Ibrahim beg Ljubović (Sarajevo)

Konja igra beže Ljuboviću
Po bijelu gradu Dubrovniku,
Pa on siđe crkvi na đogatu.
Tu Mijata harambašu nađe,
Sa Mijatom stotinu hajduka,
Posjedali u zelenu travu. —
Beže do njih dotjera đogata,
Pa im beže Bož’ju pomoć viknu,
Hajduci mu Boga prihvatili.
Pokraj njiha ustavi đogata,
A veli mu Mijat harambaša:
„Dobra konja, rđava junaka!”
Pa mu Mijat opet progovara:
„O Turčine, beže Ljuboviću,
Dobru imaš sablju na pojasu,
Al je sablja rđe dopanula”.
A veli mu beže sa đogata;
„O Boga mi, Mijat harambaša,
Dobra sablja u dobra junaka!”
Pa mu Mijat opet progovara:
„O Turčine beže Ljuboviću,
Ja se s tobom smijem okladiti,
Ja ću turit svoju desnu ruku,
A ti beže turi na okladu
Svoju oštru sablju od pojasa;
Ja ću tebi ruku opružiti,
Ti me udri svojom britkom sabljom:
Ako meni osiječeš ruku,
Ja ti ruke ni tražiti neću.
Ako l’ moje ne os’ječeš ruke,
Da mi sablju od pojasa dadeš.”
To je begu teška muka bila,
Pa Mijatu beže progovara:
„Da nijesi piva prihvatio,
Te ti meni tako izgovaraš?”
A reče mu Mijat harambaša:
„Ja nijesam piva okusio,
A kamo li da sam prihvatio,
Beže dragi crvenike piva,
Veće hodi, da se okladimo.”
Kad to čuo beže Ljuboviću,
Do Mijata dotjera đogata,
Beže malo zahvatio piva,
Pa podviknu grlom bijelijem:
„O Mijate, opruži mi ruku!”
Mijat pruži iz ramena ruku,
Beg zavika grlom bijelijem:
„Šahit ola stotina hajduka,
Ako njemu osiječem ruku,
Kako ruke tražiti mi ne će!”
U đidije Mijat harambaše
Na Mijatu pancijer košulja,
Niz ruku mu šipke od čelika,
Po šipkama svileni rukavi,
A po njima koparana zlatna,
Beže za to ništa nije znao,
Gdje je Mijat u oklopu c’jeli;
Da je znao, ne bi se kladio.
Veli njemu Mijat harambaša:
„Udri beže sabljom okovanom,
Udri mene po desnici ruci!”
Beg poteže sablju od pojasa,
Pa g’ udari po desnici ruci.
Koliko ga lako udario,
Iznad lakta osječe mu ruku,
Pade ruka u zelenu travu.
Beg ugleda šipke od čelika,
Pa je svoju sablju poljubio.
Mijat uze osječenu ruku,
Pa on desnu uze u lijevu,
Pa pobježe Dubrovniku gradu,
I za njime stotina hajduka;
Beg pobježe na Hercegovinu.
No da vidiš Mijat harambaše,
Pa eto ga u odaju banu,
Pred njeg turi osječenu ruku:
„Aman bane na sinovlje zdravlje,
Što durasmo durat ne moremo.
Od zuluma bega Ljubovića!”
Ne kazuje Mijat harambaša,
Gdje se s begom jeste okladio.
Kad ugleda dubrovački bane
Mijatovu osječenu ruku
Od očiju suze otpuštio,
Žao mu je Mijat harambaše.
Pa da vidiš bana dubrovačkog.
Ode bane mislit i premišljat,
On kako će begu dohakati.
Sve mislio, na jedno smislio,
Pa je bane pero dohvatio,
Sjede bane sitnu knjigu pisat:
„O moj pobro travnički vezire,
Eto tebi knjige šarovite,
Ako ćeš mi hater popaziti,
Niko znati pobratime ne će:
Posijeci bega Ljubovića,
Po imenu bega Ibrahima,
Kunem ti se, a vjeru ti dajem,
Porezaću ti tri tovara blaga.
