Zet u punicama
Vjeri se jedan vrlo mršavi i u licu blijedi mladić, a pri tom i vrlo fališa. Imao je jednoga slugu kojega je naučio, da kad gođ bi se on što pred kim falio o čemu, da on vazda pomaže mu polagivati, i reče više nego što je on rekao. Pođe jedan put u punice i povede sobom polažicu, kad tamo dođu, dočeka ih punica, i po večeri počne joj se zet faliti, kako on umije dobro našku knjigu, a sluga mu doda: "Umije nebore i Latinsku, te da znate kako!" Dalje stane se zet faliti, kako ima više od deset krava i volova, a sluga reče: "Ima vaistinu i dvadeset." Dalje reče, kako može na godinu od osam krastavaca dobiti trideset cekina, a sluga potvrdi: "Može, i preko šezdeset, duše mi i obraza." Najposlije reče, da može najvišega konja preskočiti, a sluga reče: "Može, poštenja mi moga, i dva jedan uz drugoga." Slušala punica to i dičila se, pa zapita zeta: "Za Boga, što si tako blijed i žut u obrazu?" A zet odgovori: "Ovo mi se samo u ljeto dogodi", a sluga potvrdi: "Jest, vjere mi moje, i u ljeto i u zimu vazda jednak." Na to se vjerenik ražljuti, pak mu reče: "Muči, ničij sine, ako si sve dosad istinu govorio, tu si najpotonju slagao."
Izvor
[uredi]- Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 285–286.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.
|