Zona Zamfirova/22

Izvor: Викизворник

Glava dvadesetdruga i poslednja


Glava dvadesetdruga i poslednja


Ona je sasvim obična, kao što su obično sve poslednje glave u pripovetkama i romanima.


Posle ovoga stvar se brzo razvijala i kraju privodila, — brže nego što je i sama Zona želela i očekivala.

Svršila se i proševina i prsten. Mane je iznenadio Zamfira, ali i Zamfir Mana. Bilo je govora i o mirazu. Hadži Zamfir spomenu pet stotina dukata, ali ih Mane ne primi, nego odgovori da će on za toliko dati nakita svojoj nevesti. Ushićen time, stari Zamfir pokloni im jednu od svojih kuća, najlepšu posle one u kojoj je stanovao.
 
Žurno se sprema u obema kućama. Prije Tašana i Jevda pohode se uzajamno češće i razgovaraju se i savetuju šta će i kako će uraditi da sve to ispadne što bolje. One same sve to svršavaju — nikoga ne pitaju; Taska i Doka, te dve tetke, vešto su i fino udaljene da ne bi škodile stvari koja se tako lepo i glatko svršava. Čak je u uslove ušlo da se ni na dan svadbe ne nađu one dve zajedno.

Dođe red i na biranje i traženje časnika. Za sve se složiše, samo za devera nikako, jer to je pravo bilo pravo mladenaca.

— Da rekneš: dragička! Našeja sam pobratima! — veli Mane Zoni, koja ga je ispratila do avlijskih vrata.

— A koj si je? — zapita Zona radosno.

— E, ela sama da ga pogodiš...

— Kakav je? Je li je tanak, visok; ima li mustaći? — pita Zona. — Neću ga, ako nema mustaći...

— Pa... će da ima...

— A šta je? Od kakav si je red? E li činovnik, oficer?...

— Neje!

— Esnaf-čovek?

— Neje.

— Trgovac?

— Neje ni toj...

— Ama, de!... Zbori si, živa ti ja, što je!

— Saraf i banker...

— E, saraf! Kako može saraf dever da bidne?! Neću sarafina!

— Ama de, nije Čifut... naša si je vera!... Em, mlad, ubav, bogat... sarafče i banćerče... u naš varoš nem’ ga, ete, jošte jedan potakav!... Pratija sam čoveka da ga nituje...

Zona izdiže obrve i slegnu ramenima kao da hoće da kaže da se ne može setiti.

— Što, jošte ne može da se setiš?!

— Jok...

— Ama će bidne dever! Ama antika dever... poubav odi gardijskog poručnika, ete...

— Ama, zbori, de...

— Manulać... — veli Mane.

— Ba, neću si! — prekide ga ljutito Zona i zalupi avlijska vrata za sobom, ostaviv Mana napolju.

Mane je bez ičijeg pitanja, onako po svojoj pameti, učinio taj korak. Pozvao je Manulaća on lično da bude dever uz devojku, dodav: neka se pokori sudbini, onome što je pisano i suđeno, kao što bi se, reče, i on — Mane — pokorio i pristao da bude Manulaću dever, da je njega — Manulaća, to jest — Zona begenisala i da je suđeno i pisano bilo. A kad se Manulać otimao i spomenuo da sada nisu pređašnje godine, da je „oskudacija“, da su im silne nepokupljene pare u narodu rasturene i izložene propasti, Mane mu je rekao: ako je samo to, da je za to najlakše! Obećao je da će mu on kupiti lakovane deverske cipele i novu zlatnu minđušu u uvo (Manulać je bio prvenac), i još svrh toga da će mu celoga svoga veka kupovati za njegov račun ovčije i jareće kože i, kao pobratimu svom, naravno, bez i jedne pare ćara davati.

Zbog toga se, eto, sukobiše i posvadiše Zona i Mane. I to traje već nekoliko dana Zona neće nikako ni da čuje za Manulaća, a Mane opet kaže: il’ njega il’ nikoga. Čorbadžijski je sin, stara kuća, pa će mu, veli, to činiti čest! A sem toga, to mu je i dužnost, pričaše joj Mane, jer su se on i Manulać pobratimili i zarekli: ko se prvi oženi, da mu onaj drugi bude dever. Dakle, mora!... Ali Zona neće; veli da Manulać nema ni formu za devera! — A kako je imao forme za mladoženju?! dira je Mane i dovodi je do plača. I Mane gleda kako je lepa i kad plače, i milo mu da je gleda kad plače. Kaže joj da ga je u snu video kao njenog mladoženju, pa bi sada rad bio i na javi videti ga i kao devera!...

