićete, ako je korisno za spas vaše duše. A ako budete molili o praznim stvarima ovoga sveta, nećete ih dobiti, isto kao što ni vi nećete dati detetu oštar nož za igru, koliko god da vas moli, zato što znate da bi se na prečac ozledilo. A i vi ste u duhovnom pogledu manje ili više nezreli i jedino Ja znam najbolje šta vam je potrebno da biste stekli večni život. Zato pre svega tražite Moje carstvo i pravdu njegovu, a sve ostalo ćete već dobiti, jer Ja uvek znam šta vam je potrebno. A ako Me već ubuduće budete molili o ovom ili onom, onda Me molite o onom što je dobro, valjano i pravedno."

Reče gostioničar: "Gospode, da ovo što te zamolismo sveštenik i ja o navođenju nije možda bilo loše, nevaljano i nepravedno?"

Kazah ja: "Nikako, ali ako biste me ubuduće molili za čisto zemaljske stvari, onda to po skladu Moga reda ne bi bilo dobro, valjano i pravedno, jer velike zemaljske prednosti su uvek štetne po dušu. A Ja nisam došao za prednost telesnu, nego sam došao na ovaj svet za prednost duše čovekove; zato kada Me molite, molite samo o čemu što će zbilja i večno vredeti vašim dušama. Jer šta bi vredelo čoveku ako bi stekao sva mrtva blaga sveta ovoga, a duša mu pretrpi veliku štetu. Kako li će je osloboditi od smrti i suda materije? Evo, vi pomišljate u sebi: "Gospode, pa Tebi je sve moguće, a i zemaljska materija je Tvoje delo." Potpuno ste u pravu, a ipak vam kažem da Mi upravo kod čoveka nije sve moguće, a i ne sme biti. Jer da Mi je kod čoveka bilo sve moguće, onda ne bih morao doći lično i potpuno kao čovek ovde vama u ovaj svet da vas učim sopstvenim ustima. Zato sam čoveku dao slobodnu volju i pokazao njegovom razumu istinu i dobrotu, a isto tako zabludu i zlo da sam sebe proverava, ispravlja i oblikuje te da bude čovek a ne životinja održana i suđena Mojom moći i koja se mora ponašati kako Ja hoću nemajući slobodu, samoopredeljenje i sebi prepuštenu samostalnost. A čoveku osim njegovog tela nisam odredio nikakvo moranje, nego potpunu slobodu po njegovoj volji i neograničenom razumu, kojim je sposoban da sve ispituje, proverava, shvata i pamti i tako prihvati mere ponašanja za koje spozna da su prave i dobre. Zato i vi proveravajte sve i što nađete pravo i dobro, to zadržite postupajući i živeći tako, pa ćete sami postati prava i Meni stalno mila i draga deca i bićete kao i Ja slobodni i samostalni. Dakle, spoznavši Moju volju i sasvim je usvojivši i ojačavši u živoj veri u Mene biće vam kao i Meni potčinjena sva stvorenja, i nećete moći da prestupite i zgrešite protiv Moga reda, koji je osnova sveg postojanja. Baš u tome se i sastoji istinski, blaženi i večni život za vašu dušu i vi, Moja mila deca, bićete zajedno sa Mnom gde budem bio i Ja, i što budem Ja činio, činićete i vi. A da bi čovek dospeo do takvog uzvišenog blaženstva, mora sam sebe da usmerava, određuje i oblikuje zbog svoje savršeno slobodne volje i neograničenog uma, a po Mojoj obznanjenoj volji, i Ja ne mogu i ne smem dirnuti u čovekovu potpunu slobodnu volju, ako hoću da u skladu sa Mojim večnim i nepromenjivim redom bude i ostane zauvek čovek. Ako ste to dobro shvatili, biće vam savršeno jasno o čemu možete da Me molite, pa ako ste skrušeno molili pravu stvar, onda ćete je dobiti u pravoj meri. Ištite, dakle, pre svega što je zaista potrebno vašoj duši, a retko šta je potrebno vašem telu. Ali ovim nisam rekao da i u telesnim nedaćama ne smete da Me preklinjete za pomoć. – Uz to vam kažem i ovo: Ako vašem bližnjem iz ljubavi prema Meni i u Mome imenu učinite dobro delo telesno, obilato ću vas nagraditi duhovnim dobrima na blagodat vaše duše. I ako delima ljubavi ostanete u živoj veri, dobićete sposobnost da lečite bolesne polaganjem ruku, a zaposednute – kakvih naročito ima jako puno u ovo vreme – da oslobodite takve napasti. Ovo ćete pak jedino moći čvrstom, živom i punom verom u Mene. Ukratko, po Meni vam je sve moguće, a bez Mene ništa. Zato ostanite i ubuduće u Meni ljubavlju i verom, i Ja ću svojom ljubavlju, istinom i moći i silom ostati u vama."

Nakon ovog izlaganja zahvališe svi što sam ih toliko strpljivo podučavao o ovim važnim predmetima i obećaše čvrsto da će smesta živeti po tom učenju, koliko god da bude teška borba.

"Jer svaka dobra i vredna stvar", rekoše Rimljani, "ne može se ostvariti bez truda, rada i borbe. Mi Rimljani ne bojimo se bitke niti strahujemo pred neprijateljem, i tako ima brzo da savladamo neku sopstvenu slabost – a zna se da su one najčešći i najtvrdokorniji neprijatelji – pa zatim ostale neprijatelje oko nas; samo nas Ti, Gospode, ne napusti ni onda ako kao zemaljski ljudi promašimo i padnemo u bilo čemu. Samo ne daj na nas suviše teška iskušenja, jer Te sada ovo molimo radosnim nadanjem da ćeš nam uslišiti ovu molbu."

Kazah ja: "Vidite, Zemlja i celo vidljivo nebo sa svim što sadrži će proći, ali Moje reči i Moje obećanje neće nikada proći. Vaše valjane molbe ću svagda uslišiti, ali znajte, u ovom vremenu je za carstvo Božje potrebna sila i samo će ga uzeti puninom koji ga uzmu silom. Zato će sticanje carstva Božjeg stajati po koje borbe unutarnje i spoljašnje. Ali ne bojte se neprijatelja koji može ubiti telo, a duši ne može nauditi, već kada se bojite, bojte se Boga, koji zlu dušu može otpustiti u pakao."

