Pređi na sadržaj

Zarobljen Crnogorac od vile

Izvor: Викизворник
Petar II Petrović Njegoš
Vikipedija
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom:


Zarobljen Crnogorac od vile
Pisac: Petar II Petrović Njegoš



* * *


Jednu veče, ka obično čoban,
zaspim pod list i osjenku bukve,
više tora 6'jelijeh ovacah.
Kod men' blizu nigđe nikog nema
do drug vjerni šarka šestopetka
s dvije male i s dugačkim nožem.
Nju pokraj se, i pružim se leći.
Dugo ležah, al' zaspat ne mogu.
Mislim: što je? Na krajinu nisam
da mi nesan kažuje zlotvore.
Zvižnem vsima, da što drugo nije.
Oni pet šest svud oblete vjerno;
viđu na njih i po laju znadem
da zlotvora nema oko tora.
Uzmem gusli, načnem pjesnu pojat.
Nju pojući, čujem oči teške,
na desnu se, sretnju, nagnem stranu,
prevari me san, no gvozden, malo.
Probudim se, ali sanjiv teško.
Šarku stavim uz rame lijevo,
dvije male s nožem u pojasu.
Pred zoru je, i tišina mrtva;
glas ničemu čut ne mogu umnu,
dosim vjetru đe trepeće liste,
zlatokrilke pjesnu nad cvijećem,
blek ovčice i jagnjeta mlada,
jošt i polet s Lovćena sokola
za zelenokrilom jarebicom.
Al' sve nešto mirovat ne mogu,
no mi perčin podiže kapicu.
Obratim se krsteći k istoku,
da pogledam viđet li đe sunca:
sunca nema, al' je zora bistra
i plam zrakah istok zapalile,
sabile se tame na zapadu.
Dugo gledeć, načnu lepćet krila,
zlatosjajna iznoseća cara;
načnu mi se oči dodirkati.
Zakri tamu od moga pogleda,
u seb' sali svu zvijezdah svjetlost.
Malo leteć, podiže se mnogo;
vihori ga odsvuda sretoše,
skidoše mu ognjezlatna krila,
ognjezlatna krila i aljine,
u srebro ga ognje preođeše,
pa mu b'jela svud pustiše krila.
Nače puštat v beskonečje ista,
preletu se zemlje puštavati.
No s' ja tresnem i obratim živo,
u srce me ka da nešto dirnu;
tresnem sobom i pogledam što je.
Ništa niđe ni čut ni viđeti,
al' nekakvu sladost oćutujem.
Na rosnu se sjest povalim travu.
K toru gledam: mlada mi se digla,
te mi sprema ručak i užinu;
nakraj tora pogledam livadu,
da je noću što haralo nije.
Viđet ništa, al' je izmršena,
dosim nešto kako mače riđe,
i ono se na sredinu valja.
Ha, pomislim, ono je vlasica
hitropleta te livade mrsi.
Zakon znadem jošte prađedovski
da se ona ubiti ne smije,
al' pomislim: što mi sad radimo
o čem stari ni znali nijesu
ni od straha smjeli pomisliti,
akamoli đelom učiniti?!
Riješim se i šaricu zapnem,
oko s pucem i s vlasicom slijem,
za micanik i krem o ognjilu!
Kako vazda sinu iskre žive,
svud se prospu i taban ozlate,
al' zafajdu - prah ih ne privati.
Gledam valju što se od nje radi,
al' ni zrnca u nju praha nema,
no nasuta sitnijem cvijećem.
Ha, pomislim, ovo su mađije!
I u trenuć oka laganoga
mislima mi sto preplivju babah
misleć: ova nije, nego ona
ovu bruku sa mnom učinila.
I krenem se okupit ih stare
i na sav glas svijema kazati
da se prođu šale sa oružjem,
al' će im se o glavu slomiti.
No ne pođem ni četiri kraka.
al' sve čudo više iza višep
sleće pred mnom žena sa krilima.
Nemam pera ljepotu joj kazat
ni jezika nakite imena;
šćelo bi se glas, pero slavuja,
a mastilo cvijetna rosica
