Zmaj i aždaha
Soko prosi u vile đevojku,
Na Zvijezdi visokoj planini,
Prosio je dvije godinice,
Kad nastade treća godinica,
Tadaj soko isprosi đevojku,
Kad siv soko isprosi đevojku,
I dade joj prsten i jabuku,
Na prstenu svadbu odgodio:
»Svadba naša za petnajest dana,
Dok ja dođem na Soko planinu,
I pokupim kićene svatove,
Sve svatove sive sokolove,
A prvjence zlatne golubove,
Dobre konje široke ljeljene,
Pak ću tadaj po đevojku doći.«
Kada soko isprosi đevojku,
Pođe soko svom bijelu dvoru,
A za njime svasti pristanule,
Mlade svasti i stare punice,
Sve bijele iz planine vile,
Dok darova svasti i punice,
Mlogo soko blago potrošio,
N>emu vele svasti i punice:
»O naš zete, siv zelen sokole,
Kada staneš kupiti svatove,
Nemoj vodit maline svatova,
Jer su mloge strašive planine,
Oće svati dugo putovati,
Đevojka je odviše lijepa,
Bijelo je odgojila lice,
Kajno žarko na istoku sunce,
Bojati se svatim' i đevojci.«
Kad sokola vile sjetovaše,
Sjetovaše, pa ga ispratiše,
Ode soko zavičaju svome,
Kad on dođe na Soko planinu,
Sretoše ga sivi sokolovi,
I ostale 'tice sokolice,
Te ga ljube u bijelo lice,
Uzeše ga za bijele ruke,
Odvedoše na bijelu kulu,
Za punu ga sofru posjedoše,
Crveno mu vince poslužiše,
Poslužiše vino i rakiju,
Sa zlatnijem čašam u rukama,
Kad sokolu poslužiše vince,
Stade njima soko kazivati,
Đe je krasnu curu isprosio,
Isprosio iz planine vilu,
Pa sad valja kupiti svatove,
Sve svatove sive sokolove,
A prvjence zlatne golubove,
Dobre konje visoke ljeljene.
Kad to čuše 'tice sokolice,
Od radosti 'tice zapjevaše,
Od veselja kolo uhvatiše,
Načetvero kolo rastaviše,
Načetvero i na devetero,
Jer je vila kitna za sokola.
Kada 'tice radost učiniše,
Pak počeše kupiti svatove,
Knjige pišu na četiri strane,
Sabiraju svate izabrane,
Sokolova hiljadu svatova,
A prvjence zlatne golubove,
Pod njih konje visoke ljeljene,
A jedeke zelene košute,
Sve na njima uzde pozlaćene,
I pletene zlatne abaije,
Pod njim' sitne kite žuberkaju,
Sitne kite na četiri strane;
Što je ljeljen konjic pod đevojkom,
Sva na njemu zlatna abaija,
S obje strane do zelene trave,
Zlatne kite pale niz kopite,
5Kuberkaju sitne tetreike,
Sve po njima dragi kamenovi.
A na sapim' sjajni mjesecovi,
Na prsima Danica zvijezda,
To je, brate, od dragog kamenja.
Pri tom svati vide putovati,
Usred noći kajno usred dana.
Radost čini sokolova majka,
Kad kićene sakupi svatove,
Taman kitne svate sakupiše,
Dok evo ti knjige šarovite,
Od gospoje đevojačke majke:
»O moj zete, soko 'tice siva,
Kad povedeš kićene svatove,
Kitne svate kitom zakićene,
Obnoć hajde, a obdan počivaj,
Dok prođete visoke planine,
Ti imadeš drage kamenove,
Vide svati noći putovati,
Pak vas niko neće ni viđeti,
Jer su vile tako naučile,
Da im svaki ne gleda svatove,
To će biti bolje za svatove.«
Kad sokolu tak'a knjiga dođe,
Svate skupi, opremat se pođe,
Kako pade za goricu sunce,
Razviše se krstaši barjaci,
Sve od suha ispleteni zlata,
Pak pođoše svati putovati,
Kad bijahu kroz višu planinu,
Razasja se gora i planina,
Od svatova i od sokolova,
Od bisera i dragog kamenja,
Bi ti reko i bi se zakleo,
Usred noći da ogrija sunce,
Bog im dade i sreća od Boga,
Sve planine zdravo prelaziše,
Ravna polja nogam' pregaziše,
Dok dođoše tamo na planinu,
Na Zvijezdu visoku planinu,
I vile ih dobro dočekaše,
Tu svatovi noćcu zanoćiše,
Zanoćiše, pak je prenoćiše.
Kad ujutru bijel dan osvanu,
Tadaj svati konje opremiše,
A đeveri lijepu đevojku,
Tu svatovi danak predaniše,
Dok đevojke vilu opremiše,
Kada pade za goricu sunce,
Svi svatovi na noge skočiše,
Razviše se krstaši barjaci,
A sijnuše dragi kamenovi,
Bi ti reko i bi se zakleo,
Usred noćce da ogrija sunce,
Kad pođoše kićeni svatovi.