Porezaću porez po državi,
Latini će jedva dočekati,
Pa će davat nemilice blago,
Da nestane bega Ibrahima.”
Kad je bane knjigu načinio,
Pa krijući knjigu otpravio,
Baš u Travnik travničkom veziru; —
Kad veziru sitna knjiga dođe,
Pa vidio, što mu knjiga piše,
Vid’ vezira, rđa ga ubila! —
Gdje se vezir hoće prevariti,
Na banova tri tovara blaga!
Tako stade tri, četiri dana,
Pa on viknu delibašu svoga:
„Čuješ li me delibaša Huso,
Ti ćeš uzet stotinu delija,
Pa ti hajde pravo Nevesinju
Do odžaka bega Ljubovića,
Posijeci bega Ibrahima,
Donesi mu glavu do Travnika.”
Kad to čuo Huso delibaša
Delije se hitro opremiše,
Opremiše sebe i atove,
Pa se spremi Huso delibaša,
On veziru u odaju dođe,
Pred vezirom stao na nogama,
Pa mu vezir veli lakrdiju:
„Eto tebi katul-bujruntije,
I evo ti za hašluka blaga:”
Sve to uze delibaša Huso,
Pa on dolje na avliju siđe.
Čekahu ga spremljene delije,
Pa Husein do dorata dođe,
Pa svojega dora pojahao,
A za njime stotina delija,
Svaki svoga konja uzjahao
Iz kapije konje istjeraše,
Pa odoše poljem travničkijem.
Lako konak po konaku grade
Pa delije u Mostar dođoše,
U Mostaru konak učiniše
Kod Turčina Resulbegovića,
Pa u jutro rano uraniše,
Iz Mostara krenuše delije.
Kud god ide delibaša Huso,
Eto njega Nevesinju ravnom,
Pa eto ih poljem zelenijem.
Doma nema bega Ibrahima,
On otišo u lov u planinu,
Doći ne će za petnaest dana.
Mlađi mu se bratac potrefio,
Mlađi bratac, beže Salih beže,
Nema begu ni dvades’t godina.
Begče sjedi u svojoj odaji,
Na pendžer je naslonio glavu,
Preko polja ugleda delije,
Sa pendžera glavu okrenuo,
Ode svojoj govoriti majci:
„Čuješ mene ostarjela majko,
Eto poljem stotina delija,
Pravo idu do našega dvora.
Ovdje nema brata Ibrahima.
Ko će njima dževab učiniti?”
A ode mu majka govoriti:
„A šta si se sinko prepanuo,
I dosad su nama dolazile,
Sine Salko, vezirske delije!
Hajde dolje pred kaplju siđi.
Delibaši stani na selamu,
Pa ga uzmi za bijelu ruku,
Izvedi ga na muške konake,
Uvedi ga u onu odaju,
Gdje sjedaju paše i veziri.”
Beže siđe, stade na selamu.
U to doba Huso delibaša,
Pa on begu turski selam viknu,
Pa on svoga odjaha dorata;
Sve delije konje odjahaše.
Beg odvede carskog delibašu,
Odvede ga na muške konake,
Odvede ga u onu odaju,
Gdje sjedaju paše i veziri,
A delije u sobe ostale.
Tu delije jesu zanoćile.
Kad je vakat večerati bilo,
Izađe im gospodska večera,
Dosta piva, a dosta jediva;
Večeraše i sofru digoše.
Kad je vakat od spavanja bio,
Zaspalo je stotinu delija,
A ne spava delibaša Huso,
Već se s mladim begom razgovara
Pa veli mu beže Salih beže:
„Što ne spavaš delibaša Huso?”
Huso laže i kune se krivo:
„Ja sam jučer pod jelikom spavo.”