da joj oblik pravo sv'jetu kaže.
Zapitam je: "Što si, koji đavo?
Prođi me se, zaklinam te svačim!
Daj mi mirno poći na torinu,
nijesam ti ništa učinio."
Pogleda me, nasmjehnu se malo,
za ruku me uze svojom nježnom,
pa mi poče tiho govoriti:
"Ne zbor' tako, Drago Dragoviću,
nisam đavo, ni tvoj neprijatelj,
većem tvoja bogom posestrima,
od Lovćena Crnogorstva vila.
Ni sad radim, ni ću ti raditi,
niti sam ti kad o zlu radila,
no o dobru svagda i poštenju."
Kako čujem ime posestrime,
padnem pred nju s plačem i s molbam
da mi prosti, ka mladu čobanu,
prestupljenje mislih i jezika.
Dobrotvorka pravde i svobode
ispravi me s ostrim poučenjem:
"Hajde, reče, kaži u kolibu
nek ti danas porednici pušte
iz torine ovce i jaganjce,
a ti kaži da ćeš nekud poći.
To izvrši, pa se k meni vrati.
No čuj dobro, Drago Dragoviću!
Mila si mi od očih mojijeh,
al' inače ak' učini išta
već ovako ka ti naređujem,
vilovni su prestrogi zakoni -
sestre će te ustrijelit strela!"
Ja pobrže strčim do torine,
kažem na nju ka mi reče vila,
pak se vratim što skorije k njojzi.
Kako dođem, ona reče: "Tako!",
pak odmaha ufati labuda
koji bješe stražar od jezera,
zauzda ga cvijetnijem v'jencem,
svega prekri zlatnom paučinom.
Ja rukama kitni v'jenac uzmem,
a labudu sjednem na ramena;
vila trepnu i hitro poleće,
labud za njom od sokola brže.
Zableštaše oči od brzine,
te ne mogu ništa vidijeti
dosim vrha visokog Lovćena
i pred sobom bogom posestrimu
đe trepeće krilma uprav k njemu.
Ne bi dugo, ka napitak vode,
doletimo u vrh od Lovćena,
nad najvišom gredom i liticom,
na široku ploču od mramora,
pred pećinom cvjećem okićenom
koju oko drugo ne pogleda
sim sokola jali gorske vile
jal' slijepca i vješta guslara.
Vila uđe u kitne dvorove,
mene reče sjeđet pred pećinom,
pred njom sjeđet dok pojanje čujem.
Malo prođe dok sta glasak zučat;
tad uljezem brže u pećinu.
Kako prođem prag i vrata iste,
povede me nešto nevidimo
i sjedne me na mjesto pogledno,
no zakrito cvijetnom zavjesom.
Kako sjednem, zavjesa se diže,
otvori se prostranstvo pećine:
tri je topa prebacit ne ćahu.
Ah, pećina zvati se ne može,
već raj mnimi đe praoci žive
jali vile i njini ljubimci.
Sva pećina sjajna i prozračna
kako bistra na mramor rijeka,
okićena svakijem cvijećem;
svaki cv'jetak sjaje ka svijeća:
izm'ješane zrake svake masti
udaraju u svod od pećine,
a od svoda jopet u rječicu
koja vraše sredinom pećine.
Od milinah gledati ne mogah
kad padahu zrake na cvjetove,
koji bjehu okita livade.
Očih pogled uši zabunio,
tere na njih čut ne mogah ništa.
Nasred iste prestol podignuti;
na njem sjedi ka božestvo neko
u ženskome licu i pogledu,
su tri vjenca nakitilo glavu.
Tu posjedim gledajuć ljepotu,
dok odjednom huknu glas pojanja
i zagrmje vojnička muzika-
Kad pogledam polje i livadu,
al' naroda niz njem mnogo ide,
u aljine obučeni b'jele.
Pećina se sva prom'jeni vidom,
6'jelijem se okiti cvijećem.
Nad narodom crven v'jenac ide,
na konje ga i mače držahu.
Kad dođoše kod sjajna prestola,
v'jenac cv'jetni brže ugrabiše
sokolovi i hitri orlovi,
