Idris-begovu kulu rastrgao vjetar s Velebita

Izvor: Викизворник


Idris-begovu kulu rastrgao vjetar s Velebita

Beg Idris-beg na put se oprema,
I ostavlja svoju bilu kulu,
I u kuli svoju virnu ljubu,
I kod ljube dva blizanca sina,
Pa govori ljubi na rastanku: 5
"Virna ljubo, draža od očiju!
Čuvaj moja dva blizanca sina.
Jer se natrag povratiti ne ću,
Proć’ će, ljubo, dva miseca dana.
Car me zove do Stambula bila. 10
Da me pita, što s’ u Bosni radi.
A da smijem od našeg sultana,
Ne bih išo, da mi Bosnu dadu.
Ne imade od govora fajde,[1]
Murtati[2] bi mogli opanjkati,[3] 15
Pa bi mogo katul-ferman[4] doći
Na našega učtugli[5] vezira,
Da mi ide ka Stambulu glava[6]." -
Al govori Idris-begovica:
"O, moj beže, moje žarko sunce! 20
Muka mi te od sebe puštati,
Jer išaret[7] u mom srcu ima,
Da ja tebe nikad vidit ne ću,
Jer sam, beže, čudan san usnila,
Da je mene voda opkolila, 25
I uza me dva blizanca sina.
Uza lug se jesam otimala.
Oteti se, beže, nisam mogla;
Val odnese dva blizanca sina.
U tom sam se strahu probudila." - 30
Al govori beže Idris-beže:
"Kan’ se toga, moja virna ljubo!
Tvoji su mi sani dodijali!" -
Ode beže na mermer-avliju[8],
Za njim ljuba mlada išetala, 35
A za njome dva blizanca sina.
Beg uzjaha na konja vilena,
Pa govori svojoj virnoj ljubi:
"Čuvaj kulu, a čuvaj sinove!
Moli Boga, da se sretno vratim!" 40
Pa on ode niz zelene luge.
Osta gospa Idris-begovica,
Osta plačuć na mermer-avliji,
Te se krenu uz visoku kulu.
Side ljuba kraj džamli-pendžera[9] 45
Dok je mogla okom dosegnuti,
Gledala je niz zelene luge;
A kad nije mogla više vidit,
Uzela je srčali-durbina[10],
A kad ni njim nije mogla vidit, 50
Nesvist dojde Idri-begovici;
Zanese[11] se u svojoj odaji.
Vedro bilo, pa se naoblači,
Iz oblaka kiša udarila,
Dotle se je gospa razabrala[12]. 55
Kada se je noćca unoćala,
Sivnu munja iz oblaka crna,
Zgromi kulu bega Idris-bega;
Upali je od pokrova njena,
Pa do zemlje i zelene trave. 60
Zapali se kula od kamena.
U kuli je Idris-begovica,
I uza nju dva blizanca sina.
Zaklanja ih Idris-begovica,
Zaklanja ih rukom i rukavom, 65
Dok su njojzi skuti izgorili.
Govorila Idris-begovica:
"Da bi vami od Boga iskala,
To je vami Bog i naredio[13];
Da bi vami babu dozivala, 70
Babo vam je na dalekom putu.
Prhnu vitar savrh Velebita,
Pa rastrže kulu po sredini.
Pade kula sred zelena luga,
I zatrpa Idris-begovicu, 75
I uza nju dva sina blizanca.
Kada se je beže povratio
Iz Stambula grada bijeloga.
Kad je došo Drini valovitoj,
Beg je čuo, da mu kule nema; 80
Nema kule, nema virne ljube,
Nema njemu dvaju sokolova,
Što mu biše najdraže na svitu.
Na Drinu je konja natirao.
Sa konjem se beže utopio. 85

Antun Hangi, br. 60
Iz Bišća u Turskoj Hrvatskoj



Reference[uredi]

  1. ne koristi duže razgovarati
  2. klevetnici
  3. ocrniti
  4. carska zapovjed, da se neko posječe
  5. prvi, triput odlikovan
  6. da se Idris-begu odreže glava i pošalje u Carigrad
  7. slutnja
  8. mramorno dvorište
  9. uz stakleni prozor
  10. stakleni dogled
  11. zavrti joj se
  12. dotle se osvjestila
  13. nije se mogla na Boga obraćati, da im pomogne, kad je on tu pokoru na njih i poslao

Izvor[uredi]

Hrvatske narodne pjesme, skupila i izdala Matica hrvatska. Ženske pjesme (Romance i balade), knjiga peta, uredio Dr Nikola Andrić, Zagreb, str. 270-271.

Izabrane narodne pjesme II, ženske, priredio Dr. Nikola Andrić, u Zagrebu, 1913, Tisak Kralj. zemaljske tiskare., str. 169-170.