U riječi u kojoj bijahu,
U to doba sabah udario,
Delibaša na noge skočio,
I povika stotinu delija:
„Opremajte stotinu atova,
Da idemo našemu Travniku!”
Pa delije konje opremiše,
Pa spremljeni stoje na avliji,
Te čekaju Husa, delibašu.
Huso bega u odaji pita:
„O Boga ti beže Salih beže,
Gdje je tebi beže Ibrahime?”
Salih beg mu ode besjediti:
„Ovdje brata moga ne imade,
Otišo je u lov u planinu,
Doći ne će za petnaest dana.
Ako tebi što trebuje Ibro,
Čekaj njega ovdje na konaku,
Po brata ću poslati sajiju,
Nek ti dođe Ibro sa planine.”
Progovara delibaša Huso:
„Nemam kada ja njega čekati.”
Pa okrenu niza merdevine,
A za njime beg Salih beg mali,
Da isprati carskog delibašu.
Oba dolje na avliju sašla,
Delibaša konja uzjahao,
I delije konje pojahaše.
Na da vidiš Husa delibaše,
Crn mu obraz od sad do vijeka! —
Na delije okom namignuo,
A delije jedan na drugoga,
Opkoliše bega na avliji.
A da vidiš delibaše Husa,
On do bega dotjera dorata,
Pa poteže sablju od pojasa,
Salih begu osiječe glavu.
On osjede svojega dorata,
Pa mu mrtvu dohvatio glavu,
Mrtvu glavu u zobnicu tura,
Iz kapije konje istjeraše,
Pobjegoše poljem zelenijem.
Vid’ kadune Ljubovića majke:
Ona čeka sina Salih bega,
Kad će majci u odaju doći,
Da ga pita ostarjela majka,
Je l’ lijepo dočeko delije
Kako im je na konaku bilo;
Čeka sina više od sahata.
Kad vidjela, gdje joj sina nema,
Ona leti kroz mračne kubure,
Ona dođe u mušku odaju,
Stara priđe čekmi i pendžeru,
Pa pogleda dolje na avliju,
Tu bez glave sina ugledala.
’vako pisnu Ljubovića majka:
„Lele meni od sad do vijeka,
Đe izgubih sina Salih bega,
Više nemam od srca evlada,
Ni muškoga, a niti ženskoga,
Osjem sina, bega Ibrahima!”
Stara viknu grlom sa pendžera:
„Gdje si sine, slugo Milovane?”
Pa Milovan bješe u podrumu,
Te begove konje timaraše;
Kad je čuo, gdje gospoja viče,
On pobaci kašagiju sjajnu,
Pa Milovan na avliju dođe,
I tu bega posječena nađe
A Milovan za Boga hajaše,
Ljuto Vlaše na avliji pisnu,
Pa zakuka baš ko kukavica,
A prevrće kano lastavica,
Bega mrtva po prsima ljubi:
„Jao beže rane neprebone
Što murtati od nas uradiše!”
Pa zavika stara sa pendžera:
„Čuješ li me slugo Milovane,
Ti se spremi, hajde na planinu,
Tu ćeš naći moga Ibrahima,
Pa mu, što je i kako je, kaži.”
Kad Milovan začu lakrdiju,
Pa se časom Vlaše opremilo,
Pa u ruku pušku dohvatilo,
I eto ga poljem zelenijem.
Pa Milovan polje pregazio,
Taj je danak vazdan putovao,
Te on dođe u Bišin-planinu,
Vlaše grlom i avazom viče:
„Vaj planino, da nijesi hali
Ja l’ bez vuka ja li bez hajduka,
Nije l’ Bog do i sreća trefila,
Ne ću l’ ovdje u planini naći
Gospodara, bega Ljubovića?”
Kad vikaše sluga Milovane,
Kad vikaše grlom u planini,
To je bilo već po ićindiji,
Beg sjedaše pod tankom jelikom,
Uz jeliku pleći prislonio,
Preko krila pušku preturio,
Svezo đoga za jelovu granu.