staviše ga na glavu boginji.
Glednem, viđeh potpis oko v'jenca;
izgovor mu ovo pravi bješe:
"Mač i hrabrost silnoga Dušana
i valjanost Srbah vitezovah
od Bulgarah s krvlju teškom ote
v'jenac slave i njine države,
njim te mater Srbiju krunimo."
S v'jencem slave kad okiti glavu,
udvojiše s' glasi i odzivi,
slavoglasne trube i pojanja;
ime Dušan gromom se kazaše.
Ja sve sjeđah i to gledah rado.
Al' odjednom sve s' u crno viđe,
glas pojanja žalostan se začu,
sve se u plač svirke pretvoriše.
Tad zadrtim i na noge skočim,
viknem grlom što mogah najbolje:
"Što bi sada, ako boga znate?"
Glas mi istog prvog odgovori:
"Ne plaši se i ne viči tako!
U vječnost je Dušan preminuo."
Tada i ja, ka sve, načnem plakat.
Plač nestade, a veselje jopet;
veselimo s', no pola plačući.
Carica se vidi uhiljena;
u v'jenac joj pola sahlo cv'jeće.
No ne prođe nikoliko doba,
tu da vidiš strašnoga pogleda
i žalosna Srbu svakojemu!
Krv potomka velikog Nemanje
dovre prava žestokijem valom
i zanese prestol i boginju,
dvor božestva pomrači srpskoga,
a u mračni šćera sincir vile,
mjesto pjesne da kukaju tužne!
Nav'jek zađe sunce Nemanjino
od srpskoga roda i plemena.
Ah, ka s' igda upuštiti moga,
slavoljubna ruko Vukašina,
zaklat mlada vjencenosca srpska?
Stid te budi Srbinom se zvati
među sv'jetom najvjernim narodom!
Jera ubi svoga gospodara?
Zar na glavu krunu stavit šćaše
krvlju oblitom svoga blagodjeja,
s njom se dičit i vladalac zvati?
Ja sve sjedim i u mraku plačem,
dok se malo poče razviđati.
Malo mi se suze ustaviše,
dok započnem glasak vilah slušat
đe plačući malo prip'jevaju
neke boje s Turcma crnogorske,
Carskog Laza, pak i Vrtijeljke,
Mekog Dola, Kčeva i Trnjinah,
i Crnice, pa i Bukovice,
od Piperah, pa Bjelopavlićah,
i od Krusah, pa i Martinićah.
Sve poviše glasak izdizahu,
i ja srcem sve vesela stajem;
viđu v'jenac će se osušio,
al' su dva tri porasli cvijeta
iz prosute krvi Crnogorstva.
Dok odjednom, ka da munja sinu,
sva se zasja velika pećina
kako danak, no s oblačnim nebom.
Zatrubješe trube i svirale,
staše pojat pjesne od hrabrosti.
Sin Topole, ogledalo Srpstva,
početak im i pripjeva bješe.
Viđu — malo carica oživje,
Đorđe k njojzi mačem golim trči;
o maču mu v'jenac visi kitni.
Tek ga pruži da okruni mater,
omače se i nauznak pade,
u srce mu s' svoj zasadi mače,
mrtav pade i ukopaše ga.
Marsa srpskog i mladoga Feba
zakri mračna topolska grobnica.
Jopet trube, svire umukoše,
dom vilovstva potamnje srpskoga.
Ja u mahu od žalosti skočim,
dodija mi s' više to gledati,
u tri sata svu promjenu Srpstva.
Obratim se izist iz pećine,
no začujem glasak, ne znam či je.
Ja više razumjet ne mogah,
samo ove četiri riječi:
"Stid mi živjet već ne daje
kad pomislim, tužna mati,
da mi Osman zakon daje.
Ah, doklen će tako stati?"
Ja izidem što najbrže mognem
i usjednem na brza labuda;
odnese me do kraja jezera,
a otolen zdravo na torinu.
Jopet ću se molit posestrimi
da mi dade krila od poleta,
da vilovstva jopet dvore vidim,
no kada se bolje obasjaju
i kad v'jenac dobije carica,
da je gledam veseloga lica.


Pustinjak cetinski