Zona Zamfirova/3

Izvor: Викизворник

◄   Glava druga Glava četvrta   ►


Glava treća


Ona je pomalo i nastavak glave druge. U njoj je galje ispričan jedan moralan udar koji je zadesio Mana — zajedno s posledicama njegovim. U ovoj glavi je, dalje, i rešenje familijarnog veća koje je bilo sastavljeno iz dve strine i četiri tetke Mančine.

Kao što je Mane bio mali majstor, tako mu ni kuća nije bila velika. — Kuća mu je bila u Jeni-mahali. Mala ali lepa bela kućica s povećom baštom, sa doksatom obraslim u ladoležu, hmelju i ninovoj lozi. Pred kućom puno šimšira, a među šimširovim drvećem jedan veliki stari šimšir, koji čak i hlada daje. Niko ne pamti da je ikad manji i tanji bio; i sam ded Mančin pričao je da se još detetom igrao pod njim, i to pod tolikim istim! — Avlija je sva bila u cveću. Kao i svi na Istoku, i Mane i majka mu Jevdokija voleli su i negovali cveće. U kući je bilo i golubova i gugutki u korpama povešanim ispod krova. Pa kad cveće zamiriše, a gugutke zaguču, — orijentalac se svaki tada rado odaje tihim sanjarijama! Beše to kućica puna svega i svačega, a najviše topline (one topline koju ćete uzaman tražiti kod nas); kao i sve kuće u tim krajevima, beše ona pravo toplo, skrovito i mirno gnezdance! Kuća nije imala prozora s ulice. Izgledala je kao bula s jašmakom i feredžom. S ulice je bio samo beo prost i jednostavan zid, tako da ukućani nisu imali nikakve veze sa ulicom. Prozori s ulica im nisu odvraćali pažnju porodice na svet što prolazi. I kad čovek uđe u takvu kućicu, on se oseti nekako više sam, svoj; daleko od grada i vreve i tišme gradske, i on uživa u onoj prijatnoj tišini kućevnoj. — Osem kućice, Mane je imao i nešto zemlje: nekoliko njiva i jedan veći vinograd, radi grožđa i vina, i drugi, mnogo manji, radi teferiča, jer je bio na vanredno lepom mestu, imao hladnu, studenu vodu, u blizini pevali slavuji, a tuda često prolazile na rad bosonoge devojčice s motikom na ramenu, te je to Mana utoliko češće vuklo u polje i zelenilo, i pravilo mu — kraj onih prirodnih lepota — teferič još prijatnijim.

A Mane je voleo da teferiči. Prostre ćilimče, koje bi doneo za njim Pote šegrt zajedno sa šišencetom mastike, zbaci plitke kondurice s nogu, sedne i uzme tamburu, pa zapeva onu svoju najmiliju pesmu:

Zelen zekir, drago moje!
Što mi, dragi, ne dolaziš?
Sinoć sam ti dolazija,
po azbašče pošetaja,
alov jaglak izgubija.
Ako mi ga, draga, nađeš,
operi ga, prati mi ga
po čiraka Spiridona! —
Oprala bi, drago moje!
Rakli-sapun nestanjuje,
bistra voda presa’njuje,
jasno slunce na zapadu! —
Operi ga, draga moja!
Tvoje ruke — rakli-sapun,
tvoje oči — dva kladenca,
Tvoje lice — jasno slunce!...

Kad god bi Mane zapevao i ispevao tu pesmu, uvek bi — iako je bio žustar i vredan majstor — uvek bi tada zažalio na sudbinu svoju i na uređenje u svetu: što je to bog ostavio da čovek baš mora raditi i u znoju lica svoga zarađivati hleb kad, eto, od leventovanja lepšeg i lakšeg zanata nema!...

U leto zorom, još za rose, odlazio bi tamo, popio kafu koju bi sam tamo na suhom granju pekao, naslušao bi se pesme ptičica i nadisao svežeg i mirisavog jutarnjeg vazduha, umio bi se jutarnjom rosom, pa bi se odatle, okrepljen i veseo, vraćao i otvarao dućan, i bio vrlo razgovoran i predusretljiv s mušterijama, koje su većinom bile mlâde i devojke seljanke, tako pohlepne na minđuše, prstenje i manistre.