Zatim kapetan istupi rečima: "Gospode i Učitelju, budući da si spomenuo pakao, u koga veruju Judeji da tamo najgori đavoli večno muče zle duše, a pagani ovo strašno mesto nazivaju imenom Ork i Tartar, stoga nam reci tako da možemo shvatiti šta je to zapravo pakao, gde se nalazi i ko dospeva tamo na to strašno mesto posle smrti. Jer budući da si nam svojim ustima kazao, kakva blaženstva očekuju one ljude koji žive po Tvom učenju, mislim da je isto toliko važno znati kakva zla sudbina očekuje one koji Ti se na ovom svetu odlučno protive i Tvoji su neprijatelji. Onda možemo da im kažemo šta ih čeka na onom svetu i možda ih odvratimo od njihovih zala i pridobijemo ih za Tvoje carstvo."

Kazah Ja: "Druže Moj, pravo me pitaš, ali za sada teško bi Me razumeo, zato što se tvoj unutarnji duh, koji je život i ljubav, još nije potpuno sjedinio s tvojom dušom. Ali onoliko koliko možete da shvatite, toliko ću reći, pa zato dobro slušaj i pamti. Kao što se nebo nalazi svugde gde žive dobri i mili ljudi, tako se i pakao nalazi svugde gde preziru Boga i gde su neprijatelji dobra i istine, tamo gde su laže, prevaranti, lopovi, razbojnici, ubice, škrti, lakomi, vlastoljubivi, bludnici i preljubnici. Ako hoćeš da znaš kako je u takvom paklu, samo pogledaj dušu, rđavu ljubav i volju takvog čoveka u kome vlada pakao i prosto ćeš videti, kako izgleda pakao, jer je on delo takvih ljudi. U paklu hoće svako da bude glavni, prvi i neograničen gospodar nad drugima imajući svu vlast, sve da mu pripada, svi ima da slušaju i rade za gotovo nikakvu platu. Tamo nema ni traga istini, koja hoće da obasja takvu ludost i slepoću, mnogo manje nego što će na ovom svetu vlastoljubiv tiranin svetlom istinom da odstupi od nepravde koju je počinio ljudima na svirep način i da napusti svoj zlatni presto i ode i pokaje se uvidevši svoju nepravdu, pa pokuša da okaje i popravi po mogućnosti počinjene nepravde. Pokušaj tog svirepog da preobratiš, pa ćeš se brzo uveriti kako će ti odgovoriti. A gde se ništa ne postiže sjajnom svetlošću istine, kojim drugim sredstvom da se takav čovek preobrati ne zarobivši mu slobodnu volju silom, što znači uzeti mu njegovu izopačenu sebičnost; a uzeti mu to ne znači ništa drugo do sasvim ga ubiti i uništiti, a to opet ne ide zbog Mog nepromenjivog reda. Taj red kaže da se ništa ne može uništiti, bilo najmanje, bilo najveće, bilo po ljudskom shvatanju dobro, bilo zlo, kao što je i Bog neuništiv u svojoj vlasti, sili i moći, ljubavi i mudrosti, iz koje sve postoji." (VJJ10.108-111:2a)


Mesija[uredi]

"Prijatelju, da, proveo sam gotovo sve vreme u Galileji, ali ipak nisam rodom iz Galileje, već iz Betlehema (Vitlejema) i osmog dana po Mom rođenju bio sam obrezan u hramu u Jerusalimu po propisima. Stoga bih itekako mogao biti prorok, ali ipak nisam prorok, već sam Onaj koga su proroci predskazali, koji će doći da oslobodi sve koji veruju u Njega, i to iz starih sveza zablude, tame greha, suda, pakla i njegove večne smrti. Dakle, Ja sam Gospod i Učitelj lično, a ne neki sluga. No, ipak sam došao u ovaj svet da služim ljudima dobre volje – Mojom ljubavlju, mudrošću i vlašću i da im dam večni život, jer zaista vam kažem: Svi koji veruju u Mene i potpuno žive i postupaju po Mom učenju, neće ni videti, ni osetiti, ni okusiti smrti, nego skinuvši svoja telesa, trenutno će se preobraziti i nalaziti sa Mnom u raju, gde blaženstvima njihovim neće biti kraja. I evo, sada znaš, druže Moj, prostodušno iz Mojih usta koga si ugostio u svom konaku. A ovi koji su došli sa Mnom, to su Moji učenici, osim jednog, koji svoje oči skreće ka svetu premda zna ko sam i šta sam sve činio i učio." (VJJ10.125:4-8)


Škola Božje dece[uredi]

"Živeo jednom bogataš koji je imao mnogo dobara i svako ko je služio na njegovom imanju, imao je ugodan život. A ovaj bogataš je imao i mnogo dece, koju je veoma ljubio i koju je poslao u škole da bi postali iskusni ljudi. Dao im je za školu samo ono najpotrebnije kako se ne bi suviše osmelila i olenjila i onesposobila da upravljaju njegovim imanjem. Tako su jedva sastavljali kraj s krajem, nije im išlo najbolje, pa često iskahu milostinju od nepoznatih ljudi. Nekolicina neznanika rekoše: "Gle, pa vi imate prebogatog oca, ištite od njega da vam pomogne", i ništa ne dadoše. No, poneki drugi reče svojim blagim srcem: "Jeste da je otac ove dece težak bogataš i lako može da pomogne ovim studentima. Da nije protiv toga iz nekog mudrog razloga? Bilo kako bilo, eto oskudevaju pa im valja pomoći koliko god može." Rečeno, učinjeno. – Međutim, posle određenog vremena dođe sam bogataš u taj daleki grad, gde su njegova deca sticala svakojaka znanja i iskustva, pa se raspitivaše ko je sve bio ljubazan prema njegovoj deci. I gle, deca odvedoše oca svugde gde su primila ljubav, pa otac nagradi dobročinitelje njegove dece stostruko, a prve dobročinitelje odvede na svoje imanje, gde se prema njima ophodio kao prema rođenoj deci.

Gle, Ja pred vama jesam onaj bogataš, a ubogi u svetu jesu zaista Moja deca, a imućni su najčešće deca sveta. Da se Moja deca u ovoj veoma korisnoj školi ne bi suviše osilila, dopuštam da ih snađe oskudica i da u svojoj nevolji dospu pred imućne. Šta ovi učine Mojoj deci, to ću im i Ja učiniti i nagraditi ih mnogostruko već ovde, a beskonačno u Mome carstvu. Ko pak ima ljubav dečiju svojom ljubavlju prema deci, taj je stekao i Očevu ljubav i s njom večnu nagradu. Da li sada znate šta znači "Boga iznad svega ljubiti"?" (VJJ10.140:5-14)


Kod Starohebrejina[uredi]