I da se samo Mane pitao i od njega samo da je zavisilo, možda bi tako i bilo. Ali, srećom po Zonu, stiže i Zamfirovima i Mani pozdrav od Manulaćevih. Manulać se izvinjava da ne može, jer baš tih dana ga trgovački poslovi odazivaju na duži put u Leskovac i okolinu — da kupi propalu veresiju, od koje, ako što para skupi, da posle kupuje kudelju i kuskune...

Tada se jedva jednom razvedri i sinu lice Zonino.

Za drugog kandidata za devera lako se pogodiše. To je bio Mitanča, čorbadži-Petrakijev sin, i čitateljima već dobro poznat iz ranijih glava. Na to rado pristaše svi — i mladenci, i roditelji njihovi. Mitanče već može; iz čorbadžijske je kuće, mlad je, lep je, ima nausnice, drug je Manin, — dakle, niko bolji od njega da bude Mani dever. A sem toga, tako će se uzeti da je ostao momak i da onog braka sa Švabicom Herminom kao da nije ni bilo. Tako treba i ocu Petrakiju predstaviti i protumačiti. I stari Zamfir uze na sebe tu dužnost, obeća se da će uložiti sav svoj autoritet i uticaj na jogunastog Petrakija, i da će izmiriti oca sa sinom — sa sinom koji se kaje, koji se popravio, i koji je opet primljen u red čorbadžisjki, jer ga, eto, i sam stari i ponositi Zamfir prima u svoj rod!

I uspeo je čorbadži-Zamfir kod čorbadži-Petrakija! Jer nije prošlo mnogo, a trećega dana od izmirenja rano ujutru čitaše iznenađene čaršilije novu firmu nad vratima Petrakijeva dućana, koja je glasila: „Trgovina Petrakija N* i Sina“.

Licem na Svetu Petku bila je svadba. Bio je lep, vedar dan — kao i lica srećnih mladenaca. Sve se sleglo u svatove, i radovalo se što se tako lepo, i baš onako kao što je trebalo, svršilo.

Tetka Taska je toga dana bila sve i sva u Zamfirovoj, a tetka doka u Maninoj kući. Duboko u noć još se talasalo kolo i igre, a „Jelke tamničarke“ igralo se nekoliko puta do „Šaren-ora“.

— Ama sag pravo da mi kažeš što ću te, ete, pitujem, — zapita trećega dana Zamfir zeta Manu — ama ti ga napraji sav onaj džumbus?! Ete, živ ti ja, toj pravo da mi kažeš!

— Hehe! — snebiva se Mane. — Nesam, nesam, lovačke mi sreće, nesam! Kud pa smem ja toj da naprajim?! — kune se Mane. — Teke sutradan, pred ručak, i ja si sam ču’ u čaršiju, ama vikam „sokak-laf“ si je... Što si neće zaludnjaci da zbore?

— He! — vrti glavom stari Zamfir i ne veruje mu. — Tatko koj ti beše?... Đorđija! A iverka pada li daleko od kladu?...

A Mane mu se kune u pušku, koja ga nikad nije slagala, pa tako neće ni on sad njega slagati. Zaklinje mu se naposletku čak i u svetog Evstatija, patrona lovačkog!

Ali mu Zamfir ne veruje. Vrti glavom, ali mu ipak milo kad ih pogleda — gleda ih dugo i veli i priznaje u sebi: da drugog zeta po svom ćefu, i taku sliku i priliku kao što su Zona i Mane mučno da bi mogao naći i sastaviti...

Milo mu sve to, milo mu što je dahnuo dušom, što se kurtalisao jedne teške brige i glavobolje, samo mu nije milo što se mladenci mnogo snebivaju i stide i kriju od sveta. Zato se valjda hadži-Zamfir, odmah posle nekoliko dana, i setio svoga čifluka i jesenjih radova koji mu imperativno nalažu i zahtevaju da se ovih dana neizostavno tamo pojavi i probavi. I on nađe da će biti najbolje da se ukloni malo od kuće. Pa tako je i uradio. Kazao je domaćima da ide; ide, veli, jedno, da se posle silnih briga odmori i razonodi na nedelju-dve dana tamo na čifluku, a drugo — vreme je da se, veli, i ta deca malo oslobode i iziđu među svet, jer eno blagočestivi tutori i odbornici opštine turekovačke već treći dan kako se vuku sve sredinom sokaka (već im se i šegrti smeju gledajući ih kako spadoše s nogu!) tražeći Manu kujundžiju da mu isplate i dignu poručena kandila, kadionicu i petohljebnicu, pa nikako da ga nađu: nema ga, kao da je u zemlju propao...


ZONA ZAMFIROVA - Sremac, Stevan