Zet punicu naučio pameti
Neki čovjek imao vrlo opaku ženu, sa kojom je rodio jednu ćer. Žena je sve protiv volje svoga čovjeka radila, pa uz prkos njemu, ni ćeri svojoj nije dala ništa raditi. Kad djevojka naraste do udaje, počnu je mnogi zagledati i prositi. Između ostalih prosaca, dođe jedan.
Zaprosi curu od oca joj, našto ovaj rekne: „Brate u mene je zla i nevaljala žena, pa mi ni ćer ničemu naučila nije, nego, ako ti baš oćeš nju, dođi mojoj kući i zaprosi curu. Ja ću kazati da ti je ne dam; ali će ti je moja žena, uz inad meni dati“. Prosac po običaju dođe i zaprosi je, našto otac reče: „ja ti je ne mogu dati“ ! A žena će: „ja ti je na protiv dajem“, — i tako ovaj isprosi je i odvede. Taj njihov zet bio je samac i težak, pa polazeći jedan dan na njivu da ore u mjesto da ženi zapovjedi, šta joj sve raditi valja, on uzme sikiru i počne joj ovako govoriti : „oću da mi kuću počistiš, vode doneseš, ručak zgotoviš i t. d. — Žena po odlasku njegovu počne misliti : „kome ovaj to sve govori, sikiri ili meni“? pa se opet predomisli i rekne: „baš je sikiri govorio“! eto mu je, neka ga ona i posluša“! — Kad čovjek dođe u veče kući, i zateče svoju ženu na krevetu onako, kako ju je i ostavio, rekne joj: „ne čudim se ženska glavo sebi, što vazdan bih gladan, nego li, kako ti može vazdan sjediti na jednom mjestu a da ni s kreveta ne sađeš?!“ A ona mu odgovori: „ja sam sita, jer sam se s kreveta svukla, pa sebe natukla i opet se na krevet navukla!“ Čovjek uzme onu sikiru, pa ženu lijepo s njom izdeveta i tako ostane do u jutru.
Kad drugo jutro pođe na njivu, opet sikiri svojoj progovori one riječi, koje i prošlog dana, dok mu se žena dosjeti, da on to sve govori njoj, i sve svrši rano, pa mu i ručak donese ranije na njivu, i tako postane radina i valjana žena.
Kad neko vrijeme prođe, stane joj se i mati u pohode spremati kako je bolje mogla i dođe ćeri. Pred nju niko izaći nije ćeo, nego li čim stiže pred kuću, zet dočeka punicu, pa mjesto u kuću da je odvede, on je odvede u košaru, pusti vola garonju, pa mjesto njega sveže staru kraj jasala, i položi joj slame, i zapovjedi, da mora jesti. Zet joj u veče zaspi ranije, a kći kradom otide u košaru, pa rekne materi: „šuškaj mati, ako Boga znaš; jer ako on dođe ubiće te!“ Sjutra dan u mjesto garonje, zet ufati punicu u plug i naćera je, da vuče i ore. I tako jadna stara moradne sa ostala tri vola čitavu sevtu raditi; poslije toga pusti je, i ona sirota uteče kući. Čovjek je obaspe s pitanjima: „šta uradi ženo, ako Boga znaš?“ na koje ona odgovori, da joj je kod zeta bilo vrlo lijepo, i da je i njega (punca tasta) pozdravio, da mu odma dođe. Žena je mislila čovjeka prevariti, pa ga zorom naćera da zetu ide. Kad zet ugleda punca, obraduje mu se, izađe mu na susret i ugosti ga svakom časti i đakonijom čitavu evtu, pa poslije i njega otpusti kući. Žena ga ugleda i izleti pred njega pa ga stane pitati : „kako ti je bilo?“ a on joj se pohvali sa zetovijem dočekom. Ona mu nećedne vjerovati, nego poteče, da vidi vrat, je li mu garav od jarma misleći, da je i on orao, pa mu rekne: „ako si ti pozubio sve, što sam ja uzorala, e baš naopako!“ i sve mu ispripovijeda što je s njom bilo i tog časa postane bolja, vrednija i valjanija.
Zabilježio:
St. N. Davidović
Reference[uredi]
Izvor[uredi]
- Bosanska vila, godina III, broj 5, Sarajevo, 1. mart 1888, str. 77