Zar da se bojim?
Zar da se bojim oštra andžara,
Zar da me plaši dušmanski broj?
Kad srpsko koplje, porjekla stara,
Odolje vazda navali zloj.
Zar da mi ruka malakše sada
I da mi klone junačka moć?
Zar da mi ponos uzvišen pada
I srpsko nebo sakrije noć?
Zar mirne duše da sada slušam,
Premile braće okova zvek?
Zar mojim kopljem da ne pokušam
Raskinut' lance, pružit' im ljek.
Kunem se, kunem vrh moga mača,
S kojim je sjeko Miloš i Jug:
Da ne ću slušat' bratinskog plača,
Jer to je za me najveći dug.
Milo Jovović, „Golub“, broj 19. i 20., u Somboru, 15. decembra 1908., str. 302.-303.