Razboli se Ivai-begovica
Od Mostara najbolja gospoja
Na bielu Ivan-bega krilu,
Suze roni nnz bijelo lice.
Pitao je beže Ivan beže: — 5
„Šta ti žališ vjerna ljubo moja;
Ali žališ laživog svieta,
Ali blaga po bijelu dvoru
Ali mene Ivu gospodara,
Ali svoju jedinicu Maru?“ — 10
Progovara lijepa gospoja: —
„Ja ne žalim što ću umrijeti,
Ni ovoga laživoga svijeta,
Ah, ni blaga po bijelu dvoru,
Ah, ni tebe Ive gospodara, 15
Nego žalim jedinicu Maru!
Ti se hoćeš drugom oženiti,
Iz mahale Sumbul-udovicom,
Dovest’ hoćeš u privodu Anu,
Maru će mi biti i karati! 20
Ah, znadeš li, Ivo gospodare,
Maru prosi Niko bazrđane,
Skudila je Sumbul-udovica:
Da u Mare kose ne imade! —
Pa je Maru ćercu dozivala: — 25
„Čuješ Mare, moja ćeri draga,
Sad će tvoja umrijeti majka;
Neg čuješ li moja ćeri draga,
Svuci Mare crvenu kadifu,
A obuci bjelu anteriju, 30
A razpleti rusu pletenicu,
A prekij se bijelom okrugom,
Cvili Mare kako guja ljuta,
A previjaj kako lastavica,
Prati majku na avlinska vrata; 35
Gledaće te nikolina majka
Svojim sinom Nikom bazdrđanom,
Pa će reći Nikolina majka:
„Vidi kučke Sumbul-udovice!“
To izusti, a dušicu pusti. 40
Pa se skoči plemenita Mara,
Ona svlači crvenu kadiFu,
A oblači b’jelu anteriju,
A opasa mrku jemeniju,
A razplete rusu pletenicu, 45
A prekri se bijelom okrugom;
Cvili ona kako guja ljuta,
Prati majku na avlinska vrata.
Gledala je nikolina majka: —
„Vidi kučke Sumbul-udovice, 50
Kol’ko kudi plemenitu Maru,
Da u Mare kose ne imade!“ —
Ivan-beg se odma oženio
I uzeo Sumbul-udovicu
I doveo u privodu Anu. 55