A sledećeg jutra, blagoslovivši najpre celo mesto, krenusmo dalje. Gostioničar i pojedini stanovnici zahvaljujući ispratiše nas poprilično daleko, pa se povratiše, a mi otidosmo u grad koji je bio udaljen dan hoda, stigosmo tek uveče i nađosmo u jednom starom konaku veoma dobar prijem. I u ovom gradu su većinom živeli neznabošci, pa se i tu zadržasmo nekoliko dana podučavajući ljude o carstvu Božjem i njegovoj suštini na Zemlji, kao što sam to činio u pređašnjim gradovima i mestima, i potvrđivao svoje učenje valjanim i za ove ljude korisnim znacima. I ovde se većina paganskih sveštenika obrati u judejstvo i uz njih i mnogi drugi narod. Jedino s nekim Judejima, koji su držali sadukejsko učenje, nismo imali uspeha nasuprot mnogih neznabožaca, koji su živeli u tom gradu baveći se trgovinom. Posle nekoliko dana izjutra napustismo pod Mojim blagoslovima i ovo mesto i pođosmo prema drugom gradu više u pravcu podneva i stigosmo tamo do večeri. Na pola puta ogladneše i ožedneše pojedini Moji učenici, jer na ovom pustom putu bilo je samo nekoliko napuštenih cisterni i nekoliko napuštenih konaka, u kojima su boravili veoma siromašni pastiri, koji nisu imali ništa drugo da nam ponude sem ponešto sira i mleka. Tako Me učenici na pola puta zamoliše da i za njih učinim znak kako bi postali siti.

A Ja kazah: "To bih mogao da učinim ako bi bilo preko potrebno, ali ako mogu Ja da postim, zašto ne i vi? Imaćemo u sledećem mestu, u koje ćemo stići za nekoliko sati, pune ruke posla, pa bi bilo dobro, da tamo stignemo našteg srca nego u drugim mestima. Tamo ćete već imati prilike da nešto pojedete."

Ovim odgovorom su bili zadovoljni. Tako nastavismo dalje svojim putem i stigosmo do grada sat vremena pre zalaska i naiđosmo kod jednog Starohebrejina, koji je imao konak, na veoma dobar prijem. Postaviše nam odmah hleba i malo vina, kojeg su stanovnici ovog mesta pravili od divljeg grožđa i sa kojim se mogla lepo utoliti žeđ. Gostioničar, pak, odmah primeti da pojedinim učenicima baš i ne prija ovo vino te reče: "Dragi prijatelji, vidim da vam moje vino nije baš po ukusu, ali ja nemam da vam ponudim neko drugo sem ovog koje jedino uspeva na ovom našem zemljištu. Nemamo mogućnost da donesemo boljeg vina pa zato zahvaljujemo Gospodu da nam je dao ovakvog kakvo jeste i kojim pri jakim vrućinama mnogo bolje tolimo žeđ nego oni koji žive u velikim gradovima i koji piju najbolja vina da sebi i svome nepcu ugode na najbolji mogući način. A mi, koji živimo veoma daleko od Jerusalima, ne živimo poput požudnih rasipnika, nego više kao siromašni pastiri, pa smo zdraviji i zadovoljniji od onih bogatih u velikim gradovima, koji sav dan izmišljaju kako još više da uživaju, ali o Bogu da misle i jedino Njemu da daju čast, za to nemaju vremena. Zato samo pijte ovo naše vino, neće vam škoditi."

Čuvši to učenici pohvališe njegovu staru, odanu Bogovernost, pa radosno jeđahu ječmeni hleb i radosno pijahu ovo vino, koje je zacelo bilo nešto kiselo. Čim se okrepismo, upita nas gostioničar da nismo možda trgovci, koji odnekud dolaze, i čime trgujemo i koliko dugo bismo posla radi ostali.

Kazah Ja: "Prijatelju, jest, mi smo zaista neka vrsta trgovaca, ali robu kojom trgujemo za sada ne možeš videti očima; zato ćeš pomisliti da se Ja s tobom šalim, ali to ipak nije tako, već vaistinu onako kako sam ti rekao. Moja roba je zbilja nevidljiva, a ipak je neprocenjivo dragocena svakom čoveku koji će je primiti vernim i čistim srcem i voljom. A da bi se uverio u čemu se sastoji Moja nevidljiva roba, reci da se dovede jedan od tvojih sinova, koji je slep i hrom, a Ja ću mu povratiti vid i ispraviti ga trenutno."

Čuvši to reče: "Znači ti si iscelitelj, a bolesne isceljivati to je tvoja nevidljiva roba. E, pa ako je taj slučaj s tobom i tvojom pratnjom, onda ćeš ovde kod nas obaviti dobar posao. Jer ovde ima bolesnih koliko god hoćeš, kojima ovi naši lekari nisu mogli pomoći. Odmah ću ja sam dovesti mog slepog i hromog sina."

Zatim ode i dovede svog sina i stavi ga na sredu preda Me. Čim se našao preda Mnom na ležaju, upitah ga hoće li da progleda i ozdravi.

Reče sin: "Gospodaru, ako je to moguće, u šta ne sumnjam, učini mi tu milost."

Kazah Ja: "Onda, Ja hoću, da sada progledaš i da se ispraviš."

Izgovoriv to, sin progleda i bi sav zdrav i prav.

A gostioničar udarajući rukama o prsa reče: "Ne, nije to običan način iscelivanja. Ovo je učinjeno Duhom Jehovinim, a ti mora da si velik prorok."

Na to primeti sin, koji je dobro poznavao Pismo i posebno Proroke, govoreći: "Oče, koliko znam iz Proroka, i oni su s vremena na vreme činili čuda, ali niko nikada nije rekao: "Ja kažem da bude to i to." Nego jedino: "Gospod govori i Njegova je volja da se dogodi to i to ako Izrael ne ostavi grehe." Ali ovaj lekar je rekao: "Ja hoću da progledaš i da se ispraviš." I gle, trenutno progledah i ispravih se u svim svojim udima, koji su mi bili oduzeti već više godina, a delom još od rođenja. A ako je ovaj lekar u stanju da to čini jedino rečju i voljom i silom, onda mora da je veći od proroka." (VJJ10.142-143:16)


Vavilonski kralj i Petrova končina[uredi]

Kod tog je kralja nekoliko godina docnije izaslanik Mateja sa svojim pratiocem na putovanju za Indiju naišao na veoma dobar prijem, pa je ostao godinu dana; i kada je hteo da krene dalje, dao mu je kralj pratnju do granica države. Tako je ovaj apostol bio jedan od prvih svedoka o Meni kod tog kralja i hteo je u tom gradu, koji se tada još zvao Vavilon – premda je od starog Vavilona podosta dalje ostala samo gomila ruševina – da preobraćuje neznabošce, koji su većinom bili sluge Valama. A kralj ga je odvraćao govoreći: "Dovoljno je da ja i moj dvor znamo i uviđamo u šta da verujemo i na čemu smo sa ovom verom, a šta nadalje, o tome ćemo se već ja i moj sin postarati, jer neću da vas izložim beskrajnom gnevu svojih sveštenika. A kada vremenom budu izumrli, a ja se pobrinuo da za njima ne dođu zamenici, tada će biti lakše govoriti s narodom."