Preko rosne gore i planine,
Sve planine zdravo pregaziše,
Obnoć idu, obdan počivaju,
U planini i gori zelenoj,
Kad bijahu na Kaldak planinu,
Niz Kaldaka svati zagaziše,
Razasjala kaldačka planina,
Usred noći kajno usred dana,
Kad stigoše na jednu poljanu,
Na poljanu do vode jezera,
Opazi ih nesita aždaha,
Pa poleće drumom širokijem,
Te dočeka kićene svatove,
A kak'a je nesita aždaha,
Spored jela' izdignula glavu,
Iz glave joj studen vjetar puše,
Kad viđeše kićeni svatovi,
Svi svatovi sivi sokolovi,
I prvjenci zlatni golubovi,
Pobjegoše u goru zelenu,
Preko gore kroz jelovo granje,
Ostaviše lijepu đevojku,
Uhvati je nesita aždaha,
Odvede je do vode jezera,
Pak je skide sa konja golema,
Posjede je u zelenu travu,
Koliko je srdito skidaše.
Burundžuk joj zlatan razdiraše,
A bijelo lice otkrivaše,
Stoji piska kićene đevojke,
Na zemljici i zelenoj travi,
Kajno ždrala u maglenoj tami,
Aždaha joj konja prihvatila,
Proždrije ga kod vode jezera,
Pod opremom i pod abajijom,
Prepade se kićena đevojka,
Pak pociknu kao ždrao ljuti:
»Jao meni, moja mila majko,
Da je tebi stati, te gledati,
Šta je noćas od đevojke bilo.«
Al' zaludu, vila ne čujaše,
A to začu zmaj ognjen junače,
U planini na jelovoj grani,
Kad pogleda do vode jezera,
I ugleda đevojačko lice,
Đe se sjaji kajno žarko sunce,
Kajno gorska iz planine vila,
Oko n>e se aždaha savila,
Kad to viđe zmaj ognjen junače,
Zmaj poleće sa jelove grane,
Krila razvi na četiri strane,
Iz krila mu vatra sipa živa,
Sasipa se niz jelove grane,
U jelike zapaljuje grane,
Koja pada na zemljicu crnu,
Sve po zemlji zapaljuje travu,
Pak doleće vodi i jezeru,
A đevojku prihvati za ruku,
Odmače je u zelenu travu,
Pak udari na aždahu ljutu,
Dočeka ga nesita aždaha,
Pak stadoše mejdan dijeliti,
Sad da ti je stati, te gledati,
Silna boja i strašna mejdana,
Zmaj ognjevit, a aždaha ljuta,
Iz aždahe vihor vjetar puše,
A od zmaja maven plamen suče,
Spodbiše se u bijele zube,
Nosiše se tri-četiri sata,
Kad je danku oko podne bilo,
Zmaj ognjevit osvoji aždahu,
Pak je zakla kod vode jezera,
I baci je u vodu jezero,
To da ti je stati, te gledati,
Kud su bojni mejdan dijelili,
Dijelili četiri sa'ata,
Polomili zelenu goricu,
Popalili po zemlji travicu,
Zmaj ognjeni kad dobi junaštvo,
Baci guju u vodu jezero,
Pak se vrati lijepoj đevojci,
Đevojčici iz planine vili,
A vila je na noge skočila,
Objema ga rukam zagrlila,
U bijelo lice poljubila,
Te ovako njemu govorila:
»Blago tebi, zmaj ognjen junače,
Bog ti dao i ko te rodio,
Kad si tak'i junak na mejdanu,
Ja sam čula đe govore vile,
Kad su prije na sastanku bile,
Da nad zmaja ne ima junaka,
Prije čula, a danas viđela.«
Zmaj ognjeni tu se odmorio,
Pak na tanku jelu iskočio,
Te sabira po gori svatove,
Sve svatove sive sokolove,
A prvjence zlatne golubove,
Dobre konje visoke ljeljene,
Kada stade svate sabirati,
Sve junaci kape pogubili,
Dobri konji sedla polomili,
Sokolovi krila umorili,
Bježeć' noći gorom i planinom,
A jedeke konje pogubili,
Barjaktari džide polomili,
A čauši balte pogubili,
Zmaj ognjeni svate iskupio,
Iskupio, pa ih prebrojio,
Junacima pak je ponovio,
Što je koji bježeć polomio,
Konjicima konje osedlao
Barjaktarim barjak pozg .tio,
A čaušim balte pogradio,
Đevojačko ruho sakupio,
Pak pođoše gorom i planinom,
A prati ih zmaj ognjen junače,
Dok pređoše četiri planine,
Do sokola visoke planine,
Kad dođoše na soko planinu,
Tu svatovi kitni zapjevaše,
Đe bijelu vilu dovedoše,
I sokola vilom oženiše,
Svadba bila za petnajest dana,
Sve okreću kolo na četvero,
Na četvero i na devetoro,
Kad iziđe petnajest danaka,
Svaki ode zavičaju svome,
Zmaj odleće brdu uz planinu,
A za njime snaha pristanula,
Snaha mila iz planine vila,
Te đevera svoga darovala,
Koji joj je izbavio lice
Od proklete nesite aždahe,
Svog đevera dobro darovala,
Perjanicom zlatnom zakitila,
Niz bedru mu sablju objesila,
Sva u suho zlato zakovata,
Koja reže šipke od čelika,
Prosijeca pancijer košulju,
Koji nosi pancijer košulju,
A na glavi ćasu od čelika,
Ta kak'a je sablja dimiskija,
Da udari ćasu po perčinu,
Na učkur bi kriva isplivala,
K'o što su je vile sakovale,
Britka sablja ljuta dimiskija,
Po balčaku dragi kamenovi,
A sa strane sjajni mjesecovi,
Na njoj vila ime ulisala,
To je ime zmaj ognjen junaka,
Rad spomena i zmajskog junaštva.
Tu se oni dobro darovaše,
Darovaše, pak se rastadoše.