Beže pozna svoga Milovana,
Gdje ga sluga kroz planinu viče,
Pa podviknu grlom ispod jele:
„Što ti slugo kroz planinu vičeš,
Evo mene pod tanahnom jelom,
U planinu kerad napuštio,
Ne će l’ kerad zvjerku pokrenuti,
Ne ću li je ovdje dočekati!”
A veli mu sluga Milovane:
„Ljuboviću, dragi gospodare,
Baš si danas lovak ulovio,
Pogibe ti beg Salih beg mali,
Posječe ga Huso delibaša
Iz Travnika, travanjskog vezira”
Kad Ljubović začu lakrdiju,
Pa zakuka pod tankom jelikom:
„Avaj meni do Boga miloga!”
Pa od zemlje na noge skočio,
Od jelike konja odr’ješio;
„Jalah!” reče, pojaha đogata
On ne mami kerad iz planine,
Već zavika slugu Milovana:
„Moreš Mile dobro na nogama,
Moreš li se noćas dajanisat
Na nogama pred đogata moga?” —
„Mogu beže, kako tebi drago!”
Pa pođoše oba kroz planinu.
Kad su bili na pola Bišine,
Tamna noćca pala na zemljicu,
Po Bišini ništa se ne vidi.
Vedro bješe, pa se naoblači,
Iz oblaka krupa udarila,
Kolika je krupa udarila,
Sve sa jela grane oblamljaše,
Pa ne vidi beže putovati.
Tu on priđe pod jednu jeliku,
Pa svojega odjaha đogata,
Od vremena on se zaklonio,
Oko sebe beg se okretaše,
Al mu sluge Milovana nema,
Pa ga stade po planini vikat.
Al mu sluga bješe odlazila
Otišo je prijekijem putem.
Beže staja pod tankom jelikom,
Beže staja više od sahata,
Ne će l’ kleta krupa prestanuti.
Kad je malo krupa prestanula,
Tad se beže s đogom razgovara:
„Hoćemo li putovati đogo?”
Beže svoga uzjaha đogata.
Beg Ibrahim pod planinu siđe,
Pa on uđe u lug pod Bišinom,
Pa pogleda po zelenom lugu.
Kolika je krupa napadala,
Begovu je do koljena đogu,
Pa je beže bio pomislio:
„Evo meni četr’est godina,
Ja ne pamtim ovakog vremena!”
Ljetno se je dogodilo doba,
Kad je beže luga prelazio,
Tada svanu i ogrija sunce.
Beže sađe polju nevesinjskom,
Pa je svoje dvore ugledao.
Skupili se Nevesinjci mladi,
Spremaju mu brata na avliji,
Spremaju ga da ga ukopaju,
Beže kuli i avliji dođe,
U avliji odjaha dogata,
Pa pogleda na dno u avlije,
Tu bez glave brata ugledao,
Četiri ga hodže opremaju,
Medu njima Hasan efendija.
Mrtvu bratu Ibro dolazio,
Pa ga mrtva po prsima ljubi:
„Hej Salih beg rane neprebone!”
Beže ode uz bijelu kulu,
A kad gore u odaju dođe,
Al mu kuka ostarjela majka,
A Ibro joj tiho progovara
„Šuti majko, ako Boga znadeš,
To je v’oma od Boga grjehota.
A od ljudi velika sramota!”
To joj reče, mimo majku prođe,
Pa sa sebe on haljine skida,
One skida, a druge oblači,
Sve u srmi i u suhu zlatu.
Kad se spremi beže Ljuboviću,
Pa on dolje na avliju siđe,
Pa svojega uzjaha đogata,
A veli mu Hasan efendija:
„O Turčine beže Ljuboviću!
Stan pričekaj na avliji tuna,
Dok mi tvojeg brata opremimo,
Spuštaj brata u zemljicu crnu,
Ondar hajde, kuda tebi drago.”
Govori mu beže sa đogata:
„Čuješ li me Hasan efendija,
Dobro brata opremite moga,
Podijel’te sjerotinji ljutoj!”
