Polećela dva siva sokola
Preko one visoke planine,
I padoše u goru zelenu;
Travu pasu, s lista vodu piju.
To ne bila dva sokola siva, 5
Već to bio bego Ivan bego
Sa Ružicom lijepom đevojkom.
Progovara bego, Ivan bego:
„Oj bogati, Ružice ćevojko.
Jesi l' bolja kad si bolovala? 10
Jesi l' jadno srce umirila?“
Al' govori Ružica đevojka:
„N'jesam bolja kad sam bolovala:
Nit sam jadno srce umirila:
Hoću, jadna, brzo umrijeti! 15
Ne umirem od moje bolesti,
Već od tebe, tuđina junaka,
Jer su drugi oblagali majci,
Da si moje obljubio lice
U mom dvoru, na mome dušeku: 20
A ja sam se zalud zaklinjala,
Da te nikad ni viđela n'jesam,
Nego jednom na vodi studenoj,
Kad zaiska u kondiru vode, —
Ti zaiska studene vodice, 25
Ja ti dadoh vina crvenoga, -
Vino popi, a kondir mi slomi;
Sa toga mesto majka kara.
Srpske narodne pjesme iz okoline hercegnovske i dubrovačke, skupio i za štampu priredio Veljko Radojević, Izdanje skupljačevo Fresno, Kal. 1912., str. 131-132.