Ručao bi kako kad, nekad kod kuće a nekad — i to češće — bi mu se, naročito kad ima kakav veći posao, jelo u dućan donosilo; a kad je što bolje zgotovljeno, išao bi Mane kući i ručao s majkom. — Jevda, majka Manina, bila je još lepa i držeća žena, još ispod četrdeset godina. Ostala je rano udovica. Imala je muža kojega je volela i obožavala jer je i telom i dušom bio lepota od čoveka. A i sam epitet, upravo epiteti, svedoče to. U čaršiji je imao nekoliko epiteta: čelebi-Đorđija, dilber-Đorđija, ašik-Đorđija. Jahao je dobra hata, nosio lepo odelo; nije se bojao Turaka, i važio je kao srećan i drzak krijumčar; prenosio je so, barut, knjige i druge poverljive stvari iz Srbije. Izvan kuće je bio ponosit, a u kući nežan. Oplakala ga je i iskreno ožalila Jevda, i žali za njim evo već petnaest godina. Javljale su joj se prilike, dobre prilike, ali se ona ne htede udavati, jer nijedan od tih što je prošahu nije bio ni prineti njenom čelebi-Đorđiji. A već i sami im nadimci kazivahu to — behu to sve neka imena budiboksnama; neki Tane „Domaćica“, neki Vane „Jagurida“, neki Gane „Majkina dušica“, — i sve tako neka imena! — Dobri ljudi, lepe prilike, ali pri svem tom ipak bedni izgledaju prema pokojnom Đorđiji, ocu Maninom. I tako Jevda ostade udovica i posveti se sva negovanju i vaspitanju sina svoga, koji je bio sušta slika i prilika svoga oca. Ona je lebdela nad njim; svaka najmanja potreba bila je odmah ispunjena. Ona je čisto umela sinu i misli njegove pogoditi; čim bi samo pomislio i u sebi zaželeo nešto, majka bi mu pogodila šta želi i misli i ispunila mu već!

I kod tako lepog života i slaganja, kako je moralo biti Jevdi, majci Maninoj, kad je čula da joj napadaju sina u jednim novinama, i kad zbog toga Mane postade prgav, pa svaki čas dolažaše u sukob s majkom, koju je dotle uvek najnežnije oslovljavao.

— Jevdokijo, crna druške Jevdo, tvojega ti Manču, ete, turiše u novine!... — tim rečima je pozdravi jedno jutro komšika njena, Taska.

— Tugo-o-o! — viknu Jevda preplašeno. — A zašto ga turiše? Neje činovnik, ta da se karaju?

— A koj znaje! Ama ništo, strinke, naprajiše odi momče!... I čočeci i čengije turiše na kup sas njega u novine. Lele-e! Sram da me izede; em što sam sal komšika, pa iska sram i rezilak da me izede! Četi si svet, pa se smeje!

I doista beše izišla jedna poduža beleška o majstoru Manasiji (reč: majstor beše pod navodnicama), gde se napada na njega: da nije nikakav majstor i da ne treba svete crkve da poručuju kod njega crkvene utvari i sosude, — jer on zaradu tu upropašćuje s muhamedancima, našim najvećim neprijateljima, neprijateljima sviju naših svetinja! Beleška je bila poduža, pakosna i zajedljiva. A potekla je od jednog kujundžije došljaka, kome posao nije išao najbolje; ili, upravo, išao je posao, ali on nije bio zadovoljan zaradom. Priznavao je da mu je Mane opasan konkurent, kad se uzme u vid njegov kućevni trošak i kafanski džeparac. Zato je našao nekog advokata budžakliju i zamolio ga je da se zauzme, reče, za pravednu stvar i da mu napiše za novine.

— Oni nama prosto ne daju da živimo! — tužio se taj gospodin advokatu. — Oni žive — buditeboksnama! Ništa ne kupuju na pijaci!... Kad si ih video u parku da se šetaju kô drugi ljudi Jevropejci, da izvedu žene, ili sestre, ili, recimo, svastike?!... Ili uveče na koncerte da dođu?!... Jok, brate. „Mi će si u lojze iskočimo!“ Pa ponesu i šta će da pojedu i šta će da popiju — niko pare njihove ne vide! A ja sam svetski čovek: ja hoću dobro da pojedem, pa, brate, i da popijem hoću... Kod mene malo koji dan da nema supe, a oni praziluk i na prvi dan Božića... S takvim svetom ne može da se izdrži konkurencija. Pa ja onda treba da kradem srmu i srebro, pa da mogu konkurisati s njima... A meni otpadali nokti na Gorici; to jest, nije baš meni — ali isto kô da je i meni!... Pa, molim te, ujduriši ti to; a ja znam šta je pravo...

— Ne brigaj ti! — rekao mu advokat pružajući kelneru čašu i pitajući ga koja je. — Ti pamti... Je l’ sedma? Dobro... Kad ti kažeš, verujem. Ja ću da pijem, a ti pamti, pa naplati! Naplati, brate! — A zatim se okrene klijentu, pa nastavi: — Ne brigaj ti, — reče skidajući šešir, jer mu se glava čisto pušila od piva. — Znaš li, bre, kako ću da ga potkupim? More, ni pas s maslom neće ga moći pojesti!...