To mu reče, ode na đogatu.
On potjera carskog delibašu,
Sve ga goni, stići ga ne može.
Kud god beže Ljuboviću prođe,
Do travnjskoga polja hitro dođe,
Pa pogleda beže sa đogata:
Nasred polja trešnja poniknula,
A pod trešnjom bunar voda hladna,
A vrućina bješe ugrijala,
Tu delije konje razjahale,
Pa po hladu bjehu posjedale.
Al pogleda delibaša Huso,
I ugleda bega Ljubovića.
Dok ga vidje, odmah ga poznade:
„Na noge se, stotina delija,
Uzjašite ate i paripe,
Eto poljem bega Ljubovića,
On će nama učiniti kvara!”
A kad začu stotina delija,
Uzjahaše ate i paripe,
Okrenuše stotinu šešana,
Da ubiju bega na đogatu,
Pa su bega blizu pripuštili.
Govori mu delibaša Huso.
„O Turčine beže Ljuboviću,
Ne naprijed, jer si poginuo!”
Govori mu beže sa đogata
„Čuješ mene delibaša Huso,
Lasno ti je ptiće perutati,
Valja ti se s orlom udariti!”
No da vidiš bega Ljubovića,
Za pušku se beže ne prihvaća,
Niti vadi sablje od pojasa;
Na delije natjera đogata.
Na njeg puče stotina pušaka,
Vas je beže u dim ogreznuo,
Pritisnula tama od pušaka.
Ne vidi ga stotina delija,
Hesabljahu, da je poginuo,
Dok se obre među delijama,
Kroz delije protjera đogata,
Oči baci poljem travničkijem.
Ali bježi Huso delibaša,
Potjera ga beže na đogatu,
Brži đogat od konja dorata,
Pa Husova prestiže dorata.
Pa na dizgin okrenu đogata,
Hitar beže uhvati dorata,
Pa govori Husu delibaši:
„Huseine carev murtatine,
Jer ti brata posiječe moga?”
Pa povadi sablju od pojasa,
Beg posječe Husa delibašu.
Kada vidje stotina delija,
Pa govore begu Ljuboviću:
„Bogom brate, beže Ljuboviću,
Nemoj nama učiniti kvara!”
Beže na njih oči prepriječi:
„A delije, da vas Bog ubije,
Ne ću vama učiniti kvara,
Da ste Bog do blijedi Latini,
Biste vid’li što je Ljuboviću!”
Pa svojega protjera đogata,
Ne htje ići na Hercegovinu,
Već eto ga pravo do Travnika,
Uz Travnik je konja natjerao.
Beže ne zna vezirskijeh dvora,
Doklen srete tursko momče mlado,
Beže njemu turski selam viknu:
„Alejć selam serhatlija mlada!”
Pa mu beže veli sa đogata:
„Oj Boga ti, momče Travniklija,
Gdje su dvori travanjskog vezira?
Momak njemu tiho progovara:
„Eto dvora travničkog vezira,
Eto dvora, taman prema tebi,
Et’ vezira gdje na pendžer gleda;
Pa ja ne znam, serhatlija mladi,
Ali tebe gleda i đogata,
Ali nešto gleda po Travniku.”
Beg ugleda travničkog vezira,
Gđeno sjedi uz demir pendžera,
Pa zaroni ruke u džepove,
Momku dade dvades’t madžarija:
„Maj to tebi, momče Travničanče,
Čizme kupi i napij se piva.”
Beže svoga potjera đogata,
Pa on dođe vezirskoj kapiji.
Tudi nađe Smaja delibašu,
Oko njega četr’est delija,
Beže njima turski selam viknu,
Ne htješe mu primiti selama.
Beg utjera konja u avliju,
U avliji konja odjahao,
Nit ga voda, nit ga komu dava,
Zabaci mu dizgin na jabuku,
Udari mu sile uz vilicu,
Sam se đogo po avliji vađa.
