Zavičajne radosti
| Zavičajne radosti Pisac: Gligorije Trlajić |
Vi velite da je umro Peca, slavni svirac?
„I već odsad od svirila“, rekoh braći, „čistac!”
Dakle šta će sade reһi moja lepa snaša,
Ili nježna Milica, il' rumena Neša?
Neće l' reći mladoženji: „K sebi ruke, devere,
Ti bradati injem, ruski hladni sjevere!”
Neće l' reći: „Vala, momče, nećeš mi se ožeći,
Nećeš nikad ti postelje ni snašice steći!
Ti za snašu nemilice sasma često pitaš,
A sam mi se po b'jelome vječno svjetu skitaš,
i k tvojemu neščastiju sad ni svirca nije,
A bez svirca traljavo se v'jenac ljubvi vije...“
Na ovo ja odgovaram lepotici djevi,
Mojej lepoj nesuđenoj i nevernoj nevi:
„Istinu mi govoriš da se mnogo skitam,
Da ja, jadan, zabadava za snašicu pitam.
Našto mi je snaša kad ja veće sjedim,
Zašto tako tužim i ot tuge bledim?
I ovoj je istina, lepoto devojko!
No kad bi ti znala kakav ti je Gojko,
Kako ti je mladostan mladoženja stari,
Kako ljubov kipi i serdašce žari,
Vala bi mi rekla: — ,Oprosti mi, starče!
Hodi da te zagrlim, vukodlaki jarče!
Samo mi se dobro drži za pojasom snaši,
Namigni prilj-Mati ili bratu Jaši,
Ili svircu Paji, sinu Pavla Liri,
Koji na nas iza plota vidiš kako viri.’ —
Samo neka zasviraju Molčani junaci,
Pak će nam se napuniti svi molski sokaci
Devojčica i snašica, kićenih momaka,
Posrnuće u kolo naherke i baka;
Baciće i popa čituljicu hartiju,
Visoko će za pojas on zadjeti mantiju,
I kolo će na avliji zavesti široko,
Svatovi će povikati svi uglas visoko:
„Drž' se sade, snašo, ne ševrdaj, Nevo,
Pomiči se na desno, potresaj na levo;
Sviraj, Jašo, vatreno, ponositi svirče,
Drž'-der i ti amo, prilj-Romane, striče!
Živo, braćo, živo, podvikujte haja-huj!
Mihailj-bači hegeduš serpska kola hegeduj!“
Miloš često zamiče svojim crnim brkom,
A nožica za nogom poskakuje trkom;
Perjanice sve lete momkom oko glave,
Momke okom streljaju lepotice plave;
Gledaj kako svirac duvajući crveni,
U lepota cveće na grudi se zeleni;
Gled[aj kako] s igrača znoj r'jekama teče,
U momaka od ljubovi serca gromko ječe!
U pope se zamrsila sva ot znoja brada,
Kako neće, do njega je popadija mlada!
U momaka iz očiju sv'jetla munja s'jeva,
Gromom grme svirile, a Neva potpeva.
Pogledaj mi, Ljubo, sad na starog momka
Kako žustro podigrava i nestašno hopka,
Pak mi sade kaži hoćeš za me poći,
Hoćeš mojoj tugi ljubov'ju pomoći.
Amo sade tvoje oči ti na me okreni,
I na ljubve zagonetku okom odgoneni!
O, ljubovi slatka! O, kćeri nebesna!
Ti si naše sreće boginja čudesna.
Ti mene pozivaš k moje žizni drugu,
Ne znajući ješče svu mog serca tugu.
Dakle, mi pokaži visočajše blago,
Krotko, nježno serce, serce sercu drago,
Da ti kažem kako nježno ljube ljudi
Svoju vjernu ljubu, kako njene grudi
Jesu oltar ljubovi nježnome junaku
Koji ume živiti srećno u budžaku,
u budžaku siromaštva i b'jelome svjetu,
u ljubovi i družestva malome sovjetu.
Ma kad mi jošt nevjeste naznačila nisi,
Iako mi život moj na končiću visi,
To mi daj poslednje v žizni blagodenstvo,
Najveće na svetu, pervoje blaženstvo,
Da ja skoro kući dođem, u moju otčiznu
(Ah, ovde mi moje serce ot žalosti briznu!),
da ja vmjesto nevjeste otečestvo ljubim,
Da se slatko o kućici svojej srećan trudim,
Da ja rod svoj ljubezni strasno obožavam,
i Mađarom, našej braһi, serpski da mađaram.
Izvor[uredi]
- Leskovac Mladen, Antologija starije srpske poezije, Matica srpska, SKZ, Novi Sad, 1964, str 87-89
|