Zidanje Visokih Dečana
Vino pije srpski kralj Stevane
U Prizrenu, Svome Carigradu
A sa sinom svojim, car Stepanom.
Vino piše slavno govoriše:
Sve o carstvu i njinu gospodstvu,
A kako će bolje carovati,
Carovati i gospodovati.
Al' govori silni car Stepane:
"O moj babo, srpski kralj Stevane!
Odi, babo, da se dijelimo:
Jer ne možemo oba carovati,
Carovati i gospodovati!
Razdvojimo na Prizrenu carstvo,
Podvojimo carstvo i gospodstvo,
Podvojimo sedam kula blaga,
Podvojimo zemlje i gradove,
Podvojimo lafe i timare."
Al' govori srpski car Stevane:
"Zašto, sine, da se dijelimo?
Šta s' u carstvu poželeo, sine?
U čestitu domu Nemanjića
Dosta carstva, dosta i gospodstva,
Dosta piva, dosta i jestiva!
Ako si se slakomio, sine,
Ti da uzmeš na Prizrenu carstvo,—
Na poklon ti carstvo i gospodstvo!
I na poklon zemlje i gradovi,
I na poklon sedam kula blaga,
I na poklon narod Srbadija!
Na poklon ti i zemlja Bugarska,
Na poklon ti i Makedonija,
Crna Gora, pa i Albanija;
Na poklon ti i Srijem i Bosna,
I Primorje, pa i Dalmacija!
— Od toga ti ništa tražit' neću;
No ti Božji amanet ja dajem:
Čuvaj narod kao svoju glavu,
Da ti svoju ne izgubiš dušu.
Đe god nađeš crkve obaljene,
Svud' ostavi od careva blaga,
Da se grade prebijele crkve
I podižu sveti manastiri.
Đe god nađeš vodu u planini,
Svud' ostavi od svojega blaga,
Da se voda vodi iz planina
I dovodi, sine, u šehere,
Da je piju bolni i nevoljni,
Da ugodiš svetoj volji Božjoj,
Da te narod svagda blagosilja.
Kad god gradiš kakvu zadužbinu,
Sve namenjuj za svojega zdravlja
I za zdravlje i za svoju dušu,
Kao što su prvi Nemanjići.
— Od svega ti ništa tražit' neću,
Tek poklon' mi to selo Dečane,
Ta Dečane više Istinice,
Kod studene kod vode Bistrice,
Među Peći među Đakovicom:
Hoću, care, manastira gradit'.
I poklon' mi sedmu kulu blaga:
Da uz crkvu i konake gradim,
Da se narod ima gde skloniti."
Kad to začu silni car Stepane,
Od zemlje je na noge skočio,
Kapu skida, do zemlje se svija,
I pred ocem zemlju poljubio,
Poljubi ga u skut i u ruku,—
Suze roni od velje radosti:
"Gradi, babo, čestito ti bilo!
Gradi crkvu, kakvu ti je drago:
Nemoj naše zažaliti blago."
Al' govori srpski kralj Stevane:
"Hoću gradit' bela manastira,
Temelj ću mu od srebra graditi,
A direke od bela karlovca,
A pokrit' ga žeženijem zlatom;
Da je visok, da ga višeg nema,
Da je sjajan, da ga lepšeg nema,
Da ga nigde u svijetu nema;
Nek se znade carska zadužbina:
Nek se znade e smo carovali!"
Kad to čula sestrica Jelena,
Tri puta se pred bratom preklanja,
Ljubi njega u desnicu ruku,
Pa je njemu tiho besedila:
"O moj brate, srpski kralj Stevane,
Nemoj takvog manastira gradit'
Ne kazuju l' knjige staro-stojne:
Hoće Turci preuzeti carstvo;
Neće ni se održati crkva,
Održati u turskome carstvu!
Hoće Turci razvaliti crkvu,
Pokupiti srmu i pozlatu:
Od srme će rahtove graditi,
Te kititi konje sedlenike;
A od zlata bulama đerdane,
Ter kititi svoje verne ljube.
No ti gradi bela manastira:
Temelj gradi od studen-kamena,
Od mermera belo džeferasta,
A direke od bela mermera;
I pokrij je teškijem oolovom,
Jer to Turci ni gledati neće;—
Tako će se održati crkva,
Održati u turskome carstvu.
U njoj će se pevat' liturđija
I kupit' se narod Srbadija."
Tako kralju gradi manastira,
Manastira nasred Metohije,
Te sakupi hiljadu majstora,
On ga gradi za sedam godina;
Temelj gradi od studen-kamena,
A direke od belog mermera,
I pokri ga teškijem olovom,
Te je viši, da ga višeg nema,
Našara ga, da lepšeg nema!
U njemu se peva liturđija
I kupi se narod Srbadija.
Kako tadar, tako i danaske!
I pevala za dugo, za mnogo!
Izvori
[uredi]- Bratstvo br.2 (1888)