I održa reč! Napisao tako da je sve brujalo po gradu. Čitali su i prijatelji i neprijatelji Manini; oni ga žalili i zamerali mu i zataškavali „bruku“, ovi likovali i širili dalje taj glas. Mane je bio kao lud nekoliko dana. Nije se on navikao na takve stvari, nije bio činovnik, pa da je oguglao i da može tako lako progutati i svariti tu stvar kao drugi, civilizovani svet! Bio je besan. Turio je kamu za pojas i gotov bio na svašta, ali nikako nije mogao da dozna ko je to napisao, pored sveg traganja i raspitivanja, a po potpisu se nije znao ni mogao upravljati, jer je na svršetku ovog pakosnog napisa kao potpis stajalo samo: „Jedan veran sin naše svete pravoslavne crkve“. — I morao je najzad i Mane pribeći peru i pisanju, tom novom oružju, kako kažu, i napisati jednu ispravku. Ispravku mu je napisao baš onaj isti advokat budžaklija koji je i neprijatelju njegovom napisao napad na njega!...

U kući Mana kujundžije nesreća. Ona lepa idilska tišina pretvori se u paklenu dosadu. Jevda kao ubijena, a Mane zlovoljan. Jevda nikud ne izlazi, a Mane opet slabije prekodan dolazi kući; a i kad dođe, bolje da ne dođe jer je prgav i džandrljiv. Svačemu maniše, ništa mu se ne dopada kao pre: ni jelo mu nije zgotovljeno kao što treba, ni postelja mu nije nameštena po volji, ni košulja mu nije oprana i upeglana kao što bi on hteo. Svaki čas sukob s majkom, prema kojoj je dotle uvek poslušan i osobito pažljiv bio. A Jevda ćuti, trpi, i plače krišom. I to je tako trajalo nekoliko dana, teških i crnih dana, a zatim, malo po malo, pa se smirilo i utišalo. Tek onda poče majka poizdalje nagoveštavati Manu da bi već trebalo da joj nađe „odmenu“, jer ona je, veli, već ostarela.
 
— Dođe si drugi zeman; zastupi drugi red i adet — govorila bi mu Jevda. — Traži si, dete, priliku sproti teb’; a naše starovremsko — beše veće!... Što da te turaju u novine?! Šta da si gubiš mlados’ i lepotiju po mejane i kafane sas one rospije, nikakve vere!... Ta da te turaju u novine i da te čete po mahale i po čaršije?! Zašto, Mane, dete moje? U zêm da propadnem, odi sram i rezilak! Živa ti ja! Uzmi si, dovedi si dom nevestu! Pogle kol’ki čovek stade! Tatko ti Đorđija beše u Kotine godine kad me dovede u kuću si!“ E zašto da ti propada vek?!...

Tako je Jevda govorila sinu. Malo koji dan da mu nije čitala i govorila. I Mane joj reče da je to i njegova davnašnja želja. Obeća joj da će uraditi onako kako ona želi.

I tako je taj ispad u novinama imao za posledicu da se učinio taj preokret u životu Maninom. Uostalom, i bez toga ne bi se dugo čekalo na to, jer tamo, na Istoku, ranije se i sazreva a ranije i stari. Čim devojče počne da grize donju usnu i terzija joj počne da meri i šije fustane — ona je za udaju; a dečak, čim počne da krivi noge i nakrivljuje fes na jedno oko i da gleda vrhove od cipela — on je već za ženidbu!... Čim otvori dućan, odmah oseća da mu treba i domaćica. A i svi mu povlađuju, svi ga hvale da je dobra prilika i vele: „More, pa ima si čovek i dućan!“ iako je tom čoveku osamnaest godina, a dućan mu malo veći od većeg putničkog sanduka. — Takav je tamo običaj. Jer čim neko ima samo malo veće brkove, već ga zovu i same udavače „čiča“, a ako još pusti i bradu, njega svi zovu „pope“ ili „dedo“, pa ma koliko se on na to ljutio. A kad prolazi mahalom, sav ženski svet, i žene i babe, odaju mu čest: ustaju s pragova avlijskih vrata i ostaju tako stojeći — s malo pognutom glavom i rukama pod pasom, — sve dok on ne prođe!... Zato, hteo ne hteo, mora da se ženi jer ga sve goni — i komšiluk, i čaršija, i kuća, i rodbina. Rodbina tek samo povede reč pred njim o njemu: „More ’oće, ete, da ga ženimo!“ A on obori glavu, gleda u stranu, stidi se, ali ne poriče, niti se brani. Uopšte, kod te srednje klase sa ženidbom ide mnogo brže i lakše nego kod onih viših, bogatijih i učenijih. Ali zato i nema tu onih silnih matorih momaka koji se tuže na vlažno vreme i na rđavu kujnu, niti onih silnih zlovoljnih, matorih devojaka koje mirišu na kamfor i nose pamuk u ušima. Ne, ovde nikad dotle ne sme, i ne može, da dođe!...