Ovaj kraljev odgovor je zadovoljio ova dva apostola, tako da se više nisu trudili oko širenja moje nauke među narodima toga kralja. A sedam godina kasnije ionako je došao Petar sa sinom Markom do toga kralja, naišao takođe na najbolji prijem i predlagao kralju barem postupno upoznavati grad sa Mojom naukom. Kralj, koji je veoma ljubio Petra i Marka odvratio je Petra od toga znajući veoma dobro kakve su naravi njegovi vaalovi sveštenici, pa reče izričito Petru: "Mi živimo u zemlji koja pogotovo dalje prema istoku sve do velike reke Gang obiluje svakojakim divljim, krvoločnim zverima i ništa manje svakojakim otrovnim korovom. A gde Gospod Bog dopušta takve životinje i otrovno bilje u velikoj meri, tamo je zasigurno zemlja, a pogotovo vazduh, prepun zlih duhova i đavola, a ovi jure naokolo kao gladni i ričući lavovi, tigrovi, panteri i hijene i traže ne bi li nekog iz ljudskog roda pronašli i prožderali. One zveri mogu da se love samo s velikom opasnošću, ali još hiljadu puta gori su moji vaalovi sveštenici, jer svaki od njih ima barem hiljadu đavola u sebi i teško da im se ko može usprotiviti osim mene mojom krajnom strogoćom i mojim vojnicima, koji su, međutim, većim delom Judeji, Grci i Rimljani budući da sam i ja, kralj, samo vazal Rima, što je vama dvojici poznato pošto se rimsko carstvo prostire sve do Ganga, posle kojeg tek počinje veliko indijsko carstvo, čije granice od nas još niko ne zna."

Ovaj kraljev savet se dopao Petru, ali je ipak tajno osećao nagon da sa pojedinim drugim građanima grada porazgovara o Mojoj nauci i Mome carstvu, što su naravno ubrzo doznali i sveštenici, pa su Petru po glasnicima podnosili molbe da i oni budu upoznati sa ovom blaženom naukom. Petar se doduše duže vremena nije upuštao u to, pogotovo što ga je njegov sin i pomoćnik Marko ozbiljno upozoravao govoreći: "Prepustimo kralju našu stvar, sigurno nećemo prestupiti Gospodnju volju ako poslušamo kraljev savet."

Ali Petar je nakon nekoliko godina ipak jednom izišao van grada takoreći u šetnju i nađe tamo više prosjaka i bolesnika. Siromašne je darivao, a bolesnike izlečio silom Moga duha u njemu. Kod ovih čuda pristupiše i nekoliko vaalskih sveštenika, prepoznaše Petra i moliše ga usrdno da pođe malo dalje sa njima. A on je na njihovo moljakanje i uveravanje samo zato pristao što navedoše da se u obližnjem mestu nalaze mnogo bolesnih, koje ne izleči ni jedan lekar, pa ako i njih izleči, onda će, kako oni, tako i svi drugi sveštenici prihvatiti njegovo učenje i razrušiti svoje hramove sopstvenom rukom. Na te reči ode Petar sa sveštenicima i dospe posle sat vremena zaista na mesto mnogobrojnih grozničavih i zaposednutih, koje sve izleči i čak i mrtvog ožive. A izlečeni stadoše hvaliti Petra govoreći: "Ovog mora da je zaista izaslao istinski Bog, inače ne bi mu bilo moguće da ovo vrši jedino rečju, šta svi naši mnogobrojni bogovi nisu bili u stanju."

A to razgnevi iznad svake mere sveštenike koji su pratili Petra. Prisiliše ga ljubazno, ali samo prividno, da posete još jedno malo mesto, do kojeg se stiže jedino kroz šumu ruža i mirte. U šumi napadoše Petra, skinuše mu odeću, ubiše ga pa obesiše za noge o suhu mirtu, za koju s donje strane pričvrstiše poprečno drvo, za koje zavezaše njegove ruke konopcem, pa ostaviše da visi i vratiše se drugim putem u grad. Pošto je Petar kralju predugo izostao, naredio je da ga traže, kako u gradu, tako i van njega, i tek drugog dana uspe da nađe Petra u mirtinoj šumi, mrtvog i unakaženog. Pri tom su ga izlečeni obavestili da su ga sveštenici grada svom ljubaznošću doveli do njih i da ih je divno izlečio i čak i mrtvog oživeo. A ima još i to da je zatim sa sveštenicima otišao dalje prema unutrašnjosti. Kralj je zbog toga bio jako tužan, sahranio Petra s kraljevskom počašću u kraljevskoj grobnici i stavio u grobnicu i ono mirtino drvo. Ali onih dve hiljade sveštenika su zatim jako loše prošli. Kralj nije poštedeo ni jednog jedinog pogubivši ih sve rukom svojih vojnika, a telesa su bila odvezena u preko 400 kola daleko u neku pustinju i tamo prepuštena divljim zverima. A Marko je zatim uz kraljevu pomoć i onih dvaju upravnika počeo da preobraćuje u Moju nauku gotovo ceo grad i nije trajalo godinu dana pa je ceo grad blagosloveno prihvatio Moju nauku, a preko grada zatim gotovo i cela država. (VJJ10.161:1-21)

Zagrobni život[uredi]

[Objašnjenje rimskom sudiji]
Da li si ti u svom životu video neku suštu silu da deluje? Ti kažeš: Nisam, jedino su se mogle videti i osetiti sile da deluju, ali videti njih same nije još nikom uspelo. Vidimo da velike oluje ispoljavaju ogromnu silu, ali u čemu se ta sila sastoji, to ne znamo. Isto tako vezuje nas neka određena sila za tlo zemlje, inače bismo mogli, kad god bismo samo hteli, bez ustezanja slobodno da se vinemo u vazduh; no to nije slučaj kao što nas uči svakodnevno iskustvo. Ova sila stalno deluje, ali ni jedno čovečije oko nije nikada videlo kako izgleda i kako deluje." –

Dobro, sada te dalje pitam da li si ikada video nosača koji donosi svetlost sa sunca na zemlju? Ili, jesi li si video uže kojim su nebeska tela vezana tako da se moraju kretati oko svojih većih nebeskih tela stalno u istom rastojanju? Ili si video sile koje deluju u biljkama i životinjama i rađaju mnogo šta?

Gle, to je tebi sve strano, sama pitanja, koja si pored svoje filozofije prava sebi već odavno mogao postaviti i na koja si možda mogao naći mnogo pametniji odgovor nego na svoje filozofsko-kritički izveštačene pravne dosetke.

