Žnjetvu žnjela snaha sa đeverom,
Kako koju narukvu žnjejaše,
Svaku snaha na đevera baca
Od milosti i više ljubavi.
Ona misli, niko je ne vidi, 5
Al' je gleda mila zaovica,
Pa utrča u bijele dvore,
Pa doziva svoju staru majku:
„O Bogu ti, moja stara majko!
„Kaži mene bilja od omražja, 10
„Da omrazim snahu sa đeverom.“
Njojzi viče ostarala majka:
„Muči šćeri, dugo jadna bila!
„Kuda će ti i sreća i duša,
„Da omraziš snahu sa đeverom? 15
„Kad ti stečeš miloga đevera,
„Milij' će ti i od brata biti.“
Đevojka se ražljutila teško,
Jedva čeka, da joj noćca dođe;
Otrov snahi vodom doranila, 20
Pokrila je po kuli konope,
Da joj bratac vode ne zafati.
Pa kad snaha u dvor ulazila,
Dava otrov u zlatnu fildžanu:
„Na ti, snaho, napij se vodice, 25
„Ljuto si mi trudna i umorna.“
Birdem popi, birdem je umrla,
Nju mi žali mlađahni đevere:
„Bog t' ubio, moja mila sejo!
„Ti ne stekla nikad sreće tvoje! 30
„Niti stekla ručnoga đevera!
„Kad ga stekla, očim' ga ne vid'la!
„A duša ti raja ne viđela!“
Srpske narodne pjesme iz Hercegovine (ženske), za štampu ih priredio Vuk Stef. Karadžić, (Troškom narodnijeh prijatelja), u Beču, u nakladi Ane udove V. S. Karadžića, 1866., str. 147-148.
Srpske narodne pjesme, skupio ih i na svjet izdao Vuk Stefanović Karadžić, knjiga peta, u kojoj su različne ženske pjesme, državno izdanje, Biograd, Štamparija Kraljevine Srbije, 1896, str. 556-557.
