Zaljulja se mostarska munara,
potrese se mostarska ćuprija,
mujezini učit’ prestadoše,
zašutješe softe u medresi,
kad zapjeva Lak'šića Zlata. 5
Odjekuje po kršnu Mostaru,
pa niz luke i niz kadiluke.
Svak se divi Lakišića Zlati,
ponajviše do tri mujezina.
Karala je ostarjela majka: 10
— Zlato šćeri, da od boga nađeš,
jedna pjesma, stotinu harama!
Kad te čuju do tri mujezina,
uhvate ih derti na munari
pa ne uče namaskog ezana, 15
već slušaju tvoju pjesmu, Zlato.
Nemoj, Zlato, činiti harama,
nemoj šćeri, prokleće te majka!
Progovara Lakišića Zlata:
— Ne kuni me, moja mila majko! 20
Ja ne pjevam porad mujezina,
nit’ softama dertove razbijam.
Ja ne činim božjega harama,
već ja svoje kahare razbijam.
Kad zapjevam s Luke na Carine, 25
pjesma ječi do carske tabije,
do onijeh carskijeh nizama.
Međ’ njima je gondže Mehemede.
Kad začuje pjesmu na tabiji,
on se sjeti svoje jauklije, 30
jauklije Lakišića Zlate,
što ga čeka tri godine dana,
dok joj Meho iz askera dođe.
Kad me sluša gondže Mehemede,
njemu lakši carski aisker biva. 35
Sait Orahovac: Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine. Sarajevo: "Svjetlost", 1968. (Biblioteka Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine), str. 777-778.