Ode beže uz bijele dvore,
Pa veziru u odaju dođe.
Beg veziru turski selam viknu,
Vezir bega ni gledati ne će,
A kamo li selam prihvatiti.
Tri puta mu selam nazivao,
Vrezir mu ga ne htje prihvatiti.
Ražljuti se beže Ljuboviću,
Pa zavika grlom bijelijem:
„Božja pomoć, pope Milovane!”
To mu reče, sjede kod vezira,
Okrenu se travnički vezire,
Pa govori begu Ljuboviću:
„Ti li si to, carski murtatine,
Roblje robiš po Hercegovini,
Roblje robiš, Turkinje djevojke,
Pa ih svodiš u zemlju kaursku,
Prodaješ ih za gotovo blago?”
A veli mu beže Ljuboviću:
„Hajir haša, travnički vezire!
Već vezire, da te nešto pitam:
Jer ti brata posiječe moga
Bez careva turali fermana?
Daj mi ferman od našeg sultana;
Ako l’ nemaš ferman od sultana,
A vezire, valjati nam ne će.”
Vezir nema ferman od sultana
Kad mu beže poiska fermana,
Ondar vezir prepade se v’oma,
Vezir viknu Smaja delibašu,
A Smajo mu u odaju dođe
I sa njime četr’est delija,
Što je moglo, stade u odaju,
Što ne može, pred odajska vrata.
Redom stale tanahne delije,
I pred njima delibaša Smajo.
No da vidiš travničkog vezira:
Na Smaila okom namignuo,
A Smail je redom na delije,
Da pritisnu bega u odaji,
Ja l’ begovu da pogube glavu,
Ja l’ begove da savežu nike.
No da vidiš Smaja Delibaše,
Prevari se ujede ga guja,
Pa poletje prvi uz odaju,
Da pritisne bega u odaji.
Hitar beže puške izvadio,
Pukoše mu obje puške male,
Beže ubi delibašu Smaja,
Puške male na odaju baci.
Hitar beže na noge skočio,
Pa poteže sablju od pojasa,
Na delije beže udario,
Pa delinske puške zapucaše.
Nije fajde, što puške pucaju,
Jera bega puška ne mogaše:
Iz odaje istjera delije,
I dosta im učinio kvara.
Povrati se beže u odaju,
Pa zasrete travničkog vezira,
Sa vezira posiječe glavu.
Dok pukoše puške na avliji,
Delije mu sklopile đogata,
Prepade se đogu na avliji;
Trči beže niza merdevine,
Al delije sklopile đogata,
Hvatahu mu konja po avliji,
I biše mu konja uhvatili,
Al se tuder Turčin potrefio,
Dobar Turčin, Hasan delibaša,
Gola mu je sablja u šakama,
On begova branjaše đogata.
Jeste Hasan dopanuo rana,
Dvije su ga puške udarile.
U ta doba beže na avliju,
Oko njega rastjera delije.
Beže leti u tople podrume,
Vezireva ata odr’ješio,
Izvodio ata na avliju:
„Jaši ata, ranjen delibaša!”
Delibaša ata uzjahao,
Beže svoga uzjaha đogata,
Iz avlije konje istjeraše,
Pa padoše sitnijem sokacim’,
Sve delije beg je razgonio,
A po često đoga zastavljaše,
Dobro čuvo Hasan delibašu.
Iz Travnika konje istjeraše,
Eto njiha poljem travničkijem.
Ode beže besjedit Hasanu:
„Ako Bog da, te preboliš rane,
Na skoro ću sići do Stambola.
Izvadiću tebi pašaluka.”
A veli mu Hasan delibaša:
„Šuti beže, ako Boga znadeš,
Car će tvoju pogubiti glavu!” —
„A Hasane, ne će ako Bog da,
Dok ja imam u Stambolu gradu
Poočima, Ćuprilić vezira.”
Beže ode na Hercegovinu,
I sa njime Hasan delibaša.