Gle, ni jedna živa (materijalna) mašina iz više razloga ne može da bude stvorena da večno postoji, i najumešnije da je izrađena. Stvoriti ovakve trajne materijalne žive mašine značilo bi za Tvorca podeliti sam sebe u beskonačno mnogo delova i sve više oslabiti i onesposobiti se daljeg stvaranja.

Međutim, ako neku živu mašinu stvara samo zato da neka iskra Njegovog suštog života ojača i učvrsti se prema sopstvenoj bogolikoj slobodi i samostalnosti te da živu mašinu odloži i ljubavlju i mudrošću potpuno se sjedini u sebi, onda ne samo da se ništa ne gubi od samog stvaralačkog temljnog života, nego tvorac i stvorenje dobijaju beskrajno mnogo, što je za sada za tebe svakako neshvatljivo. Ali kada se u svojoj duši budeš novorodio u istinskom duhu Božjem, onda će ti biti jasno kako ljubav Božja ljubavlju svoje dece prema njoj u sebi postaje sve moćnija a isto tako i ljubav Božja u deci.

A Bog je od večnosti čist i savršen duh i stoga ne želi ništa drugo do da vremenom sva njegova stvorenja na od stvaraoca predviđenim putevima takođe postanu što je On sam, jedino s tom razlikom što pre svog određenog materijalnog pozvanja-postanja nisu bili ništa drugo do same velike misli i ideje stvaraoca, koje je zatim vremenom vremena moću Svoje volje u neku ruku izneo kao van sebe kao samostalne i dao im omot unutar kojeg su se morali malo-malo sami sve više sagledavati i spoznati i dopustiti da u njima – Mojom silom, koja ih još uvek prožima – isklija smisao za samostalnost i slobodu.

Prijatelju, da takva klica ne postoji i u tebi, o kojoj ti kao spoljni čulni čovek dakako ništa ne znaš, onda stvaraocu ne bi dao svoje primedbe, jer samo neuništivi smisao života u tebi te je tebi nesvesno na to potstakao i Ja sam zato uglavnom samo tebe radi došao u ovaj kraj da ti pokažem rečju i delom koliko se još daleko i duboko nalaziš iza stuba života i svetlosti.

Ali sada nam je najpre dosta uzajamnih reči te pređimo tebe radi i do nekoliko činjenica.

Ti si tvrdio da se sa ljudima koji su jednom umrli više ne može razgovarati, ali tu si veoma u krivu. Ljudima poput tebe to dabome nije lako moguće jer su od početka suviše ovosvetski obrazovani. Izoštrili su na sve načine svoju prirodnu moć viđenja i shvatanja, no time i zapostavili svoj unutarnji duhovni vid. Jer sa ovim unutarnjim duhovnom vidom kod njih stoji otprilike onako kao sa čovekom koji je na svojoj kući postavio staklene prozore. On se nalazi van kuće i čuje odjednom neku buku u kući. Zato požuri prema nekom od prozora i hoće da pogleda u unutrašnjost kuće, ali uprkos svim pokušajima gotovo da ništa ne primećuje jer odsjaj dana sa prozora sprečava ga u tome. Ako i dalje hoće da sazna šta je prouzrokovalo unutrašnji zvuk, onda mu ne preostaje ništa drugo do da otvori ulazna vrata i sva ostala i da uđe i vidi šta je bio uzrok zvuka, ili mora da probije jedan od prozora, a ako jedan nije dovoljan i više njih da bi bolje video u kuću i opazio šta je prouzrokovalo zvuk.

Da se dotični domaćin u trenutku nastanka zvuka nalazio mesto van kuće u samoj kući, onda bi pre i lakše pronašao uzrok zvuka, ali pošto se nalazio napolju, nije mogao biti prisutan onog trena kada se dogodio zvuk, nego tek posle i to u svakom pogledu nepotpuno zato što se uzrok zajedno sa dejstvom već izgubio, te je morao dugo i trudno pretraživati sve kutke u unutrašnjosti kuće ne bi li na kraju pronašao polupan sud, za koji je morao pretpostaviti da je nekim pokretom s visine pao na pod, pri tom se razbio i prouzrokovao buku. A ipak u ovu pretpostavku ni sam nije sasvim siguran jer je razbijeni sud odista već i ranije mogao biti razbijen, pa stoga njegovo nagađanje uprkos svemu nije isvesnost, nego samo pretpostavka, sve samo zato što u trenutku opažanja zvuka nije bio unutar nego van kuće.

I gle, ovom slikom hoću da ti skrenem pažnju kako čovek obrazovan samo spolja razumom od onog šta se događa u sebi duhovno ili ništa ne primećuje ni shvata ili samo nešto malo i nepouzdano.

Plot je kuća duše a duh je u njoj od Boga da dušu pouči i probudi ka svemu duhovnom i da s duhom počne opštiti.

A može li to duh kada se duša potpunim posedovanjem svoje slobodne volje najčešće nalazi samo van kuće i naslađuje se svetlošću sveta? Tako biva toliko zaslepljena i ošamućena da zatim više ništa ne vidi ni primećuje što se događa u samoj kući.

Ponekad ako je šta opomene, onda će se osvrnuti u svojoj kući i veoma se zabrinuti za nju; nalazi je tu i tamo već trošnom pa je hoće popraviti i učvrstiti i konačno se sjedinjuje sama sa materijom svoje unutarnje i spoljašnje kuće.

Onda traži duha u kući, koji ju je katkad priređenom bukom u kući hteo pozvati sebi u kuću, ali često je prečula takvu buku usled razne svetske vreve. Ponekad je odista površno zavirila u unutrašnjost svoje kuće, međutim našla je samo nešto malo i to nepouzdano, pa se posle kratke istrage vratila odmah napolje, gde joj se više svidelo nego u mračnim sobama svoje kuće, u kojima stoga više ništa pouzdano nije mogla naći jer je njen vid previše oslepeo spoljnom svetlošću a njena unutarnja sposobnost opažanja se ošamutila vrevom sveta.

Tu i tamo ima plašljivih duša sličnih deci koja se plaše pred svetlom sveta i njezinom vrevom. One ostaju radije kod kuće i zanimaju se onim šta se nalazi u kući. Ako se dogodi neka buka, onda mogu lako pogledati iznutra napolje kroz prozore, koji nisu zaslepljeni spoljašnjim svetlom, i mogu brzo i lako saznati šta je prouzrokovalo buku; a i mnogo čega drugog što se događa u kući mogu svakako tačnije i ranije primetiti nego oni koji se nalaze van kuće.

Tako se duhovna sposobnost gledanja i slušanja jedino nalazi unutar čoveka, a nikako van njega u njegovim ovosvetskim čulima. Ako dakle hoćeš da vidiš neku dušu i hoćeš da govoriš s njom, onda se to samo može udesiti u sebi, a nikako van sebe.

