Zlatija/2
2 pojava
Aiša i Nurihanuma
AIŠA (mlado djevojče (16—18 godina) dolazi, i na okruglom tabaku-poslužavpiku donosi ibrik s kahvom, jednu srebrnu posudu za šećer, jedan fildžan sa zarfom i jednu čašu šerbeta i to sve stavlja pred Nurihanumu): Mnogo si čekala, hanuma, ama nemoj da se srdiš, nijesam mogla prije. Pobojah se, da mi ne izađe sabah iz vakta, pa dok sam klanjala...
NURIHANUMA (popivši šerbe): Ne srdim se ja, Aiša, kćeri, neka si ti klanjala! Preći je namaz božiji nego moja kahva! A je li usto Alija? AIŠA (izmaknuvši se korak-dva natrag i s lijevom rukom na prsima): Jes', eno ga... (pokazuje rukom na jednu stranu bašče)... pod odrinom, gdje klanja sabah.
NURIHANUMA (meće šećer u fildžan i točeći kahvu): Jesi li njemu ispekla kahvu?
AIŠA: Jesam, hanuma! Sad sam mu je baš odnijela.
NURIHANUMA (srče kahvu): Dobro, dijete moje, a sad hajde, pa spremaj kuću.
AIŠA (ide dva tri koraka natraške, a potom se okreće i otrča u kuću).
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Osman Đikić, umro 1912, pre 112 godina.
|