Zla svekrva
Snutak snuje gospa Pavlovica,
Uz nju stoji zava i svekrva.
Za malo je velik vetar puno;
Pa zamrsi Pavlovici snutak,
Sedamdeset i sedam lakata. 5
Ljuto cvili gospa Pavlovica
I zaklinje svoju svekrvicu:
„Svekrvice, mila moja majko!
Zaklinjem te svetim Aranđelom;
Nemoj kazat gospodinu Pavlu, 10
Da sam jadna snutak zamrsila!”
Kad to čula njezina svekrva
Ona se je jako naljutila,
Pa govori Pavlovoj gospoji:
„Kujo kučko, mlada Pavlivice! 15
Zašto si se išla udavati?
Kada ne znaš snutak osnovati?”
Ljuto cvili Pavlovica mlada
I govori svojoj zaovici:
„Zaovice, po Bogu sestrice! 20
Zaklinjem te svetim Aranđelom;
Nemoj kazat gospodinu Pavlu,
Da sam jadna snutak zamrsila, -
Daću tebi, gerdan ispod vrata
I daću ti svilenu maramu 25
I daću ti dva zlatna prstena,
Dva prstena od dragog kamena.
I daću ti sedam stotin lakti
Ubjeljena, uređena platna,
I daću ti svojega alata; 30
Koji ima krila sokolova -
Brže leti, nego lastavica!”
Nasmija se mlada zaovica,
Pa govori snaši Pavlovici:
„Kako reče moja stara majka - 35
Onako ću i ja svedočiti”.
Al eto ti gospodina Pavla;
Al govori ostarela majka:
„Oj, moj Pavle, moje drago čedo!
U za si se časak oženio - 40
Danas ti je snutak zamrsila,
Sedamdeset i sedam lakata,
Tvoja ljuba, ta moja snašica.
Za što se je kuja udavala,
Kada ne zna snutak osnovati.” 45
To svjedoči mlađana sestrica.
Naljuti se gospodine Pavle, -
Pak on ide na gornje čardake,
Pa se ljuti ia svoju ljubovcu:
„Gospo moja, Pavlovice mlada! 50
Šta si danas uradila jadna?
Koliko si zamrsila snutka?”
Ljuto ciknu gospa Pavlovica,
Ljuto ciči i bugari glasno;
Pa se stade njemu preklinjati. 55
Al je Pavle srca nemiloga;
Al je Pavle ne ćede slušati;
Nego trže nože od pojasa -
Odsječe joj do lakata ruke;
Još je svati nožem više pasa, 60
Kako je nju lako udario
Sa crnom je zemljom sastavio,
Na nožu joj čedo izvadio,
Da je žensko ne bi ni žalio;
Veće muško žalosna mu majka. 65
Uze djete u bijele ruke,
Pa ga baca na krioce majci: -
„Na ti majko zelenu jabuku;
Koju čeka devet godin dana;
Pa joj njesi dozoreti dala. 70
Sad je nosi po svem bjelom svjetu,
Pa ti kazuj po svjetu junakom;
Što nevjera od svakoga radi!” -
To izreče, pak onda poteče,
Pa poteče na gornje čardake: 75
Te on kleca kod mrtve ljubovce
I moli se Bogu jedinome
I moli se svetom Aranđelu,
Aranđelu svom krsnom imenu,
Da mu prosti preveliku grotu; 80
Đe sasluša nenavidnu majku.
Al na čudo - čudo se porađa:
Mrtva ga je ljuba milovala,
Mrtva su se usta otvarala,
Mrtva usta gospe Pavlovice 85
I ovako jesu besjedila:
„Oj, Pavle moj, moj premili druže!
Oj, moj Pavle, vjero i nevjero!
Sve ti bilo od Boga prošeno,
Samo nemoj na me zažaliti 90
I svekrvu, našu staru majku,
Nemoj za to, Pavle pogubiti
I nemoj je za to progoniti -
Bog jedini sudiće iam pravo!”
Kad to reče mlada Pavlovica - 95
Presta ona Pavla milovati,
Mrtva su se usta zaklopila
I ona je za vječno usnila.
Kad to viđe gospodine Pavle,
On se jeste vrlo začudio; 100
Pa poteče svojoj staroj majci;
Ali majka već po svjetu baza,
U naramku nosi mrtvo čedo,
Mrtvo čedo sina Pavlovoga
I kazuje po svjetu junakom; 105
Što nevjera od nje uradila.
Bazala je baš dugo vremena.
Neki vele: do svog sudnjeg danka.
Pavle ljubu ljepo saranio
Po adetu srpskom i rišćanskom; 110
Kako valja i treba junaku.
A jer mu je ljuba oprostila,
Njega j dobra sreća poslužila,
On se kašnje opet oženio
I lijep je porod zadobio: 115
Dvije ćeri i četiri sina
Za junaka najlepšeg naroda.
Vala Bogu koji tako dade!