Da si ostao više kod sebe kući, onda bi već davno imao isto iskustvo kao mnogi drugi koji su ti o tome pričali, čiju si pak priču uvek smatrao lakovernom varkom i time si se sve više i više nalazio samo van svoje kuće i samo si ponekad površno zavirio u nju, što te je uvek samo sve više ljutilo jer si usled zaslepljenosti svog unutarnjeg vida spoljnim svetlom ovosvetskog razuma sve manje i slabije mogao razaznati šta se nalazi u tvojoj kući života, te si na taj način sam sebe kaznio tako što si posredstvom svog spoljnjeg svetskog svetla smatrao, i još smatraš, večnu smrt i večno nepostojanje najvećim dobročinstvom za biće koje je pozvano samosvesnom postojanju.

Ali gle, Ja kao pravi Gospodar života imam dar da te vratim u tvoje unutanje i na nekoliko trenutaka ojačam tvoj unutarnji vid, te ćeš se odmah uveriti kako stoji sa daljnim postojanjem duše po smrti svog tela.

Kaži mi koga iz tvojih ranijih dana želiš da vidiš i da s njim razgovaraš, i on će za tren doći i odgovarati na tvoja pitanja i ti ćeš ga prepoznati kao onog kog si poznavao za njegova života."

I glavni gradski sudija reče: "Onda dozvoli da vidim svoga oca, koji je umro još pre dvanaest godina i za kojim sam mnogo tugovao jer mi je bio veoma drag i dobar otac."

Kazah Ja glavnom gradskom sudiji: "Neka ti bude po tvojoj želji."

I gle, u istom trenu stajaše otac glavnog gradskog sudije vidljiv svima prisutnima u gostinjskoj sobi.

I sin ga odmah prepozna i oslovi ga: "Ti stvarno živiš posle smrti svoga tela?"

Reče otac: "Sada veruješ zato što sam kroz moć ovog koji je kod tebe prinuđen da ti se ovako javim i ti me sada vidiš zato što ti je ovaj otvorio unutarnji vid. Zašto nisi verovao svojoj majci, koja je još živa, i tvojim trima sestrama, koje su me malo po mom prelasku videle i sa mnom razgovarale, a ja sam im kratkim rečima saopštio da sa životom duše posle smrti tela izgleda sasvim drugačije nego što ljudi u ovom kratkom zemaljskom životu rasuđuju na razne načine.

Najgore u ovom kratkom zemaljskom životu je onima koji u daljni život duše nakon odvajanja tela uopšte ne veruju jer ovo mišljenje, koje su odavde preneli, zadržavaju na onoj strani još dugo i još uvek očekuju večno uništenje, koje, pak, nikako neće i ne može se dogoditi. Pa su usled ove njihove zablude lenji i tromi da nešto preduzmu za njihov onostrani napredak. I tako žive na onoj strani, kao što sam to saznao, često i nekoliko hiljada godina i ne dozvoljavaju čak ni najsvetlijim duhovima da ih odvrate od njihovog besmislenog mišljenja. Gledaj dakle, sine, da u takvoj zabludi ne napustiš svet!"

Na to reče glavni gradski sudija: "Stvarno, oče, to si ti, jer si mi sada rekao iste reči koje si rekao majci i sestrama i koje sam zapisao i koje još čuvam kod sebe kao svetinju, premda sam u njih do sada samo malo verovao. I ja sam sam hteo da te vidim i razgovaram s tobom, ali to nije htelo da mi se ispuni."

Na to mu reče otac: "A kako je i moglo? Kad god bih došao kod tebe, nisi nikad bio kući, nego si uvek imao posla u spoljnem svetu i njezinoj svetlosti, a tamo je nama nemoguće da se nekom javimo i da ga poučimo jer mi sada u našem postojanju nismo više pojava nastala nekom drugom silom, nego smo sama sila, koja deluje unutar svih elemenata, koje čulan čovek odista može da vide, ali dejstvenu silu kao stvarno, istinsko postojanje u sebi samom neki spoljni, tebi isti svetski čovek ne može da vidi, kao ni svaku drugu delujuću silu u materijalnom svetu, osim da se vrati u sebe u svoje pravo postojanje, da otvori svoj unutarnji vid te da primeti pravu suštinu delujućih sila, posmatra ih u njihovoj pravoj suštini i opšti sa njima."

Na to pita glavni gradski sudija oca: "A gde se nalazi mesto gde ti boraviš i kako izgleda?"

Reče otac: "U našem carstvu uopšte ne postoji mesto za koje bi se moglo kazati: Gle, tu ili tamo i ovako izgleda i ovakva mu je osobina, jer kod nas je svaki čovek sam za sebe mesto gde stanuje i izgled i osobina mesta odgovaraju u svemu unutarnjoj osobini čoveka.

Ja sam po zemaljskom računanju na onoj strani, evo, već dosta vremena za koje bi već nešto posebno moglo da se vidi i sazna, ali ja do sada nisam još ništa video što bi donekle ličilo na ono što se u ovom svetu mislilo i pričalo o onostranom. Tražio sam reku Stiks i njenog brodara Harona i nisam ih našao. Imao sam prilično vremena Tartarov strah pred nekom furijom ili pred trima neumoljivim sudijama Minosu, Eakusu i Radamantu, ali ništa od svega toga. Hteo sam da potražim Elizijum i išao sam nadaleko kao u velikoj peščanoj pustoši i gle, nigde nije hteo da se pokaže Elizijum. Ukratko, nisam video ni pronašao ništa osim sebe samog i veoma rastresito tlo na kome sam se nalazio.

Posle nekoliko godina mog traženja po ovozemaljskom računanju vremena, za koje sam još uvek prolazio ovu beskrajnu pustoš u svim pravcima, primetih u priličnoj daljini, konačno, ipak nekog, koji se na izgled nalazio u sasvim istom stanju kao što sam se nalazio i ja, i pođem brzim korakom prema njemu i ubrzo se nađem sasvim kod njega. Došavši kod njega upitah ga odmah govoreći: "Ti se izgleda nalaziš u sličnom stanju kao i ja. Pod nogama ništa drugo sem peščana površina, koja se izgleda beskonačno daleko pruža. Nad glavom magla više mračna nego svetlosiva i ne vidi se niša drugo osim sebe samog i svoje korake utisnute u pesak. Nema ni vetra, a vode ili nekog drugog predmeta još manje. Oko dve godine zemaljskog računanja lutam u ovoj peščanoj pustoši i ne nalazim ništa čime bih mogao da se najedem ili da utolim žeđ. Znam da sam napustio vremenski svet i kao zaista sirota duša hodam u ovoj pustoši i to mi je već prilično nepodnošljivo. Veoma sam se trudio da u ovom navodnom svetu duhova i duša potražim i nađem sve u šta sam na svetu onako upola verovao, ali ništa od svega toga. – Ti si evo posle dve godine prva pojava meni slična. Da li znaš da mi kažeš šta ovde treba da se radi ili da se počne da bi konačno našao mesto gde se može koliko toliko opstati, jer sam već veoma umoran ovom traženju u ovoj dalekoj peščanoj pustoši i stvarno više nemam volje da iskoraknem ni napred ni nazad."

