Zla maćeha

Bio nekakav čovek vrlo bogat i imao zlu i preopaku ženu s kojom se drugi put vjenčao, a imao je od prve žene samo jednu šćer blagu kao andio, dobru kao kruh, da joj u onome mjestu nije druge bilo, a pri tom bijaše i lijepa kao vila od gore, visoka kao jela, a tanka kao šibika, a rumena kao jabuka i u licu bijela kao gorski lijer. Ali vrag koji vazda o zlu nastoji, potakne ovu maćehu da nije mogla svoju pastorku koliko krv na očima viđeti, i mnogo bi je puta šćela ubiti ili đe obestrviti da je od svoga muža smjela. Jednom dođe zapovijest od cara da svaki ko pušku nosi ide na vojsku, te pođe i ovi čoek, i kad je htio krenuti dozove svoju ženu i zakune je svakijem kletvama da mu čuva šćer da joj se ne bi što dogodilo doklen se on s vojske vrati; i ona mu se kučka zakune i obeća da će je ljubiti i čuvati kao svoje dva oka u glavi. Kad muž njezin otide, ona ti bogme u ta isti čas dozove sluge i naredi im da sjutra zorom odvedu ovu sirotu đevojku kao u prošetnju u jednu obližnju goru, i kad je u goru uvedu, da je zavedu stramputicama i zbande od puta neka je ubiju i njezine dvije ruke osječene do iza šaka i srce da joj donesu, a ako ovo ne donesu, reče im i zaprijeti da će ona to od njih mjesto pastorke uraditi. Ujutro u prosvitanje ustanu sluge i priprave se na put, i otidu te probude đevojku kazujući joj da im je gospođa njezina maćeha naredila da je vode u prošetnju, na koje ona sirota ne znajući šta joj se pripravlja dobrovoljno pristane i šnjima se uputi. Kad dođu u nekaku gustu šumu zavedu je kako im je ona bezdušnica naredila, svežu je za jedno drvo i hoćahu je ubiti, ali je stade piska i videći da je prevarena počne moliti, plakati i zaklinjati da je ne ubiju, ali kad joj oni kazaše kako im je zapovjedila gospođa i da drukčije ne smiju vako da obadva glavom plate, onda im ona opet reče: "Ah nemojte me ubiti, a proste vam moje ruke, evo ih posijecite, a i srce bih vam svoje dala kad bih znala da bih bez njega mogla življeti." Ražali se slugama te joj samo ruke osjekoše a za srce dogovoriše se da odgovore gospođi da su ga putem izgubili, i tako se natrag vrate a nju nesretnjicu onako ostave samu u pustinji bez ruka i bez i česove pomoći. Kad doma dođu, jave gospođi kao što su se dogovorili i ona ih obdari. Ali Bog kao Bog – hvala njemu i slava! – u oni čas u koji su njojzi ruke osječene, učini te ocu njezinu dođe u snu nekakav čoek i reče mu: "Vrati se doma ovaj čas, jer je tvoja šćer život izgubila po zapovijesti tvoje bezbožne žene, nego traži u vojsci crna konja bez biljega, bijelu bedeviju bez biljega, ata vrana prijed nejahana i ždrebnu kobilu, i od svakoga uzmi po tri dlake repne, izgori na oganj, pa onijem prahom pospi rane svojoj šćeri, te će odmah biti kao što je prijed bila." Kad se probudi nesretnji otac, vas zabunjen nađe sve kako je snio i trči trkom doma. Kad doma upita ženu za šćer, ona mu odgovori da je negđe odbjegla i da ne zna đe je, no on skoči na nju i na sluge govoreći ako mu ne kažu đe mu je šćer da će ih sve sabljom iskomadati. Žena aša te aša, a sluge bogme prepanu se i sve jedno po jedno kažu što je i kako je bilo, te on zapuči pred sobom dvije svoje sluge s golom sabljom u ruci, a oni pred njim kazujući mu put dođu u onu goru, kad li nađu đevojku više mrtvu nego živu, nešto od muke bez ruka, nešto od gladi i samotinje a nešto od straha. Pošto je otac viđe zaplaka se pa pade nad njom, i videći je bez ruka posu je onijem prahom od repova konjskijeh, te ona oživlje u oni čas i druge joj ruke iznikoše – ne od mesa, nego od suhoga zlata. Tada on svoju zlatnoruku šćer odvede doma, a ženu priveže konjma za repove i naredi svojijem slugama te je tako odvuku do onoga mjesta đe su mu šćeri ruke osjekli i onđe je konji raskinu, te pasju dušu ispusti.

Izvor

• Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 130–132.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.