Tek spopadnu čoveka koji nije ni u snu snio i ni nakraj pameti mu bilo da se ženi, i navale na njega sa sviju strana da se ženi! Kao nestašna deca kad metnu konjsku muvu magarcu u uvo, pa ga time silno uznemire, te se, jadnik, uzaman baca nogama, stresa tovar i samar, ali mu sve to ništa ne pomaže, — tako i ovome samo puste u uši misao o ženidbi i ženici — i vi sutra lepo ne možete više da poznate onog jučerašnjeg sređenog, mirnog i zadovoljnog čoveka! Tek mu kažu: „More, onaj „čovek“ mnogo se nešto raspituje za tebe!“ — „Koji čovek?“ — „Pa, onaj, de... u suknji; iz jučerašnjeg društva! A on se seća, smeši se i kaže da ga se to baš ništa ne tiče, a obično završi: „Pa šta kaže, boga ti?“ — „Kaže da joj se dopadaš“. — „Slave ti?“ — „Zdravlja mi!“ — „Pa šta kaže još?“ — „Kaže da joj izgledaš gord, i veli: Šta čekaš? Valjda se još nije ta srećna, ta tvoja buduća, rodila? Ili, veli, valjda tražiš mnogo para!“ — „Zdravlja ti? To baš kaže?“ — „Ama, molim te, ni reči!“ veli onaj tajanstveno. „Molila me da ti ništa o tome ne kažem!“ — „Ih, bolan brate!“ veli onaj i sada samo misli o tome i ni o čemu drugom. Nalazi da mu je život pust, da nema nege dovoljno. Pomišlja čak i na starost i bolest koja može naići: pa ko će ga tako svesrdno moći dvoriti ako ne žena, ta verna drugarica n saputnica čovekova? I on oseća da ne može više ovako ostati! Ukratko, čudi se kako to može i jednog dana biti bez „domaćice“! Nalazi da je to najlepša ženska i da prosto ne može bez nje; ona je samo za njega stvorena, a on za nju! I jedan doticaj kolenima ispod stola, i jedno „ti“, koje mu ona prvi put izrekne, privuku ga i pritegnu silno njoj, kao najjači konopci i lanci („ružični“, naravno)! I ne prođe mnogo, a svet ga vidi lepo izbrijana, s podbrijanim vratom, omirisana berberskom sapunjavicom, gde dostojanstveno, okružen nekim tetkama i strinama, gêga u proševinu, a uši mu se crvene od teška stida.

Nešto tako moglo se očekivati i u ovoj prilici kod Mana kujundžije. O toj stvari je već nekoliko dana mislila najozbiljnije Manina majka Jevdokija, pa je naposletku i sazvala jedno veće — familijarno veće od rodbine, već postarijih žena.

I one se odazvaše i dođoše. Dođe i tetka Dika, i tetka Kara, i strina Paraškeva, i druga strinka, Nikoleta, i tetka Ruška, koju su svi smatrali za rod, a niko nije znao da kaže kakav im je rod. Manina majka im kaže zašto ih je zvala. Ispriča im šta ju je nagnalo da ubrza stvar; ispriča im o novinama i o onom rezilaku, i kaže im da ozbiljno hoće svoga Mana da ženi. Pita ih šta one misle. Svaka je govorila i svaka se redovno bestraga daleko udaljila od same stvari i otišla na deseto; svaka je bila opomenuta da se ne udaljuje nego neka se drži same stvari, i svaka se našla uvređena i dizala se da ide, pa svaka opet ostajala. Ali sve skupa ipak složne behu u tome da Manča treba već da se ženi, i da one sve složno treba da legnu na posao, pa da mu traže priliku. I kada banu, i nezvana, i dođe još jedna, četvrta tetka, neka tetka Doka, s rukama preko trbuha, i zapita ih šta su se skupile, reče joj važnim i ozbiljnim glasom strinka Paraškeva:

— Zbrasmo se, strinka Doke, ’oćemo, ete, da ženimo onoj naše magare!...


ZONA ZAMFIROVA - Sremac, Stevan