Na to mi reče ovaj naizgled meni sličan i u istom stanju se nalazeći: "Da, prijatelju moj, ovako kao ti prolaze bezbroj drugih u ovom carstvu, koji ono što ti tražiš, traže već puno vekova. Ako ovde hoćeš što da nađeš, onda ne treba da otpočneš onako kao na materijalnom svetu, gde se sve traži samo van sebe. Ko to ovde radi, taj večno ništa ne nalazi, jer ovde van njega nema više nekog mesta ni okoline, tražio ih na svim tačkama beskonačnog prostora.

Moraš se dakle svojim čulima, svojim htenjem i voljom vratiti u sebe samog i u sebi samom početi da tražiš, misliš i oblikuješ, tek onda ćeš naći mesto koje će odgovarati svom razmišljanju, oblikovanju, htenju i svojoj ljubavi. Zato postupi kao da ne vidiš ovu peščanu pustoš kao ni sivu maglu nad sobom, nego pođi u maštu svog unutarnjeg čuvstva, te će se pred tobom ubrzo sve drugačije uobličiti. Zato si me i našao da bih ti ovo saopštio."

Po ovim rečima me naprasno napusti onaj i ostavi me u mojoj peščanoj pustoši. A ja primih njegove reči i povukoh se u sebe i počeh bodro da mislim i da zamišljam u svojoj mašti što bolje neku okolinu i mesto – i gle, nije trajalo dugo i ugledah ubrzo moju maštu preda mnom zaista rasprostrtu.

Sastojala se od jedne doline i brazde kojom je tekao potok. Levo i desno su bile livade i drveće i žbunje i nedaleko primetih i mesto koje se sastojalo od niskih seoskih koliba, pri čemu mi se učini da bi trebalo da se približim onom mestu. No, mislim u sebi: Ako ponovo počnem da hodam, onda ću na kraju opet sve izgubiti što sam teško stvorio. Zato ću probati da u svojoj neposrednoj blizini stvorim takvu jednu kolibu, u njoj ću vrlo rado stalno da živim i da je zadržim.

Zamislio sam tako, i ubrzo je tu stajala koliba okružena vrtom punim voća, čime sam bio potpuno zadovoljan. Uđoh u kolibu da bih u neku ruku u sebi saznao šta će se nadalje događati. Ušavši unutra nađoh je potpuno praznom te počeh opet još dublje ulaziti u sebe i zamišljati, na šta je ubrzo počelo da se pokazuje razno pokućstvo: stolice, klupe, stolovi a i jedan krevet, sasvim onako kako sam zamislio.

Onda pomislim: Evo sad stola, ali na njemu nema ni hleba ni vina ni nekog drugog jela.

Kako sam živahno o tome razmišljao, eto već dovoljno hleba i vina na stolu, pa pred ovakvim pogledom ne oklevah dugo te uzeh hleb a i vino, jer već sam bio veoma gladan i žedan, i gle, odmah sam se osetio jačim i moje razmišljanje i maštanje postalo je sve živahnije i jače.

U tom izađem iz moje kolibe i nađem napolju sve onako kako je bilo. Zatim pomislim: Sve bi to bilo pravo, ali sam ipak sam. Kada bih samo mogao da poželim ovamo onog ranijeg prijatelja da mu se zahvalim za dobar savet koji mi je dao. – I želeći još ovo pogledam prema onom ranije spomenutom nedalekom mestu i ugledam kako se odmah zatim otud približavaju više ljudi u mom pravcu.

Brzo dođoše u moju blizinu i među njima prepoznah onog prijatelja, koji mi je u ranijoj pustoši dao onaj dobar savet, pa mi reče: "Sada u sebi probudi živahno osećanje ljubavi, sažaljenja, smilovanja i dobročinstva, i ubrzo će više njih doći kod tebe, koji sada još prolaze kako si ti prolazio. Podeli s njima svoj hleb i svoje vino života, pa će ubrzo zatim postati tvoji sretni susedi. A oni koji ništa ne budu hteli uzeti od tebe, njih pusti po njihovoj volji da idu dalje i da traže mesto i sklonište, pa će i nadalje prolaziti kako si ti prolazio u svom traženju. A ti sada rasti dalje u ljubavi i smilovanju i živoj čežnji da sirotim slepima po mogućnosti učiniš dobro, pa ćeš i sam nadalje postajati bogatiji i time i sretniji."

Zatim se vratiše ovi koji me posetiše u mojoj samoći a ja ponovo učinih po narednom savetu mog još nepoznatog prijatelja. I gle, ubrzo zatim dođoše meni sirote duše u velikom broju i ja ih upitah da li nešto vide i primećuju, a oni odgovoriše: "Do sad još ništa sem pod našim nogama beskrajnu peščanu pustoš i nad nama sivu maglu."

Onda uđoh u svoju kolibu i donesoh im hleba i vina. I kada kazah: "Evo vam hleba i vina da ojačate." – Neki ugledaše hleb i vino, a mnogi drugi ne primetiše, jer su u sebi mislili da se ja sa njima šalim, pa otidoše dalje.

A oni koji uzeše hleb i vino, odmah i ugledaše moju kolibu i sav lepi krajolik i ostaše kod mene i ja ih poučih na način na koji sam i sam bio poučen, te ubrzo je moja pređašnje usamljena koliba bila okružena mnoštvom drugih lepo sređenih koliba i tako nađoh i dođoh do mog prvog mesta i prvog društva i ostadoh tamo sve dok nisam svoju unutarnjost sve više proširivao ljubavlju prema bližnjem.

Posle ovakvog proširenja proširila se ubrzo i okolina, postala živahnija i lepša a ja u njoj sve sretniji i prosvetljeniji i što se više unutarnja svetlost u meni rasprostirala a ja u sebi što zamišljao, evo, već je bilo tu.

U takvom stanju počeh i da spominjem svoje koje sam ostavio na svetu i počeh da im javljam da posle otpada tela postoji neuništiv daljni život duše.

I gle, ubrzo zatim dođoše meni tvoja majka i nekoliko sestara i mogao sam da im se javim kao sada tebi. Verovali su mojim rečima, preneli ih tebi, ali u to nisi verovao do sada, pošto si se previše uputio svim svojim mislima, ljubavlju i htenjem u kruti i mrtvi spoljni svet.

Konačno hoću i ovo da ti primetim da upravo onaj dobri prijatelj, koji mi je u pustinji najpre dao onaj dobar savet, veoma liči u fiziognomiji ovom gospodaru, pored koga sediš, i kada sam ga prvi put ugledao, videh da mi nastaje svetla ideja da možda nije on gospodar ovog kao i našeg sveta. – Ja sada govorim s tobom, ali ne kao sa nekog drugog mesta, nego samo sa ovog gde boravim, i ti iz ovog možeš da zaključiš da mi nije potrebno da napustim svoje mesto da bih s nekim opštio u ovom svetu, nego gde se nalazim i govorim, tamo je i mesto sa mnom.

Uostalom, još ti skrećem pažnju i na ovo da u spoljnjem svetu po svojoj duši sada takođe hodaš po samom pesku i nad tobom, to jest u svom razumu, nemaš ništa drugo osim tamnosive izmaglice.

A ova zemlja i što je na njoj i iznad nje takođe je samo mesto stvoreno od jednog najvišeg Duha, upravo kako je u maloj meri moje malo mesto stvoreno od mene.

Ljubav velikog Duha, Njegove izuzetno jasne svetlosne misli, Njegova svemoćna volja i Njegovo veliko milosrđe jesu praelementi od kojih stvara ovakva divna mesta i održava ih koliko hoće. Dakle u ovom svetu ne vidiš ništa drugo osim ovakvo mesto, koje je stvorio veliki Duh iz sebe po određenom poretku, a za tvoju dušu ostaje vidljivo i postojano samo dokle je tvoja duša omotana nekom materijom. Oduzme li ti se ovaj omot, onda si bez mesta, čvrstog tla i svetla nad tobom; jedino ako si već u ovom svetu pronašao put u sebe, onda dakako ide drugačije s one strane. Onda s tobom prelazi sve, mesto i što ti je potrebno i ne moraš tek s one strane preko prijatelja saznati kako se s one strane kod nas dolazi do stana i društva. – To sine, zapamti!"

Na to je sin još hteo da govori sa svojim ocem, no on na rastanku još reče: "Za sve drugo što dalje hoćeš da znaš, obrati se u srcu onom koji sedi pored tebe, jer on zna sve u ovom svetu i u našem."

Na te reči nestade duh.

A ja se sada obratih glavnom gradskom sudiji i kazah: "Da li je to bio duh tvog oca ili nije?"

Reče glavni gradski sudija: "Veliki Gospodaru i Učitelju, jeste onoliko sigurno i izvesno koliko sam i ja sigurno i izvesno njegov zemaljski sin i ne može biti neki fantom moje sopstvene fantazije. Jer takav fantom ne bi mogao da govori sa mnom ovako mudro i to o stvarima koje su mi do sada bile nepoznate koliko i ono što se nalazi pod našom zemljom, i ja od sada potpuno verujem u neuništivo daljne postojanje duše posle otpada tela. Samo jedno mi se učinilo nešto neobičnim, a to se sastoji u tome da se moj otac otkad se nalazi preko nije susreo sa zlim duhovima mnogobožaca a još manje sa nekim đavolom Jevreja, kada svugde bude reči da zli na onom svetu takođe žive dalje i jedino hoće neprestano da čine zlo svojim neugasivim gnevom. Kako onda stoji sa mestima ovih zlih duhova? I zašto moj otac na onom svetu nije susreo još ni jednog?"

Kazah Ja: "O tome nemoj mnogo da brineš ili uopšte nemoj. Zli duhovi, koje nazivaju đavolima, na kraju takođe uđu u sebe, no tamo ne nalaze ništa drugo do samo sušto zlo, što je zapravo njihova ljubav. Iz nje takođe stvaraju mesta koja savršeno odgovaraju njihovom unutarnjem karakteru, izdvajaju se malo-malo po stepenu svog zla u određene družine i traže da naškode svakome. Kada upravo na ovoj zemlji osete slične naravi među ljudima, onda brzo i nađu puteve da im se približe, skoro na isti način kao što ti se približio tvoj otac. Onda uzmu najpre u posed telo i ispune ga svačim što je god zlo i rđavo. Na početku nastupaju tiho i dušu pokušavaju da odvuku u telo. Ako se to dogodi, onda je duša gotovo izgubljena za sve pravedno, čisto, dobro i istinito. I ja sam upravo zato došao lično u telu u ovaj svet da učinkovito okončam ovu staru nepodobštinu za sve koji u mene veruju i žive i postupaju po Mom učenju, jer gle, jedino Ja sam Gospodar nad svim u ovom svetu i u svetu duhova. Veruj to i živećeš."

Na to zahvali glavni gradski sudija na ovoj Mojoj pouci, ali kao fini kritičar razumom dodade na kraju ovo pitanje: "Ali, Gospodaru i Učitelju, kako si mogao da posmatraš ovakav nered, a da ga već odavno učinkovito nisi okončao?"

Kazah ja: "To što želiš, to je sa Moje strane uvek i učinjeno i ni jedan samo donekle dobar čovek nije propao. A za ovo što se sad događa, bilo je čovečanstvo na ovoj zemlji još i suviše mlado, a i sada još dugo nije dovoljno zrelo. Međutim, zbog malobrojnih dobrih smilovao sam se ovom svetu i za njih ću lično s one strane osnovati carstvo u kojem će večno biti sa Mnom i sa Mnom vladati.

Tako kao tvoj otac nalaze se u velikom onostranom već bezbroj boljih jevrejskih i paganskih duhova. A kada se uskoro budem vratio u svoje večno prapostojanje, onda će se i svim ovim boljim Jevrejima i paganima u onostranom pokazati put ka savršenome, večnome životu. A i svima zlima će takođe večno stajati na volji da li će se popraviti i stupiti na puteve svetlosti, ili će ostati u svome zlu da ih večno muči, jer što sami hoće, za to im niko nije kriv. I tako će s one strane dobrome plata biti dobro, a zlome zlo, i svako će se posle skidanja svog tela nalaziti u svom danu, i Ja ću svakog probuditi i dati mu platu iz njega samog onakav kakav je bio, dobar ili zao.

I tako ti je odgovoreno više nego dovoljno na sva tvoja pitanja, koja si mi postavio, i da hoću da ti dam još dublje odgovore, ipak ih ne bi razumeo. Jer ste svi vi zajedno još deca u svojim dušama i još ne možete podneti čvrstu mušku hranu. Zato isprva morate da budete hranjeni mlekom; kada tom hranom dovoljno ojačate, onda ćete biti u stanju da podnesete jaču hranu iz nebesa." (VJJ10.171-176)


Vikipedija
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom: